U Hrvatskoj je opet proglašena neka vrsta izvanrednog stanja. Ponovo je u pitanju sveti nacionalni cilj, to jest generalno okupljanje oko jednog prijelomnog, skoro sudbonosnog datuma u lipnju kada bi trebao biti potpisan pretpristupni ugovor o ulasku zemlje u Evropsku uniju. I nema toga što trenutačno nije tome podređeno, pa se čini da čak ni neka prirodna nepogoda, potres recimo, ne bi mogla prevagnuti nad važnošću toga strateškog nacionalnog interesa. U tom smislu vlast i opozicija utanačili su privremeni „pakt o nenapadanju“, makar i jedni i drugi znaju kako je riječ o iluziji, te da je cilj praktički nedohvatljiv, jer bi za samo dva mjeseca trebalo obaviti posao koji se nije realizirao godinama, nego je štoviše vrlo često bio i opstruiran.
Unutar toga neozbiljnog konsenzusa vlasti i opozicije dogovorena je i bizarna diplomatska ofenziva, pa je odvažna skupina, sastavljena od vladajućih desničara, opozicijskih liberala i predstavnika manjina, upravo krenula u pohod na evropske birokrate koje bi imala uvjeriti u nemoguće, to jest kako je Hrvatska dala sve od sebe i u kratkom roku postala ozbiljna, sređena država. Makar to nije istina i premda je potpuno nejasno s kojim argumentima ti „diplomati“, a riječ je o običnim parlamentarnim zastupnicima, zapravo kreću u tu presudnu nacionalnu bitku, pompozno nazvanu „relacija Berlin – Pariz – London“.
No pošto je stvar krajnje ozbiljna, a stanje gotovo ratno, naprosto nema nikoga unutar političkih elita tko bi se usudio makar racionalizirati, a kamoli opstruirati „evropski put Hrvatske“, štoviše, dojam je da bi takva štetočina i politički ignorant, samo kad bi za to postojale zakonske mogućnosti, bio čak sudski gonjen.
Nasuprot pak toj isforsiranoj akciji političara, fatalistički proglašenoj: „Ili lipanj ili ništa!“, zadnja istraživanja kazuju kako više od 40 posto građana Hrvatske neprijateljski relaksirano ne podupire ulazak zemlje u Evropsku Uniju, ali se dakako njihovo mišljenje o tome, baš kao i o brojnim drugim mnogo akutnijim problemima, ovdje ne uzima za ozbiljno. Uostalom, od stotinu i četrdeset narodnih zastupnika u nacionalnom parlamentu, samo jedan od njih, i to predstavnik minorne desničarske stranke, zastupa isti stav, a to znači da skoro polovica stanovništva koja ne želi ulazak u EU nema svoje političke predstavnike.
I nije to, nažalost, jedino pitanje oko kojega je ostvaren kardinalni disbalans između takozvane volje građana i odluka političke klase, da bi konačno mitska „Evropa“ bila nametnuta kao jedini politički cilj i nacionalni prioritet, točka oko koje se u ovome trenutku vrti praktički čitav politički život u zemlji. Pri tome je posebno ironično da upravo vladajuća partija, koja je kroz zadnja dva desetljeća učinila sve da Hrvatsku odvoji od evropskih standarda i civiliziranih međunarodnih normi, danas prijeteći zahtijeva da ju se „pusti da obavi posao“. Pa je utoliko tužnije da se i vođe opozicije ponašaju kao bijedna kopija vlasti, vjerojatno vođeni žarkom željom da svoje guzice što prije smjeste u neke od briselskih izvanredno plaćenih ureda.
Istodobno, većina građana koja podupire ulazak Hrvatske u EU čini to iz krajnje pragmatičnih razloga, jer zapravo ne podržavaju Evropu velikih i moćnih korporacija, socijalnih nepravdi, neoliberalnog kapitalizma i nesnosno namnožene administracije, nego računaju da će tek podvrgavanjem evropskom sustavu – kakav god on bio – biti donekle ukroćeni ovdašnji politički barbari. Paradoksalno je stoga da im je preostalo tek podupirati lokalne političke razbojnike u njihovim „evropskim težnjama“ zato da bi tim istim, preko svake mjere korumpiranim činovnicima, ograničili moć.
Utoliko je cjelokupan „evropski juriš“ današnje Hrvatske zapravo jedna krajnje cinična priča. Unutar totalnog kolapsa države, naime, politička klasa nudi građanima „Evropu“ kao bajkovitu formulu spasa i lažnog rješenja svih nagomilanih problema, pa je posebno odvratno političko suglasje između opozicije i vlasti, u suštini zajedničko „konstruktivno djelovanje“ protiv vlastitog stanovništva. Čija bi elementarna demokratska volja, samo kad bi se uvažila, mogla eto ugroziti strateške nacionalne interese, to jest interese istih tih građana. Zato je otuđena politička klasa otvoreno odlučila biti patronizator, a ne predstavnik onih koji su je legitimirali na izborima.
Pri tome je svima jasno da su ubrzane prilagodbe evropskim zahtjevima, što se imaju provesti do lipnja, zapravo obične fantazme, naročito kada je u pitanju pravosuđe, taj posve destruirani temelj države. Jer upravo sada, dok se poduzimaju golemi napori na šminkanju zakona kako bi bilo zatvoreno poglavlje o pravosuđu, vladajuća stranka otvoreno krši Ustav, prekrajanjem izbornih jedinica, sve kako bi prozirnom manipulacijom još jednom pokušala dobiti izbore i zadržati vlast.
Uvijek s figom u džepu, i ovoga puta vladajuća partija vjeruje da će uspješno obmanuti i evropsku birokraciju i hrvatske građane. A redikulozne izjave poput: „Naša je generacija dužna uvesti Hrvatsku u EU“ ili: „Evropa je naša jedina alternativa“, s kojima se građane svakodnevno bombardira, a državu praktično paralizira, nameću tek jedno pitanje – hoće li politička elita, ukoliko taj fatalni lipanjski pothvat ne uspije, napraviti kolektivno samoubojstvo?
Mladina, 14.04.2011.
Peščanik.net, 18.04.2011.