"Republika Slovenija", foto: Nejc Saje

“Republika Slovenija”, foto: Nejc Saje

Već pogled na program predstave Republika Slovenija u Slovenskem mladinskem gledališču (SMG, premijera je bila 20. aprila) daje uvid u tako jednostavan i očekivan, ali zbog raznih prepreka u glavama još neostvaren projekat: dobijate u ruke revolucionarne novine, većinom crvene boje, sa malo listova i na lošem papiru, koje donose pre svega važne dokumente. Sve izgleda kao malo bolji proizvod već uveliko istorijskog, znači zaboravljenog „geštetnera“. I zatim sledi predstava, sastavljena iz tri dela, lične ispovesti, otkrivenog dokumenta koji je administrativna cenzura upravo pustila, i rekonstrukcije ključnog događaja u nekoliko međusobno suprotstavljenih verzija. Prestavu su ostvarili anonimni stvaraoci (sem pravih scenskih radnika, čija su imena navedena), pri čemu radoznalost oko identiteta u ovome slučaju naprosto nema smisla: na sceni je događanje o kojem publika – građani moraju sami odlučivati, sami izdvojiti stepen uverljivosti, sami presuđivati. I bogami, jesu: minimalizam predstave, pa neka koliko je god još uvek mogućno ostane da se prepozna, prilepljen na pozorišnu iluziju (već time što se predstava ponavlja), daje gledaocu-građaninu mogućnost samostalnog viđenja istorije koju za te iste građane pišu međusobno suprotstavljene ideje, ideološki ili prizemno koristoljubivi projekti, svi manje ili više duboko kontaminirani lažima i individualnim planovima, nekim žalosno ostvarenim, nekim još pretećim u budućnosti…

Predstavljena su tri događaja, međusobno povezana, iz novije slovenačke istorije: ničim kontrolisana, divlja upotreba novca dobijenog prodajom zatečenog i zaplenjenog oružja u Sloveniji, sa očitim zloupotrebama ili bar tajnim upotrebama na tadašnjem ratnom jugoslovenskom tržištu oružja; zapis o sastanku kod predsednika vlade, sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iz 1993, kada su najviši predstavnici vlasti raspravljali kako da postupe sa nezgodnom istinom o trgovini oružjem i sredstvima koja su upotrebljena; i najzad, opet neku godinu kasnije, u osnovi pučistička reakcija glavnog aktera afere sa oružjem, Janeza Janše, u organizovanju fizičkog napada na službenika koji je tu aferu istraživao, i Janšino izvlačenje samo sa gubljenjem ministarskog mesta, uz pomoć korumpiranih predstavnika sudstva.

Prvi čin predstave kao da je unapred napisana komedija a ne iskaz čoveka koji je pristao da svoju priču ispriča na sceni – umesto na nekoj parlamentarnoj komisiji: reč je o efektu „očuđenja“, priči o tome kako izbrojati novac dobijen prodajom oružja. Bilo je jasno odakle novac, manje jasno kuda je morao dalje ići. Službenici rade svoj posao, pošteno, jer još nisu ni čuli ni videli diskretnu dozvolu, distribuiranu samo povlašćenima, da je vreme krađe počelo. Čovek koji je to radio dakle priča kako je organizovao brojanje i pakovanje u što manji prostor (nekog kofera) miliona maraka, koji su otišli neznano kuda. Zašto je dakle neko u Sloveniji, ko je očito imao pristup, autoritet i sredstva, učestvovao u takvoj trgovini, koja je bila nedvosmisleno zabranjena od strane međunarodnih tela nadležnih za to i u dokumentima koja su ta tela davno izdala, i koja su u globalnoj zajednici uglavnom prihvaćena? Nema nikakvog drugog odgovora, sem lične koristi, bilo da je obuhvatala političku moć ili samo krađu. Iskaz državnog službenika, i to onog dela koji se brinuo o bezbednosti, kandidno prenosi iskustvo izdvajanja većih novčanica, brojanja, pakovanja, savršene ležernosti onih koji su obavljali posao, odsustva sumnje, ali i odsustva perspektive. Čovekov gest je građanski u najvišem obliku: kada ga je prozvao neko ko traži istinu, bez obzira na to što nije reč o instituciji, još manje prinudi, odazvao se jer u tome vidi korist za druge – možda mnoge, možda i sve građane. Kao u pravoj komediji koja koristi niske motive i situacije da kaže nešto što se tiče viših i manje dodirivih društvenih sfera moći, krugova vlasti i besprizornih pojedinaca, i ovde taj jednostavni opis događanja otvara ogromne, ako ne beskonačne prostore slobodnog kretanja razuma građana, najmoćnijeg sredstva protiv svake otuđene vlasti.

Drugi čin predstave je jednostavno scensko izvođenje dokumenta – zapisnika sa sednice koja je održana 6. januara 1993. kod predsednika republike Kučana: prisutno je još pet najvažnijih političkih ličnosti i najviših predstavnika vlasti države u tome trenutku. Dokument je dostupan od pre dve godine, sa njega je skinuta oznaka tajnosti. Dramatičari, pojedite svoje srce – kakva je to savršena studija karaktera, idejnih tokova, transparentnosti politike, neočekivane iskrenosti, skoro filozofskih poniranja u pitanje istine, javnosti, politike, ljudskog uopšte! U najužem krugu, političari mogu govoriti izvan ograde drvenog jezika kojim su se inače služili. Iskrenost je ponekad direktno dirljiva, neuporedivo prisutnija kod onih koji bi hteli da manje lažu od onih koji bi hteli da uvek lažu. U ovome slučaju, iskreno žalimo za nedoživljenim trenucima u kojima bi građani mogli biti ne samo svedoci, nego možda i učesnici u razgovorima u kojima su maske uglavnom skinute, i u kojima se da naslutiti ono što bi morala biti svakodnevna i večna vodilja celokupne politike – javni interes. U ovome slučaju, debata je oko toga da li bi u javnom interesu bilo da se istini dođe do dna, ili da se bar pokrene kao nešto što bi javnosti koristilo. I naravno, politika zastaje na prvoj šestini puta… Veza između prvog i drugog čina je zastrašujuće jasno ispostavljena, neophodna opomena građanima da moraju tražiti neuporedivo više istine, da bi na kraju možda dobili samo pokoju mrvicu. Pozorište ovde koristi deo našeg davno zaboravljenog kulturnog sećanja na ono što je čoveku značila reč, posebno glasno pročitana reč, pre nego što je hrišćanstvo promenilo retoriku i ljudsko telo, time što je uvelo molitvu u sebi.

Treći deo je predstavljanje nekoliko verzija događaja koji je neposredna posledica prvo delovanja opisanih u prvom činu, a zatim politike i njenog odnosa prema tim događajima u drugom činu: onaj koji se nikako nije mogao saglasiti čak ni sa unutarnjim postavljanjem pitanja istine i odgovornosti, vodi državu tačno tamo gde istina i odgovornost više ne važe i gube svaki značaj – u tiraniju. Incident koji je mogao dobiti takve posledice srećom to nije dobio, ali se zato razvila skoro neverovatna sudsko-administrativna farsa. Ministar je izgubio mesto i već četvrt veka nas muči svojim frustracijama. Ali ono što je mnogo gore od ove zapravo farsične pojedinačne političke sudbine, jeste zastrašujuća spremnost korumpiranih pojedinaca da preko svih granica, drsko, nekažnjeno – zapravo nagrađeno – teraju zamisao svog nadređenog. Da li je mogućno da jedan građanin, bez obzira koliko visoko je postavljen, zaista tako otvoreno prezire ostale građane, državu i zakone koje bi profesionalno trebalo da štiti i njih se drži? Tu verzije, puna dokumentacija, objektivnost iz svakog ugla zapravo ne mogu ništa da objasne, i zaista je potrebna igra, bogata, profesionalna, uživljena i doživljena igra, pozorište u bljesku svoje slave, kao predstavljanje nečega drugoga. Tek tada, na vrhuncu svoje performativne ubedljivosti, pozorište postiže ono „služenje narodu“ koje od njega već decenijama, ili možda još duže, uopšte ne očekujemo. Distanca na koju smo se navikli, blaziranost i kulturna otuđenost nam se vraćaju kao vruć šamar: da, ima smisla i pozorište koje nam govori o važnim, namerno sakrivenim, skandaloznim, za svakoga važnim stvarima. Da, ima smisla i direktna poruka, kao što su je imali Ajshilovi Persijanci. Da, ima se smisla pogledati sa susedom u pozorištu i imati isto osećanje razumevanja i smisla, bar to veče.

Peščanik.net, 28.04.2016.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)