Box Boy
Box Boy

Ideja da građani Srbije izađu na izbore i ostave praznim, precrtaju ili na drugi način učine nevažećim svoje glasačke listiće – i pre nego što je predizborna kampanja zvanično počela – naišla je na suprotstavljanje među političarima i podeljenost među građanima na društvenim mrežama, u komentarima javnih glasila, među političkim komentatorima. Političari je uglavnom ocenjuju kao defetističku/gubitničku, pa i nelegitimnu, neretko se tvrdi da ovaj predlog izlazi iz okvira parlamentarne demokratije, podvlači se da se praznim glasom danas i ovde pogoduje retrogradnim političkim strankama i pokretima.

Pre nego što nastavimo da lepimo etikete jedni drugima, možda bi bilo dobro započeti koliko-toliko ozbiljnu društvenu debatu o tome šta je zapravo prazan glas.

Nastojaću da: kratko objasnim (1) pojmove apstinencije, praznog glasa i njihove pravne sudbine sa stanovišta izbornih propisa; (2) političku poziciju odluke da se preda prazan glas ili da se on zagovara; (3) legitimacijske osnove praznog glasa; (4) prikažem primere kampanja praznog glasa u novijem vremenu i (5) analiziram pravno i političko značenje praznog glasa danas u Srbiji.

(1)

Kad je reč o opštim izborima, izborna apstinencija znači odluku lica koje ima biračko pravo da se ne pojavi na biračkom mestu te da ne učestvuje na izborima. „Prazan glas“ jeste odluka birača da iziđe na biračko mesto, uzme glasački listić, ali ga vrati u glasačku kutiju ne dajući glas nikome ili da ga modifikuje tako da postane nevažeći. (U oba slučaja, radi se o slobodnoj odluci birača, tj. ovde se ne uzimaju u obzir razni vidovi nedopuštenog uticaja na birače i/ili izborne prevare.) Ipak, da li će glas biti nevažeći ili ništav ili će se računati drukčije, zavisi od zakonodavstva date države. U većini, a u kontinentalnom delu Evrope, gotovo bez izuzetka, prazni glas se smatra nevažećim. Izborna apstinencija i prazni glasovi se politički označavaju i kao protestno glasanje. „Prazni glas“ se kod nas još označava kao „beli glas“ ili „beli listić“ (eng.: blank vote / ballot i/ili white vote /ballot, ređe: empty vote; nem.: Proteststimme i/ili Weißwählen; franc.: le vote blanc).

Pravni značaj praznog glasa zavisi od izbornog zakonodavstva date države i može se grubo govoriti o četiri vrste zakonskih rešenja.

– Prazni glas je izričito priznat u čl. 76 st. 2 Ustava Kantona Vod (Constitution du Cantone de Vaud) od 14. aprila 2003. godine: kantonalni zakon će urediti da se prazni glasovi uzmu u obzir prilikom izračunavanja apsolutne većine u većinskom izbornom sistemu. Špansko izborno zakonodavstvo poznaje i posebno iskazuje prazni glas (votos en blanco) ali ovakvi glasovi nemaju uticaja na mesta u predstavničkom telu.

– Francusko zakonodavstvo u čl. L66 Izbornog zakonika (Code électoral) određuje da prazan glasački listić, kao i svaki drugi koji sadrži nešto dopisano, ili je glasač prepoznatljiv, ili je omot listića izostao, neregularan, ili je na njemu nešto dopisano, predstavlja ništav glas. Ništav glas se ne računa i ima isti status kao da je u pitanju izborna apstinencija.

– Nemački Savezni izborni zakonik (Bundeswahlgesetz) u § 39 ne pravi razliku između nepopunjenog listića i onog na kome je nešto dopisano, ili slučaja da je listić neregularan iz drugih razloga, pa za sve takve glasove određuje da su nevažeći. Isto rešenje važi u brojnim evropskim državama, uključujući i države nastale na području bivše Jugoslavije.

– U jednom broju država na glasačkom listiću se nudi kao mogući izbor – niko od navedenih. Takvo rešenje se primenjuje na primer u Ukrajini (Проти всіх), Španiji (voto en blanco), do 2006. godine ova mogućnost je postojala u Ruskoj federaciji (Против всех), a van Evrope, u državi Nevada – SAD, Kolumbiji, a postoji i u nekim azijskim državama.

Izuzev prvog modela (Kanton Vod, Švajcarska) nijedan drugi ne utiče na rezultat glasanja: ili se prazni glasovi smatraju apstinencijom, ili su glasovi ništavi što se sa apstinencijom zakonski izjednačava, ili se smatraju nevažećim, ili su bez uticaja na ishod glasanja. Sa stanovišta većine zakonodavstava, kao i sa stanovišta tzv. realne politike, prazan glas je marginalna pojava gotovo ravna statističkoj grešci.

(2)

U debatama o praznom glasu centralno pitanje jeste da li je prazan glas uklopiv u uobičajeno poimanje parlamentarne demokratije ili stoji van demokratskog principa, tako da ga praktikuju ili zagovaraju oni koji se zalažu bilo za autokratske sisteme, bilo za anarhiju.

Kao kriterijum treba uzeti ispoljeno pojedinačno gledište subjekta koji zagovara ili praktikuje prazan glas, pa se razlikuju pretpostavljeni (konjekturalni) prazni glasači, strukturalni prazni glasači i oni koji se suprotstavljaju dominantnom dvopartijskom političkom izboru. U prvom slučaju se radi o biračima koji prihvataju reprezentativnu (parlamentarnu) demokratiju, ali se iz različitih razloga ne saglašavaju ni sa jednom od ponuđenih alternativa. Po pravilu ovakav stav prve grupe birača vezan je za konkretne izbore. Strukturalni prazan glas praktikuju ili zagovaraju oni birači koji se suprotstavljaju samom sistemu reprezentativne (parlamentarne) demokratije i, redovno, takav stav ispoljavaju u većem broju izbora koji se održavaju tokom njihovog životnog veka. U državama sa moćnom dominacijom dveju partija, prazni glasači izražavaju svoju volju da se u političku igru uvede neko treći ko bi imao šanse da u reprezentativno telo uđe. Ono što povezuje sve prazne glasače jeste manje ili više rašireno osećanje nedostatka legitimiteta političkih stranaka koje su u vreme izbora na vlasti, ali i onih koje bi imale šanse da formiraju novu vladu.

Za odgovor na pitanje o praznom glasu kao (ne)odstupanju od principa parlamentarne demokratije, relevantna je i činjenica da li data država propisuje obavezno glasanje ili ne. U Evropi, mali je broj onih koje su propisale obavezno glasanje, a sankcije ili izostaju ili su simbolične. Samo sasvim retko apstinenti rizikuju ozbiljnije posledice. U nekim austrijskim pokrajinama važio je princip obaveznog glasanja, ali je ukinut svuda, u devedesetim godinama prošlog veka i početkom ovog. U Belgiji je i danas glasanje obavezno. Birač mora da dokaže postojanje ozbiljnog razloga zbog koga nije mogao da pristupi glasanju. Ako nije glasao najmanje četiri puta u poslednjih 15 godina, može biti lišen građanskih prava na vreme do 10 godina. Takođe, veoma je teško dobiti posao u javnim službama Belgije u slučaju apstinencije. Obaveza glasanja u Francuskoj važi samo za Senat. U Grčkoj je to opšta obaveza, a sankcije koje su bile teške (na primer uskraćivanje izdavanja pasoša), ukinute su 2000. godine. Na Kipru, obaveza glasanja uvedena je 1960. godine, a sankcija, ako birač ne opravda izostanak, može biti novčana kazna. Glasanje je obavezno u Lihtenštajnu i Luksemburgu (tamo do sedamdesete godine života), a ako birač ne dokaže da je opravdano izostao, izriče mu se novčana kazna. Isto važi i za Tursku. U jednom švajcarskom kantonu (Šafhauzen) glasanje je obavezno, a sankcija je simbolična – novčana kazna do 3 švajcarska franka. (Up. detaljnije www.idea.int › Voter Turnout.) Posledica obaveznog glasanja jeste pojava većeg procenta praznih glasova, ali i „slučajno glasanje“, tj zaokruživanje bilo kog kandidata, najčešće prvog na listi. Pokazalo se da u državama sa čvrstom obavezom glasanja, oko jedne četvrtine glasova dobijaju ekstremne desničarske stranke (Bart Engelen, Why Compulsory Voting Can Enhance Democracy, Acta Politica 2007 42, str. 28, 29 – iako se ovaj autor zalaže za obavezno glasanje, on iznosi činjenice o velikom udelu glasova za desničarske ekstemističke stranke, ali nalazi da te činjenice ne bi trebalo da budu od uticaja na akademsku argumentaciju pro i contra obaveze glasanja).

Za razliku od praznog glasa koji traži aktivno držanje birača, apstinencija može značiti ne samo suprotstavljanje ponuđenim alternativama, ili samom sistemu reprezentativne demokratije, već i apatiju, nedovoljno poznavanje sopstvenih prava i njihovog uticaja na izborni rezultat, kao i običnu nezainteresovanost za politički život. Uzeti zajedno – apstinencija i prazni glasovi, ako je njihov procenat relativno visok – ozbiljni su indikatori poljuljanog legitimiteta političkog etablišmenta.

Ipak, ne samo u Srbiji, stav da je prazni glas negacija reprezentativne demokratije nikako nije usamljen. Pripisivost ove ideje komunistima i anarhistima, po svemu sudeći potiče od svetski poznatih zastupnika ove ideje.

Među najpoznatije svakako spada José Saramago, jedan od najpoznatijih portugalskih pisaca, dobitnik Nobelove nagrade 1998, koji je bio član Komunističke partije Portugalije do kraja života i zastupao anarho-komunističke političke ideje. U svojoj priči Lucidnost ili Viđenje – kako ko prevodi – Ensaio sobre a Lucidez – koja se nastavlja na daleko poznatiju njegovu priču, Slepilo, Saramago opisuje pokušaj građana neimenovanog grada da se suprotstave opresivnoj vlasti putem praznih glasova koji čine ubedljivu većinu. Način kojim se došlo do ovakve kolektivne većinske odluke ostaje nepoznat. Prvo glasanje je održano jednog kišovitog dana, a do popodneva gotovo niko se nije pojavio na biračkim mestima. Odjednom, gotovo istovremeno dolaze svi i pokazuje se da je tri četvrtine glasova bilo prazno, belo. Drugi krug glasanja održan je po lepom vremenu, a procenat praznih glasova bio je još veći. Ovaj ćutljivi protest se nijednog trenutka ne pretvara u otvoreni. Nema demonstracija, nema uličnog nasilja. Vlast uvodi vanredno stanje, privodi građane, saslušava ih. Bez rezultata. Potom, vlast odlučuje da napusti grad i prepusti građane samima sebi očekujući anarhiju ili bar nerede. Međutim, građani i dalje odbijaju „očekivano ponašanje“, ostaju mirni i pribrani, kao da se ništa nije dogodilo, kao da je neka vlast i dalje među njima. „Saramago, lukavi stari levičar razume da je podsmevanje strahovito efikasno političko oružje i u Lucidnosti on radi svoj posao na obrtanju represije u farsu. Podvlači da je sve dobra zajedljiva šala o lukavoj lisici zapadnjačke demokratije: „prazni glasači“ su mirni, čak poslušni, upravo onakvi kakvi vlasti žele da građani budu, ali njihovo odbijanje da se pretvaraju kako im izborni proces daje mogućnost izbora koji je vredno načiniti, je duboko subverzivan – jedan neoprostiv greh, flagrantan prekršaj.“(The New York Times Book Review, 9. april 2006, T. Rafferty.

Verovatno je stavu da su prazni glasovi van demokratskog sistema doprinelo i to što su ih zagovarale off-ličnosti. Američki režiser Majkl Mur je 2000. godine započeo kampanju kandidovanja fikusa za Kongres. “Fikusna groznica hara nacijom“, rekao je Mur, „U zemlji u kojoj većina više ne glasa, kandidovanje fikusa daće obespravljenim građanima šansu da glasaju ni za koga od navedenih / None of the Above (NOTA)!“.

Da je, ipak, legitimno zagovarati prazne glasove u okviru parlamentarne demokratije pokazuje mnogo primera, van ovih pripisivih anarhistima, komunistima i ekstravagantnim pojavama.

Pred parlamentarne izbore u Britaniji 2010, na društvenim mrežama, putem blogova i na druge načine izneseni su validni argumenti o tome kako prazni glasovi mogu da ojačaju i obnove demokratiju.

Najpre, ekonomska kriza ogolila je odnos između političkog etablišmenta i građana. Bilo da je politička klasa na vlasti ili u opoziciji, građani su počeli da je doživljavaju kao neopravdano obogaćenu i ne samo politički, već i finansijski bezobzirnu i sebičnu.

Tada je nastala pesma Protestni glas, u kojoj se govori o punim džepovima članova Parlamenta i njihovoj nekažnjivosti za korupciju, nasuprot oštrom kažnjavanju građana za daleko manja zlodela.

Pod sloganom Glasanje je životno važno, zato što je demokratija životno važna, u manifestu zagovornika praznog glasa se kaže: “Demokratija je jedini način da normalni ljudi zadrže nadu da će njihova zemlja biti poštenija i bolja. Odgovorna, snažna i verodostojna vlast je jedini način da država izbegne da je kontrolišu međunarodne korporacije. Jedina alternativa demokratiji bila bi neizabrana diktatura koju kasnije odista ne biste mnogli da smenite! Ako ne možemo da podržimo nijednu od partija ili kandidata na izborima, rešenje je u tome da poboljšamo našu demokratiju i politiku, a ne da ih napustimo. Na izborima 2005. godine samo dvoje od deset građana je glasalo za laburiste, pa su oni ipak dobili izbore i postali vlast. To je bilo moguće zato što četvoro od deset birača uopšte nije glasalo. Mnogi od njih su uzeli za gotovo da njihov glas ne bi ništa promenio. Da su neki od apstinenata glasali, mogli su postići bilo koji drugi izborni rezultat. Bilo koji rezultat je moguć – ako glasamo. Ako, međutim ne želite da podržite bilo koju stranku ili kandidata koji su ponuđeni, nemojte biti nevidljivi, glasajte praznim glasovima u znak protesta. Prazno glasanje znači: „Verujem u demokratiju i iskoristiću svoj glas, ali neću podržati nijednog od kandidata ili stranaka na ovim izborima.“ Ako želite bolju demokratiju i politiku u UK, glasajte za kandidata kome verujete i želite da vas predstavlja ili ostavite prazan glasački listić.“

Podržavajući ove teze, Balaji Ravichandran, u članku objavljenom u Gardijanu 17. aprila 2010, zaključuje da gubitak političkih iluzija ne predstavlja ravnodušan stav, već da prazni glas potvrđuje trajnu volju da se sudeluje u demokratskom procesu. On se pita ko služi kome, ko je gospodar, a ko sluga. Da li se građanin još uvek oseća moćnim? Da li veruje da je ovo odista njegova vlast? Da li treba da se zadovoljimo time da je legitimno preneti vlast sa jedne političke partije na drugu, a da se ne zapitamo šta je zapravo izvor legitimiteta? „Onog ko apstinira ili ubaci prazan listić optužuju da je učinio prekršaj, greh protiv vladavine demokratskih principa, te da je time sebe isključio iz demokratskog diskursa. Ako želiš da promeniš status quo, argumentiše se dalje, moraš da zaslužiš to pravo. Osnuj, pridruži se ili podrži partiju, iziđi na izbore, pobedi i onda, sa stečenim mandatom, izvedi reforme. Ali ako apstiniraš ili daš prazan glas, ti samo upropašćuješ jednu šansu i zato si apatičan, nemaran i neodgovoran. Sa nama ili protiv nas. Zvuči poznato? Totalitarna demokratija je, dakle, bez sumnje oksimoron.“ Kad cinizam postane sama srž politike, kad političari kao isključivu motivaciju vide što duže zadržavanje na vlasti, onda sazrevaju uslovi ili za širenje netolerancije ili za „revoluciju u okviru demokratije“. Ravichandran nalazi da bi bilo previše olako, ali i pogrešno odbaciti Saramagovu fabulu kao običnu političku fantastiku: „Najzad tako nešto se nikad nije dogodilo u istoriji demokratije. Ali, ako bi se dobro izvelo, moglo bi biti naše najbolje oružje da se demokratija reformiše u čvrstim okvirima koje demokratija postavlja.“ To bi omogućilo da prazni glasovi ne dopuste disproporcionalnu zastupljenost ekstremističkih desničarskih političkih stranaka.

Najzad, Ministarstvo pravde jedne ozbiljne demokratske države – Švedske – objavilo je izveštaj pod naslovom SUSTAINABLE DEMOCRACY, Policy for Government by the People in the 2000s, Report of the Government Commission on Swedish Democracy, Official Government Reports-SOU 2000:1, u kome se na str. 9 u podnaslovu Registrovati prazne glasove, kaže: „Odista, prazni glasovi ne obezbeđuju osnovicu za raspodelu mesta. Ali se oni ipak moraju smatrati aktivnim učešćem u izborima. Stoga se moraju i iskazivati kao prazni glasovi i ne mogu biti smatrani nevažećim sa stanovišta izborne administracije.“ Ako se izuzme Ustav kantona Vod, ovo je najozbiljnije oficijelno priznanje u Evropi da su prazni glasovi legitiman činilac parlamentarne demokratije.

(3)

Prihvatanje stanovišta da je prazan glas uklopiv u današnje poimanje predstavničke demokratije, traži da se pozabavim pitanjem šta to čini legitimnim ne glasati ni za koga. Iako se iz konkretnih primera praznog glasa ili zagovaranja praznog glasa, može zaključiti da su povodi bili brojni i raznoliki, verujem da neću previše pogrešiti ako ih svedem na tri bitna: osećaj neligitimnosti datog političkog poretka, vladavina političkih stranaka (partokratija) umesto vladavine građana (demokratija) i odustajanje od ideje socijalne pravde, tj. socijalne države.

Neću se baviti definicijama političkog legitimiteta (desktiptivnim i normativnim). Za temu o kojoj ovde raspravljam, dovoljno je podsetiti na Maksa Vebera i njegov pojam Legitimitätsglaube (vera u legitimitet). Najkraće, jedan dati politički poredak je legitiman ako građani koji u njemu sudeluju veruju u njega: vera u legitimitet je osnov svakog sistema vlasti i, u skladu sa tom verom (poverenjem), postoji spremnost građana da postupaju u skladu sa odlukama vlasti. (Weber 1964. The Theory of Social and Economic Organization, New York: Free Press, 382). Osnovni elementi su, dakle, prihvatanje vlasti i spremnost građanina da poštuje odluke vlasti. Osnova vere (poverenja) u legitimnost vlasti, prema Veberovom učenju leži ili u tome da građani imaju poverenja u određeni politički i društveni poredak zato što on postoji i funkcioniše dugo (tradicija), ili zato što imaju poverenja u one koji vladaju (harizma) ili zato što veruju u zakonitost datog političkog i društvenog poretka (vladavina prava). Veber smatra legitimitet bitnim objašnjenjem (ili opravdanjem) za potrebe društvenih nauka zato što poverenje u jedan politički i društveni poredak ima za posledicu društvenu regularnost koja društvu daje neophodnu stabilnost, za razliku od nestabilnosti koju proizvodi rukovođenje sopstvenim pojedinačnim interesom. (Weber 1964, 124). Veberovi prethodnici, kao i savremeni autori, kao osnovnu funkciju legitimiteta vide opravdanje političke vlasti. Bez obzira koliko različita bila polazna stanovišta o izvoru političkog legitimiteta – prirodno pravo i jednakost ljudi i njihova sloboda koji otuda proističu (npr. Lok) ili društveni ugovor (npr. Ruso) politička vlast je opravdana ako je legitimna (up. bliže Stanford Encyclopedia of Philosophy, Political Legitimacy)

Efektivna (de facto) vlast može biti legitimna i nelegitimna. Jedan od oblika nelegitimnosti efektivne vlasti nastupa onda kada se ona iz ustavno proklamovane demokratije preobrazi u partokratiju.

Brojne su ocene kako stručnjaka, tako i učesnika u političkom životu da se u savremenoj Srbiji politički i društveni poredak pre može označiti kao partokratija, nego kao demokratija. Pre nego što se usredsredim na slučaj Srbije, verujem da je korisno izneti neke ocene o fenomenu partokratije koje su objavljene u onim zemljama u kojima tranzicija (još uvek) nije okončana, jer se partokratija ispoljava najviše u njima. Prvo jednu blažu (Mađarska), a potom oštriju (Slovačka).

Sa mađarskog sajta Jövőnk.info: „Politička manifestacija parlamentarne demokratije koja se označava kao partokratija (tj. vladavina jedne ili više političkih partija) predstavlja politički sistem zasnovan na političkim strankama. Partokratija je realnost liberalnih demokratija koja znači da socijalno-ekonomske odnose određuju političke partije. Važno je podvući da stranačka dominacija, ili dominacija građanski orijentisanih stranaka ne znači dublju i kompleksniju socijalno-ekonomsku kontrolu, već stranačku kontrolu na području poličkih snaga. Praktično, partokratija jeste način vladanja koji ima za cilj prerušavanje eksternih poželjnih ciljeva političke sfere – prava vlast je ona koja deluje izvan sfere politike, koja ograničava slobodu akcije zvanične političke elite.“ (Ako me je ovo podsetilo na premijera Cvetkovića, valjda sam sama kriva!)

Sa slovačkog sajta Dr Sean`s Diary: “Kusýjeva definicija ‘partokratije’ je direktna: to je vladavina političkih stranaka koja se sprovodi ne za narod, već za partiju – tj. partije ne vrše svoj zadatak predstavljanja narodne volje (ili jednog njenog dela). Dakle, radi se o odnosu vlastodavac-agent, kako se to naziva u trgovini. Koalicija koju vode populisti Roberta Fico-a sa socijal-demokratskom partijom Smer, prema Kusýju, je primer partokratije, zato što koaliciji nedostaje zajednička ideološka pozicija sa manjim nacionalističkim članicama koalicije, a ono što ih ujedinjuje jeste žeđ za foteljama, što se i (pretpostavlja se) dokazalo različitim skandalima.” (Miroslav Kusý je slovački politolog koji piše komentare o partokratiji u Slovačkoj u liberalnom dnevniku Sme).

Dvadeset prvi vek je otpočeo kao doba nesigurnosti, zapravo straha – ekonomskog, monetarnog, pravnog, političkog, čak i fizičkog. Pišući o strahotama koje su ljudi preživeli između dva svetska rata i tokom njih, Toni Džad (Teško Zemlji, Peščanik, 2011) podseća kako je naučena lekcija navela državnike u Evropi i Americi da se približe ideji socijalne države, države socijalne sigurnosti. Formiran je skup socijalnih javnih dobara – besplatno školovanje, besplatno ili relativno jeftino lečenje, državno garantovane penzije i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Ovaj skup javnih socijalnih dobara je danas napušten ili je to napuštanje u toku: „Ljudi koji danas dominiraju politikom na Zapadu pre svega su produkti – ili u slučaju Nikolasa Sarkozija nuzprodukti – šezdesetih. Bil i Hilari Klinton, Toni Bler, Gordon Braun, predstavljaju „bejbi-bumere“. To važi i za Andersa Foga Rasmusena, „liberalnog“ danskog premijera; Segolen Rojal i Martin Obri, zavađene u borbi za vođstvo nad anemičnom francuskom Socijalističkom partijom, i Hermana van Rompeja, poštenog ali razočaravajućeg predsednika Evropske unije. Političari ove generacije dele onaj entuzijazam kakav nisu uspeli da probude kod birača u svojim zemljama. Čini se da nemaju čvrsta ubeđenja u bilo kakav celoviti niz principa ili mera; i iako niko od njih – sa mogućim izuzetkom Blera – ne izaziva prezir kao bivši predsednik Džordž Buš (takođe „bejbi-bumer“) strahovito se razlikuju od državnika generacije Drugog svetskog rata. Čini se da ne poseduju ni odlučnost ni autoritet.“ (T. Džad, str. 99 – ovde skrećem pažnju na to da govoreći o imenovanim političarima kao o proizvodu šezdesetih, autor ne misli na 1968. godinu i na studentske demonstracije, već na šezdesete godine koje je obeležio početak napuštanja ideje socijalne države.) Pad komunizma, T. Džad uverljivo opisuje i kao kraj evropske levice. Odgovornost za to snosi i „trajna primamljivost marksizma“ u očima preostalih levičara. Iako su Marksove prognoze o razvoju društva postale irelevantne, mnogi socijaldemokrati su nastavili sa iznošenjem doktrinarnih principa, umesto praktičnih odgovora na nastale stvarne političke probleme. Tako da se danas, bar kad je o socijalno odgovornoj državi reč, ostvaruje mračna prognoza Adama Mihnjika: U komunizmu je najgore ono što nastupa posle njega. Ili drukčije, po Abdulahu Sidranu: preživeli smo komunizam, preživeli smo rat, ali tranziciju nećemo.

Mnogo je uzroka koji su doveli do napuštanja ideje socijalno odgovorne države, ali su rezultati zajednički: sve veća (neopravdana) distinkcija između malog broja ljudi koji imaju sve i velikog broja onih koji nemaju (gotovo) ništa, praćena izumiranjem srednjeg društvenog sloja i ozbiljna sumnja u korumpiranost onih koji se iskazuju kao državna i politička elita.

Da li i u Srbiji opažamo nedostatak političkog legitimiteta, partokratiju umesto demokratije i nestanak socijalno odgovorne države? Čini se suvišnim postaviti ovo pitanje. Ipak, rizikujući da dajem nepotrebne odgovore, u daljem tekstu ću podsetiti na neke ozbiljne dokaze ovog novovekovnog trojstva.

(4)

Kao što je već rečeno kampanje za prazan glas sporadično se pojavljuju, naročito u novije vreme. Ponekad ih iniciraju političke stranke, a češće građani okupljeni u pokrete, uglavnom putem interneta i elektronskih društvenih mreža.

U Austriji, pred predsedničke izbore 2010. godine Narodna partija (Oesterreichische Volkspartei – OVP), pozvala je da se građani koriste praznim glasovima. Poziv je privukao dosta pažnje i bile su mu posvećene brojne televizijske emisije i novinski tekstovi. Jedan od dugogodišnjih političara OVP Andreas Khol, kao argumente za prazne glasove nije navodio one koji su obrađeni u prethodnoj tački. Za sebe je rekao da će prazno glasati zato što ne veruje da se „mogu dobiti izbori protiv aktuelnog predsednika“, da je već prethodno interno (stranački) glasao i da „Vlada ne treba da gubi vreme na predsedničke izbore, već da radi svoj posao“. Njegova pozicija je jasna: radi se o stavu jednog realnog političara koji se na bavi pitanjima legitimiteta i sličnim. Javnost je bila podeljena: stručnjaci su najčešće zauzimali stav da je prazan glas protest protiv pritisaka, ali da nije efikasan jer nema nikakav uticaj na ishod izbora. Uticajni mediji su uglavnom bili protiv praznog glasa, redovno zato što je u konkretnom slučaju na protestno prazno glasanje pozivala jedna velika politička stranka. Glasalo je 53, 6 upisanih birača, a nevažećih listova je bilo 7,13% (prazan glas se u Austriji računa kao nevažeći – nisu posebno iskazivani prazni glasovi).

Opšti izbori održani 2010. u Britaniji bili su praćeni snažnom kampanjom zagovaranja praznih glasova. Otvoreno je nekoliko web stranica koje su zagovarale ovakav pristup. Tome je prethodilo kreiranje nove rubrike na glasačkom listiću prilikom izbora za lokalnu vlast u Londonu 2008: ne glasam ni za koga. Pored onoga što je rečeno u manifestu praznog glasanja, zagovornici su isticali naročito to da je u Britaniji već dugo više od 40% apstinenata koji se ne uzimaju u obzir prilikom predviđanja izbornih rezultata. Oni su jednostavno „nevidljivi“. Zato su u kampanji birači koji ne žele da glasaju ni za koga pozivani da se aktivno uključe u izborni proces i da pokažu koliko njih svesno odbacuje ponuđeni izbor. Radi se o argumentu provere legitimiteta stranačkog pejzaža Iako nemamo iluzija o političarima, nemojmo napuštati demokratiju!. Na izborima 2010, sudelovalo je 65% birača upisanih u birački spisak u odnosu na 61%, koliko ih je sudelovalo 2005. godine. Poziv na prazno glasanje nije uspeo: bilo je manje od 1% nevažećih glasačkih listića.

U Nemačkoj se uglavnom ne organizuju kampanje praznog glasanja, ali je ova tema povremeno medijski atraktivna. Najveći procenat nevažećih glasova u novije vreme zabeležen je 2004. godine na lokalnim izborima u Berlinu i na pokrajinskim izborima 2009. godine u Saarlandu – u oba slučaja je bilo preko 5% nevažećih listića, što se pripisuje, u najvećoj meri, praznim glasovima.

Najveći broj praznih glasova u Francuskoj u novije vreme, zabeležen je u drugom krugu predsedničkih izbora 2002. godine (između Žaka Širaka i Žan-Mari le Pena) – 5,37%.

U Španiji koja posebno iskazuje prazne glasove, kontinuirano se pokazuje da ih ima oko 2%.

Kampanje praznog glasanja ili bojkota do sada su u značajnijim procentima uspevale uglavnom u Jugoistočnoj Aziji i uglavnom bile inspirisane korupcijskim skandalima.

U nekim državama se osnivaju i političke stranke pod nazivom „ništa od punuđenog“. I u Srbiji je 2008. osnovana politička stranka pod nazivom Nijedan od ponuđenih odgovora.

(5)

Pravni status praznog glasa u Srbiji je jasan: takav glas je nevažeći. U čl. 74. st. 6 Zakona o izboru Narodnih poslanika propisano je:

„Nevažeći glasački listić je nepopunjeni glasački listić, listić koji je popunjen tako da se ne može utvrditi za koju se izbornu listu glasalo i listić na kome je zaokruženo više od jedne izborne liste.“

Nevažeći listići se ne uzimaju u obzir prilikom raspodele poslaničkih mesta. Procenat nevažećih listića ne utiče na regularnost izbora – broje se samo važeći listići. Takođe, broj, odnosno procenat birača koji su izišli na glasanje, ne utiče na regularnost izbora niti na raspodelu mandata: broje se samo glasovi birača koji su izašli. Svaka izborna lista koja dobije bar 5% glasova birača koji su izišli na izbore, postaje parlamentarna stranka.

Ma koliko (malo) birača izašlo na izbore, ma koliko (mnogo) praznih glasova bude dato – to nema nikakvog efekta na izborni rezultat. Parlament, Vlada i ostala tela formiraće se samo na osnovu važećih glasačkih listića građana koji su izišli na izbore. Ne treba, dakle, imati nikakvih iluzija o tome da bi prazni glasački listići sprečili ma koju političku stranku u Srbiji da formira vlast.

Kako se posmatra zagovaranje praznog glasanja u Srbiji. Evo reakcija predstavnika srpske političke i društvene elite:

Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da je svestan da su građani nezadovoljni životnim standardom, ali da smatra da ništa ne rešavaju pozivi da se ne izađe na izbore ili da se ponište glasački listići. Upitan kako komentariše pozive pojedinaca građanima da izađu na izbore i da ne glasaju ni za jednu stranku, Tadić je novinarima u beogradskom Sava centru rekao da bi to bila „vrsta protesta koja ne bi vodila nikuda.“ „Tim građanima koji poručuju drugima da ne izađu na izbore, mogu da kažem da ogorčenje ne vodi nikuda“, rekao je Tadić (29. oktobar 2011).

Božidar Đelić, potpredsednik Vlade Srbije kaže da ne vidi kako nešto belo i prazno može da reši sijaset problema. „Na nama je, koji smo u politici, da prikažemo naše predloge da pokažemo kroz ovakve projekte za promociju nauke za unapređenje znanja, kroz investicije u izgradnju mostova puteva mogućnosti privlačenja investotira, evropske politike, da onda građani daju njihovo mišljenje“, navodi Đelić.

Umesto apstinencije koja predstavlja nezainteresovanost, pojedini intelektualci pozivaju građane da kroz nevažeće glasačke lističe pokažu nezadovoljstvo. To za sada nije uplašilo opoziciju.

„Ljudi koji su za status kvo oni će glasati za režimske stranke. Oni koji su za promene glasaće za nas i kraj priče. Ko hoće da ne zaokružuje ništa jer je bio veliki demokrata pa je sada razočaran neka radi šta god hoće. Šta god da smisle i kako god da rade, pobedićemo ih“, poručuje Aleksandar Vučić, zamenik predsednika SNS-a.

Lider LDP Čedomir Jovanović smatra da ljudi nemaju nikakvu dilemu šta treba uraditi u narednom periodu i ima još manje razumevanja za jednu vrstu neodgovornosti zbog propagiranja te vrste defetizma. Četrdeset odsto glasača je bojkotovalo prošle parlamentarne izbore. Od onih koji su glasali tek 88.000 odlučilo je da u kutiju ubaci nevažeći listić.

Miljenko Dereta, izvršni direktor Građanske inicijative, kaže da je uvek bio protiv te vrste pasivnog odnosa prema stvarnosti i politici. Nesumnjivo je, kako kaže, da će jedini korisnici akcije biti oni koji su jako politički opredeljeni. „To će istaći u prvi plan ekstremiste i bojim se da će građani u celoj stvari ispasti neko ko kuka, a ne preduzima ništa“, objašnjava Dereta. (izvor: www.lajk.ba).

Iz ovog pregleda, za koji verujem da je (u ovom trenutku) reprezentativan, se može videti da se zagovornicima praznog glasa prebacuju: defetizam, razočarenje, neodgovornost, pogodovanje ektremizmu, ogorčenje. Pa ako je baš sve to u pitanju, a očekuje se možda veći nego do sada broj politički neodgovornih građana, mora se postaviti pitanje: da li treba lečiti građane ili možda političare?

Ipak, iz navedenih reakcija mogu se izvesti i neki racionalni zaključci. Najpre, poziv na prazan glas je izazvao jaču reakciju nego što su izazivali raniji pozivi na apstinenciju. (Među političarima koji su se oglasili ima i onih koji su ne tako davno pozivali na apstinenciju.) Apstinencija se toleriše, prazan glas ne. Zašto je to tako? Verovatno zato što se ipak oseća da je prazan glas izraz aktivnog političkog držanja (premda to može biti i apstinencija, ali ne uvek sasvim jasno). Sa izuzetkom Aleksandra Vučića, među političarima, reagovali su oni iz vladajuće koalicije i to najpre članovi Demokratske stranke. Zašto? Zato što procenjuju (a i zagovaranje praznih glasova ne dolazi sa desnice ni ekstremne ni reakcionarne, čak ni konzervativne), pa bi „defetizam“, i „ogorčenje“ najpre pogodili izborni rezultat vladajuće koalicije, a naročito vodeće političke stranke. I to je razumljiva politička reakcija – oni se bore da zadrže svoje političke pozicije, rade upravo ono isto što Toni Džad pripisuje zapadnoevropskim i američkim političarima. Sve reakcije su zasnovane na stanovištu realne politike, nijedna ne pokušava da se pozabavi pitanjem legitimiteta, partokratije, korupcionaške umesto socijalno odgovorne države.

Zaslužuju pažnju naročito dve reakcije, zato što su unekoliko obrazložene.

Profesor Dragoljub Mićunović u intervjuu Blicu (13. novembar 2011), odgovara na pitanja:

Šta kažete na kampanju belih listića?
– Ušli smo u fazu preteranog skepticizma. Stvoreno je javno mnjenje opšteg nezadovoljstva, a postoje određeni medijski i drugi krugovi koji šire beznađe, što je uvek loše za politički život. Tu spada teza o tome da ne treba glasati, da treba cepati listiće, što je jedna od najmorbidnijih političkih ideja. Građani jedino imaju pravo na to da glasaju i da se politički organizuju. Tako da vi svim tim nezadovoljnim ljudima možete savetovati da se politički organizuju, da formiraju front nezadovoljnih, da se nazovu narodnim spasiocima ili kako već hoće, pa da to ima neku perspektivu. Ovako, šta se dešava ako, recimo, ne uspeju izbori jer, recimo, 90 odsto ljudi bojkotuje izbore? I?! Šta je rezultat toga?!
Mislite da ta grupa intelektualaca koja je pokrenula tu kampanju nije sposobna da pruži neku alternativu?
– Da je sposobna, već bi to odavno uradila. A ovako je to neka vrsta voajerizma, gde se posmatra i zaključuje da ništa nema smisla, da je politika pokvarena, da elite ne postoje… Izvinite, ali to je tako neaktivno i neodgovorno.

Povodom poziva da zagovornici praznog listića osnuju političku stranku, moram se opet pozvati na reči Ravichandrana citirane u tački (2) ovog teksta: „Osnuj, pridruži se ili podrži partiju, iziđi na izbore, pobedi i onda, sa stečenim mandatom, izvedi reforme. Ali ako apstiniraš ili daš prazan glas, ti samo upropašćuješ jednu šansu i zato si apatičan, nemaran i neodgovoran. Sa nama ili protiv nas. Zvuči poznato? Totalitarna demokratija je, dakle, bez sumnje oksimoron.“ Da ne pominjem opet švedski izveštaj i primer. A da li su takvi građani neaktivni i neodgovorni? Neodgovorni sa stanovišta realne politike možda jesu, ali neaktivni nisu. I to svakako, opet razumljivo, brine politički establišment. Cepanje glasačkih listića je „jedna od najmorbidnijih političkih ideja“. A ja sam, međutim, neosnovano verovala do su najmorbidniji pozivanje na rat, zločini, proterivanje.

Teofil Pančić u svojoj Kolumni u Vremenu br. 1086 oštro se obračunava sa zagovaranjem praznog glasa:

„O čemu se ovde radi? Najpre, nikakvi „nevažeći listići“ nikada nisu i nikada neće „pobediti“ (čak ni „simbolično“!) u bilo čemu, a najmanje je to moguće u višestranačkoj parlamentarnoj demokratiji, u kojoj se održavaju pluralistički izbori. Oni su, naprotiv, po definiciji gubitnička opcija, i to, da se razumemo, ne od neke sorte „plemenitog gubitništva“, nego od onog nad kojim se možeš samo stužiti, kao kad gledaš muvu koja uporno udara o prozorsko staklo. Na izborima pobeđuju (i vlast formiraju) isključivo oni za koje glasa većina građana koji: a/ izađu na izbore; b/ na tim izborima zaokruže ime neke od ponuđenih lista. Ostanak kod kuće tu ne predstavlja ništa – samo manifestaciju svojevrsne građanske neodgovornosti, na koju građani doduše imaju pravo (glasanje nije, niti treba da bude zakonska obaveza), ali koju ne treba romantizovati, nego je nazvati pravim imenom. Profesorki T, a i mnogima drugima, svesnim da pasivna apstinencija ne znači ništa, čini se da ipak postoji, pa još i da ima nekog misterioznog smisla, neko protestno-demonstrativno međurešenje: izaći na izbore, ali popuniti glasački listić tako da on postane „nevažeći“. Zašto, pobogu?! „Mislim da bi to bilo dobro za Srbiju, da bi to uozbiljilo političku scenu“. Stvarno? A kako će je baš to „uozbiljiti“? Pojaviće se signifikantan broj „nevažećih“, pa će se političke elite duboko postideti? Možeš misliti. Parlament ove zemlje ima 250 poslanika. Većinu čine njih 126. Zakon ne predviđa da popunjavači „nevažećih listića“, koliko god da ih bude, dobiju svoje poslanike i poslaničku grupu, pa da budu deo vlasti ili pak skupštinska opozicija. Misliti da je baš dan opštih izbora mesto i prilika za ovu vrstu „simpatičnog“ demonstriranja sistem(at)skog – a opet „vansistemskog“ – nezadovoljstva političkom klasom naprosto znači tvrdoglavo ne želeti da imaš pojma šta znači život u parlamentarnoj demokratiji, sa svim njenim pravilima igre. Kako, uostalom, jedan potez koji je sam po sebi vrišteće neozbiljan, detinjast i antipatično razmažen (koji, naime, populistički ugađa jednoj posebnoj vrsti malograđanskog narcisizma, nastupajućeg pod devizom „niko u postojećoj ponudi nije dovoljno dobar za moje, oh, otmeno visoke kriterijume“), može bilo koga da „uozbilji“? Pripadnici političke klase, ovakvi kakvi su (pretežno nikakvi, to je banalna istina) s punim će pravom na to pekmeženje prezirno odmahnuti rukom. I onda napraviti onakvu vladinu većinu kakvu će diktirati rezultati glasanja onih koji stvarno budu glasali, a ne prenemagali se. Je ‘l tako? Tako je. Ima li tu nečega protiv zakona, Ustava i načela višestranačke demokratije? Jok, naprotiv.“

Tačno je da nevažeći listići ne mogu pobediti, da nisu nigde i nikad pobedili. Ideja nikad i nije bila obrazlagana „pobedom“, već podsećanjem da vlast u Srbiji, kao i u svakoj drugoj zemlji parlamentarne demokratije treba da bude legitimna: tj. da joj građani veruju i da prihvataju njene odluke. Tačno je da se političke elite neće „postideti“. O tome niko ovde nema nikakvih iluzija. Upravo u tome i jeste problem – da politički legitimitet postaje iluzija, da partokratija umesto demokratije prestaje da bude iluzija ili makar iznevereno očekivanje i postaje centralno afirmativno postavljeno političko pitanje, tj. pitanje real-politike. Ne verujem ni jednog trenutka da je poziv na prazan glas „vansistemsko“ ponašanje i „nemanje pojma“ o tome šta znači život u parlamentarnoj demokratiji. Verujem da ustavotvoci Kantona Vod to znaju bolje od mene, naročito da je život u parlamentarnoj demokratiji bolje poznat Vladi Švedske, zakonodavcu Španije. Tačno, formiranje vlade i sa velikim brojem protestnih glasova nije protiv zakona. A da li je ipak možda protiv makar Legitimitätsglaube? O „prenemaganju“ „malograđanskoj narcisoidnosti“ i „pekmeženju“ ipak ne bih, bez obzira, ili možda upravo s obzirom na agresivnost autora.

Gde su bitne tačke gubljenja političkog legitimiteta, partokratizacije umesto demokratizacije i nestajanje socijalnog javnog dobra iz političkog života – sve u Srbiji? Mislim da se može odrediti nekoliko prelomnih događaja. Momenat u kojem političke stranke počinju da se sve manje razlikuju i da se preobražavaju u relativno monolitni politički establišment koji ne mari za javno dobro, vezujem za donošenje Ustava Srbije 2006. godine. Izuzev LDP sve tadašnje i sadašnje parlamentarne političke stranke, tj. njihovi vrhovi, saglasile su se o tekstu i metodologiji usvajanja tog Ustava. Pisala sam dosta o ovome (i na web sajtu Peščanika) pa neću ponovo. Imam potrebu samo da podvučem nešto od onog što sam tad napisala, a i danas mislim o ustavnopravnom tretiranju statusa Kosova, koje je percepirano kao najvažnije državnopravno pitanje Srbije i tada i danas: „Najpre, ustav svake države je njen unilateralni akt, pa kao takav ne obavezuje ni pravno, a ni politički međunarodne organizacije i druge države. Ko god je završio srednju školu mogao je naučiti da državne granice Srbije nisu bile određivane ustavima, već međunarodnim (mirovnim) ugovorima. Naivno je verovati da se one ustavom mogu odbraniti. Dovoljan je zdrav razum da se pojmi kako ustav kao normativna forma ne može pomerati granice realnosti. Pored toga, Kosovo i Metohija je već Ustavom Srbije iz 1990. godine uređeno kao integralni deo teritorije Srbije, pa međunarodna zajednica ipak vodi pregovore kojima je cilj određivanje drugačijeg statusa Kosova od onog predviđenog Ustavom. U novom Predlogu ustava, Kosovo i Metohija se pominje u preambuli i u čl. 182. Preambula se poziva na državnu tradiciju Srba i na ravnopravnost svih naroda, a potom se posvećuje tvrdnji da je Kosovo i Metohija „suštinska autonomija“ u okviru suverene Srbije. Ovakva preambula ne odražava osnovne konstitucionalne principe države i uživanja ljudskih prava, nego izgleda kao da se Ustav donosi samo radi tvrdnje da je Kosovo i Metohija u sastavu Srbije, što je – blago je reći neuobičajena – već i neskiveno gubitnička pozicija. Drugim rečima: Preambula Ustava je još jedini preostali argument u našim pregovorima.“ Drugi prelomni trenutak izražen je frazom „I Kosovo i EU“, frazom koju rado upotrebljavaju dve najveće i pred izbore najviše suprotstavljene političke stranke – Demokratska i Srpska napredna. Kad bi se moglo postaviti pitanje – šta je legitimnije? – valjalo bi ga postaviti upravo povodom ove fraze. Najzad, najnoviji akt delegitimizacije ne samo sadašnje vlasti, nego i one čiji dolazak preti, jesu razna „pomirenja“ oličena najviše u Deklaraciji DS i SPS, umesto običnog, hladnog koalicionog sporazuma (koji bi bio uklopiv u okvire parlamentarne demokratije). Svi ovi događaji uzdrmavanja legitimiteta ne samo vlasti nego i dobrog dela opozicije u vremenu od 2000 – 2011. istovremeno jesu i lica partokratije. Nije na odmet ponoviti – pravno utemeljene – Ustavom iz 2006. godine: „Narodni poslanik je slobodan da, pod uslovima određenim zakonom, neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji predlog je izabran za narodnog poslanika“ (čl. 102. st. 2 Ustava). Morale su proći pune tri godine pritisaka raznih organa EU na Srbiju da ove se odredbe samo donekle modifikuje izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika u aprilu ove godine. U izveštaju o napredovanju Srbije u 2008. godini, Evropska komisija je kao problematično podvukla rešenje o kontroli poslaničkog mandata od strane političkih stranaka. Izmene izbornog zakona koje blago ograničavaju ovu kontrolu, donesene su teško, uz nekoliko amandmana, koji i novo rešenje čini nedelotvornim, tačnije mlitavim i pogodnim za zloupotrebe. O odustajanju od minimalnog jezgra socijalno odgovorne države, moglo bi se mnogo pisati. Hajde, uzmimo samo najsvežiji primer: koliko je građane Srbije kao poreske obveznike koštala „besplatna“ vakcina protiv svinjskog gripa?

Rizici praznog glasa

Ne bi bilo pošteno završiti ovaj tekst a da se ne ekspliciraju rizici pozivanja na prazan glas u konkretnim okolnostima u Srbiji. I bez posebnog istraživanja, moglo bi se očekivati da masovnije prazno glasanje oslabi DS, a možda i LDP i da zapravo bude glas za SNS. Iako se lako može dokazivati da su se ideološke i „državotvorne“ razlike između DS i SNS u poslednje vreme bitno smanjile, iako je DS pokazala da dobro ume da se koristi istim onim instrumentarijumom vladanja koje su nekad praktikovali socijalisti i radikali, bilo bi cinično ne videti baš nikakve razlike među njima. Osim personalnih (kako očekivati od čoveka koji se besramno prenemaže štrajkom glađu i, dakako, žeđu, da tu vrstu i stil prenemaganja ne prenese i na druga područja delatnosti, naročito ako/kad počne da vrši vlast) čini se da ima i nekih sadržinskih razlika. Demokratska stranka je (ministru spoljnih poslova uprkos) pokazala da ume da se uzdrži od pretnje ratom. Da li se isto može tvrditi i za nove radikale? Nisam sasvim sigurna, naročito posle ideja o intenzivnoj „pešadijskoj obuci“. Sa druge strane, da li se može očekivati od DS toliki stepen reformisanja koji bi značio odlučnost da se Srbija civilizuje u skladu sa dobrim evropskim standardima i da se re-legitimiše (načini „preokret“) na koji ju poziva LDP? Bitan element poziva na preokret već je, izgleda, odbijen. Da li su obe velike političke stranke – DS i SNS – odustale od ideja o „humanom preseljenju“? Ne bi se moglo odlučno tvrditi.

Svim rizicima uprkos, ako stranke koje se legitimišu kao liberalno-demokratske i socijal-demokratske ne nađu tačku za stvarnu političku re-legimizaciju političke vlasti u Srbiji, ko sme sebi uzeti za pravo da omalovažava ideju praznog glasa? Ona nema izgleda za realni politički uspeh, ali verujem da je došlo vreme da se građani osvrnu oko sebe u potrazi za nečim što bi moglo povratiti veru da se politički legitimitet vlasti u Srbiji jednom ipak može uspostaviti.

„Budući da više ne verujemo u takve ljude, ne samo što gubimo veru u poslanike i kongresmene, već i u sam parlament i kongres. U ovakvim trenucima, narod ima poriv ili da „najuri bagru“ ili da ih pusti da učine najgore što mogu. Nijedno od ovoga ne uliva nadu: ne znamo kako da ih najurimo, a ne možemo da ih puštamo da čine najgore što mogu. Treći odgovor – „srušiti sistem“ – diskreditovan je svojom besmislenošću: koje delove sistema, i u korist koje sistemske zamene? A, uz to, ko će se prihvatiti rušenja?“ (T. Džad, str. 102.) Neke dobre ciljeve koje smo povremeno, kao pojedinci i društvo sebi postavljali, danas izražavamo uglavnom emocijama. To nije dovoljno, moramo pronaći bolje rešenje. Zato valja obnoviti drukčiju vrstu i način javne rasprave. Ako nam se neka mera ili postupak čine neispravnim treba to javno reći. Isto, kada se neka mera (npr. prazni glas) čini ispravnim, treba je javno zagovarati. I javno opovrgavati. Pez pljuvanja, makar i anemičnog, koliko da se zalepe etikete.

Peščanik.net, 14.11.2011.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)