- Peščanik - https://pescanik.net -

Preko Drine u Crnu Goru

Foto: Vladimir Nedeljković

Prošle nedelje upriličena je prva zvanična poseta patrijarha Porfirija Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini – povodom slave grada Doboja, Preobraženja Gospodnjeg. Patrijarh je stigao u Doboj dan ranije, i tom se prilikom sastao sa predstavnicima vlasti i opozicije u RS. Javnost nije upoznata sa temom sastanka, no, već je i činjenica da je do sastanka takvog formata uopšte došlo, sama po sebi, dovoljno rečita: patrijarh sledi oblike političkog života. Ovakva vrsta sastanka je moguća u RS-u, gde je politički život zadržao višestranački karakter, ali zato nije moguća u Srbiji, koja je okovana autoritarizmom. Takođe, ako su verske i nacionalne odrednice te koje daju legitimitet takvim sastancima, onda možemo reći da su iste te odrednice nebitne ili bez uticaja u odnosu prema političkim slobodama i demokratiji. Srpstvo i pravoslavlje – a naročito ono zvanično – ne mogu nam pokazati put do slobode. Osim, možda, u privatnim aranžmanima, kada se pred slavskom ikonom – ko je ima – poslednji put prekrstimo u nadi da ćemo dostojanstvo i bolji život pronaći van svoje zemlje.

Beseda patrijarha Porfirija izgovorena u Doboju bila je u osnovnim crtama identitetska. Patrijarh je rekao da je svaki čovek pozvan da raste u vrlini i dobru, ali da je takav rast moguće dovesti do savršenstva samo u zajednici sa Bogom. S tim što je Srbima to mnogo lakše: „Mi Srbi to dobro znamo, jer mi znamo ko smo, znamo i odakle smo, a što je najvažnije znamo i koji nam je cilj. Znamo svoje poreklo i svoje korene, znamo šta su nam bili oci i praoci… I mi znamo da je naše ime Hrišćanin, znamo da je naše prezime Pravoslavni. Srbin, Pravoslavni Hrišćanin – to je puni identitet…“ Iz kolektivnog nacionalnog identiteta proizlazi svačija individualna odgovornost, zato sledi retoričko pitanje koje ukazuje na to kako Srbin preispituje svoju ličnu savest: „Da li je (da li sam – V.V.) zaista dostojan svoga imena i prezimena?“ Zatim sledi patrijarhovo pitanje za sve: „Da li mi, jednom rečju, verujemo u Boga?“ Zvanični pravoslavizam, dominantan pukim sticajem istorijskih okolnosti, često je najobičniji društveni konformizam, dok vladajuća svetosavska ideologija ne može doneti odluku o veri u Boga umesto nas – i to se očituje i u patrijarhovoj besedi. Sloboda duše ostaje van dometa ideologije ali je, s druge strane, hrišćanska vera za ideologiju čist višak. Cilj je homogenizacija nacionalnog kolektiva i ona se uspešno postiže nezavisno od lične vere u hrišćanske dogmate.

Pravoslavlje je od Svetog Save oblikovalo identitet srpskog naroda, a to znači život po Jevanđelju, kaže se u besedi, zatim se daje primer: „U doba Svetog Save podeljena braća – ko ih je mirio? Mirio ih je svetitelj Božji, Sveti Sava. Kako? Mirio ih je Hristom“. U sadanašnjem autokratskom poretku, kada jedna porodica vlada Srbijom, to može značiti da bi Sveti Sava (odnosno, srpski patrijarh) mirio Vučića i brata mu Andreja, u slučaju da se posvađaju oko otetog plena. U pitanju je, naravno, samo pretpostavka. Ali ako bi patrijarh smogao snage da u realnosti proveri svoju ideologiju, mogao bi pokušati da u Hristu pomiri drugu dvojicu velmoža: Vučića i Stefanovića. Zašto da ne? Onda bi, vođeni Hristovom porukom, njih dvojica smireno prihvatili svoju krivicu – nalik pokajanom korumpiranom cariniku Zaheju – i nastavili da slave Gospoda u zatvoru.

Stefanović i Vučić su odlično upućeni u tajne srpskog kosmosa i štasmosa (ko smo i šta smo), ali, kao što rekosmo, ideologija ih ne može uputiti ka Bogu, vrlini i dobru – jer za takav podvig nije neophodna srpska savest, dovoljna je i obična ljudska.

Interesi naroda u BiH su da svaki narod bude ono što jeste: „ako je pravoslavni hrišćanin Srbin – da to bude i jeste, ako je Bošnjak musliman – da to bude i zaista jeste, ako je Hrvat katolik – da to jeste i ostane“. Svet nacionalnih ideologija se ne bi mogao sazidati (kao biblijska vavilonska kula) ako bi se Bošnjaku dozvolilo da ispovedi pravoslavnu veru, Hrvatu islam, a Srbinu da iznenada otkrije kako je institucija papstva temelj crkve Hristove. I pitanje je da li to možemo ikada očekivati. Važno je da je patrijarh Porfirije u okviru sada važećeg narativa pozvao verske lidere u BiH da učine sve što je do njih kako bi nam životi bili „bez trzavica, sa mirom u duši, sa mirom u porodici, u međusobnom razumevanju sa svima… u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini“. Međutim, pravi izazov za SPC je u Crnoj Gori, gde postoji spor u vezi sa narativom koji treba prihvatiti kao nacionalno homogenizujući.

U nedelju je na Cetinju organizovan protestni skup građana protiv ustoličenja novoizabranog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Na skupu se nastupilo sa pozicija crnogorskog nacionalizma, koji se sada, već sasvim neubedljivo, poziva na principe sekularizma, u nastojanju da javno kanonizuje sopstveni narativ – crkveni i politički. Jedna od poruka sa skupa je glasila da je mitropolit Joanikije nedostojan trona Svetog Petra Cetinjskog „jer nije Crnogorac“ – sve bi, inače, bilo na svom mestu, samo da jeste. U svakom slučaju, s obzirom da pravila nalažu ustoličenje u sedištu svake episkopije/mitropolije, a za Mitropoliju crnogorsko-primorsku je to manastir na Cetinju, patrijarh Porfirije bi morao izabrati drugačiji besednički koncept – još jedna svetosavska beseda dodatno bi razbuktala nacionalističke strasti.

***

Sredinom 20. veka, svetski priznati pravoslavni teolog otac Georgije Florovski i arhimandrit otac Sofronije Saharov, obojica ruski emigranti na Zapadu, nekoliko su godina vodili prepisku. Kao povod je poslužila knjiga o svetogorskom starcu Siluanu, koju je Saharov pripremao, ali su se u pismima doticali i drugih tema, a najčešće one o jadnom stanju u pravoslavnim crkvama, duhovnom i teološkom. Sagovornici su imali istovetno mišljenje i o nacionalizmu u Crkvi: „Nikada nisam razmišljao da sam bio kršten u ’Ruskoj crkvi’ i da takva crkva postoji. Postoji samo Pravoslavna crkva“, piše Florovski. „Neki vele da je nemoguće prevazići u sebi nacionalizam, međutim, mislim da je u tom slučaju nemoguće uopšte dostići spasenje“ – biće još eksplicitniji Saharov. U vreme kada se prepiska odvijala, crkveni nacionalizam je bio uglavnom benigna pojava. Danas je šteta naneta pravoslavlju od strane nacionalizma velika – pre svega zbog raskola između Moskve i Carigrada, a kojem se ne nazire rešenje – ipak, nikada nije sasvim kasno da se za rešenjima traga. A zašto sa potragom ne početi baš 5. septembra, prilikom ustoličenju mitropolita na Cetinju?

Peščanik.net, 24.08.2021.

ČIJA JE CRNA GORA