- Peščanik - https://pescanik.net -

Povratak u budućnost

Pre tačno godinu dana poslanici Evropskog parlamenta u Strazburu usvojili su tekst rezolucije kojom se 11. jul proglašava za Evropski dan sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U vreme dok je nastajala rezolucija evropskih poslanika, domaća politička javnost je samo delimično reagovala. Predstavnici jednog dela političkih partija tvrdili su, kao i danas, da se genocid nikad nije dogodio i da postoji samo u glavi „dokazanog neprijatelja srpskog naroda“ Jelka Kacina koji je bio jedan od predlagača ove evropske rezolucije. Drugi deo javnosti je nemo posmatrao događaj, kao da već tada nije postalo jasno da je prostor za dalje prenebregavanje državne odgovornosti Srbije značajno sužen, posebno nakon što su istovetni tekst rezolucije usvojili parlamenti susednih država.

Godinu dana kasnije, nakon prvog nenegativnog izveštaja Serža Bramerca, Srbija je dobila odmrzavanje Prelaznog trgovinskog sporazuma, a prethodno i ukidanje viza za svoje građanke i građane. Nastojeći da parira sve glasnijim kvazievropskim porukama naprednjaka, prosvetljeni predsednik Boris Tadić je konačno prelomio i izgovorio da rezolucija o genocidu u Srebrenici mora biti doneta u parlamentu Srbije, jer je to „moralni čin“ prema žrtvama najvećeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata. Odocnelu izjavu prati bedna polemika o tome čije žrtve vrede više ili čije žrtve više bole i nastavlja se iz dana u dan.

Politikantstvo pojedinih političkih partija, poput Dačićevog SPS ili Nikolićevog SNS, postaje sve očiglednije. Velike pričalice o Evropskoj uniji sada su prećutno protiv rezolucije u čijem tekstu bi se našla reč genocid. Ne mare što je Međunarodni sud pravde (onaj isti za koji se očekuje da spasi obraz srpske diplomatije savetodavnim mišljenjem o nezavisnosti Kosova) u presudi iz 2007. jasno saopštio da je genocid izvršen. Održivost ove pozicije pokazaće naredni izbori.

Dok srpski parlamentarci biraju između jedne ili dve deklaracije, i tako većaju kako da se vrate u prošlost, a da ne ugroze svoju političku budućnost, stiče se utisak da im poenta promiče. Iako je važnost donošenja rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije neupitna, to nije sve što treba učiniti da bi se raskrstilo sa prošlošću iz devedesetih godina prošlog veka. Intenziviranje multilateralnog dijaloga između država koje su bile obuhvaćene ratnim sukobima posebno je značajno, jer se jedino tako može obezbediti da budući odnosi evropskih suseda budu zasnovani na pravdi. Rezolucija o genocidu u Srebrenici trebalo bi da bude početak trajnog pomirenja i postizanja pravičnosti na prostorima Zapadnog Balkana. Prvi naredni korak bi trebalo da bude tešnja institucionalna saradnja država u regionu, koje su u obavezi da reše pitanja nestalih, raseljenih, proteranih i obespravljenih. To pitanje, kao i pitanje kažnjavanja odgovornih za njihove patnje trebalo bi da se reši pre ulaska Srbije u Evropsku uniju, i biće postavljeno pred naš pregovarački tim isto onako kako se to pitanje danas otvoreno postavlja susednoj Hrvatskoj.

Pravila su ista, vrednosti su jasne, a zacrtana budućnost u Evropskoj uniji. Da li ćemo se radi ove budućnosti vratiti u prošlost, i na kakav način – od nas zavisi. I to je mnogo više od slogana (na žalost samo jedne) političke partije. Kako Srbija zamišlja svoju budućnost ukoliko se premišlja oko jednog civilizacijskog čina koji bi trebalo da odražava prirodno užasavanje nad zločinom? Kakve odnose teži da izgrađuje sa svojim susedima, ako joj je teško da promuca nekoliko rečenica? I zašto ih je tako teško baciti na papir?

Odgovor treba potražiti u bojazni vladajuće elite da će priznanje genocida u Srebrenici predstavljati vrh ledenog brega, da će otvoriti put za niz poteza kojima će se konačno konkretizovati već oveštala fraza o suočavanju sa prošlošću. Jedan čovečniji saziv parlamenta većao bi o sasvim drugim stvarima – o političkoj odgovornosti vlade koja ne može da locira čoveka odgovornog za masakar u Srebrenici, o nemoći policije i bezbednosnih službi da razotkriju njegovu mrežu pomagača, o dubini i širini ovog „zločinačkog udruženja“ čiji su članovi i simpatizeri po svoj prilici raštrkani uzduž i popreko pozicija na kojima se odlučuje. Otud i njihova bojazan da će otkrivanje vrha izazvati topljenje ledenog brega pod kojim je ova zemlja odavno ulegla.

Nadajući se da je njihova bojazan opravdana, iščekujući nekog predsednika, neku vladu ili neki parlament koji će hrabro učiniti ono što se odavno moralo – otvoriti tajna dosijea, završiti sa istragom ratnih zločina, privesti preostale odgovorne pravdi – od ovih se uzdam barem iznuđenoj rezoluciji.

 
Peščanik.net, 17.01.2010.