Kada je te kobne 1940. godine maršal Pétaine ubio Francusku republiku, pokopao je devizu naslijeđenu iz Francuske revolucije – Sloboda, Jednakost, Bratstvo – kako bi dao prednost novoj trilogiji: Rad, Obitelj, Domovina. Pretpostavljam da se, još i danas, desnica i ljevica manje-više prepoznaju (kada ne izigravaju jedna drugu, što je čest slučaj od maja 1981. godine) – prema svojim privrženostima jednoj ili drugoj, prema vlastitom razumijevanju antinomičnog svijeta.
Ta obitelj koju je volio maršal koji, kao što se zna, nije cijenio Židove, ni komuniste, ni homoseksualce, ni intelektualce – ima datum rođenja i, sva sreća, datum smrti. Njezina je genealogija judeo-kršćanska, točnije prvo stoljeće, vrijeme Pavla iz Tarsa (za uvjeriti se, treba pročitati njegovu užasnu seriju Poslanica). U Francuskoj je njezin ukop održan u Parizu, maja 1968, na barikadama (o tomu pak vidjeti detaljnije u Anti-Edipu Deleuzea i Guattarija).
Valja, doista, precizirati: Pavle ne obavlja sve sam, postoje filozofi koji s njim i nakon njega, od Tertulijana do Augustina preko Gregorija Nisenskog i drugih crkvenih otaca raspravljaju ad nauseam o komparativnim prednostima celibata i nevinosti, braka i čednosti. Veliki se broj knjiga pojavio na tu temu… Isto tako, ljepuškasti maj pospješuje i kristalizira – u kemijskom smislu – ideje koje su već postojale, primjerice u radovima Frankfurtske škole – u radovima Adorna i Horkheimera, između ostalih – o autoritetu i obitelji tridesetih godina. Povijesne zone genealogije i smrti teže prema tim dvjema oprečnostima: prvom i dvadesetom stoljeću.
Izvorno kršćanstvo postavlja ideal: djevičanstvo i celibat. Odricanje od svijeta, dakle od puti (chair), vrijedi više od svega. No valja imati u vidu realitet. Ne zbog rizika iščeznuća civilizacije uslijed ovog prijedloga gašenja seksualnosti – perspektiva fascinantna za kršćanstvo, opsjednuto mržnjom prema sebi, tijelu i svijetu – nego, budući da su ljudi to što jesu, zbog vjerojatnosti da taj projekt definitivne libidinalne askeze neće osigurati masovne sljedbenike! Njega slijedi samo nekoliko neurotičnih osoba i zajednica obrazovanih prema načelu nagona smrti – anahoreti ili cenobiti.
Stroj što ga je iznašlo judeo-kršćanstvo kako bi stiglo do svojih ciljeva zove se obitelj. Pavle kaže: ako se ne mogu držati ideala – potpune apstinencije (1 Kor, 7,1), tada neka stupe u brak – jer bolje je stupati u brak nego izgarati od strasti (1 Kor 7,9). Brak, to će reći vjernost, monogamija, dijeljenje istog krova, seksualnost osuđena samo na prokreaciju. Otada se, klasičan brak, kakav se sviđa Vatikanu, konzervativcima, desnici, Pétaineu, homofobima, nadahnjuje tom logikom i strogo spaja sve te instance kako bi proizveo obitelj: jedna žena za jednog muža, a ne dvojicu, jedan muž za jednu ženu, nema homoseksualnosti – gnusoba nad gnusobama! – dijeljenje svakodnevice do najmanje pojedinosti, ograničavanje seksualnih odnosa na planiranje potomstva. Izvan svega ovoga su grijesi bluda, požude i bestijalnosti, odakle i vječno prokletstvo – koji su, u nekim epohama, vodili ravno na lomaču.
Iz godine u godinu, ovaj model traje dva tisućljeća. Doista, katehetska proklinjanja Crkve, koja je imala monopol nad obrazovanjem, njezine propovijedi koje na svakoj službi prijete paklom, logika ispovijesti u vidu usmenog priznanja i drugi mehanizmi kršćanske mašinerije, priječe slobodnu seksualnost, predstavljajući je kao grešnu. No libido, unatoč svemu, krči sebi put: od Plauta do Eugena Marina Labiche preko Molièrea – prevareni muževi i prevarene žene neprestance su u igri i dokazuju da tijelo postoji i izvan obitelji – ako ne i prije svega.
Zahvaljujući dekristijanizaciji, Francuska je revolucija omogućila napredak na polju laičkog definiranja obitelji: stvaranje bratske zajednice dva spola (1790), deklaracija o pravima žena (1791), laicizacija civilnog statusa i zakon o sporazumnoj rastavi braka (1792), zakon o braku koji se svodi na građanski ugovor (1793), odvajanje Crkve od države (1794) – toliko reformi koje su otrgle obitelj iz naručja Crkve. Znamo povijest: termidor, Bonaparte, carstvo itd. Kraj je te nade bio dolazak industrijske revolucije. Obitelj se vraća u krilo Crkve, koja dopušta vlasnicima vjenčavanje njihove djece, dakle njihova imena, bogatstva, kapitala.
Povratak dekristijanizacije s metafizičkom revolucijom iz svibnja 1968. godine jamči napuštanje svakog autoriteta božanskog prava: kraj gospodara, profesora, učitelja, nadzornika, ali i oca, muža, glave obitelji s nasljednom vlašću, Neba, gdje se moć koncentrira u rukama jednog. Otada stupa na vlast logika jednakosti i ugovora. Kraj biološkog muškarca iz božanskog prava i obitelji, njegovih najomiljenijih etoloških teritorija, ide uz molekularne revolucije – prema riječima Félixa Guattarija, dok Jean-François Lyotard govori o libidinalnoj ekonomiji i nagonskom dispozitivu, Gilles Deleuze o strojevima žudnje i pobuni fluksa, a René Schérer o strasnom privlačenju, Raoul Vaneigem o konstruiranju strastvena života i naposljetku Foucault o brizi o sebi i upotrebi užitaka. Duh i plodnost misli iz 1968, neizbježan za shvaćanje postmoderne obitelji!
Zajednička točka svim tim mislima? Radikalno rastavljanje onoga što Pavao i kršćanstvo sastavljaju: heteroseksualnost, vjernost, monogamija, zajednički život i razmnožavanje. Svako od ovih područja postaje nezavisno i samostalno: klasična se obitelj raspada. Rađa se njezino postmoderno tumačenje koja karakterizira nomadska praksa seksualnosti, mogućnost multiseksualnog organiziranja, furijeovska upotreba stožerne (pivotale) strasti i lepršave (papillonnante) strasti (koje kod Sartrea i Bauvoir daju slučajne i nužne ljubavi, staru opreku između „za jednu noć“ i „do kraja života“), sukcesivna ili simultana poligamija, organizacija samačkog života i metafizika sterilnosti, odnosno materinstvo u starijim godištima.
Etički napredak ide u stopu sa znanstvenim. Jednoga dana, oba stvaraju nove zakone: molekule koje dopuštaju kontracepcijske pilule postaju, zahvaljujući Lucienu Neuwirthu – slava mu, kao i Simone Veil, koji su radili protiv vlastitoga biračkog tijela, ali za Povijest! – prilika za ontološku revoluciju: odvojiti seksualnost od determinizma prirode, a potom je pretresti u voluntarizmu kulture. Zakon o kontracepciji omogućuje zabavnu, radosnu, slobodnu i sporazumnu seksualnost, bez straha od kažnjavanja neželjenom trudnoćom. Eto zašto teta Yvonne (de Gaulle, prim. prev.) nije htjela…
Ljubav i seksualnost više nemaju nikakve veze s angažmanom za život, obavezom da se zasnuje obitelj, stupi u brak i živi u zajedništvu: one postaju načini, po mogućnosti radosne, intersubjektivnosti tijela i bića drugog. Otada homoseksualnost predlaže moguću varijaciju na ovu temu. Dugo je označavala čistu seksualnost, čistu seksualnost zato što je prirodno odvojena od prokreacije. Odsada će genetski genij i/ili zakonodavstvo, koji dopuštaju usvajanje, omogućiti kulturalnu konstrukciju obitelji s roditeljima istog spola (homoparentale). Budući da heteroseksualni brak više nije prirodniji – poznajete li brakove među životinjama? – od homoseksualnog modela, čangrizala će morati iznaći druge razloge za suprotstavljanje…
Zašto odbiti homoseksualcima ono što se dopušta heteroseksualcima? Mogućnost da se imaju, a potom i odgajaju djeca? Jer svećenici, neki psihoanalitičari, u osnovi monoteisti, homofobi, veliki dio biračkog tijela desnice – Lionel Jospin i neki njegove pristaše, odbijaju vidjeti da odsada transgeneza omogućuje preobražaj obitelji u mjesto jasnih i svjesnih sporazuma u kojima želja, osjećaj i težnja za stvaranjem sretnih bića prednjače nad svakim drugim religijskim razlogom ili moralom zaraženim moralinom – upotrijebimo li Nietzscheovu riječ /moralin je Nietzscheova tvorba prema analogiji s jezičnom tvorbom kemijskih spojeva na – in, a označava moralizam, moralku, prim. prev./.
Ne više nuklearna, nego molekularna postmoderna obitelj koja se otkriva i s kojom se eksperimentira pred našim očima – kadšto nespretno – raspolaže odsada oplodnjom in vitro i transferom embriona, donacijom sperme ili jajnih stanica, majkama „nosiljama“, postmenopauznim trudnoćama, učinkovitim kontracepcijama, medicinskim abortusima koji ženi omogućuju potpuno ovladavanje svojom sudbinom. Ostaje nam pronaći novi oblik života – novu obitelj – koja napreduje sa svim svojim mogućnostima, kako bi se intersubjektivnost manje pisala u znaku religije i društva, a više u znaku vlastitih srodnosti po izboru.
To istinsko egzistencijalno gradilište bijahu nekoć otvorili Jean-Paul Sartre i Simon de Bauvoir – pročitati i iznova čitati Ceremoniju oproštaja, potom Jean-Toussaint i Dominique Desanti – pročitati i iznova čitati Sloboda nas još uvijek voli – u kojima su životi u paru – filozofske egzistencijalne konstrukcije! Neka nakon tih istraživača dođe vrijeme eksperimentatora, vladavine svega u svakome: jer sadržaj nam života nije dao netko treći – pleme, zajednica, običaj, crkva, država, nego se on osobno konstruira. Upozorenje amaterima: jela se gutaju samo jednom.
Michel Onfray, Les métamorphoses de la famille occidentale, Liberation.fr, 05.08.2004.
Preveo s francuskog Mario Kopić
Peščanik.net, 13.06.2010.