- Peščanik - https://pescanik.net -

Pravoslavni bezbednjaci

Foto: Predrag Trokicić

O bivšem ruskom obaveštajcu a sadašnjem državnom ideologu, dr Leonidu Rešetnjikovu, ovde se već pisalo. Rešetnjikov je ovih dana ponovo boravio u Srbiji, a to je uvek dobra prilika za režimske medije da – još jednom – prenesu direktne poruke iz zemlje Velikog (srpskog) brata. Suština svega što se dešava u svetu, kaže Rešetnjikov, je borba hrišćanstva protiv antihrišćanstva. Glavni stub hrišćanstva je Rusija, dok antihrišćanske snage predvodi globalna elita, koja se naziva i duboka država, duboka elita ili tajna svetska vlada. Globalna elita je smenila Trampa, zato što je želeo da sačuva „staru Ameriku“, ali i izraelskog premijera Netanjahua, zato što je tradicionalista, kao i Putin. Uzgred, bivši američki predsednik Tramp je zaista želeo očuvanje stare Amerike, s tim što treba dodati: stare rasističke Amerike.

Srbija i Rusija su „poslednja odbrana tradicionalne Evrope“, kao i druge pravoslavne zemlje, kaže Rešetnjikov, mada na drugom mestu u razgovoru priznaje da su pravoslavne zemlje kao Rumunija i Bugarska, već pozicionirane sa druge strane fronta protiv Rusije, jer su u NATO paktu. Na osnovu čega se može zaključiti da je Rešetnjikovljeva priča umnogome ipak prilagođena užim ruskim nacionalnim interesima: pravoslavizam kao mobilizatorski antiliberalni faktor otpada čim se pristupi NATO-u, ali je – iz ruske perspektive – ograničena i poruka koja bi trebalo da mobiliše na odbranu vaskolikog hrišćanstva. Jer ovaj ruski ideolog nigde ne označava profašističke režime koji su unutar EU, poljski i mađarski, kao potencijalne saveznike. Iako je i njihova ideologija istovetna sa onom službenom u Rusiji. „Ruski konzervativizam je vera, porodica, otadžbina, tradicija“, iznosi Rešetnjikov. Sa ovom bi se definicijom složili i antiliberali u Mađarskoj, Poljskoj ili Srbiji, izuzev što bi promenili prisvojni pridev: „mađarski konzervativizam je…“ itd.

Nekada se znalo, globalnu elitu i tajnu zavereničku vladu u senci čine Jevreji – sada se ona označava kao antihrišćanska i antitradicionalna. Ali je rezultat uvek isti, napad na slobode i prava građana, i institucije predstavničke demokratije. Stoga narativ o svetskoj zaveri nije u funkciji analize onoga što se zaista dešava na globalnom nivou – tako Rešetnjikov kaže da je globalno zagrevanje obično „skretanje pažnje“ – njegova je uloga da opravda ukidanje demokratije od strane „tradicionalista“ predvođenih suverenim vođama kao što su Putin, Orban, Tramp, Erdogan i Vučić. Naravno, nigde se interesi globalnog kapitala i globalne „antitradicionalne“ elite neće dovesti u pitanje. Takođe, istu funkciju ima i narativ o odbrani „tradicionalne Evrope“ – to je fašistički mit o primordijalnom jedinstvu.

Međutim, da bi se hrišćanstvo odbranilo, neophodno je takvom konceptu upodobiti i Crkvu. Zato je narativ o globalnoj zaveri protiv hrišćanstva/pravoslavlja, dobio svoju užu pseudonaučnu oblast u okviru studija bezbednosti, pre svega u Rusiji. Naime, prošlog su meseca predstavnici zvaničnih medija SPC-a boravili u Moskvi (na festivalu „Vera i reč“) gde su, između ostalog, sa službenikom Sinoda RPC-a vodili razgovor na temu „Crkva, propaganda i nacionalna bezbednost Rusije“. Ova se tema odavno prelila i kod nas. Neki od novijih naslova su Srbi i religijski intervencionizam (2015) ili Crkva i tajna služba (Institut za evropske studije, 2021), gde se autori sa različitih aspekata bave ovom temom od sumnjive naučne, ali nesumnjive propagande vrednosti.

Celokupna pravoslavno bezbednjačka literatura polazi od sledeće postavke: prvo se SPC proglasi za instituciju od strateškog nacionalnog značaja, jer jedina integriše granicama podeljeni srpski narod, a nakon toga se vrši propagandna mobilizacija za njenu odbranu. Dakle, desnica najpre od SPC-a stvori pretnju kada su u pitanju granice, a onda zapomaže ako je ostali faktori, koji pokazuju interese za region, posmatraju – ili je mogu posmatrati – kao potencijalni bezbednosni problem. Takvo je polazište i novog hita iz bezbednjačke oblasti Hibridni rat protiv Srpske pravoslavne crkve (2021), autora Slobodana Stojičevića, koji od 2014. proučava „mrežne ratove i hibridne agresije“.

Mrežni rat je, obaveštava Stojičević, „agresija civilnim sredstvima, ali sa vojnim ciljevima“ (str.13). Mrežni rat protiv SPC-a vode Amerikanci i NATO, preko nevladinog sektora i medija pod njihovom kontrolom, a izvodi se u dve faze. Prva se sastoji od „pripitomljavanja religija“, putem „promena religioznog učenja svih monoteističkih religija“ i vrši se kroz implementaciju „ideologije ljudskih i manjinskih prava u religiozna učenja“ (str.10). Stojičević čitaocima skoro pa naivno sugeriše kako su prave hrišćanske norme ekstremizam, fanatizam i totalitarizam – od kojih Amerika i NATO žele da ih odvoje. Druga faza je geopolitička, tako da se tu otkriva i prava pozadina američkog mrežnog rata: „Samo Srbija i Republika Srpska su ostale kao ostrvce nepokornosti u pozadini fronta prema Rusiji“ (str.16). Sada je već malo jasnije šta pokušava Stojičević, kao vojnik u mrežnom ratu protiv NATO-a: on sabotira stratešku pozadinu zapadne alijanse u perspektivi vojnog sukoba sa Rusijom, tako što podgreva nacionalističko-verski ekstremizam u cilju podizanja i održavanja borbene gotovosti SPC-a. Rešetnjikov verovatno može biti zadovoljan.

Glavno čvorište mrežnog rata protiv SPC-a je Bogoslovski fakultet i tu je NATO izvršio prodor. Zato Stojičević nabraja skoro sve naučne skupove u organizaciji nevladinih organizacija, gde su teolozi nakon 2000. godine dobili priliku da razmatraju teme kao što su pomirenje, međureligijski dijalog, pluralizam, demokratija itd. A pošto su ti skupovi dovodili u pitanje ekstremističko shvatanje vere, i potencijalno slabili ulogu srpskog pravoslavlja u nekim budućim ratnim sukobima – Stojičević ih smatra negativnim primerom štetnog NATO uticaja. Sledi da jedino državno-crkveni totalitarizam u Srbiji može na pravi način odgovoriti ruskim geopolitičkim potrebama. Ipak, da ne bude zabune, Stojičević u knjizi nabraja, uslovno rečeno, i crkvenu levicu i crkvenu desnicu, kao podložne NATO uticaju – to jest svakog ko samoinicijativno i samostalno pokuša da formuliše svoje mišljenje. Jer, u koncepciji pravoslavnog staljinizma takve aktivnosti nisu dozvoljene. Mišljenje se propisuje od strane službenih crkvenih i državnih organa, a sva odstupanja su neprijateljski čin u mrežnom ratu i hibridna agresija.

Nažalost, srpski su teolozi tek posle 2000. pristupili obradi tema od civilizacijskog značaja. A to je više od jednog veka nakon što je 1888. donet prvi liberalni srpski ustav i više od pola veka nakon donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a 1948.

Da li je čistka na PBF-u, koju je sproveo Sinod SPC-a, izvršena pod ruskim uticajem i pritiskom, ne možemo sa sigurnošću znati. Mada Stojičevićeva knjiga i susreti (obuka?) u Moskvi predstavnika crkvenih medija mogu navesti na razmišljanje u tom pravcu.

Peščanik.net, 22.11.2021.