Pobune protiv vlasti koje se – različitim intenzitetom i opsegom – simultano zbivaju u različitim i udaljenim nacionalnim sredinama postavljaju neka nova pitanja o naravi demokratskoga poretka. Ponajprije stoga što se radi o pobunama protiv demokratski legitimiranih sustava, pa se – vremenski gledano – nerijetko radi o pobuni današnjih aktivist(ic)a protiv jučerašnjih glasač(ic)a (pri čemu je, vjerojatno, u nemalome broju slučajeva riječ čak i o istim osobama u različitim razdobljima). Glasači/ce tvore politički puk (demos, populus, people, popolo, peuple, pueblo, Volk , народ …) kao legitimacijsku i izvedbenu osnovu (demokratske) političke zajednice – s kojom narod (na ulicama i trgovima) više nije zadovoljan. To nezadovoljstvo najčešće, pa ni aktualno, ne proizvodi neposredne političke efekte (Turska, Venezuela, BiH), a katkada ni dugoročne. No, jedan je učinak gotovo neizbježan (čak i kada se radi o kvantitativno i kvalitativno slabašnim prosvjedima) – oštećenje demokratske legitimacije vlasti. Jer, u osnovi, legitimacije je prihvaćeno opravdanje vlasti, a prosvjedi protiv nje šire “poruku“ neopravdanosti postojećega (političkog) stanja stvari.
Pozivanje na proceduru i zaštitu suverenosti
Pod pretpostavkom demokratske legitimacije vlast se, dakle, mora braniti od rečenoga oštećenja. Prva je crta obrane pritom – uobičajeno – sila (i sama ojačana demokratskom legitimacijom, barem na početku). No, pokaže li se da “pretjerivanje u uporabi sile“ i samo može ošteti demokratsku legitimaciju, pokušat će se, dakako, s osloncem na proceduru – prosvjednici na trgovima i ulicama ne mogu (i uglavnom ne žele) posebice brinuti o proceduralnim detaljima, demokratska zajednica (i njezin aparat) bez toga pak ne može. U pričuvi ostaje pozivanje na ugrožavanje (nacionalne) suverenosti do kojega, po pretpostavci vladajućih, dolazi (svjesnim ili nesvjesnim) postupanjem demonstrirajućega naroda, dakle, naroda koji pokazuje nezadovoljstvo na nužno neprecizan, najčešće isključivo negirajući, način (pa su interpretacije različitih vrsti svagda moguće).
Pozivanje na proceduru je logičan (i ekonomičan) reaktivni postupak; zajednica predstavljena vlašću poziva se upravo na ono što prosvjednicima načelno nedostaje, na ono, dakle, što joj jamči prednost. Ali cijena je ove strategije nerijetko ipak visoka, ponajprije stoga što ona pretpostavlja neku vrst konsistentnosti državnoga funkcioniranja – u jednakim situacijama, jednako, u različitima, različito. No, baš je takvo djelovanje politički veoma teško postići, jer se samoproglašena “principijelna politika“ neprestance i posvuda sapleće o interesne prepreke. U trenucima u kojima je venezuelanska i turska prosvjedovna energija počela (makar i privremeno) slabiti (a Bosna i Hercegovina previše takve energije nije imala ni u najboljim trenucima), spomenuti se obrazac iskazuje prije svega u Ukrajini. Tamo je, međutim, nedavno “događanje naroda“ radikalno pometeno pod tepih ruskom intervencijom na Krimu.
Sponzori ukrajinskoga “demokratskog festivala“ time su, s jedne strane, odterećeni obveze da javno razmotre čitav niz popratnih (i “popratnih“) festivalskih pojava – ponajprije (kaznenu) odgovornost za najmanje 120 ubijenih, iako se u (sada pretežito prigušenim) raspravama najčešće spominje nedvojbeni angažman neonacističkih aktivista. Oni pak koji insistiraju na antisemitskim i sličnim ispadima u Kijevu uglavnom zapostavljaju slična zbivanja i na Krimu (gdje je, inače, strah od nacista jedna od češćih argumentacijskih strategija za traženje ruske pomoći). Svjetonazorski raster u ovakvim situacijama ionako najčešće ne pomaže za razumijevanja zbivanja, jer baš zbog načelne neorganiziranosti ulično-trgovska okupljanja ne mogu lako izlaziti na kraj s ekstremistima, čak i ako ih većina ne prihvaća. To više što javni prosvjedi imaju najčešće konkretne teme (i protivnike) koje je moguće razmatrati s različitim ideologijskim implikacijama, a da to ne bude razvidno kao programatsko-politička intervencija.
Slabo pamćenje demokratskog Zapada
S druge strane, događanja na Majdanu su dovela do izvansustavske smjene vlasti – riječju: do udara. Nova je vlast munjevito potisnula modus svojega nastanka i već je nakon dva dana počela propovijedati demokratske vrijednosti, smatrajući, najvjerojatnije, da joj podrška “demokratskoga Zapada“ daje na to pravo koje nadilazi nebitne detalje poput nasilne smjene predsjednika države i pritiska na parlament zbog kojega je Verhovna Rada u potpunosti promijenila političku poziciju, iako je njezin sastav ostao jednak onome prije prevrata. Logika parlamentarnoga genocida (o čemu je u ovoj seriji tekstova već bilo riječi) još je jednom doživjela stvarnosnu potkrepu – nakon što je parlament iščašen u “novome smjeru“ prosvjednici su “u milosti otpušteni“ s trgova i ulica (da bi ih se, u velikome broju, u međuvremenu počelo mobilizirati za vojne potrebe).
Procedura je, dakle, ponovno trijumfirala (dobrohotno ne računajući kratki prekid u legitimaciji vlasti) – no problemi s konsistentnošću nisu pritom skinuti s dnevnoga reda. Putinova intervencija stavila je sponzore pred novi/stari problem; kako izići na kraj s posljedicama osude ruske ekspanzije. Najjasnije je to iskazala Angela Merkel tvrdnjom da je “sramotno“ uspoređivati situaciju na Krimu s onom na Kosovu – na jednome je kraju dopušteno odcjepljenje, na drugome nije. Nije to, na žalost, tek pojedinačno razumijevanje stanja; mnogi će svjetski značajni političari, pa i intelektualci, govoriti o tomu da je “Srbija izgubila Kosovo zbog Miloševićeve politike”. Takvo je teritorijaliziranje kazne naciji zbog grijeha jednoga od njezinih režima odista teško opravdivo u kategorijama modernoga i suvremenog međunarodnog prava na koje se, opet jednom, toliki pozivaju i pritom hladnokrvno nastavljaju bogatu tradiciju teritorijalnoga kažnjavanja nacionalnih država (u suvremenome svijetu drečeći to demonstrira preimenovanje Königsberga u Kalinjingrad).
Miloševićev posthumni trijumf
Na lokalnoj se razini učestalo povlače paralele s položajem Hrvatske 1990./91. No, upravo se time bitno griješi – neovisnost je Kosova postala mogućom upravo nijekanjem načela koje je opravdavalo neovisnost Hrvatske (i ostalih republika negdašnje SFRJ). Kao razlog za nepriznavanje neovisnosti Slovenije, Hrvatske, BiH, itd., Milošević i vodstvo JNA koristili su, naime, stajalište prema kojemu su “unutarjugoslavenske granice (tj. granice među republikama kao federalnim jedinicama, određene čl. 5 ustava SFRJ iz 1974.) zapravo administrativna razgraničenja“. Nasuprot tim administrativnim linijama oni su – nakon odustanka od kontrole nad čitavim teritorijem SFRJ – insistirali na etničkoj većini u pojedinim dijelovima bivše države kao osnovi poslijejugoslavenskoga političkog ustroja.
S neovisnošću Kosova ovaj princip konačno je i (većinski) međunarodno prihvaćen; Milošević je trijumfirao – doduše postumno (a na Krimu je pak nakon šest decenija dezavuiran Hruščov, koji je osobnom – “poststaljinističkom“ – gestom darovao Krim Ukrajini). Suprotno načelima Završnoga helsinškog akta iz 1975, suprotno općeprihvaćenoj interpretaciji pravnih aspekata raspada Jugoslavije koju je za tadašnju Evropsku zajednicu formulirala Badinterova komisija, suprotno nekima od temeljnih načela međunarodnoga prava, međunarodno priznanje Kosova niječe, dakle, upravo onaj pravni (pa i politički) obrazac na osnovi kojega je svojevremeno bila priznata (i) Hrvatska. Ne slučajno vjerojatno (ni) Ukrajina nije nikada priznala tu neovisnost, ali njezini (današnji) sponzori jesu – i sada su u poteškoćama.
Neovisnost Kosova bilo je smisleno priznati zbog jednostavne činjenice da je otprilike 95% tamošnjega pučanstva željelo neovisnost (a kako ta masivna većina svoju zemlju zove Kosóva i to bi ime trebalo pokatkada rabiti, barem alternativno). Riječ je, međutim, o etnički ustrojenoj, prijepolitičkoj većini na teritoriju koji je, doista, prema ustavu iz 1974. imao prava kakva su imale konstitutivne republike SFRJ – osim jednoga, prava na “samoopredjeljenje“, naime. Tu je činjenicu Badinterova komisija i bila uzela kao osnovu svoje prosudbe. Sama je ta ustavno-pravna odredba slijedila izvornu političku logiku izvornoga ustroja Jugoslavije kao zajednice južnoslavenskih naroda (nakon Bregalnice, doduše, nužno bez bugarskoga, najvećega među njima).
Treba li priznati volju naroda, ili ne?
Unatoč eklatantnim razlikama između Kosova i Krima – ponajprije u njihovim ustavno-pravnim statusima, ali i ne samo na toj razini – riječ je (i kada se to ne priznaje) o poopćivome načelu. Ono, u osnovi, glasi: ako većina stanovništva na kompaktnome, povijesno subjektiviranom teritoriju demokratski izrazi volju za neovisnošću, tu volju treba međunarodno priznati (ili: ne?). Fraze tu ne pomažu – ni one koje govore o kažnjavanju srbijanskoga režima na Kosovu (a ukrajinski, eto, ne treba kažnjavati), niti one koje tvrde da Ukrajina ne daje ni pedalj svojega davnašnjeg teritorija (naime, Krim joj pripada od 12. siječnja 1954.), ni one koje tvrde da je Krim bio oduvijek ruski (oduvijek u ovome slučaju znači od 8. travnja 1783.), pa ni naizgled demokratski intonirano vajkanje nad “quasi referendumom održanome u sjeni tenkova“ (kao da nekih tenkova nije bilo na terenu i za vrijeme referenduma na Kosovu – samo što to nisu bili ruski tenkovi – a u oba se slučaja, začudno, zbilo većinsko izjašnjavanje koje je odgovaralo pošiljateljima tenkova), itd.
Ostat će – ne dođe li do najgore solucije (što se, srećom, ne čini vjerojatnim) – još dugo nužnim ozbiljnije razmatranje značenja ovoga sukoba (međunarodno-pravne) legalnosti i (etno-demokratske) legitimnosti po ono što se, svakih nekoliko godina, emfatički naziva “novom fazom odnosa u svijetu“. Trebat će mnogo spretnijih retora od današnjih amerikanskih, njemačkih i francuskih funkcionara da se uvjeri ostale (od Oseta i Palestinaca, preko Škota i Mlečana, do Baska i Inuita) kako je Kosovo/a slučaj sui generis. Možda je najbolja strategija – barem za one koji imaju sreću da nisu neposredno egzistencijalno zainteresirani – upozorenje na općeznanu činjenicu da ovu sintagmu pravnici najčešće rabe kada nemaju pojma o čemu zapravo govore.
NATO kao patentirani simbol međunarodne zajednice
Reaktiviranje hladnoratovskoga pristupa vraća gotovo zaboravljene proizvoljnosti u prevladavajući žargon “međunarodne zajednice“. Počevši, uostalom, sa samom sintagmom – svjetski značajni mediji (i domaći dosadni oponašatelji) neumorno ponavljaju kako je međunarodna zajednica osudila ruske akcije, no to, na žalost, nije istina. Jer, bilo bi doista interesantno znati kakvo je značenje “međunarodne zajednice“ koja ne obuhvaća Rusiju, ali ni Kinu, Indiju, najveći dio Afrike i Latinske Amerike… NATO je, čini se, opet patentirani simbol međunarodne zajednice, a nekadašnja Gorbačovljeva inicijativa za ujedinjenjem NATO-a i Varšavskoga pakta sada djeluje više-manje djetinjastom. Pored ostaloga i zbog toga se hladnoratovski modus istovremeno ideologijski i promičbeno obnavlja, ali se, u sigurnosnome pogledu, ne smatra razumnim strah Rusije od proširenja NATO-a na Ukrajinu (dok je nedavna “zabrinutost“ SAD zbog opasnosti koje im – navodno – prijete od Iraka ili Afganistana bila dosta široko prihvaćena kao povod za vojnu intervenciju).
Možda je najjasniji trag ovakva (još nedavno se naivno vjerovalo: arhiviranoga) mnijenja nepojmljivo cinična izjava francuskoga ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa da stanje u Ukrajini predstavlja “najgoru krizu od kraja hladnoga rata“. Jer, broj je ubijenih u Ukrajini posljednjih tjedana točno tisuću puta manji od broja žrtava (poslije)jugoslavenskih ratova u devedesetima (i malo poslije). No, u tim ratovima Rusija (srećom) nije igrala ulogu, pa se to naprosto ne računa, barem ne s hladnoratovskoga (ili možda bolje: jadnoratovskoga) stajališta. Oni koji su kroz ratove prošli koncentrirani su ponajprije na žrtve (i njihov broj), za one druge u pitanju je ponajprije legendarna “big picture“ (s obzirom na nju, ne igru ulogu ni to što su Putinovi na Krimu ubili stotinu puta manje ljudi od sukobljenih strana na Majdanu).
Hoće li se sada i Dubrovnik odcijepiti?
Uzme li se velika slika ozbiljno u obzir, pokazat će se da se svojevrsna zaraza širi svijetom – gdjegdje i kao farsa. Kako izvještavaju agencije: “Dok Rusi referendumom i vojnom silom izdvajaju Krim iz Ukrajine, i u Veneciji se od nedjelje održava neslužbeni petodnevni referendum o odcjepljenju od rimske središnje vlasti. Lokalni aktivisti i stranke talijanske regije Veneta s Venecijom kao glavnim gradom pokrenule su online referendum o secesiji i proglašenju neovisne republike Veneta. Venecija je više od tisuću godina bila neovisna, a posljednji dužd Lodovico Manin abdicirao je 1797. kad je Napoleon osvojio Veneciju. Danas lokalni pokret Plebiscito.eu želi vratiti vrijeme i raskinuti veze s Italijom. ‘Bude li većina glasovala za, naši će stručnjaci napisati deklaraciju o neovisnosti, a neke regionalne tvrtke već su najavile da će porez početi plaćati lokalnim vlastima, a ne onima u Rimu’, kaže Lodovico Pizzati, glasnogovornik pokreta za neovisnost. Organizatori tvrde da je glasovalo već gotovo milijun stanovnika.“
Sve je, dakle, opet u igri – i Škotska i Katalonija (spram koje se hrvatska vlast ponijela doista neobično), ali i manje sredine; možda se i nekome u Dubrovniku učini da (kada su već ionako kopneno odijeljeni od ostatka Hrvatske) iskušaju postmoderni povratak na stanje prije prijeloma opisanoga zloglasnom Vojnovićevom rečenicom “Frančezi dohodu“. Doduše, “divlja stoka s istoka“, u režiji glasovitoga hrvatskog intelektualca, čini se mnogima i dalje opasnijom (jer Francuze ipak treba razlikovati od majmuna), ali nekako ostaje (ponegdje) žal za dobrom starom slobodom (interpretiranom kao neovisnost), pa makar i u striktno teatraliziranim okvirima. To ozbiljnije su situacije – u mnogim zemljama – za koje, doista, važi: “svijet jest pozornica, a svi su muškarci i žene glumci“ (Jaques, As You Like It, 2,7) – one, naime, u kojima referendume (tj. neovisnost) razumiju smrtno ozbiljno, doslovce na žalost.
Sve ovo – i mnogo što drugo – uskovitlalo se je zbog nesposobnosti da se suvislo odgovori na nezadovoljstvo naroda protiv puka. A pozivanje na proceduralnost zaplelo se je, očekivano, u inkonsistentnostima “velike politike“. Ostaje stoga drugi mogući odgovor, pozivanje na suverenost. Pobuna unutar zajednice slabi nacionalnu suverenost, često će se čuti. Pritom se pod nacionalnom suverenošću uobičajeno razumije zapravo razmjena (individualne) slobode za (kolektivnu) neovisnost (maločas spomenuta Dubrovačka republika odličan je – tj. žalostan – primjer za to).
Problem je što ga suverenost imenuje obilježena tradicionalnim paradoksima: iskazuje se, naime, pretežno kao odnos koji pretpostavlja ustanovno rješenje, a istovremeno suverenost omogućuje (i tako nadilazi) sve ustanove dane zajednice; iskazuje se kao pravna instancija, ali je i pretpostavka cjelokupna (pozitivnoga) pravnog sustava neke zajednice; svagda se iznova iskazuje kao politički problem, ali njegovo rješenje nikada nije tek političkoga značaja; suverenost se, konačno, smatra i temeljnom nacionalnom kategorijom, (ustavnom) osnovnom egzistencije nacionalne zajednice, a istovremeno se svagda i internacionalno razmatra, potvrđuje, pa, barem djelomice, i određuje.
Izbor između suverenosti i ljudskih prava
Na mjestu na kojemu su dodatna posredovanja načelno tek postala mogućima (prije svega posredovanje unutrašnjeg, državnog i međunarodnog prava) nastaje tako “usko grlo”, koje, dapače, u nekima od verzija “tvrde” suverenosti teži posvemašnjem zatvaranju mogućih veza podređujući ih neupitnome autoritetu suverena. No, danas takvo što više naprosto nije zamislivo, zato i najrigidniji nacionalisti ne samo prihvaćaju, nego, dapače, i slave inozemno priznanje svoje neovisnosti. U jednome dijelu Ukrajine danas ponosno urlaju: “Amerika je s nama!“, u drugome pak: “Rusija nas brani!“. Pritom su obje parole mišljene ne samo (vojno) politički, nego i kao ukaz o moralnoj ispravnosti postupanja.
Premda je tradicionalni pojam dospio, barem dijelom, u drugi plan s Rousseauovim poimanjem pučke suverenosti, čvrstoća (točnije zapravo: neproničnost) države ostaje jednim od elemenata svakoga nauka o suverenosti. Ma koliko to paradoksalno moglo zvučati, Moderna upoznaje državu (koje do tada, zapravo, i nema) posredstvom ideje suverenosti; ta je ideja, naravno, epohalno starija, no njezino prakticiranje počinje s novim vijekom. Suverenost, dakle, djeluje na način države koja je, upravo posredstvom suverenosti više od zajednice (jer je po definiciji “najviša”, dok tradicionalna zajednica sebe smatra konsekvencijem ko-egzistencije članova, a ne podređivanja pripadnika), različita od društva (jer mu je ne samo nadređena, nego svojom apstraktnošću simbolizira razinu rješavanja svih sporova koji su unutar društva samoga nerješivi), nedostižna individui (osim u liberalnome poimanje suverenosti individue).
Kako to i inače često biva, povijest je uspostave i jačanja državne suverenosti ujedno i povijest njezina neprestana dovođenja u pitanje. Suverenost je u pitanju u revolucionarnim prevratima protiv neizdrživosti vlasti monarha/suverena, no ishod će biti u jačanju novo legitimirane (“nacionalne”) suverenosti, dok u najnovijem razdoblju i ona dospijeva u poteškoće. Suverenost je, dakako, u pitanju i u demokratskome (posebice u kasnijem liberalno-demokratskome) obratu u novovjekoj politici, koji, također, odbija monarhistički koncept suverenosti, no i taj će obrat – u najmanju ruku sa stajališta međunarodnoga prava – označiti značajnu, ali ipak “tek“ unutrašnju promjenu legitimacije poretka, ostavljajući odnose među državama načelno nepromijenjenima.
‘Miješanje u unutarnje poslove’
Socijalistički će pak program – ostavljajući liberalnu tradiciju odlučno po strani – svim silama nastojati oko priprave konačnog destruiranja “puko-formalne građanske suverenosti”, razvivši, međutim, sam nove pojavne oblike kako iznutra, tako i spram inozemstva posebno rigidnog poimanja suverenosti (s hladnoratovski desetljećima uspješno eksploatiranom formulom “nemiješanja u unutrašnje poslove suverenih država” kao navlastitom osnovom ovog ograđivanja spram svijeta koje je jamčilo u osnovi prijemodernu unutrašnju izvjesnost (=neizmjenjivost) odnosa moći, čime je, u mnogome, zatvoren krug sadržajnih odredbi suverenosti.
U tom se krugu očito prebiva i danas – zabranu “miješanja u unutrašnje poslove“ trenutno zastupaju i oni u Kijevu (kojih bez izvanjskoga miješanja svakako ne bi bilo – barem ne na vlasti), ali i oni na Krimu (koje izvanjsko miješanje održava u životu. A kada je o unutrašnjim intervencijama – pobunama i prosvjedima – riječ ova formula tek naizgled ne pomaže, sve dok se ne uvede popularna inačica pripovijesti o “stoci sitnoga zuba“ koju plaćaju “tuđe škude“ (dio portala koje je zamelo vrijeme i dalje, nakon dvadesetak godina, reciklira fantastičnu pripovijest o zločinačkim “sorosevskim intervencijama protiv hrvatske suverenosti“). Nema, na žalost, mnogo razloga za vjerovanje da će drugima biti mnogo bolje no što je to bilo u Hrvatskoj.
Podrška je narodu koji se bori protiv puka, zato, moralno opravdana samo ako je zaista permanentna, ako je dakle sposobna pomoći novim prosvjednicima protiv vlasti koja je svojevremeno na isti način (prijašnjim prosvjedima, dakle) bila uspostavljena. A to znači i stalno dovođenje suverenosti u pitanje – kad god se suprotstavi temeljnim ljudskim pravima.
Banka, 21.03.2014.
Peščanik.net, 21.03.2014.