- Peščanik - https://pescanik.net -

Pravi i lažni gospodin Backović

Foto: Predrag Trokicić

U petak 23. februara, pred sam kraj radnog dana stiglo mi je obaveštenje od uprave Suda da je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja zatražen kompletan izveštaj o mom radu u periodu 2010-2018.

Zahtev se odnosi na dostavljanje broja “odluka donetih od strane sudije dr Miodraga Majića [sic!] u materiji KŽ1 za svaku godinu od 2010. godine do 2018. godine”, kao i “druge dokumente u kome [sic!] su sadržane informacije o rezultatima rada sudije dr Miodraga Majića a koji su u posedu Apelacionog suda u Beogradu”.

Ovakva vest u redovnim okolnostima svakako ne bi bila vredna posebne pažnje. Koristeći se mogućnostima koje pomenuti zakon pruža, građani od suda povremeno zahtevaju informacije koje im omogućavaju da zaključe da li je sudija, bez osnova, prekoredno u rad uzeo neki predmet ili pak, zbog čega određena parnica još uvek traje. Međutim, ono što je ovoga puta među zaposlenima u Apelacionom sudu u Beogradu izazvalo čuđenje, jeste činjenica da se lice koje je podnelo zahtev predstavilo kao “Čedomir Backović”, dakle, imenom i prezimenom pomoćnika ministarke pravde, navodeći da se njegovo prebivalište nalazi na adresi “Nemanjina 22-26”, dakle u zgradi u kojoj se ovo Ministarstvo nalazi!

Zaposleni sa kojima sam razgovarao bili su uvereni da je reč o još jednom teško razumljivom potezu pomoćnika ministarke pravde, i odbacivali su mogućnost koincidencije. Uveravali su me, naime, da ne postoje dva Backovića, naročito ne na ovako malom prostoru i, kao što je ovde slučaj, istoj adresi. Uprkos tome, moje viđenje čitave situacije bilo je dijametralno drugačije. Na iznenađenje kolega, u maniru dugogodišnjeg sudije krivičara, izneo sam tezu da ovde, najverovatnije, imamo posla sa varalicom, koja kao specifični modus operandi koristi upotrebu lažnog identiteta.

Zbog čega sam od samog početka pomislio da je neko zlonameran, iskoristivši nesporni autoritet koji gospodin Backović uživa u pravosuđu, želeo da se malo našali sa pripadnicima sudske administracije ili barem ubrza dostavljanje traženog izveštaja? Nekoliko je razloga za to.

Najpre, za razliku od mojih kolega, siguran sam da pravi pomoćnik Backović ne bi bio u toj meri neozbiljan da od suda zahteva podatke koji su i inače u njegovom posedu. Sudovi naime redovno, na osnovu člana 44. st. 2 sudskog poslovnika, izveštaje o radu svih sudija (uključujući i moju malenkost), dostavljaju i Ministarstvu pravde u kojem gospodin Backović, kao što rekosmo, obavlja funkciju pomoćnika. Stvarna osoba na tom mestu bi, kada bi iz nekog razloga želela da se upozna sa rezultatima rada određenog sudije, učinila to uvidom u redovno dostavljane izveštaje i ne bi nepotrebno iznurivala službe Ministarstva i Suda u postupku ponovljene obrade podataka.

“Ali, službenici u ministarstvima često nemaju pojma šta im od podataka dostavljamo, a još češće ne umeju ni da ih rastumače”, povikale su kolege. Bez obzira na to, bio sam neumoljiv. Kada je reč o pravom pomoćniku Backoviću, ne sumnjam da bi opisano bilo teško primenjivo. Bilo bi to kao kada bi, primera radi, iskusni sudija lične podatke o nekom licu i njegovoj osuđivanosti, umesto iz zvanično dostavljenih informacija koje su mu dostupne, prilikom svake evaluacije ličnosti, iznova pribavljao od institucije u kojoj je ovakvo lice zaposleno.

Pored toga, uveren sam da stvarni pomoćnik ministarke pravde ne bi sačinio dopis onakve sadržine. Upotrebljene formulacije, pa i određene jezičke i stilske manjkavosti, ipak ukazuju da se neko zlonameran, i svakako skromnijeg obrazovanja, poslužio identitetom pravog pomoćnika ministarke pravde.

“Ali, ne znate kakve nam sve dopise dostavljaju. Ne razumeju kako funkcioniše sud”, ponovo su se oglasile kolege. I pored toga, ostao sam siguran da pravi pomoćnik zna da ja, baš kao i sve moje kolege u Apelacionom sudu u Beogradu, ne donosim bilo kakve odluke, već da ih isključivo donose veća u kojima sudija postupa. Još sam više uveren da pravi pomoćnik pravi potrebnu razliku između to dvoje. Zbog toga, svakako, ne bi tražio dostavljanje broja “odluka sudije Miodraga Majića” (jer takve odluke ne postoje) već bi se, u slučaju potrebe, zainteresovao za odluke veća u kojima sam postupao ili u kojima sam bio sudija izvestilac (jer takvih odluka ima mnogo).

Zašto još, nasuprot većini mojih kolega, verujem da ovde nije reč o stvarnom pomoćniku ministarke pravde, već o nekome ko je želeo da grubo naruši i autoritet dotičnog gospodina i poverenje koje građani imaju u najviše državne funkcionere.

Sumnjam da bi pravi pomoćnik Backović, kada bi iz bilo kog razloga ipak odlučio da u ovom slučaju nastupi kao “privatni istražitelj”, kao svoju adresu označio sedište Ministarstva pravde, sa koje bi smeo da se oglašava isključivo u službenom kapacitetu.

“Ali naši političari i inače ne prave razliku između službenog i privatnog postupanja i ciljeva koje u tim kapacitetima ostvaruju”, ubeđivali su me sagovornici. Ipak, bio sam, i ostao, siguran da bi pravi pomoćnik znao da bi se ovakav postupak mogao smatrati neprihvatljivim korišćenjem službenog autoriteta u cilju ostvarivanja opskurnog privatnog interesa, ili obratno. Etika državnog službenika i dignitet domaćeg predstavnika u Venecijanskoj komisiji, u to sam uveren, pomoćniku Backoviću ovakvo ponašanje ne bi dozvolili. Pored toga, (mada kod nas možda ne toliko važno) ne verujem ni da bi se stvarni pomoćnik odlučio na to da nastupajući kao građanin koristi resurse Ministarstva (daktilograf, papir, toner, kurir, prijemna služba…) i tako se poigrava mogućnostima koje pruža zakon, namenjenih omogućavanju javnosti da sazna podatke koji joj inače nisu dostupni. Takođe, prosto ne mogu ni da zamislim da bi pravi pomoćnik kao sredstvo “kontakta” u ovakvoj stvari ostavio mobilni telefon, jer bi znao da bi se to moglo protumačiti nedozvoljenim pozivom predstavnicima druge grane vlasti na nedovoljno transparentan vid komunikacije po ovom predmetu. I siguran sam da bi se, kao lice koje za svoj rad odgovara ministarki pravde, kada bi se ipak iz nekog razloga odlučio na ovakvu ekskurziju, prethodno sa njom u tom pogledu konsultovao.

Naposletku, ne verujem ni da bi pravom pomoćniku, koji rukovodi ustavnom debatom koja bi trebalo da doprinese nezavisnosti pravosuđa, palo na pamet da na ovaj način, bez jasnog razloga, u “privatno-javnom” aranžmanu i bez vidljivog službenog interesa zahteva rezultate rada samo jednog sudije Apelacionog suda u Beogradu, naročito nakon mnogobrojnih problema na relaciji ministarstvo-sudovi koje je sopstvenim izjavama već prouzrokovao.

“Ali želi samo da Vas zastraši i pošalje poruku ostalima da budu mirni. Ionako je rekao kako će takvima sa zadovoljstvom naneti štetu”, uglas su protestovale kolege. Ponovo nisam verovao da bi pravi pomoćnik uopšte pomislio na tako nešto. Reč je o sudu sa preko 80 sudija i ovakav postupak bi, kada bi ga zaista preduzeo visoki državni činovnik a ne neko ko se lažno predstavlja zloupotrebljavajući podatke ovog uglednika, mogao ostaviti neprijatan utisak. Naime, u takvoj situaciji bi se moglo posumnjati kako se želi “izdvojiti” baš taj jedan “neposlušni” sudija. Pravi pomoćnik ministarke pravde bi ovo svakako izbegao, posebno imajući na umu da bi se takav potez u pravosuđu ali i javnosti mogao smatrati i pokazateljem načina na koji izvršna vlast vidi buduću komunikaciju sa pravosuđem, kojem obećava budućnost lišenu političkih uticaja i pritisaka. Pritom, za razliku od lažnog, pravi Backović bi znao da me je prilično teško zastrašiti, naročito ako metod strašenja predstavlja njuškanje po postignutim stručnim rezultatima.

No, da od sve priče ne zaboravim možda i najvažnije …

Ne postoji baš ništa što bih, kada je reč o rezultatima rada, želeo da sakrijem. Štaviše, predstavljaće mi zadovoljstvo što će lažnom ili pravom gospodinu Backoviću, nakon uvida u dostavljene podatke, biti moguće da se uveri u to da, pored angažovanja u odbrani pravosuđa od nasrtaja onih koji bi da ga ponize i podjarme, na prvom mestu kvalitetno i blagovremeno obavljam primarne sudijske dužnosti. Zapravo, želeći da i sa drugima podelim ova uverenja, rešio sam da od ovoga trenutka, rezultate svog rada nadalje delim urbi et orbi. Ubuduće, na stranicama bloga, zajedno sa mojim knjigama, člancima, pričama i fotografijama, pravi ili lažni, naklonjeni ili nenaklonjeni čitaoci, moći će da ih analiziraju, merkaju, porede i kontrolišu. Imaće priliku da moju statistiku, baš kao i moje stavove, tekstove, predavanja i odluke komentarišu, hvale i osporavaju. Sve što o autoru i njegovim rezultatima rada bude dostupno sudu i pravim ili lažnim istraživačima, biće dostupno i pratiocima ovog foruma. U tom smislu sam i zahvalan, (i dalje verujem lažnom) gospodinu Backoviću i njegovoj inicijativi, jer su mi dali dobru ideju. Zaista verujem da bi rezultati rada svakog sudije morali biti dostupni javnosti, pa i onima koji se iza te iste javnosti skrivaju. Dakle, voila…

No, da na osnovu svega izrečenog zaključim u pogledu osnovne teme ovog obraćanja…

Ko god da se krije iza imena izvesnog Čedomira Backovića, i ko se neovlašćeno uselio u zgradu Ministarstva na adresi Nemanjina 22-26 i odatle krišom šalje dopise sudovima, zaključak je samo jedan. Svakako nije reč o stvarnom pomoćniku ministra pravde ozbiljne države, koja stremi drugačijim civilizacijskim horizontima od onih do kojih trenutno dobacuje. To jednostavno ne bi mogao biti slučaj, jer bi u suprotnom lažni i pravi gospodin Backović bili isto. A to bi, čak i u domaćem realitetu, bilo teško ostvarivo.

No, kao i obično, i ovaj bizarni događaj ima i svoje svetle aspekte. Paradoksalno, možda najveću korist od ove ujdurme moglo bi imati Ministarstvo u kojem pravi gospodin Backović postupa, ili još preciznije, ministarka koja se na čelu ove institucije nalazi. Informacija o uljezu koji se lažno predstavlja podacima njenog pomoćnika mogla bi je u budućnosti sačuvati novih neprijatnosti. Nakon provere informacije, a pre nego što opskurna osoba prouzrokuje dodatnu štetu, ministarka bi blagovremeno mogla pokrenuti postupak njenog iseljenja.

Blog sudije Majića, 24.02.2018.

Peščanik.net, 26.02.2018.