- Peščanik - https://pescanik.net -

Pravosudni i drugi pravni epilozi

Svaki slučaj koji u sebe uključuje pravo mora imati pravni epilog. Pravni epilog je osnov pravne sigurnosti i izvesnosti kojem svako iole organizovano društvo teži. Na svaki otvoreni spor mora se staviti autoritativna (ne autoritarna) tačka. Pitanje pravnog okončanja brojnih otvorenih slučajeva aktuelizuje se u Srbiji kontinuirano, iz različitih razloga, a neretko i zbog sistematskog prećutkivanja nečasne autoritarno-ratne prošlosti Miloševićevog doba. Prilikom formiranja današnje Vlade, pitanje je obnovljeno i u javnosti se relativno brzo uobličio rasprostranjen stav. Pojednostavljeno rečeno: ako je demokratska javnost progutala jednu od personae aeternae koje tu teško podnošljivu prošlost oličavaju (Dačić), dužna je da proguta i ostale koje persona sobom (do)nosi. Dakle, ako je Dačić podnošljiv, tim pre su podnošljivi, na primer, Gorica Gajević i Mile Ilić, jer su imali manji politički uticaj. Možda je, politički gledano, odista tako.

Ali, pravo, naročito lustraciono, tu pravi izvesne razlike. Gajevićeva i Ilić su bili podstrekači i izvršioci izborne krađe – jedne konkretne povrede ljudskog prava na slobodne i poštene izbore – izvršene na lokalnim izborima u Srbiji 1996. godine. Njihov političko-pravni slučaj je imao (kakav-takav) pravni epilog. Pošto je izborna krađa u Nišu bila otkrivena, Mile Ilić je isključen iz SPS. To se dogodilo pošto je Milošević (doduše, neovlašćeno) angažovao ministarstvo pravde da utvrdi šta se stvarno desilo na izborima u Nišu, pa je to ministarstvo utvrdilo da je tamo, usled nedopuštenih radnji Ilića, odista došlo do izborne prevare i potvrdilo je stvarne rezultate izbora. Iako se radi o odluci nenadležnog organa, slučaj Mileta Ilića je dobio svoj pravni epilog i danas se ne može smatrati da on nije kršio pravo na slobodne izbore. Zato bi i formalno morao biti lustriran, tj. diskvalifikovan za javnu funkciju koju danas vrši.

Sličan je slučaj Gajevićeve, s tim što je pravni epilog dobio donošenjem tzv. Lex specialisa, neobične pravne tvorevine koja je (pod pritiskom misije OEBS), potvrdila stvarne, a odbacila krivotvorene rezultate izbora u Beogradu i drugim brojnim gradovima Srbije. Tako su i aktivnosti Gajevićeve dobile neku vrstu pravnog epiloga koji ju diskvalifikuje za javni posao. Da ne bude nikakve zabune – Mile Ilić je mogao ostati profesor, lustraciono pravo sa tim (položajem) nema ništa. Gorica Gajević je mogla ostati advokatica, jer, ponovo, lustraciono pravo u to ne dira. Ono se tiče javnih funkcija i ima za cilj da spreči da na te funkcije dođu persone za koje je dokazano da su, kao javni funkcioneri, u prošlosti kršile ljudska prava, zbog čega danas ne mogu više uživati javno poverenje. Za razliku od Ilića i Gajevićeve, politički slučaj Dačić nikad nije imao pravni epilog. I tu je razlika između političke i pravne svarljivosti današnjih SPS-ovih javnih funkcionera. Dakle, iako je politički (nekima) Gajevićeva možda podnošljivija od Dačića, pravno je njen novi funkcionerski položaj neprihvatljiv, tačnije bio bi takav da se danas u Srbiji primenjuje još uvek formalno važeći, a nikad primenjeni Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava. Opet, da ne bude zabune – opisani pravni epilozi su morali biti pravosudni – da je u Miloševićevo doba bilo tragova pravne države. Oni su, dakle, sporni, najpre sa stanovišta nadležnosti organa koji su do epiloga doveli, ali je do nekakvog pravnog okončanja ipak došlo.

Ovakav javno-funkcionerski trend posle sastavljene proevropske vladajuće koalicije trebalo bi da današnjim vlastima eksperimentalno pokaže da pravni epilozi u budućnosti mogu imati veliki politički značaj.

A kako se ta pouka recipira?

Na primer:

Borba protiv korupcije proglašena je za jedan od prioriteta novoformirane vlasti – od najviših tela (Predsednik Republike, Skupština, Vlada) – do lokalnih organa. Slučajevi organizovane korupcije umnožavaju se, bar sudeći po akcijama policije i tužilaštava. Ali, retko koji je doživeo pravosudni epilog, tj. donošenje pravnosnažne presude kojom bi se odgovarajuća krivična dela utvrdila i izrekla osuda ili kojom bi se okrivljeni oslobodili odgovornosti.

Nedavni policijski i tužilački progon velikog broja nastavnika zbog univerzitetske korupcije u Hrvatskoj, bar u nekim medijima, obnovio je sećanje na korupcionašku aferu „prodaje“ pojedinačnih ispita, pa i diploma na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Sa vestima o univerzitetskoj korupciji u susedstvu, vremenski je koincidirala vest o prestanku suspenzije, tj. o vraćanju u nastavu većeg broja optuženih nastavnika kragujevačkog Pravnog fakulteta. Okončanju suspenzije prethodila je najava da se mora primeniti Zakon o radu, te da će nastavnici biti vraćeni u nastavni proces, što se i dogodilo. Pravosudnog epiloga, dakle, (još) nema, ali je došlo do radnopravnog epiloga – vraćanja suspendovanih nastavnika na rad.

Zakon o radu sadrži odredbe o razlozima za privremeno udaljenje sa rada (suspenzija). Među tim razlozima su pritvor (koji vodi obaveznoj suspenziji) i pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog dela izvršenog u vezi sa radom (fakultativna suspenzija). Ova poslednja (fakultativna) može trajati najduže tri meseca, posle čega se zaposleni, po pravilu, vraća na rad. Dužina ovog roka inspirisana je neosnovanim očekivanjem zakonodavca da će se krivični postupak okončati u celosti (uključujući tu i žalbu) u vremenu od tri meseca, što se ovde gotovo nikad ne dešava. Kragujevački profesori su, najpre, bili u pritvoru i izrečena im je obavezna suspenzija, potom su još tri meseca bili (fakultativno) suspendovani, pa su se vratili na rad, ali ne na posao nastavnika, već na posao istraživača u fakultetskom institutu. Sada ih je dekan vratio u nastavu, postigavši time provizorni radnopravni epilog. Prošle su dve godine od otkrivanja korupcijskih dela, a sudeći po vestima iz medija, glavni pretres okrivljenima zakazan je tek za decembar. Odlaganje pravosudnog epiloga, uz prestanak suspenzije, teško da može da obnovi poverenje studenata, kolega i javnosti. Dosadašnje izostajanje neophodnog pravnog epiloga u ovom slučaju se pripisuje neefikasnosti sudova, neoprostivom razvlačenju sudskih postupaka, tromosti pravosuđa, ako ne i čemu zloćudnijem. Da li je i u ovom slučaju samo to u pitanju? Da li je privremeni radnopravni epilog morao biti ovakav (a mnogi tvrde da jeste)? Ili je moglo drugačije? Izgleda da je moglo.

Član 167. Zakona o radu glasi:

„Udaljenje iz člana 165. ovog zakona može da traje najduže tri meseca, a po isteku tog perioda poslodavac je dužan da zaposlenog vrati na rad ili da mu otkaže ugovor o radu ako za to postoje opravdani razlozi iz člana 179. tač. 2)-4) ovog zakona.“

Jedan od tih „opravdanih razloga“ za otkaz ugovora o radu, tj. za prestanak radnog odnosa, postoji „ako zaposleni ne poštuje radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca“. (Kurziv je moj.) Da li je dosadašnje ponašanje optuženih profesora takvo da oni odista nesmetano mogu da nastave svoj nekadašnji nastavnički posao?

Dobro, poznato mi je da postoji prepostavka nevinosti, zbog koje se nijedan od suspendovanih-pa-vraćenih profesora ne može smatrati krivim dok se to ne utvrdi pravnosnažnom krivičnom presudom, na koju ćemo, kako sada stvari stoje, dugo čekati. Ali postoji i pretpostavkapoverenja studenata i javnosti u univerzitetske nastavnike. Da li su okrivljeni nastavnici učinili sve što je potrebno da se glavni pretres održi što pre da bi se optužbe protiv njih odbile, ako su neosnovane? Da li je Pravni fakultet u Kragujevcu (ne drugi, nego baš pravni) poveo disciplinske postupke protiv okrivljenih profesora, jer radnja koja se pojavljuje kao krivično delo istovremeno je i teža povreda radne obaveze? Zar oni već nisu vraćeni na naučni deo njihovog posla? Zar im je toliko teško da se uzdrže odnastavnog dela posla dok optužbe, ako nisu opravdane, ne budu pravnosnažno odbijene? Drugim rečima, a na to stalno valja ukazivati – ne može se iz prava zagrabiti samo ono što je povoljno, a zanemariti sve ostalo što je u datoj pravnoj stvari primenjivo, a nepovoljno je. To ne važi samo za optužene nastavnike, već i za poslovodstvo Fakulteta, njegov savet, za Univerzitet u Kragujevcu, pa i za državne organe (ministarstvo prosvete, tj. njegove inspekcijske organe).

U suprotnom, priča o borbi protiv korupcije kao o prioritetu ove vlasti ostaje samo politička poštapalica, a otvoreni slučajevi bez pravnog epiloga postaju dobra osnova za novo pranje biografija u nekoj budućoj javno-funkcionerskoj podeli plena.

Peščanik.net, 06.10.2008.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)