Žene na vlasti
Kako doživljavamo žene koje imaju političku moć; koje su kulturne osnove mizoginije u politici ili na radnom mestu; kako i zašto konvencionalne definicije „moći“ obično isključuju žene.
Kako doživljavamo žene koje imaju političku moć; koje su kulturne osnove mizoginije u politici ili na radnom mestu; kako i zašto konvencionalne definicije „moći“ obično isključuju žene.
Diplomatija je najpametnije ulaganje u vojsku, ali ovaj američki predsednik to izgleda ne zna, pa je povećao budžet za vojsku. Novo naoružanje valjda treba da ojača njegov neprekidno ugroženi ego.
Intervju sa ekonomistom nobelovcem: Najveći problem sa regulatornim telima je u tome što ona ranije ili kasnije padaju pod kontrolu onih koje bi trebalo da kontrolišu.
Izjednačavanje vlada članica sa građanima pokazuje odsustvo mašte u samim osnovama EU. Do toga je došlo premeštanjem nadležnosti sa demokratski biranih tela na Evropsku komisiju.
Lukašenko i njegova vlast su dibidus dozlogrdili ljudima. Novi govornici – čistačica, seljak, penzioner – po beloruskim trgovima govore o smeni vlasti i slobodnim izborima. Toga ranije nije bilo.
Društva ulažu velike napore u neprekidno razgraničavanje rata i mira. Sprečavanje da ratna pravila zaraze naše shvatanje o moralnom ponašanju u doba mira ima suštinski značaj za održavanje civilizacije.
Potraga za vezama između Trumpa i Putina dobila je razmere teorije zavere. To ne znači da zavera ne postoji, ali njena puka mogućnost nije dovoljno opravdanje takvog načina razmišljanja.
Raspad Sovjetskog Saveza je jedan od najneobičnijih događaja u istoriji. Nikada se nije dogodilo da se moćno i veliko carstvo odrekne moći i bez borbe dopusti raspad jezgra i satelitskih država.
Da li ćemo ponovo pominjati zagarantovano uzajamno uništenje, koncept sulud kao i njegova skraćenica na engleskom MAD (mutual assured destruction)? Ludilo je isključivo naše.
Najmučniji aspekt postizbornog perioda nisu Trumpove strategije, već reakcija establišmenta Demokratske stranke na sopstveni istorijski poraz.
Dok sve kompanije grade gasovode da bi na tome zaradile, Gasprom ih izgleda gradi da bi novac trošio. Ali najzanimljivije od svega je to kako Gasprom planira da zakrpi tu ogromnu finansijsku rupu.
Ovaj koncept je suprotan ideji solidarnosti sa ugroženim članovima društva. Srednja klasa koja bi je finansirala, ovu „bezuslovnu“ redistribuciju ne prepoznaje kao socijalnu pravdu.
Trump je majstor velike igre našeg doba zvane Slavni ljudi. On živi od pažnje. Njegova realnost je virtuelna – nepostojeća – ali je on iskoristio tu „skoro stvarnost“ kako bi se dokopao stvarne moći.
Razvoj kvantne mehanike u prvim decenijama dvadesetog veka za mnoge fizičare je bio pravi šok. Uprkos njenim velikim uspesima, i danas se vode rasprave o njenom smislu i budućnosti.
Politika izolacije je velika prepreka Wildersovom dolasku na vlast. Obrti su mogući, što pokazuje i Trumpova pobeda, ali PVV je dobro poznata partija koja je već iskusila ograničenja svog programa.
Mnogi ljudi su zaćutali, u strahu od pada akcija svojih preduzeća pod rafalnom paljbom predsedničkih tvitova. Strah je glavno obeležje autoritanih režima, a po prvi put ga osećam i u Americi.
Prošlog vikenda se u bavarskoj prestonici događalo nešto što zaslužuje naslove tipa „Složno nesložni“, kakve smo već videli povodom jedne druge minhenske konferencije sredinom prošlog veka…
Znam kako izgledaju građani sveta: jednog viđam svaki put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim u drugoj, imam pasoše obe, a zbog posla sam uvek na nekom trećem mestu.
Rossevelt je čekao priliku za rat: „Prihvatio bih gotovo bilo kakav rat, jer verujem da je on potreban našoj zemlji“, pisao je. Svaki protivnik je dobrodošao, ali „najpravedniji su ratovi protiv divljaka.“
To što demokratske i državno-administrativne institucije u SAD funkcionišu – najviše nervira ruske političare, koji su Trampovu pobedu slavili kao Dan pobede, kao avans našem 9. maju.
Pogledajte paniku u Republikanskoj partiji zbog zdravstvenog osiguranja. Mnogi od tih ljudi su u šoku, jer tek sada shvataju da će opoziv Obamakera oduzeti zdravstveno osiguranje milionima Amerikanaca.
Odlomak iz knjige „Šta je populizam“, koja uskoro izlazi u izdanju Fabrike knjiga: U takvim režimima se otvoreno sprovode kolonizacija države, masovni klijentelizam i diskriminacioni legalizam.
Bela kuća je najzad oglasila uslove pod kojima je spremna da preispita američke sankcije protiv Rusije. Od nas se ne traži nikakvo rešenje sukoba sa Ukrajinom. Samo da ne bude pucnjave.
Napravite zid od saguaro kaktusa, leptira i kostiju onih koji su stradali u pustinji. Zid od iznošenih cipela, praznih flaša za vodu. Izgradite ga od krivih ogledala, da neki vide svoje pravo lice.
1938. izveštač New York Timesa je upozorio: „Ako fašizam dođe u Ameriku on neće nositi etiketu Made in Germany, njegov simbol neće biti kukasti krst; čak se neće ni zvati fašizam već amerikanizam.“
Totalitarizam počinje s prezirom prema onom što imate. Sljedeći korak je misao: „Stvari moraju da se promijene, sve je bolje od ovog”. Totalitarni vladari organizuju ovu vrstu masovnog sentimenta.
Nakon 30 godina sankcija Rusijom je zavladala glad. Ozakonjen je kanibalizam. Izbor žrtve vrši se glasanjem, jer Rusija ne odustaje od razvoja demokratskog društva.
Integralni intervju Charlesa Simica sa autorkom povodom njenog teksta Nova epoha totalnog laganja: Vaša zapažanja o Srbiji su primenjiva i na SAD. Da li su lažovi i lupeži svuda isti?
Autorov predgovor srpskom izdanju knjige „Šta je populizam“: Svi kažu da populizam jača u celom svetu. Ali tvrdnje o porastu nezadovoljstva establišmentom šire sami populistički lideri.
Ljudi se boje da bi on mogao da izazove neki rat. Prva na spisku zemalja sa kojima se očekuje sukob je Kina. Ali rat sa Kinom će morati da pričeka. Prvo imamo Australiju, pa Meksiko, pa Iran, pa EU…
Vlada odbija da povuče neobičnu uredbu koja dopušta korupciju. Stotine hiljada ljudi već nekoliko dana protestuju u gradovima Rumunije, u najvećim demonstracijama posle svrgavanja Čaušeskua.
Gde počinje savremena srpska istorija? I koje mesto u njoj zauzima jugoslovensko nasleđe? Da li razgovori o sećanju i zaboravu u post-konfliktnim društvima uopšte imaju smisla?