Prajd – Srbija 1:0.
Gorka je to pobeda. Ali je ipak pobeda: Lgbtijevci su uspeli – bez obzira na zabranu javnog skupa – da pokažu, jasnije nego bilo koja druga politička ili socijalna grupacija, sve što današnju oficijelnu Srbiju čini bedom od države i od društva.
Pokazali su da je država, najpre tekuća vlast, nesklona zaštiti temeljnih građanskih političkih prava kao što su sloboda stava, izražavanja i okupljanja. Neko je već primetio: nije reč samo o stavu prema jednoj socijalnoj grupaciji ili pripadnicima određene nestandardne erotske orijentacije, već je država Srbija, otkazujući paradu, udarila na vlastiti ustavni poredak, na sebe samu kao na organizovani sklop. Tekuća vlast se otkrila kao klika nesposobnjakovića, secikesa i političkog polusveta, oslanjajući se – de iure i de facto – na neonacističke i huliganske saveznike, na politički i socijalni ološ. Demonstrirala je svoje „proevropsko” licemerje. Crkva je, u liku Patrijarha samoga, pokazala da je ne samo jedna ekstremno konzervativna organizacija, i ne samo da očijuka sa krajnjom desnicom, već joj je prvi duhovni i politički zaštitnik, predvodnik i inspirator. Prajd je razotkrio licemerje raznih intelektualaca i javnih delatnika, čak je – a da nije na to isprva morao da računa – otkrio i licemerje opozicije, pre svega u Demokratskoj stranci. Tadić se javio da podrži paradu, iz sigurne kuće na Fejsbuku, sa zakašnjenjem od čitavih godina dana kad je imao priliku da takvu podršku stvarno demonstrira; Đilasovo krilo je „mudro” ćutalo, jer su tom krilu marketing i PR važniji od stava.
Pokazalo se i društvo, a ne samo država, kao sklono mržnji, gluposti, agresiji i ekstremizmu, društvo bliže srednjem nego novom veku. Naravno da održavanje ili neodržavanje parade jedne marginalne grupe aktivista nije najvažnija stvar današnjeg srpskog društva, ali je očuvanje i zaštita temeljnih ljudskih sloboda, uključujući i slobodu javnog iskazivanja vlastitog identiteta na miran način, itekako najvažnija stvar svakog društva. Srpsko društvo, u nezdravoj većini dajući podršku svojoj huliganskoj državi, pokazuje da je nezrelo i osuđeno na truljenje. Prajd je i to razotkrio.
Tako su lgbt aktivisti pobedili a da se nisu ni morali izložiti opasnostima uličnog nasilja. Bez parade ponosa, sadašnja oficijelna Srbija može da 6. oktobra slobodno sebe odredi kao paradu srama. I da sebe tako odredi i za nekoliko godina unazad, a na žalost i nekoliko godina unapred.
Čitam usput, beležeći sve ovo, knjigu razgovora Karijera i Eka (Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga, Gradac, 2011, toplo preporučujem). Drugo poglavlje nosi naslov: „Kokoškama je bio potreban čitav vek da nauče da ne prelaze preko druma”. Vezu sa današnjom Srbijom nađite sami.
Libreto, 05.10.2012.
Peščanik.net, 05.10.2012.