- Peščanik - https://pescanik.net -

Pravoslavna geopolitika

Rim zemaljski, nebeski, sanjan

Topos i utopos pravoslavne geopolitičke mašte. Prošla su vremena kada je i kroz srpsku mitologiju prolutao motiv Carstva koje se preselilo na nebo. Srbi su trenutno u fazi prizemljenja i sa neba ne očekuju ništa dobro. Šta je zaista pravoslavna geopolitika

“Gospodnja je zemlja i sve što je ispunjava , vaseljena i svi koji u njoj žive …” (23. Psalam).

Da , Gospodnje je sve , baš sve što je ispunjava , “jer ju je on osnovao i na morima i rekama utvrdio”.

Ovo je kamen temeljac, osnovni geopolitički postulat hrišćanstva, pa naravno i pravoslavlja, i s njim treba dovesti u sklad sve ostale, ma kako složeni bili, i ma kako hrišćani, pa naravno i pravoslavni, ponekad prenebregavali svaku doslednost kada je u pitanju usklađivanje njihovog “geopolitičkog ponašanja” sa elementarnim principima hrišćanstva. Da je drukčije, to jest da im je uvek do tog usklađivanja stalo, bili bi nemogući ratovi, a posebno ratovi među hrišćanskim državama, i još više ratovi među pravoslavnim narodima. Logička doslednost, međutim, nije životna, nego akademska kategorija, a na pitanje ko je pravoslavan, odgovor sociologa i demografa najčešće glasi: onaj ko se tako deklariše. U tom svetlu treba gledati i ovo bavljenje “pravoslavnom geopolitikom”. Radi se o nominalnom i deklarativnom pravoslavlju, a ne o pravoslavlju koje bi ispunjavalo najspecifičniji duhovni zahtev Gospoda “ljubite neprijatelje svoje!”. Pa ipak, i među deklaracijama ima razlika: neke su iskrene – njihove autore ne oslobađa neznanja o tome što sami za sebe tvrde; druge su puko lelujanje vazduha.

A principi, dakle, kažu da zemlja ima samo jednog pravog gospodara: Boga. Da on svim drugim, uslovnim i delimičnim gospodarima delegira deo svoje vlasti nad delom svoje teritorije. Da je božanska vlast apsolutna i neprikosnovena, a sve ostale vlasti relativne i od nje zavisne. Da su one manje ili više realne, u zavisnosti od toga kakvu poziciju zauzimaju u nebesko-zemaljskoj hijerarhiji, od toga koliko su njihovi nosioci udaljeni od centra iz koga svaka vlast emanira.


Božanska država

Dakle, Bog je Pantokrator, Svedržitelj. Ali, to što drži, on najčešće drži tuđim, odnosno rukama svojih vernih zastupnika. Ponekad čak i ispušta iz ruku, to jest prepušta vaseljenu ili njene delove ne samo vernima nego i protivnicima, nevernicima. Takva je posledica Adamovog pada: od demoupravitelja Božije tvorevine, čovek je postao zabludeli sin, radi čijeg spasenja se primenjuju razni pedagoški postupci, a među njima i šiba; radi kažnjavanja pravoslavnih, urazumljivanja nerazumnih, delovi zemlje privremeno padaju pod vlast nepravoslavnih. Ipak, ta neprirodna situacija ne može trajati večito. Jer, Božiji predstavnik, zemaljski svedržitelj, ne samo da brani od spoljnih napada onaj deo zemlje koji mu je ostao veran, nego se trudi i da u granice pravoslavne Imperije povrati otpale zemlje, što podrazumeva njihovu hristijanizaciju ili rehristijanizaciju.

Pravoslavna Imperija, ta složena bogo-čovečanska konstrukcija, sastoji se iz više zona koje su, ako ih prikažemo veoma šematski i uprošćeno, raspoređene po principu koncentričnih krugova. U središtu je Imperator – ljudska ikona Pantokratora, prva zona su zemlje kojima on najneposrednije upravlja, a dalje se prostiru savezničke države i državice koje u manjem ili većem stepenu priznaju njegovu vrhovnu vlast, doduše i svetovnu, ali pre svega duhovnu. Jer, Imperija je istovremeno i Crkva, brod spasenja, Bogom štićeni deo vaseljene, most u Carstvo nebesko. Van tako shvaćene Imperije-Crkve (čije granice mogu biti krajnje neodređene) nalazi se zona sumraka, ili već samog mraka, carstvo antihrista ili bezbrojne prethodnice tog carstva.

Ako privremeno zanemarino činjenicu da se i unutar Imperije-Crkve vode neprestani ratovi između centra i periferije ili raznih periferija međusobno (Vizantija protiv Bugara i protiv Srba, Srbi protiv Bugara, Kijev protiv Hersonesa, Moskva protiv Tveri, Suzdalja, Novgoroda itd.), dakle, ako smetnemo s uma nedoslednosti pravoslavlja kao državotvorne ideologije, ostaje nam kao geopolitička konstanta – stalni rat vernih protiv nevernih i spasavanje Imperije od carstva zla.


Pokrov nad Rimom

Kada govorimo o pravoslavnom svetu, najpotpunije utelovljene ove državotvorne ideje, njen simbolički i realni izraz, nesumnjivo je Vizantija. Tokom vekova, ona je bila Imperija-Crkva, njena prestonica je bila centar hrišćanske vaseljene, a njen vladar je bio simbolički nosilac božanske vlasti preko koga su se legitimisali ostali hrišćanski vladari. Međutim, već u slučaju Vizantije, te paradigmatične Bogom čuvane države, suočavamo se sa složenošću interpretacije i realizacije jedne takve ideje. Između ostalog, s problemom kako predstaviti ili uspostaviti kontinuitet njenog postojanja. Pretpostavimo da se problem kontinuiteta Božije Imperije-Crkve na zemlji uprošćava time što dohrišćanska carstva, poput egipatskog, vavilonskog, makedonskog i rimskog, i nisu bila “Bogom čuvane države”. Mada ni to nije baš tako jednostavno.

Kada ipak, štedeći vreme, ostanemo pri toj pretpostavci, suočavamo se s problemom kontinuiteta postojanja i lokalizacije središta tako shvaćene vaseljene. Zar pupak sveta nije, shodno crkvenoj tradiciji, u Jerusalimu: tamo se nalazi i Adamova lobanja i mesto vaskrsnuća-zacarenja Novog Adama, Isusa Hrista? Zar prva među crkvama, “majka crkava”, nije hrišćanska zajednica Rima, Avgustove prestonice, kojoj bi i danas pravoslavci, mada nisu u zajednici sa papom, rimskim episkopom, priznali primat, samo ako bi se ovaj “vratio pravoslavlju”? Otkud sad istočno carstvo sa svojom prestonicom, Konstantinopoljem, otkud njegove pretenzije da bude jedina prava Imperija-Crkva, i to još u vreme dok je rimski papa “ostajao pravoslavan”? I šta dalje, kako to da je i Vizantija, paradigmatična Imperija-Crkva iščezla sa lica zemlje? Zar je Bogom zaštićena država mogla da propadne?

Ako je na nivou realne istorije nemoguće diskurzivno, nedvosmisleno i suvislo odgovoriti na sva ova pitanja, sakralna istorija pruža svoje odgovore bogato crpeći iz riznice simboličkog stvaralaštva – ikonopisa, crkvene arhitekture, bogoslužbenih i žitijnih tekstova. Simbolička Vizantija i nije nikakva Vizantija, nego “Romejska država” čija je prestonica “Novi Rim”. Grad nad kojim se nadvija Božija ruka zaštite, otelovljena u relikvijama iz Vlahernske crkve – Bogorodičnom plaštu i čudotvornoj ikoni – koje u slučaju opasnosti odbijaju od grada neprijateljske napade, i koji iz svog materijalnog oblika ponovo prelaze u simbol – “Pokrov” nad gradom i vernim narodom.

Simbolika Carstva i simbolika Pokrova, Božije zaštite, stalno izmiče fiksaciji bilo koje vrste: istorijskoj, semantičkoj, prostornoj. Carstvo je izrazito pokretan simbol bogoslužbenih tekstova i predanja koja se na njima zasnivaju. Iz Jerusalima se neprimetno preseljava u Rim, odatle u Carigrad, a može i na Kosovo, u Moskvu… ili od zemlje na nebo i obratno, kao u slučaju zemaljske i nebeske Srbije (Srbi čas u zamenu za Kosovo-zemljište biraju Carstvo nebesko, čas to Carstvo nebesko ponovo pokušavaju da trampe, po cenu zločina i gubitaka duše, za zemaljsku teritoriju, ali, pošto se radi o simbolima, tu protivrečnosti nema).

Dok pratimo sve ove transformacije, moramo, međutim, imati na umu da bogoslužbeni, i simbolički tekstovi uopšte, ne opisuju realnost, nego konstruišu želju, i da su pisani prema čvrsto etabliranim modelima koji upravo i služe građenju simboličke realnosti kao željene realnosti. Otuda toliko opštih, “ideoloških” crta u srednjovekovnim hronikama i istorijama, u žitijima svetih, za koje je od konkretnog događaja i konkretne ličnosti uvek važnija ideja kojoj ta ličnost i taj događaj treba da posluže.


Ka univerzalnom (i natrag)

Kako na geopolitičkom planu funkcionišu ova pomeranja, semantička klizanja i konstrukcije, videćemo na primeru preobražaja moskovske države iz drugorazredne kneževine u Imperiju-Crkvu, a samog grada u “Treći Rim”. Vreme preobražaja je druga polovina petnaestog i šesnaesti vek. Istorijske okolnosti: pad “Novog Rima” u ruke Turaka, posle očajničkog pokušaja da se pristankom na uniju sa “starim, jeretičkim Rimom” spase što se spasti može – pokušaja od koga su po povratku iz Firence odustali i sami Vizantinci. Nestanak Imperije-Crkve u vidu Romejske države zatiče na istorijskoj pozornici još samo pravoslavnu Rusiju kao poslednju za život sposobnu državnu pravoslavnu hrišćansku zajednicu “u svetu pale ili iščezle vere”, dajući time njenim crkvenim piscima mogućnost (a možda i namećući dužnost) da svoju državu protumače kao Bogom štićeno Carstvo. Ideologizacija možda nije svesna, a sasvim sigurno nije trenutna. To je relativno dug proces traženja najbolje simboličke forme koja će opisati-konstruisati novonastalo Veliko Moskovsko kneževstvo-carstvo.

Ruski crkveni pisci su kao simbol Božije, to jest Bogorodičine zaštite Carigrada i Vizantije, prihvatili ideju Pokrova, izraženu u samom prazniku Pokrova Bogorodice i čudesnog izbavljenja “njenog grada” od opsade Persijanaca i Avara. Ali, za razliku od grčke službe i grčkog žitija koji imaju lokalno-carigradsko značenje i izraz, ruski bogoslužbeni tekstovi, razumljivo, ne ostaju pri ovoj mesnoj, partikularnoj simbolici, nego produbljuju ideju: Bogorodica, kao nebeska pokroviteljka, štiti ne samo jedan grad, pa makar to bio i Konstantinopolj, centar hrišćanske vaseljene, nego u licu prestonice štiti celokupnu zemaljsku Crkvu Hristovu. Za dalji razvoj ruske ideje Pokrova značajno je pojavljivanje čitavog niza analognih čuda i njima odgovarajućih praznika u kojima se slavi zaštitnička uloga Bogorodice u vezi s pojedinim ruskim gradovima.

Motiv Pokrova postaje “lutajući motiv” koji se seli iz jednog grada u drugi, stalno se približavajući Moskvi. To se događa upravo sredinom šesnaestog veka, kada se obavlja velika i sistematska redakcija do tada poznatih prazničnih službi i žitija, i kada moskovski pisci, korak po korak, grade bogoslužbenu ideju po kojoj su Pokrov i zaštita Bogorodičina sa Vizantije konačno prešli na nebo nad Rusijom, odnosno Moskvom. I obavljen je obratni hod ka prvobitnoj partikularnosti simbola, samo što je od vizantijske partikularnosti, preko ruske univerzalnosti, on ovoga puta stigao do moskovske partikularnosti.

Samoidentifikacija Moskve sa Carigradom u krugu predstava o “bogoizabranosti Rusije” završava se time što se po moskovskom predanju u prestonici novog, ruskog Carstva ponovo okupljaju posle pada rasute konstantinopoljske svetinje, i sada se moskovska država poistovećuje sa zemaljskom Crkvom, dok sama Bogorodica, simbol nebeske Crkve, silazi na rusku zemlju i “više je ne napušta”. Sve ove ideje kao da su zaokružene u poslanicima monaha Filoteja, gde je Moskva nazvana “Trećim Rimom” koji stoji, dok su prva dva pala, i koji neće pasti do skončanija veka. Moskva – “Treći Rim”, ili “Zemaljski Jerusalim”, postaje taj novo-stari centar sveta, centar Imperije-Crkve.

Mogu li se ovi pomaci u prostornoj identifikaciji Imperije-Crkve smatrati razvojem pravoslavne geopolitičke ideje? I da i ne. Na simboličkom, teološkom planu – ništa se nije izmenilo. Ideja koja se ovaploćuje premeštajući se u prostoru, uvek je ista. Na planu konkretne istorijske sudbine ruske države i svih pravoslavnih država koje svoju sudbinu vezuju za nju, ponešto se izmenilo; pre svega, shvatanja o mogućim protivnicima i saveznicima. Da li bi do tih promena došlo i da Moskva nije postala “Treći Rim”? Na istoku, tatarski Kazanj je i bez toga već bio pokoren, a sa zapada je nadirala katolička Poljska, protiv koje će se ubuduće voditi verski rat. Predstave o antizapadnom karakteru Imperije-Crkve biće dodatno učvršćene ratovima protiv Šveđana, u vreme stvaranja nove ruske prestonice koja nije slučajno bila nazvana “Grad svetog Petra” – to jest “Rim” (koji po redu?).


Pastir (čeličnih stada)

Ako išta makar uslovno zaslužuje naziv savremene pravoslavne geopolitike (a malo šta ga zaista zaslužuje), onda je to učenje mitropolita Sankt Peterburga Jovana Sničeva. Em se radi o istaknutom predstavniku pravoslavne crkve, em su mu upravo geopolitičke teme bliže od bilo kojih drugih, pa i sam termin geopolitika je često korišćen u njegovim spisima i propovedima. U knjigama koje je potpisao možete naći kompletnu ideologiju moskovskog carstva: tu je Rusija označena kao “Dom Presvete Bogorodice” i “podnožje prestola Gospodnjeg”, a Rusi kao “narod Bogonosac” čija je “duša – Crkva”.

Kao da povlači crtu pod ovim određenjima, mitropolit piše: “Ovaj se blagoslov odenuo u formu proročanstva o budućoj velikoj sudbini Rusije, to jest Moskve kao Trećeg i poslednjeg Rima, poslednje tvrđave istinite pravoslavne vere u strašnim antihristovim vremenima sveopšte apostasije i raspadanja svih vrednosti… Dva su Rima – kaže on – pala u jeresima i ispraznim sablaznima ovog sveta, pošto nisu bila u stanju da sačuvaju pobožnu čistotu vere… Treći Rim – Moskva – je država ruskog naroda kome je svemoguća Promisao Božija odredila da od sada i doveka čuva nepomućeno pravoslavno veroispovedanje… i da stoji, spreman život svoj da položi, kao brana satanskom zlu koje bi da zapljusne svet.” “Antihrist, kao realna politička mogućnost naših dana već je van svake sumnje pred vratima”, piše mitropolit i naglašava da stoga “religiozni smisao ruske istorije daleko prevazilazi okvire nacionalnog značaja.” Upravo ta uloga Rusije kao “poslednje, od strane svih progonjene Crkve iz vremena sveopšte apostasije i zacarenja antihrista” i daje ruskoj istoriji “vaseljensko, kosmičko značenje”.

U ovu šemu se savršeno uklapa i “srpska geopolitika”, koja sebe vidi kao deo pravoslavnog sveta na koji su se obrušile “ujedinjene svetske sile zla”, ali ne zbog Srbije same, nego baš zbog njenog pravoslavlja, iako skoro nepostojećeg, to jest samo nominalnog, ali ipak pravoslavlja. Doduše, Srbija nije Imperija-Crkva, to je ipak Rusija, i ovo što se Srbima desilo to je samo uvežbavanje, “priprema za napad na Rusiju”, za onaj “konačni dolazak antihrista”, za dugo najavljivani armagedon. Srbi u svemu tome imaju izuzetno važnu ulogu – ne bi inače “Vatikan i Turci još u dalekom četrnaestom veku protiv njih potpisali pakt koga se katolici i muslimani i danas drže” – ali je ta uloga ipak sporedna. Prošla su vremena kada je i kroz srpsku mitologiju prolutao motiv Carstva koje se preselilo na nebo. Srbi su trenutno u fazi prizemljenja i sa neba ne očekuju ništa dobro.

Nama današnjima, patos vizantijskih geopolitičkih postavki, ma kako one po smislu bile slične upravo citiranim redovima, izgleda poetski, prozračan, ako ne uzvišen, onda bar dovoljno apstraktan da se čita pre kao proizvod visoke simboličke kulture nego kao poziv na konkretnu zemaljsku akciju. Verovatno je taj utisak pogrešan, ali se protiv njega ništa ne može: vreme je učinilo svoje. Delimično je to tako čak i kada je u pitanju ideologija Moskovskog carstva iz šesnaestog veka, mada je u njoj ostalo malo od vizantijske lepršavosti izraza, lakoće metafora, opijajuće vrtoglavosti smisaonih obrta. Teške i mračne slike moskovske bogoslužbene literature ne mogu da stoje naporedo, na primer, sa uzbudljivim po svom pesničkom uzmahu, temeljnim tekstom vizantijskog kulta Pokrova – Akatistom Romana Meloda, ali se te mračne slike i dalje čitaju kao vapaj duše i kao pokušaj mobilizacije duha – a ne mobilizacije tenkovskih divizija.


Rusija, prestol božji

“Veličina i moć SSSR kao geopolitičkog naslednika Ruske Imperije je posle Drugog svetskog rata bezuslovno porasla do neviđenih razmera. Unutar vladajuće elite, međutim, i dalje je tekla borba na život i smrt između ‘nacionalista’ i ‘kosmopolita’. Frakciju ‘slovenofila’ u to vreme predvodio je Ždanov.”

Aktuelizacija svih tih ideja, iz pera mitropolita Jovana (i čitavog niza njegovih sledbenika patriota) verovatno isuviše podseća na konkretna i mučna iskustva dvadesetog veka, isuviše nam je bliska po prozaičnosti svojih stremljenja – da bi se mogla tumačiti isključivo kao napor duha za dostizanjem smisla Božanske ideje o ljudskoj istoriji.

Pravoslavna geopolitika je dugo i na neuhvatljiv način klizila (ili poskakivala) između zemlje i neba, da bi (valjda ne definitivno?) potonula u živo blato. Da, čak i mitropolit Jovan ponekad simulira da se pokušao koprcnuti iz zagrljaja prizemnog nacionalizma, ali se ovi pokušaji brzo zaborave. Ili se teško mogu shvatiti ozbiljno, pred navalom konkretnih detalja koji govore suprotno i koji svog autora, polazeći od (za rusku sredinu dosta tradicionalnog) antisemitizma, dovode u vruću blizinu fašizma, nacionalsocijalizma i staljinskog nacionalkomunizma iz perioda Drugog svetskog rata i neposredno posle njega.

Budući da je ubeđen kako je Rusija ovaploćenje države-Crkve, što znači da je sama po sebi savršena, sve što je u njoj loše je po njegovom verovanju ubačeno sa strane, jer su se “satanisti oduvek trudili da unište Rusiju kao Prestol Božiji, a ruski narod kao narod-bogonosac”. U toj zaveri protiv “svete Rusije”, kaže mitropolit Jovan, učestvuju svi ostali narodi odavno već upleteni u zamke amoralnog, razvratnog, bogoubilačkog materijalizma, predvođeni, naravno, “narodom-bogoubicom” i njegovom udarnom organizacijom, masonstvom.

“Pod kakvim se sve maskama nisu skrivali preteče antihrista – graditelji ‘jedinstvene svetske zajednice’, osnivači ekumenističkog pokreta i sličnih bogoboračkih poduhvata. Sve je pušteno u obrt – i srednjovekovne jeretičke sekte, pseudomonaški redovi iz vremena krstaških pohoda, čitalačke večeri i filozofski kružioci prosvetiteljske epohe, naučna udruženja i masonske lože… sa zadivljujućom jednodušnošću svi su oni ispunjavali pipav i naporan posao rušenja hrišćanskog osećanja sveta i nacionalne državnosti.” I dalje: “Prvi uspešni rezultat duge i svestrane kampanje za uklanjanje Rusije kao samostalne duhovne i etničke zajednice i aktivnog subjekta geopolitike, bili su na njenoj teritoriji početkom XX veka isprovocirani socijalni neredi, koji su se, posle niza neuspešnih pokušaja, završili katastrofom 1917. godine.” Ili: “Tako smo se približili shvatanju glavnog uzroka mnogih kataklizmi koje su potresle ruski život tokom vekova… Ruski narod je shvatio svoj zadatak naroda-bogonosca tako da služi kao čuvar istinite vere, dajući mogućnost svakome ko to želi da se uključi u taj izvor žive vode, koji teče u večni i blaženi život…”

Nešto kasnije, ne bez strasti, mitropolit Jovan opisuje međutim pogrome “židovstvujuščih” u Novgorodu, krajem XV veka, zabranu kretanja Jevrejima, iz vremena Ivana Groznog, slične akte Petra Velikog i Jelisavete Petrovne, zatim antisemitske programe i pogrome ekstremno desnih partija pred revoluciju, a sa žaljenjem pominje meku politiku prema Jevrejima koje je Rusija preuzela posle podele Poljske, i sve reforme na području ljudskih prava u XIX i XX veku.

Očekivani nastavak ovakvih razmatranja je pod glumljenom “objektivnošću” loše skrivana simpatija prema fašizmu i nacionalsocijalizmu: “Veći deo elemenata fašističkog pogleda na svet je imao dovoljno dugu i poštovanja vrednu istoriju. Donekle, uslovno rečeno, oni su počeli da se obrazuju pre oko dvesta godina, kao reakcija konzervatine Evrope na katastrofu Velike francuske revolucije sa njenim očiglednim razornim političkim i religioznim masonskim modernizmom”, piše mitropolit. U blagotvornosti svakog konzervatizma i užase svakog modernizma (o demokratiji da i ne govorimo) – mitropolit ni najmanje ne sumnja.

Dalja sudbina ove idejne avanture je predvidiva. Žaleći što Hitler nije iskoristio ponuđenu šansu, mitropolit se ponovo okreće nacionalnim izvorima. Kao što je i Staljin pokušao da sa Hitlerom obavi zajednički posao, pa se protiv njega borio kada mu je ovaj zabo nož u leđa, tako i mitropolit Jovan sa žaljenjem konstatuje da od saradnje sa nacizmom nije bilo ništa, pa prelazi na hvalu Staljinu iz perioda Otadžbinskog rata kada je ovaj septembra 1943. sebi na pomoć maltene iz groba izvukao jadne ostatke Ruske crkve (koju je do tada od sveg srca uništavao). “Staljinu”, kaže mitropolit, “treba odati dužno priznanje: revizija politike je bila obavljena odlučno i osmišljeno u svim oblastima – od kulturno-istorijske do religiozne, u pravcu nesumnjivog nacionalpatriotizma.” I dalje: “Veličina i moć SSSR kao geopolitičkog naslednika Ruske Imperije je posle Drugog svetskog rata bezuslovno porasla do neviđenih razmera. Unutar vladajuće elite, međutim, i dalje je tekla borba na život i smrt između ‘nacionalista’ i ‘kosmopolita’. Frakciju ‘slovenofila’ je u to vreme predvodio Ždanov.” I “sve bi bilo u najboljem redu da u jednom trenutku jevrejska klika sa Berijom na čelu nije uspela da ukloni Ždanova i u montiranom procesu pogubi mnoge nacional-patriote”.

Ovde ćemo prekinuti praćenje mitropolitovih razmišljanja koje je on sam na više mesta označio kao “geopolitika”. Pravoslavnom geopolitikom se sve ovo više i ne može nazvati. Kada Imperiju-Crkvu od svetskog judeo-masonstva brane Staljin i Ždanov, sve ako je Staljin i bivši bogoslov, takva geopolitika može biti samo pseudopravoslavna. Ili?


Dušebrižnici

Ostaje još samo da ukažemo na činjenicu kako ovakve geopolitičke ideje nisu usamljene fantazije jednog vladike. Mutacije “pravoslavne geopolitike” u ovom pravcu su počele odavno, i veoma daleko odmakle već u drugoj polovini devetnaestog veka, kada je u desnom krilu slavjanofila (Danilevski, Leontjev) bila oblikovana teorija koja je kasnije nazvana evrazijskom. Ova pseudopravoslavna ideologija deli narode na “kontinentalne” (Rusi, Nemci i većina azijskih naroda), i “atlantske”, među kojima glavnu reč vode Englezi, Amerikanci i Jevreji. Kontinentalni narodi su stabilni, pouzdani, pošteni, solidarni sa drugima, vezani za zemlju, dok su atlantski okrenuti ka prekomorskoj trgovini, špekulaciji, izrabljivanju tuđeg rada i, uopšte, uspostavljanju svetskog gospodstva u savremenom svetu preko uloge koju u geopolitici imaju međunarodni centri finansijske moći. Svim ovim teorijama ne bismo se bavili na ovom mestu (jer to sa pravoslavljem kao duhovnim učenjem nema mnogo veze), kada glavnim predstavnicima evrazijstva ne bi usta bila puna pravoslavlja. Uostalom, Leontjev je završio kao monah, a među kasnijim teoretičarima pokreta vidno mesto zauzima sveštenik Florovski.

Nominalno i deklarativno, ovo evrazijsko pravoslavlje poprima ponekad sasvim bizarne dimenzije, ali ne prestaje samo sebe da definiše kao duhovni supstrat geopolitike u ruskim uslovima. I tu ponovo stupamo u prostor premeštanja i transformacija, samo ne više onih simboličkih, zapisanih na karti mističkih prelazaka zemaljskog u nebesko carstvo i obrnuto, nego transformacija i mutacija sasvim prizemne, taktičke, politikantske prirode.

Najprisutniji teoretičar i praktičar evrazijstva danas je Aleksandar Dugin, koji je istovremeno i neka vrsta zvaničnog geopolitičara putinovske Rusije. Njegov 1000 strana obiman udžbenik Osnovi geopolitike izučava se na Akademiji generalštaba ruske vojske, na Diplomatskoj akademiji, na mnogim univerzitetskim katedrama širom Rusije. Dugin je bio drugi čovek, a prvi teoretičar i ideolog Nacional-boljševičke partije, i na sličan način kao mitropolit Jovan, često u istim publikacijama, predstavljao ruskoj publici pozitivne strane fašizma, nacizma i staljinizma. Dugin je bio savetnik predsednika ruske Dume, komuniste Seleznjova. Dugin je (da li još uvek?) spoljnopolitički savetnik u Putinovoj ekipi. Dugin je osnivač političkog pokreta Evrazija, čije su ambicije da položi osnovne smernice strateškom razvoju Rusije.

Evrazijstvo je pre nekoliko godina, sada nešto manje, bilo prava intelektualna moda među ruskim političarima, ekonomistima, vojnim stratezima… Termin se svaki čas pojavljuje u štampi, vrše se analize dugoročne makroekonomske politike s tačke gledišta evrazijstva, s vremena na vreme, iznerviran nedovoljnom kooperativnošću samozadovoljnog i premoćnog Zapada, Putin čini korake u stranu Kine, Koreje, Indije, Irana, lansira ideje o strateškom ekonomskom, političkom i vojnom partnerstvu. I… na kraju uvek poslušno legne na rudu i podrži ono što od njega zahteva Amerika. Kao što je to činio i Jeljcin, kao što će to biti i sa svakom sledećom vlašću u Rusiji, uz veća ili manja odstupanja. Rusija je danas suviše slaba da bi mogla da vodi realnu, samostalnu politiku. I to stanje se neće izmeniti ni sutra, ni prekosutra. Evrazijstvo je danas samo malo više od puke intelektualne igre, čiji je cilj da kompenzuje rane nastale u povređenom samoljublju. Ono je današnji, virtualan način povratka u prošlost, slavnu ali nepovratnu, u kojoj je ruska država ili neki njen simbolički ekvivalent, poput Džingis-kanove, bila jaka, grozna, tako da su je se svi plašili (a strah se u ovakvim maštarijama brka sa poštovanjem).

Dugin sam sebe svrstava u antiglobalizacijski pokret: on je protiv “jednopolarne atlantske globalizacije”, a za “višepolarnu, delimičnu, kontinentalnu globalizaciju” koja bi “poštovala različite kulturne identitete i civilizacijske modele”. Pri tom za saveznike poziva azijske budiste, šamaniste i, pre svega, muslimane.

Koliko sve ovo još ima veze sa pravoslavljem? Ako u obzir uzmemo “klizeću” ideju Imperije-Crkve, od nje su ostali neki elementi: Evrazija je, dakle, po njemu, u okruženju imperije zla i neprestano se protiv nje bori za opstanak, a glavni protivnik joj je špekulativni finansijski kapital (koji nije jasno poistovećen sa “narodom bogoubicom”, kao kod mitropolita Jovana, ali se ostale identifikacije poklapaju). Pored toga, Dugin se deklariše kao pravoslavac, “starog obreda” doduše, ali to je u ovom slučaju samo još jedna ekstravagantnost. Poziva se čak i na praksu umne ili Isusove molitve, koja u njegovoj interpretaciji od metoda najdubljeg poniranja u dubinu duše, pre svega na putu pokajanja, postaje sredstvo za sabiranje kosmičkih energija, koje onda uspešno mogu koristiti i vitezovi Novog poretka. (“Ako nas je Hristos ‘iskupio’, onda u nama, principijelno, nema greha, i treba smelo ići ka svetlosti oboženja, a ne skrupulozno istraživati svoja nesavršenstva… Pravoslavna Revolucija ima antijudejski i antijudeohrišćanski karakter. To je prosto hrišćanstvo kakvo ono jeste, pravoslavno i jedinstveno, ortodoksno i netrpeljivo. Punokrvno doživljavanje religije ne može biti ‘kulturno’ i ‘umereno’ ili se svoditi na ‘vernost istorijskim korenima’. Takva muzejska i slaba religija je gora od svakog ateizma”, piše Dugin.)


Snovi su snovi

Paralelno sa pričom o evrazijskoj solidarnosti sa Islamom, Dugin priča i priču o solidarnosti sa pravoslavnom braćom Srbima, koji su žrtve atlantske agresije. Srbi su odreagovali: Dugin je idol pokretima kao što je Obraz, nominalno i deklarativno takođe pravoslavnim. Ipak, jasno je da Srbi nisu fascinirani Duginovim nepostojećim pravoslavljem, nego njegovim antiglobalizmom, antisemitizmom, njegovom izrazito totalitarnom ideologijom. Kakvo pravoslavlje, dakle? Takvo da ga može ispovedati i gensek ruske kompartije Genadij Zjuganov, koji je uspeo da izjavi: “Pogled na svet, kultura i ideologija zapadnog sveta su pod sve jačim uticajem jevrejske dijaspore, čije delovanje neprestano raste, ne iz dana u dan, nego iz časa u čas. Jevrejska dijaspora, koja tradicionalno kontroliše finansijski život kontinenta, po meri razvoja svog tržišta, postaje neka vrsta ‘kontrolnog paketa’ akcija celokupnog ekonomskog života zapadne civilizacije… U takvim uslovima… poseban značaj ima slovenska civilizacija oličena u Ruskoj imperiji, jer je ona postala poslednja prepreka zapadnom hegemonizmu.” Naravno, ovo je još jedan primer “lutajućeg motiva”. Ovako nešto je mogao da potpiše i mitropolit Jovan, i Dugin, i bilo koji od ruskih neofašista i nacional-patriota. A pravoslavlje je tu još samo ukrasni privezak.

I tako smo ponovo na početku. Šta je zaista pravoslavna geopolitika? Koje su, u njenoj perspektivi, koordinate koje određuju političku delatnost? Ako je zemlja Gospodnja, te su koordinate ocrtane Krstom?

Ne horizontalna, i nevertikalna, nego obe zajedno, krst. Tačnije rečeno, čak ne ni krst, nego neizmenični, nepredvidivi preobražaji horizontale u vertikalu i vertikale u horizontalu, to su odrednice pravoslavnog geopolitičkog prostora. Svet je čas površina državne teritorije, omeđena Herkulovim stubovima iza kojih je varvarstvo, to jest ništavilo; čas tačka u koju se ta državna teritorija sažima u neprijateljskom okruženju; čas virtualna Zemljina kugla kao celina Božije tvorevine; čas carstvo nebesko, gornji Rim (valjda Četvrti, mada u stvari prvi ili pretprvi, arheprvi), u kome nalaze konačno utočište sve “bogomštićene” Rusije i Srbije i Vizantije. Gde je prostor koji treba braniti ili zauzeti, upravljati njime kao predvečno datom i zadatom svetom zemljom, domovinom naših zemaljskih i nebeskih predaka i zaštitnika? I ovde i tamo i negde; večno naš i nikad naš, prostor koga se odričeno – da bismo ga stekli (u odricanju odricanja, u nelogičnom, paradoksalnom poricanju odluke i izbora, u protejskoj igri ljudskog i božanskog, demonskog i anđeoskog). Realno koje se pretvara u simboličko i ponovo vraća u tužnu, sivu realnost. Gde je tu doslednost pravoslavnog geopolitičkog projekta? A kome je ona potrebna? I čemu bi doslednost mogla da služi? Da obuzdava ono što nam ponekad jedino preostaje: maštu, večnu utešiteljku ucveljenih crnom stvarnošću.

 
Vreme, 13. i 21. jul 2005.

Peščanik.net, 20.07.2012.