- Peščanik - https://pescanik.net -

Povratak unutrašnjih neprijatelja

Ovih dana se pred poslanicima Narodne skupštine nalazi nekoliko predloga zakona i dve strategije iz oblasti bezbednosti i odbrane. Najveću pažnju poslanika s pravom privlače Strategija nacionalne bezbednosti i Strategija odbrane kao i predlozi zakona o vojnim službama bezbednosti i o upotrebi oružanih snaga u multinacionalnim operacijama. Radi se o izuzetno važnim dokumentima na čije usvajanje se već dugo čeka. Uprkos određenim propustima od kojih ovi dokumenti pate, oni će bez sumnje doprineti zakonskom uređenju sektora bezbednosti i dati barem kakve takve strateške smernice bezbednosnoj politici Srbije. Međutim, u dubokoj senci ovih važnih dokumenata nalazi se i naizgled manje važan predlog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o Vojsci Srbije. Ovim predlogom se između ostalog predlaže i unošenje člana 14a u već postojeći Zakon o Vojsci Srbije. Zbog dalekosežnosti posledica koje mogu nastupiti ukoliko se ovaj član usvoji navodim ga u celosti:

„Profesionalnom pripadniku Vojske Srbije nije dopušteno učešće u aktivnostima udruženja kojima se ostvaruju sledeći ciljevi: reforma sistema odbrane i Vojske Srbije, usklađivanje propisa sa opšteprihvaćenim standardima i propisima Evropske unije, izgradnja strategije odbrane i Doktrine Vojske Srbije kojom se utvrđuju sastav, organizacija i formacija Vojske Srbije; operativna i funkcionalna sposobnost, upotreba i popuna Vojske Srbije; pripravnost i mobilizacija; opremljenost naoružanjem i vojnom opremom; komandovanje i rukovođenje u Vojsci Srbije i upravljanje sistemom odbrane; učešće u multinacionalnim operacijama i unutrašnji odnosi u Vojsci Srbije.”

Ako ja dobro razumem član 14a, njime se zabranjuje bilo kakav kontakt između profesionalnih pripadnika vojske i organizacija građanskog društva koje se posredno ili neposredno bave pitanjima odbrane i bezbednosti, a takvih u Srbiji ima preko 40. Ova brojka je još i veća kada tome dodamo i udruženja koja se bave evropskim integracijama s obzirom i da su ona takođe stavljena na ovaj “crni spisak”. Profesionalnim vojnicima bilo bi zabranjeno, na primer, da učestvuju na okruglim stolovima, stručnim raspravama i tribinama koje organizuju ova udruženja. Dalje, oni ne bi smeli da objavljuju tekstove u naučnim časopisima i stručnim publikacijama koja ova udruženja uređuju. Konačno, svaka potencijalna saradnja između organizacija građanskog društva i vojske koja sačinjava sastavni deo savremenih demokratskih civilno-vojnih odnosa, bila bi u startu onemogućena.

Kritika člana 14a ima pravnu i političku dimenziju. Što se pravne neutemeljenosti tiče, podsetiću da je postojeći Zakon o Vojsci Srbije u članu 14. profesionalnim vojnim licima već uskratio pravo na članstvo u političkim strankama kao i pravo na štrajk. Ova rešenja usvojena su sa ciljem depolitizacije vojske i proizilaze iz sâmog Ustava Srbije koji je u članu 55 propisao da “pripadnici vojske ne mogu biti članovi političkih stranaka”. Međutim, Ustav ne ograničava nikoga – pa ni profesionalne pripadnike vojske – da učestvuju u aktivnostima udruženja građana kao što se to predviđa predloženim članom 14a. Takođe, ovaj član je u suprotnosti i sa članom 141 Ustava koji kaže da je “Vojska Srbije (je) pod demokratskom i civilnom kontrolom” kao i sa članom 29. Zakona o Vojsci Srbije u kome stoji da “demokratsku i civilnu kontrolu Vojske Srbije vrše Narodna skupština, Zaštitnik građana i drugi državni organi u skladu sa svojim nadležnostima, građani i javnost”. Postavlja se pitanje na koji način građani mogu vršiti kontrolu vojske ukoliko je njihovim udruženjima zabranjen kontakt sa profesionalnim pripadnicima vojske. Pored toga, ukoliko se usvoji član 14a biće stvorena paradoksalna situacija u kojoj vojna lica smeju postati članovi stranog stručnog udruženja (član 50 Zakona o Vojsci) ali im je zato zabranjeno bilo kakvo učestvovanje u aktivnostima domaćih udruženja.

Još važnije od pravne neutemeljnosti su političke konekvence ovog člana. Nadzorna uloga javnosti i građanskog društva je jedan od nekoliko stubova demokratske-civilne kontrole sektora bezbednosti (pored parlamentarne kontrole, kontrole izvršne vlasti, unutrašnje kontrole, sudske provere i kontrole nezavisnih ustanova). Komunikacija između nezavisnih istraživačkih centara i državnog sektora bezbednosti ne samo da demokratizuje diskusiju o bezbednosnoj politici tako što u nju uključuje veliki broj zainteresovanih strana već i po pravilu vodi ka kvalitetnijim, pametnijim politikama. Još je Tukidid smatrao da su demokratije mnogo uspešnije u vođenju rata od autokratija. U prilog tome govori i istorijska statistika prema kojoj su države sa demokratskim sistemom pobeđivale u čak 80% ratova koje su vodile, daleko više nego države sa drugačijim uređenjem. Jedan od razloga za takav ishod je i izuzetno jednostavna činjenica da je više ljudi pametnije od manje ljudi. Na kraju, savremena vojna sociologija takođe upozorava na opasnosti otuđenja profesionalne vojske od širih socijetalnih vrednosti. Izolacija profesionalnih pripadnika vojske Srbije od građanskog društva sigurno neće pomoći u otklanjanju ovog izazova koji nas čeka u budućnosti.

Tokom devedesetih godina udruženja građana bila su tretirana od strane sektora bezbednosti kao “unutrašnji neprijatelji”. Nakon 2000. godine njihov status unapređen je u “nužno zlo” – neugodan ali ipak sastavni deo demokratske tranzicije i reforme sektora bezbednosti. Umesto da se deset godina kasnije radujemo promovisanju udruženja građana u status “korisnog resursa” za sektor bezbednosti mi se članom 14a vraćamo na sâm početak. Puno je napora u poslednjih nekoliko godina uloženo, i sa jedne i sa druge strane, da se uspostave kanali komunikacije i održivi oblici saradnje. Član 14a preti ovu saradnju ne samo da podrije već i da je uništi jednim udarcem, stavljajući je van zakona. Zbog toga se duboko nadam da će predstavnici građana u Narodnoj skupštini, koji o tome ovih dana odlučuju, prepoznati ovaj problem i odbiti da usvoje ubacivanje člana 14a u Zakon o vojsci Srbije.

 
Peščanik.net, 08.10.2009.