- Peščanik - https://pescanik.net -

Previše drugih stvari

The scared one

Lafayette Street paralelna je sa Broadway-om i nalazi se se u Lower East delu Menhetna, otprilike negde ispod desete ulice kada se jednostavan sistem ispresecanih ulica i avenija pretvara u noćnu moru svakog turiste i putnika. Iako sam se iz sve snage trudio da se ponašam kao da znam gde idem i šta radim, tri šetnje od par kilometara olupale su moju pozu i samopozdanje o pločnik i primorale me da počnem da razmišljam o severu i jugu  od prvog momenta izlaska iz Subway-a.

Treće večeri po mom dolasku u NY našao sam se sa prijateljima u nekoj od ulica koje su presecale Lafayette u  nekom odvratnom pabu sa bilijarskim stolovima i zastavama Teksasa svuda po zidovima.  Neki Guano Apes hit od pre deset godina i trideset dolara koje sam platio za turu pića potpuno su me omeli u pokušaju da se opustim pa sam izašao napolje da popušim cigaretu. Namrgođeni pregledač ID-ijeva na vratima dodatno me je ispresovao upozorenjem da ne smem da iznesem skupoceno piće napolje, samim tim i da pijem i pušim istovremeno. Tako nadrkan stajao sam ispred paba na kiši i pušio kada mi je u videokrug sa leve strane ušetao japi koji se klackao sa noge na nogu i vrteo svojim podgojenim vratom. U trenutku kada mi je postajalo neprijatno od njegovog pogleda svuda po mojoj odeći  prišao mi je i preko jezika koji je zaplitao nekako prebacio rečenicu:

“Jesi ti Hunter Thompson ?”

Odreagovao sam kao krivac iako sam mislio da iskreno verujem da ništa na meni (od crvenog skraćenog kačketa-filc, mojih velikih, providnih old school ray ban naočara, kockaste košulje i bermuda) nije ukazivalo da ličim na mog omiljenog pisca.

“Ne, ali ja volim kako on piše”, izgovorio sam operzno tu rečenicu koja nije imala nikakve veze sa onim što mi se u tom trenutku rojilo po glavi.

Japi je bio uporan i bilo je nečega, bahatog, pretencioznog, podjebavajućeg u njegovom glasu kada je trijumfalno izgovorio:

“Ali Hunter Thompson nosi takav kačket!”

Tuše.

Pomislio sam koliko bi bilo teško da mu sada objasnim da sam na duhovnom putu preispitivanja svoje mitomanije i prelećem od zapadne ka istočnoj obali sa pedeset godina zakašnjenja, noseći nostalgiju za vremenom u koje sam ušuškao svoj dekoncentrisani duh. Pomislio sam na Nevadu i uzani put koji ide kroz pustinju kojim sam se vozio nekoliko dana ranije. Fleširao me je supermaket u Rinu i polica na kojoj sam ugledao kačket koji sada nosim. U toj mini verziji Las Vegasa desio se trenutak ushićenja u kome sam pomislio kako bi bilo lep gest prema pokojnom Gonzu  da kroz pustinju, kojom je trideset pet godina ranije on jurio, prođem noseći crveni Filc.

Umesto svega toga izgovorio sam rečeniciu: “Kupio sam ga na putu za Burning Man” i dao šlagort šaljivdziji da nastavi da me maltretira.

“Wow, bio si na Burning Man-u”, izgovorio je banalno fasciniran i potom nastavio “Da li si gutao puno esida i ekstazija?”, poentirao je u duhu potpunog imbecila.

“Ali nije poenta u tome”, vapio sam i cedio kroz zube osećajući kako sam na korak od eksplozije.

“Da je Hunter Thompson išao na Burning Man on bi sigurno gutao gomilu ekstazija, esida i ko zna kavog sve sranja još”, nastavljao je ekstatično svoju sagu pijani, podgojeni japi.

Hteo sam da iskočim iz kože i nisam mogao da razaznam da li se to dešava zato što ova budala misli da me zajebava ili zato što sam bio prestravljen gradom u kome pijani japi može da učini da perje mog identiteta otpadne kao sa kokoške ošurene vrelom vodom. Naravno, okrivio sam pijanog idiota za sve i počeo da ga agresivno gazim:

“Postavljaš mi pitanja na način koji mi se uopšte ne dopada. Ugrožavaš mi ident…ovaj  integritet banalnim pitanjima koja me vređaju. Nije poenta ni u u drogama ni u odeći već u doslednosti življenja i sposobnosti da se piše britko i lucidno, da pogađaš u centar problema, da se odmakneš od sebe i strahova kojima si zatrpan. Poenta je u obesmišljavanju strahova, u jurcanju na njih. Poenta je u zabavi. U ironiji, usamljenosti i ljubavi je poenta a ne u jebenim drogama”, urlao sam na njega ponešen emocijama.

On se samo stresao, ustuknuo dva koraka nazad i pobegao glavom bez obzira nazad u odvratni pab. Ja sam ostao da pušim i malo je nedostajalo da kao Brus Li posle borbe okrznem svoj nos placem.

Susret sa New York-om je kao susret sa devojkom na koju dvadeset godina masturbiraš pre nego što je upoznaš. Poprilično je nasty a povrh svega devojka je opasna, zavodljiva, brza, pametna, sexy i graciozno-anksiozna, bezobrazna kučka.

Sleteo sam u New York par dana ranije hodajući ruku pod ruku sa zviždukom Frenk Sinatre spreman da već koliko sutra u nekom loftu sa pogledom na ostrvo otplešem sa ekipom mladih, dekadentnih milionera. U tom trenutku svakako sam se osećao tako ali jedan od problema bio je što se tako osećalo još par miliona ljudi koji hodaju ulicama dok su, pak, nekoliko miliona njih zaista i bili milioneri i milijarderi a neki od njih bogami  dekadentni ali retko mladi.

Druga pojavnost palanke u meni, koja je neposredno uticala na neprijatnu scenu sa pijanim japijem, materijalizovana je shvatanjem da milion ljudi izgleda baš kao ja tj. da ja izgledam kao oni i da svi mi zajedno izgledamo kao sudar Boba Dilana i Antony and the Johnsons-a. Poražavajuće i oslobađajuće istovremeno. Pobegao sam u kalifornijski outfit ali na njega su ovde gledali kao na odrpano, emo hipi sranje. Potpuna konfuzija, naručito imajući u vidu da sam par sati kasnije, iste večeri kada sam se peglao sa japijem, zaglavio u klubu u kome je neka ekipa puštala na projektoru svoje slike sa Burning Man-a. Ti ljudi izgledali su bukvalno kao klonovi Dzonija Depa u ekranizaciji Fear and Loathing in Las Vegas.

“E moji heroji, bili ste samo moji daleko kod kuće…”, pevao sam tužnu pesmu u sebi.

Trebalo mi je par dana da bih skapirao najosnovnije principe po kojima grad funkcioniše a oni su otprilike izgledali ovako:

– Imaj u vidu da se predstava koju si imao o sebi više ne važi i da si samo jedan od milion jednakih ljudi koji se povremeno uzajamno sapliću, ujedaju i da moraš da grizeš jače i odlučnije od svih njih da bi se iščupao iz te mašine. Jedina osoba na koju možeš da se osloniš si ti sam.

– Ne rasipaj novac na taksi samo da bi se osećao lepo kada, kao pravi NY-ker, ljutito, nervozno isključiš televizor po ulasku u auto koji vozi Indus sa turbanom. Shvatićeš zašto su oni tako nervozni kada nekoliko dana kasnije budeš mokar od kiše pokušavao da se dokopaš još jednog trača o žurci u noći u kojoj si potrošio 120 dolara a da se nisi ni okrenuo. A kada sledećeg dana budeš gladan, skapiraćeš da je možda ipak trebalo da ideš Subway-om jer jebena žurka i trač o njoj nikada ne prestaju.

– Ne shvataj sebe ozbiljno i razumi da više nemaš nikakvu kontrolu nad svojim životom. Opsuti se i prepusti se tom magičnom mestu u kome se uprkos svemu “kotralja puno nade”. Nalaziš se u centru sveta i to je sasvim dovoljno za početak. Nikoga ne zanima tvoja priča jer je svačija podjednako uzbudljiva kao i tvoja.

Uronio sam u grad i pokušao da ispoštujem 15% tih pravila.

The mad one

Veliki deo svoje odeće izgubio sam ili nepovratno uništio u pustinji i to je bila prva stvar koju sam odbrusio prijateljici, kod koje sam odseo, kada mi je saopštila da ima karte za otvaranje njujorškog Fashion Week-a.

Iste večeri od nje sam dobio dve košulje i dva para bermuda iz fundusa poznatog dizajnera kod kojeg je prijateljica radila jedan od svoja tri posla.

“Dečko, to je Stiv Allen, svi mladići u New York se lože na njega i voleli bi da mogu da nose to. Ali ne mogu. Svako parče te gardarobe košta više od 200$”, rekla je teatralno vadeći još teatralnije košulje iz torbe. Bile su to dobre košulje i ja sam ih do poslednjeg dolara i par tura pića više isplatio u sledećih par dana.

Odlazak na reviju bio je poput plivanja u nekom bazenu što bi se opet moglo pripisati uticaju nekog kolačića koji sam pre toga pojeo. Atomosfera dosta napeta, cipele na ženama takve da me teraju da po prvi put  ozbiljno razmišljam o štiklama. Svi disciplinovano stoje u redu a među njima su i tri muškarca i žena koji mirišu na moć. Hostesa ih ugleda i gazi preko ljudi da bi ih sprovela na VIP ulaz. Oni se nešto kao nećkaju ali na kraju ipak uz uzdahe prihvataju srdačnu ponudu.

Vode se kratki i dvosmisleni razgovori a aura garda i nepoverenja lebdi unaokolo. Bar u onom delu u kome stoje nesigurni ljudi. A takvih je puno i ja sam nekako baš među njima. Uspevamo da uđemo u salu nakon pola sata čekanja ali smo nakon akreditovanja karta apsolutno poslednji i bez mesta za sedenje.

“Čak i ona mora da sedi u drugom redu”, izgovorila mi prijateljica pokazujući mi očima u devojku dizajnera na čijoj smo reviji.

“Sećaš se nje, pričala sam ti da sam bila u njihovom apartmanu od sedam miliona dolara.”

“Ah da, to je ona devojka koja se plaši sopstvene senke jer je kida anksioznost zbog skidanja sa koke i ne sme da izlazi u klubove i pije alkohol jer tada gubi kontrolu, pa je jedina zabava koju ima odlazak na karaoke”, cvrkutao sam gledajući u prelepu azijatkinju  paralelno razmišljajući kako od sada moram brže da se probijam kroz red.

Jedina slika koja mi je ostala u glavi posle revije dok smo taksijem nastavljali dalje bila je rokabili frizura koje će sledeće sezone sasvim sigurno biti hit. Na ćošku Broadway i Prince Street-a čekao nas je Viktor. The mad one.

O Viktoru bi se moglo reći puno stvari i sam bog zna šta je od toga istina a šta dezinformacije koje je i on sam, sa nekom dečijom radošću, voleo da pušta preko okeana i nazad. U svim epohama i generacijama, na svim kontinetima i u svim ekipama igraju se iste uloge i samo je kasting drugačiji. Viktor je uvek hodao po mračnoj strani života divlje igrajući na ivici provalije uz stalno propadanje, razbijanje i ponovno pentranje na vrh na kome se nikada nije dugo zadržavao. Usput je svuda unaokolo bahato prosipao bisere i prava je šteta što su retki ljudi koji su mogli da ga prate u tom ludilu a među njima još ređi oni koji se nečega sećaju i umeju da to kažu.

Viktor je bio u prvoj ekipi OTPOR-a i ja sam ga upoznao još kao klinac ’99 u kancelariji iznad “Grčke kraljice” u Beogradu. Intuitivno ga prateći i sam sam nakon raspada organizacije pokušao da nađem zamenu za kolektiviziranu subverzivnost u ostacima onoga što je te 2000 godine u Srbiji bila rejv kultura. Zajebao sam se opasno u toj proceni ali sam usput svašta naučio. Od ekipe koja se neposredno pre pohoda na Istok sredinom šezdesetih okupljala u Domu omladine i kod Konja preko smrvljene generacije koja je uzjahala Novi talas Beograda 80tih, do današnjih klinaca na sintetici i dopu puno je razloga za skepticizam kada je avangarda u pitanju, ali ja nekako i dalje verujem da pobuna počinje negde u tom deinhibiranom, znojavom mraku. Viktor takođe.

Pre susreta na Broadway nisam ga video godinu ipo dana koliko je prošlo od njegovog bežanja iz Beograda. Izgledao je isto, zapravo mnogo bolje nego te večeri u galeriji Remonta u kojoj se dan pred put okupila ekipa da ga isprati. U sledećih par meseci preselio je pola svojih ortaka tamo praveći sebi mali Beograd i materijalizujući jednu viziju spontano izazvanu ketaminom u mitskoj tmini tranzicione Srbije. Nisu svi ortaci izdržali ali to je već do ortaka.

Ali Viktor je izdržao i evo ga ovde, kako skakuće po pločniku razrogačenih očiju sa aparatom oko vrata:

“Pa da li ti znaš koliko je ovo mesto važno u istoriji? Sreo sam Iliju sada ovde i juče na istom mestu. Znaš koliko će te slike da vrede za 20 godina? Ovde je Viktor prodavao majce. Čoveče, pa ti ne znaš šta se ovde sve dešavalo… Onde živi David Bowie a tamo…”, pričao je ekstazom navijen ali sam se ja zakucao na Bowie-vim stihovima koje je on stavio na neki flajer pre par godina:

“And there’s never gonna be enough money And there’s never gonna be enough drugs And I’m never ever gonna get old There’s never gonna be enough bullets There’s never gonna be enough sex And I’m never ever gonna get old So I’m never ever gonna get high And I’m never ever gonna get low And I’m never ever gonna get old”

“Dobro izgledaš”, rekao sam.

“Trebalo je da me vidiš pre meseca dana”, rekao je pokazujući mi implant ispod struka  i nastavio: “Good times pass away, but then so do the bad. Mutability is our tragedy, but it is also our hope. The worst of times, like the best, are always passing away”.

Zastao je zagledan a potom izronio iz misli i nastavio euforično:

“Znaš ti za moj trip da se kupi konkord… avion i to isto… never let me down again. To je bio moj plan za Ameriku… imao sam ceo ketaminski trip o tome na onoj gajbi u Politici. Pa se i neka avio karta pojavila kad nas je pustio k… Provalili smo da šmrčemo sa onim boarding pass-om koji se pojavio ni od kud… A sve vreme smo bilu u tripu kako smo u nekom kontrolnom tornju iznad NYC… Barem sam ja bio u tom tripu…”

“Znam, pričao si mi”, prekinuo sam ga i skrenuo sa teme, “Slušaj, mislio sam da pišem o tebi. Ti si mi kao paradigma cele jedne priče”, rekao sam ozbiljno.

“Šta je paradigma”, rekao je on još ozbiljnije.

“Paradigma je kao neki simbol, sažetak u jednom. Od Otpora-a do NYC na talasu gistro tripa koji živiš.”

“Kad je to sebe bilo…”, rekao je kratko dok sam ja odsurfovao  par godina nazad do afere “Gregaristi”.

To je bio odgovor starije ekipe iz Otpora na autentičnu uličnu filozofiju, možda i jedinu proizašlu iz Beograda 2000tih.

Viktor je propovedao i živeo rušilačku, nihilističku utopiju “Life is gistro” koja je negde pred raspad Otpora drmucnula zvaničnu dogmu organizacije. Bilo je to puno napetosti i tenzija koja ze završila u odgovoru Srdje Popovića (mlađeg) formulisanom u terminu iz biologije: Gregarizam (karatkeristika nižih životinjskih oblika da se spontano okupljaju  i zajedno raduju). Tako je starija ekipa prejebala mlađu a ceo pokret otišao dođavola što zbog naduvanosti mlađe generacije a što zbog političkog slepila dela prve ekipe. Ja i dan danas ne znam da li je Gregarizam zaista termin iz biologije ili običan spin.

Kotrljali smo se niz ulicu uvaljani u citate i misli za koje se, posle toliko godina, više nije znalo kome pripadaju. Zastali smo ispred neke prodavnice u kojoj je šešir koštao 150 dolara da bi on nešto kupio i nekim bizarnim spletom okolnosti, ali i Viktorovoj ulozi socijalnog portala, u roku od pola sata se ispred te prodavnice okupilo desetak lica iza Beograda. Stajali smo tako odjednom tamo i nepoverljivo se gledali u pozama koje smo doneli od kuće. Ne znam ko živi ovde, ko je tek došao i jedino u šta sam siguran jeste da sam ih baš sve do jednog poslednji put video u klubu. Viktor je izašao iz prodavnice sa smeškom i pimp kaputom od hiljadu ipo dolara.

“Pa šta je vama, ako ja mogu da ovde da pravim ovakve kombinacije onda može svako. Moja je teorija da smo mi koji smo preživeli Slobu tako dobro potkovani i spremni za ovo što sledi ovde. Ova zemlja se raspada ali ta medalja ima dve strane… Znaš koji je srpski problem i to je nepovratno, još mnogo pre nas… 91 pa nadalje svi koji su nešto vredeli su otišli i nema ih… Pojeo ih je NYC i drugi gradovi. Pa ima nas više ovde koji podržavamo razumnu politiku u Srbiji nego u centru Beograda.”, pričao je Viktor u digresijama početkom septembra 2008.

Rastali smo se sa delom ljudi i krenuli u pravcu stana devojke koja je uspela u NYC. Ona živi na Ruzvelt Ajlendu i do njenog kraja se dolazi žičarom. Koliko propuštam u životu, kada je pogled u pitanju, skapirao sam tek kada sam se osvestio da se krećemo u staklenoj kabini u visini tridesetog sprata među neboderima Menhetna. Ta spoznaja me prilepila za pod. Otkinuo sam se… NY je odlično mesto za lečenje svih fobija. Dva sata kasnije sedela je pomešana Bg-NY ekipa u ogromnom stanu na 15 spratu sa pogledom na Hadson i Menhetn i razgovarala kao nikada u Beogradu. Nestalo je cinizma, besa i zajedljivosti i smeh je bio sve što se videlo i čulo.

Sometimes you have to step out of the boundaries to see where they are. Cinematic orchestra jeste soundtrack tog trenutka.

Ove godine velika ekipa ljudi iz Beograda, kojima je najmanji zajednički sadržalac tzv. klabing neuroza, došla je u SAD, uglavom u NYC koji je ovog leta bio prestonica te iščašene emigracije. Histerično lutanje malobrojnih  ljudi iz generacije kojoj pripadam posledica je temeljne sjebanosti i izolacije kojoj smo bili izloženi. Kao i svaka generacija u Srbiji, u ostalom. Grad nas je otvorio i odradio na različite načine. Osmeh je sažetak.

Tako overdozirani opažajima, refleksijom i životom nismo ni primetili da prisustvujemo krahu berze. Bilo je previše drugih stvari…

..nastaviće se.

Peščanik.net, 23.10.08.