- Peščanik - https://pescanik.net -

Preživljavanje

Radio emisija 09.03.2012, govore: Dejan Ilić, Ivan Kuzminović i Ljiljana Palibrk.

Svetlana Lukić: Koliko puta smo se tešili: sve, sve, ali glavno je da se više ne puca, da ljudi ne ginu. Ovo ćemo već nekako da preživimo. Pa to nije sasvim izvesno. Svakog dana padaju žrtve ovih novih nacionalnih država. Na putevima, po neuslovnim bolnicama, zbog većih snežnih padavina, manjih poplava, neobeleženih mina. I svaki put na izborima, ti isti koji su ljude doveli dotle da žive kao u prašumi, traže podršku građana da nastave na svom teškom, ali plemenitom putu ka Evropskoj uniji. Eno ga i Ugo Čavez traži podršku građana za još jedan mandat, iako je od njegovog dolaska na vlast u Venecueli ubijeno skoro 120 hiljada ljudi, i to po zvaničnim policijskim statistikama. 2009. godine, kada je u Iraku, iz koga smo gledali one strašne slike, ubijeno 4.600 ljudi, u mirnoj Venecueli ubijeno je 16 hiljada ljudi. Te godine su odlučili da prestanu sa objavljivanjem podataka. Do sada smo voleli, i u staroj Jugoslaviji i u novim državama, da se poredimo sa Nemcima, Šveđanima, Amerikancima. Izgleda da je krajnje vreme da pogledamo šta se dešava u Latinskoj Americi. Mnogo toga nam je zajedničko. I politički sistem i shvatanje da je nasilje način rešavanja sukoba i doživotni predsednici, čije kabinete čine rodbina, oligarsi i pripadnici raznih službi bezbednosti.

Prošle nedelje je samo u Beogradu bilo nekoliko strašnih saobraćajnih nesreća. Već decenijama, skoro 1000 ljudi godišnje pogine na našim drumovima. Javnost se malo uzbudi, dođe neko iz komiteta za bezbednost saobraćaja da nas upozori da se, kako je rekao jedan, ne ubijemo putevima. I idemo dalje. Kako se dobijaju vozačke dozvole? Kako je za 20 evra moguće da ti krš od auta prođe tehnički pregled? Kakva nam je saobraćajna signalizacija? Pogrešni nagibi na putevima, krateri na drumovima, nepostojeće bele linije. To su sve dosadne i nimalo junačke teme za izborne kampanje. Ali ako ništa drugo, makar možemo da pratimo tu crnu statistiku. Novine su pune uplakanih roditelja, senzacionalističkih priča o žrtvama, ali nema statistike niti će biti podataka koliko je ljudi umrlo, jer su se njihovi citostatici izgubili u igri između države, veledrogerija i farmaceutskih kuća.

Ministar zdravlja se danima bavio zdravstvenim stanjem Vojislava Šešelja. Formirao je i slao konzilijum lekara u Hag, da pregleda vojvodu. Na čelu kola srpske braće bio je Milovan Bojić, ministar zdravlja porodice Milošević. Kada je dobio izveštaj iz Haga, ministar Stanković je objašnjavao javnosti da vojvoda Šešelj mora da se leči u Srbiji i da ne bi smeo da prisustvuje suđenju. Kako haški dželati nisu usvojili ovaj lekarski savet, ministar se setio, danima pošto su pacijenti oboleli od najtežih bolesti zvali koga su znali i umeli, u Banjaluku i Podgoricu, pokušavajući da nabave citostatike – da održi sastanak republičke stručne komisije za onkologiju sa predstavnicima zdravstvenih ustanova u Srbiji u kojima se sprovodi hemoterapija onkoloških pacijenata deficitarnim lekom. Na osnovu ovoga što sam pročitala, a toga nema mnogo, što je zapanjujuće s obzirom na broj ljudi čiji je život direktno ugrožen nedostatkom ovog bazičnog citostatika, a sve je to mogao da pročita i neko iz tužilaštva – nije jasno kako se pod hitno ne naloži sprovođenje istrage o tome ko je ugrozio živote hiljada ljudi. Gde je to reformisano tužilaštvo i glavna tužiteljka Zagorka Dolovac, koja se bolje kamuflira nego Gurke. Gde je da naloži novoj folk zvezdi iz Žitorađe da ispita ko je sve umešan u ovo krivično delo. Neka ispitaju da li je tačno da zbog ministarstva zdravlja pacijenti koji boluju od teških hroničnih oboljenja, dijabetesa, malignih bolesti ili HIV-a, trenutno ne mogu da se leče najsavremenijim lekovima. Da li je tačno da je republički fond za zdravstveno osiguranje mogao da ih obezbedi i to partnerskim ugovorom sa farmaceutskim kompanijama, prema kojima bi i one snosile deo troškova za upotrebu tih lekova i da je sve to onemogućilo ministarstvo. Da li je tačno da zbog kursa evra ministarstvo zdravlja neće da donese odluke o cenama lekova, što je razlog zašto nekih medikamenata nema na tržištu.

Možda sve ovo što se piše i čuje nije tačno, ali je ulog strašno veliki i morala bi da bude otklonjena svaka sumnja da je država odgovorna za ugrožavanje života svojih građana. Ako je problem ucena farmaceutskih kuća, veledrogerija ili kartela, neka kažu. Ne samo da bismo tražili moralnu i krivičnu odgovornost tih ljudi, nego da bismo opet pitali, a ko im je to dozvolio. Koja državna institucija im je omogućila da nas ucenjuju životima naših prijatelja i naše rodbine. I na kraju, gde su nevladine organizacije koje su se tako hrabro borile za vreme rata, da se pobune protiv ove vrste ugrožavanja života, protiv toga što se ovih dana masovno krši jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na život, pravo na lečenje.

I gde je predsednik da, umesto što pokazuje tri prsta šćućuren u novom modelu fiće u Ženevi, i priča glupe viceve još glupljim pristalicama na takozvanoj proslavi dobijanja statusa kandidata – inicira sastanak sa svim akterima ove kriminalne priče. Tako bi možda nekome spasao život, a i stekao nešto predizbornih poena. Tek neće ih sticati pričanjem viceva o miševima koji piju šljivovicu. Tome može da se smeje samo Jelena Trivan, a možda i Dragan Šutanovac. Ako ova država koja nepokolebljivo stremi Evropskoj uniji nije u stanju da obezbedi lečenje za ljude koji su već oboleli, šta će biti sutra. Svake godine u Srbiji ima novih 33 hiljade ljudi, i to sve mlađih, koji obolevaju od malignih tumora. Svake godine u Srbiji od raka umre 21 hiljada ljudi. I po tome smo lideri u Evropi.

A onda će Tadić u predizbornoj kampanji da zakuka kako je Srba, avaj sve manje. Pošto drugih argumenata nema, ostaje mu da ponovi ideju Vladimira Putina, koji je ovih dana pred izbore pozvao Ruse i Ruskinje da što više upražnjavaju seks, kako bi Rusija prestala da od popisa do popisa gubi po nekoliko miliona ljudi. Već će se naći neki ministar koji će ponoviti ideju jednog od najbližih Putinovih saradnika, Kudrina, koji je Rusima izveo sledeću računicu: ko puši i pije votku pomaže rešavanju socijalnih problema. Ako popušiš jednu kutiju cigareta na dan, uplatio si sredstva za fond za rešavanje demografskih problema i podsticanje nataliteta. I onda se pitaju zašto Rusi neće da sarađuju. Možda su svoje građane ubedili da se slože i obože, ali nisu da se množe.

Stalno slušamo o tome kako su nacionalizam i šovinizam na umoru. Da su ostale samo velike i teške reči iza kojih se krije gradsko građevinsko zemljište i ostala pokretna i nepokretna imovina. Svi oni, i Miloševićev Dačić i Šešeljev Nikolić i Vučić i čika Dobricin Tadić, voleli bi da simboli toga vremena nestanu sa javne scene. A nestaće tek kada odu u večna lovišta. Šešelj, sam kao pas, u Hagu čeka presudu, a na promociji najnovije knjige Dobrice Ćosića nije bilo nikoga od srpskih velikana. Otac nacije je doživeo da mu na promociji govori Dragoslav Bokan, čovek koji je sa Miroslavom Jovićem organizovao paravojnu jedinicu Beli orlovi, koji su operisali po Zvorniku, Prijedoru i Višegradu. A onda je brzo skinuo uniformu i kao civil, od nekog biznismena iz Novog Sada oteo 240 hiljada maraka, za šta je bio osuđen na godinu dana zatvora.

Sve je u stvari u redu. Na promociji knjige u kojoj nam Dobrica Ćosić saopštava isitnu o Bosni i treba da govori Dragoslav Bokan, za vreme rata i zločina u Bosni komandant Belih orlova, a u miru u Beogradu predavač na predmetu Kulturna baština Srbije, u obrazovnoj ustanovi koja se zove Škola za devojke od stila. Jedan semestar košta 300 evra.

Ne znam da li je to hinjeno ili ne, ali predsednik se osokolio. Evo dolazi Fiat, dolazi italijanski premijer, krećemo se. A nama poručuju da treba da im verujemo, malo glasamo za njih i oni će nas uvesti u Evropu, kojoj inače i pripadamo. Ponašaju se kao da je to neizbežno. Kao što su nekada marksisti verovali da je dolazak komunizma neizbežan, tako i ovi antikomunisti veruju da je članstvo u Uniji istorijska nužnost. Kada je Karl Poper objašnjavao zbog čega je prestao da bude komunista, rekao je sledeće: marksisti su u stvari govorili, pomozite nam i žrtvujte svoje živote, da bi se dogodilo ono što je inače neizbežno. Podržite komunističku partiju, koja će vas dovesti do stanja koje u svakom slučaju mora doći. To je istorijski zakon. Ako to znate, a opirete se, vi ste zločinac i izdajnik jer pružate otpor i time povećavate i žrtve za nešto što je neizbežno.

Otuda i ovaj gnev na ljude koji se pitaju da li da glasaju na sledećim izborima. Svojim opiranjem, oni povećavaju žrtve na pobedonosnom putu ka Evropskoj uniji. Da ponovo citiram Šekspira, i đavo će se pozvati na Sveto pismo, ako mu to ide u korist.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Dejan Ilić iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Ta atmosfera koja je bila u decembru kada nije dobijen status kandidata, pa nije to bilo neko veliko razočaranje. Kao idemo dalje, desiće se još gore stvari, nema veze. Sada se desila jedna dobra stvar, ali je reakcija identična. Ako ti na dobru vest reaguješ ravnodušno, isto onako kao što reaguješ na lošu vest, to nije dobro stanje u društvu. Gledao sam na televiziji ove neke emisije, gde oni dolaze, ti razni ljudi iz stranaka, pa sad kao oni nešto razgovaraju. Oni samo što se ne potuku. Ali ja mislim da je to pokušaj da se napravi ta fasada, kao nešto se događa. Kao, mi se ne slažemo. Kao mi se svađamo, mi vređamo jedni druge, jer zaista se čak i vređaju, ali ti shvatiš da je to zapravo samo stvaranje privida. Kao da se nešto bitno događa, kao oni imaju neki svoj stav do kojeg im je jako stalo. I onda naravno i nešto što je dobra vest i nešto što bi čak moglo da bude i dobar adut, ne mogu da upotrebe kao jak adut, zato što ne umeju. Zato što ne znaju, zato što i njima, izgleda, to nije previše bitno.

Pazi ti, ta priča o Evropskoj uniji. Oni su uspeli, kao i sve drugo što su uspeli, da i od toga naprave nešto za šta ljude nije više briga. Znaš, to ti je glavni adut. I ne umeš to da braniš. Nekako je taj proces pridruživanja Evropskoj uniji postavljen kao njihova lična stvar. Kao nekakva stvar njihovog ličnog dokazivanja. Kao da to nešto uopšte više nema veze sa nama. E sad pazi, ako ulazak u Evropsku uniju nije nešto što se tiče nas kao građana, nego se tiče samo stranke čiji je to program i ako je sve to u ime toga da će nam biti savršeno kada uđemo u Evropsku uniju, onda je cela stvar promašena.

I dovoljno je da se pogleda šta se događa u Mađarskoj. Dakle, Mađarska nije imala nikakve predispozicije za ovo što se sad događa. Dakle, Mađarska je jedna od tih čuvenih država, koja posle Prvog svetskog rata ostaje bez trećine svoje teritorije. Ostaje bez 3 miliona ljudi. Tri miliona Mađara je posle Prvog svetskog rata nastavilo da živi u državama koje nisu bile Mađarska. Ona je u Drugom svetskom ratu obnovila te svoje teritorijalne pretenzije, pa je bila poražena. I zaista, do pred kraj XX veka, dakle do kraja devedesetih, nijednom, ali apsolutno nijednom nije postavila nacionalno pitanje, pa čak je bio i referendum gde su ljudi u Mađarskoj glasali da se ne dozvoli dvojno državljanstvo. Nego naprosto su rekli, ti drugi ljudi imaju svoju državu, mi imamo svoju državu. Ne treba da imaju dvojno državljanstvo. Sad se sve okrenulo naglavce. Bilo im je potrebno nekoliko godina za to, jedna ozbiljnija ekonomska kriza da sve ode dođavola.

Sad zamisli koje mi predispozicije imamo. I zamisli da sa onim predispozicijama koje imamo uđemo u Evropsku uniju i dođemo u tu situaciju u koju je došla Mađarska, šta bismo mi napravili. Kao, Evropska unija ti je garant za nešto. Pritom stvarno prave od nas potpune morone. Gledao sam, razgovaraju jedan ekonomista i jedan ministar u vladi. Kaže ekonomista, pogledajte šta se događa sa evrom, pogledajte kako pada kupovna moć. Ministar kaže, nije tačno, sve je kako treba, mi smo zaštitili građane, najvažnije je da građani mogu osnovne namirnice da kupe. Ovaj kaže, pa ne, nije u tome problem. Ne funkcioniše nam tržište, imate isključivo monopole. Kaže on, ne, ne, nema to veze, mi smo građanima obezbedili sve. I sad ti shvatiš, kao bitno je da imam da kupim hleb, krompir i ne znam već šta, sir i valjda je time on mene zaštitio, i tu on vidi svoju funkciju. Znači, ja sam jadnik i ako mi on obezbedi da ja imam hleb, krompir i sir, šta imam da se bunim. I on je svoj posao završio. Tako oni nas tretiraju.

Oni nas tretiraju kao apsolutne jadnike, kojima oni treba da obezbede sve to, a za sve ostalo treba da se borimo. Kako se bori u ovoj državi za sve ostalo, pa to znamo, to smo videli. Jer nema drugog načina da napraviš monopol, nego da spojiš tu ekonomsku moć koju imaš sa političkom moĆi. Nema drugog načina. Dakle, ili si jadnik ili si sa njima. On ponosan čovek. Najvažnije je da smo zaštitili građane. Ovaj čovek mu kaže, ali znaš li da ti koji učestvuju na tržištu su isto građani. Ti na tom tržištu si jedne građane privilegovao i to ne građane nego vrlo mali broj građana si privilegovao i smatraš da je kompenzacija za to što si jadnike, koji nisu privilegovani, zaštitio jer si im dao koricu hleba.

Sad se bavimo obrazovanjem. Pravimo taj broj časopisa REČ o obrazovanju, koji nam je jako važan. I sad tu ima raznih tekstova, između ostalog u jednom tekstu Majkl Epl kaže ovako. U Americi, iz budžeta ne mogu da se finansiraju javne škole. Ljudi nemaju sredstva da rade. I onda se dovijaju na razne načine. I tu se pojavi jedna TV kompanija. Ta TV kompanija pravi programe, to su takozvani zatvoreni programi. Potpisuješ ugovor i onda recimo, ako si lanac hotela, oni emituju program o tvojim hotelima. Ako imaš škole, programi se emituju samo o školama. I oni naprave ugovor da emituju program u javnim školama u Americi. Pri tome je obaveza škole da obezbedi da deca, 90% vremena koje provode u školi, moraju da gledaju taj program. I naravno, program je komercijalan, moraju ljudi da gledaju. Znači, nisu oni sad neko ko hoće da obrazuje decu. Nego oni imaju nekakve, takozvane obrazovne emisije, a onda imaju reklame. Praktično nedopustivo. Ali nemaju ljudi para. Nemaju da plate nastavnike. Praktično su prodali decu TV kompaniji koja to vreme koristi da reklamira razne proizvode, ko god plati da se proizvodi reklamiraju. Drugim rečima, država je prodala svoju decu jednoj TV kompaniji.

Sad, zašto je meni ova priča bila bitna. Zato što šta radi ova država. Ona nas prodaje, kao što je prodala tamo neka država tu decu jednoj TV kompaniji. E tako nas oni prodaju. Prodaju nas korporacijama velikim. Na kraju krajeva, prodaju nas Evropskoj uniji kao jevtinu radnu snagu. Ti imaš u Holandiji postavljen sajt, stranka koja je na vlasti je postavila sajt gde je zamolila Holanđane da se jave, svi Holanđani koji imaju problem sa ljudima iz Istočne Evrope, koji dolaze u Holandiju i da opišu kakve probleme imaju sa njima. I naravno, ljudi kažu uzeli su nam poslove, zauzimaju nam životni prostor i sve. Kao na primer Poljaci. Problem nije što su oni taj sajt stavili, problem je što se na desetine hiljada ljudi javilo u jako kratkom roku. Ova država radi, na neki način, to isto. To ćemo mi biti. Mi ćemo biti Poljaci u jednom trenutku, ako se to ikada desi. Možda se neće ni desiti. Ali ako se desi, to ćemo mi biti.

Da ne bismo to bili, moraš da imaš jednu pametnu državu. Znaš šta, danas o tome razmišljam, da li bih ja kao predsednik Srbije otišao na sajam automobila. Prodao sam radnike po jeftinoj ceni, još platio da ih kupe i sad idem i hvalim se što je ta fabrika koja je došla od nekud, napravila kola. Ej, pa čoveče, predsednik države. Pa kako čoveče. Pa nemaš pametnija posla. Pa gde je bre automobil. Pritom ga nismo ni napravili. I onda mi priča o toj nekakvoj časti, dostojanstvu, ne damo Kosovo. Pazi, automobil napravljen, ti od toga praviš nacionalno pitanje. A ne, sad ćemo da se radujemo što smo dobili, neko nam dao bre, poslao nam, nacrtao nam kako to izgleda. Poslao nam mašine, instalirao mašine, obučio radnike. Ništa mi nismo tu napravili. Ništa. I predsednik države ide da to ništa promoviše, da reklamira. Pa šta je on, reklamna agencija. Pa jer nije mogao da ode recimo na neki fakultet i da kaže studentima, znate ako završite fakultet imate taj i taj prosek, mi za vas planiramo to, to i to.

Zašto stalno ide ta priča o odlivu mozgova. Ja sam shvatio zapravo da ta priča ide da bi se ljudi motivisali da odu. Da to nije priča da se ti brineš, nego ti zapravo ljudima pokazuješ put kojim treba da krenu. Ali to je zapravo odličan posao. Kad dođu ove neke krize, kad se gleda čime će da se popuni budžet i ostalo, onda ti naši koji su otišli u inostranstvo šalju novac u određenim periodima godine i tad će budžet kao da se popuni. I ti shvatiš da je to ideja, da je to tvoj glavni proizvod. Automobil je fasada. Poljoprivreda je fasada. Maline su fasada. Šljive su fasada. Ti prodaješ ljude. Jer prvo, sve vreme govoriš kako treba da odu jer pazi, kad ti kažeš najbolji su otišli, pa ti motivišeš ljude da idu. Svako hoće da bude najbolji. Ti zapravo imaš čitav sistem koji je napravljen da se ljudi motivišu da idu odavde. To je privredna grana u Srbiji. Kako Zvezda planira da pokrije svoj dug. Tako što će prodati pola tima na leto. E pa, to je ova država. Kako ćete da rešite neku situaciju, pa poslaćemo još 10 hiljada ljudi u inostranstvo, pa će da nam šalju novac jednom godišnje. Poslaće roditeljima, poslaće rođacima, prijateljima. Tako ćemo da rešimo problem. Ova država trguje ljudima.

Ta bezočnost koju su oni manifestovali, recimo dve su stvari bile. Jedna je bila put u Brisel, da se dobije ta kandidatura, a u isto vreme je bilo ovo u Narodnoj biblioteci. Ko god je govorio taj dan u Narodnoj biblioteci, svi su rekli da je Narodna biblioteka praktično podignuta iz pepela, da je obnovljena. Hej ljudi, vi ste sklonili čoveka pre mesec dana. I sad hvalite tu ustanovu. Pa da li ste vi normalni. Znaš na šta mi je to ličilo. Znaš kad mafijaši ubiju čoveka, pa odu na sahranu i onda govore kako je bio super. To mi liči na to. Znaš ono, zločinci su došli na mesto zločina. Ja recimo sam sklon da pomislim da oni zapravo pojma nemaju šta su uradili. Možda nekom tog jutra došlo da smenjuje upravnika, pa se desilo ono, imaju puno obaveza, rade svaki dan, zaboravili su šta se desilo, otišli, videli kako to lepo izgleda, a stvarno izgleda odlično, pa su rekli bože, što je ovde lepo. Možda su se čak i raspitali, a ko je sve ovo uradio. A šta je bilo sa tim čovekom. Uuuuu, sad ne vredi. Ne možemo sad da ga vraćamo. Ne bi dobro izgledalo pred izbore da se predomislimo.

Šta je Cvetkoviću curilo kroz glavu u trenutku kad je izgovarao da je Narodna bibilioteka primer ustanove koja je radila dobro. Šta je novinar koji ga je pitao sve to imao u glavi, da ga ne pita izvinite, pa da li ste pre tri nedelje smenili čoveka. Pa šta pričate vi sad. Tu ja mislim da oni pokazuju tu vrstu apsolutne bezočnosti, nipodaštavanja, omalovažavanja.

Svetlana Lukić: Bio je i Milan Milutinović.

Dejan Ilić: Ne mogu to, nemam reči. Saša Ilić je pisao tekst za sajt i mislim da je bio apsolutno u pravu. Zaista to treba gledati u kontekstu atentata na Zorana Đinđića i te cele priče iz 2003. Dakle, Sreten Ugričić je postavljen na mesto upravnika biblioteke 2001. godine, postavila ga je vlada Zorana Đinđića i on je jedini koji je tu ostao. Dakle, sklonio si čoveka za koga sam kažeš da je odradio odličan posao. Koga je doveo neki čovek za koga ti sam kažeš da ti je on nekakva vodilja, da poštuješ njegovo delo, da misliš da je to bio dobar političar, da je radio dobre stvari i sve i onda dovedeš nekoga ko je bio, kako bih rekao, pa zaista smrtni neprijatelj. Možda je Milutinović neka divna osoba. Strukturno gledano, znači gledano po tome ko je gde stajao u tom trenutku, oni su bili smrtni neprijatelji. I ti dovodiš tog čoveka, rehabilituješ ga na kraju krajeva, a ovog čoveka kome odaješ posredno, implicitno sva priznanja za ono što je radio, njega praktično ni ne pominješ. Kao da nikad nije postojao. Dakle, nije ti dosta što si ga odstrelio, nego hoćeš da mu zatreš svaki trag.

Pa koji je tvoj odnos prema nasleđu Zorana Đinđića. Pazi, to je Demokratska stranka. Šta ste hteli time da poručite. Ti kad razmisliš kako idu stvari od 2003. na ovamo, ali izgleda da su se jako dobro pripremili za sve. Stvarno su vratili sve unazad. Ja sam stalno govorio, ljudi nemojte da govorite da je isto. Više se ne ratuje. To je užasno bitno. Ljudi iz Srbije, ljudi koji nastupaju u ime Srba, više nikog ne ubijaju. To je užasno važno. Onda ups, Republika Srpska. Možda bi nam malo prijalo opet sve to. I onda nam Dobrica Ćosić saopštava istinu. I sad ti reklamiraš knjigu i znaš, neko može da kaže, bože što si ti budala. Pa šta, oni ti obećavaju da ćeš da saznaš istinu. I šta ćeš ti da odeš da kupiš knjigu i da čitaš istinu.

Pa kao, da li si ti normalan, pa to je samo reklama. Pa dobro, u redu, hajde da vidimo ko je poslao reklamu. I koji je sadržaj reklame. Reklamu šalje državna izdavačka kuća. Da li ona sme da šalje određene poruke koje nisu istinite. Istina o Bosni. Čekaj malo, 17 godina kasnije da ti neko saopštava istinu. Pa gde je bio do sad. Da li je to neka osoba kojoj javni prostor nije dostupan. Jer on nije smeo ni ’92. ni ’96, ni ’97, nijednog trenutka nije smeo da kaže istinu, nego će nam saopštiti istinu baš 2012, saopštiće nam koliko su civila ubile srpske jedinice u Bosni. Da li hoće da nam saopšti istinu o Srebrenici. Hoće li da nam kaže kako su autobusi iz Užica išli u Srebrenicu i prevozili ljude na mesta gde su bili streljani. Hoće li to da nam saopšti. Nisam siguran. Ali, dakle, odjednom se ispostavi da je i posle 17 godina ta istina bitna i tu nam istinu šalje državna izdavačka kuća na sve kioske. Dakle svi treba to da saznamo, svi treba da primimo, prihvatimo istinu. To je državni posao. To radi državna izdavačka kuća. Ona objavljuje tu knjigu, tu knjigu reklamiraju državni mediji i to ide na sve kioske. I to se reklamira kao istina o Bosni.

Šta će nama 2012. istina o Bosni. Da li imate vi neke nove planove za Bosnu. Pazi, istina o Bosni. I to sve posle Anđeline Džoli. Imperija uzvraća udarac. Dobrica Ćosić protiv Anđeline Džoli. Stvarno naš problem apsolutno nije više nacionalizam. Naš problem je što ova država prodaje svoje građane. Prodaje svoje građane pod maskom tog nacionalizma. I mi onda zaista moramo da se bavimo tim nacionalizmom. Ne zato što ja verujem da ovde iko iskreno veruje više u bilo šta. Naprotiv, mislim da više niko ne veruje ni u šta, ali je to paravan koji mora da se skloni. Mi moramo da sklonimo taj paravan srpskog nacionalizma. Moramo da sklonimo taj paravan Kosova, da bismo videli šta se zaista događa.

Sad su se bili sastajali, pre neki dan, studenti, profesori. Šta su se dogovorili, konačno su se složili, oko čega su se složili, o bodovima. Pa dobro ljudi, da li je to stvarno jedini vaš problem. Vi nemate nikakve druge probleme sa tim fakultetima na kojima radite. Nemate nikakav problem sa tim gradivom koje radite. To je ono što mene užasava. E sad, postoji sindikat univerzitetskih radnika ili sveučilišnih radnika u Hrvatskoj, to su predavači na sveučilištima hrvatskim, koji se organizovao i evo sad su objavili deklaraciju o visokom obrazovanju i nauci u Hrvatskoj, gde su analizirali sve zakone koji postoje, analizirali su sve planove koje je hrvatska država pravila od 2006. do danas i oni su ljudi sve to analizirali, napisali, to je tekst od recimo 50 strana. Pošto su sve analizirali, dali su predloge šta da se radi. Sad se ti pitaš zašto su oni to napravili a mi nismo.

Tebi ovde svako malo štrajkuju nastavnici po osnovnim i srednjim školama. I svaki put kad je štrajk, ja se ponadam, evo sad će da kažu nećemo da Sveti Sava bude školska slava. To je ključ. Ali ne, hoćemo veće plate. Da li je to sve što umete da kažete. Čoveče, ja da sam neka vlast, a sva sreća nisam, sve bih vas otpustio. Vi ste bre nastavnici u školama. I vi samo razmišljate o platama. I vi hoćete da menjate sistem. Vi hoćete da školujete. Pa šta mislite kakva će ta deca da budu. Po čemu će se razlikovati od ove političke elite koja sada vodi državu. Ako naši studenti štrajkuju i onda kažu aha, hoćemo besplatno školovanje a hoćemo i manje bodova. Drugim rečima vam kaže, neću ništa da radim a hoću da imam privilegije. Pa to ti je sistem. Ti si samo ponovio da hoćeš da budeš kalif umesto kalifa. Studenti, ali onda morate da budete vrlo svesni šta znači zahtev za besplatno školovanje. Zahtev za besplatno školovanje znači, kad završiš fakultet, da radiš recimo za fiksnu platu i da svi koji završe fakultet, jedno vreme svi imaju iste plate. Vama je dato pravo da se školujete. Vama je data privilegija da se školujete. Pa morate nekako to da vratite. Ovde svi samo traže nešto. Znaš, kad taj neko traži, taj nastavnik u školi ili taj fakultetski profesor, kad on traži od mene pare. On kaže, znaš šta, ti imaš da radiš i za sebe i za mene. A ja hoću još više. Ja kažem, a šta ćeš ti meni da daš. Kaže, kako to misliš. Te nastavnike u školama, šta, bre, vi ljudi čitate, kako se vi usavršavate za svoj posao.

Ovde svi vole da budu jadnici i mučenici. A onda ti kažeš, pa dobro šta daješ u vezi sa tim. On kaže, daj mi veću platu. Ne može, jer kad si rekao daj mi veću platu, sve ovo drugo je palo u vodu. Jer ti kažeš, ostanite tu gde jeste i dajte nam veću platu i mi pristajemo na to. Znači, razgovor mora da krene. Sindikati nastavnika moraju da kažu, mi hoćemo da živimo u takvoj i takvoj državi. Oni svi kažu, mi nemamo političke zahteve. Tvoj politički zahtev je, hoću više para. Tvoj politički zahtev je potpuno u matrici dominantne ideologije u Srbiji danas. Ti studenti, recimo, pa čoveče božiji sve lenjivac do lenjivca. Hoćemo besplatno školovanje. Hoćeš da čitaš više knjiga. Nećeš jer je dosadno. Šta hoćeš, da putuješ. Pa majke ti. Ja da te finansiram. Pa ako ti nije dobro ovde, onda ćeš da odeš negde drugde gde će ti dati veću platu. Pa da li ste vi normalni. I sad ja treba tebe da plaćam, da bi ti otišao negde.

Nećeš rešiti tako stvari. Hajde da vidimo da li postoji nešto drugo. Ali da bismo videli da li postoji nešto drugo, mora da se radi. Mora da se čita, mora da se razmišlja, mora da se bude informisan, mora da se vidi dublje nego što je površina. Mora da se vidi iza fasada koje su postavljene. Ne može da se poteže nekakav nacionalni argument. Čim ovde neko se oseti nesigurnim, čim ga ti pitaš a šta ti hoćeš, odmah se povuče nacionalni argument. To je u našem nacionalnom interesu, aman ljudi. Što niko više ne kaže, to je u našem klasnom interesu. Zašto sindikati imaju potrebu da kažu, to nije politički zahtev.

A sad se pregovara sa strankama, pazi ti, sindikati pregovaraju sa strankama. Prodaju svoje članove. Ovde svako svakog hoće da proda. Pa to je matrica. To nije nacionalizam više, ovo je ideologija u Srbiji danas: ja ću tebe da prodam. Dakle, mi smo jedni drugima, kakva crna braća. Mi smo ono, da zakoljemo jedni druge samo da imamo malo više, ali sve je to opravdano dokle god se zaklinjemo u Kosovo. Znaš, kad već prodajemo, kad trgujemo sa svim, hajde da prodamo Kosovo. I što je sad strašno da ja kažem hajde da prodamo Kosovo, a nije strašno sve ovo drugo što se događa. Da li je novac merilo. Hajde da vidimo koliko će da nas košta. Možemo da povećamo plate prodajom Kosova. Svetogrđe. Pa ne, nego ću šta, da prodam tebe ili ćeš ti da prodaš mene. To nije svetogrđe. To je super. Ti ćeš da prodaš tu decu.

E bre, deca dva meseca ne idu u školu. Ja bih sve otpustio i raspustio bih škole. Šta će nam škola. Ako škola može dva meseca da ne radi, to znači škola može da traje 4 meseca. Četiri meseca ćete da primate platu, a 8 meseci radite šta hoćete. Kako bih rekao, vi tu decu koristite za to nešto malo koristi. Ne umete da kažete, nemojte da nas terate da vas ucenjujemo decom. Hajde da sednemo i da se dogovorimo. Koje su vrednosti u ovom društvu. Pazi, u te čitanke za osnovne škole ubacili su još nekoliko tekstova iz takozvanog srpskog srednjeg veka. Ne umemo ništa da vam kažemo o ovome što danas živite. Ne umemo ništa da vam kažemo o tome kako smo dovde stigli. Ali ćete da čitate tekstove iz srpskog srednjeg veka i onda ćete da mislite da ste vi neki Srbi. Koji ste vi Srbi. Taj Srbin, bilo koji od vas, taj veliki Srbin, on će te sutra prodati i kazaće da te prodaje u ime srpstva. Da ti to raspetljaš ljudima, to on ti kaže, ma daj bre prijatelju, samo da ja imam veću platu. Gotovo, kraj razgovora.

Znaš šta je strašno. Ja razmišljam, dobro je što nisam bolestan i dobro je što niko moj nije bolestan. I to je ono gde nas oni razvaljuju. To je ono gde nas oni razvaljuju, jer se ja tu osećam apsolutno nemoćnim. Onda stvarno pomislim, daj čoveče, samo da su svi moji dobro. Ja mislim da se igra i na to. Ja mislim da se na to ozbiljno računa. Na tu poslednju liniju odbrane. Da te sateraju tu. Da ti pokažu u stvari da možeš i tu da budeš ugrožen. I onda stvarno mogu da ti rade šta hoće. Ja mislim da se to rešava tako što kažeš, uvek ću imati šta da jedem i siguran sam da uvek može da se ima šta da se jede. I tako što ćeš reći, pa da, sa nekim rizicima moramo da živimo. Ali neki rizici su nepodnošljivi rizici. Sa tim ne može da se živi. To moraš da zaboraviš da bi živeo iz dana u dan, osim kada te to snađe. Onda ne možeš da zaboraviš, onda više ne možeš da živiš. Kada pređemo te granice, ima nade. Taj kapitalizam u kome mi danas živimo, on zaista funkcioniše na osnovu ugrožavanja i na osnovu pretnji, na osnovu ucene i toga moramo biti svesni. On te je zaista ucenio, onako kako socijalizam nije ucenjivao najveći broj ljudi, bar ne u Jugoslaviji. On te ucenjuje na jedan egzistencijalan način.

Ali hajde onda da krenemo od toga. Hajde da kažemo, životi su nam u opasnosti. Egzistencije su nam u opasnosnosti. Budućnost nam je u opasnosti. Hajde odatle, iz te tačke da krenemo i da vidimo šta ćemo da radimo. Ja mislim da će taj čas doći. Znaš, reći ću nešto što obično govorim samo jako dobrim prijateljima, za koje znam da će me razumeti. Ali ja sve više i više razumem crveni teror posle oslobođenja Beograda. Sedamdesetih, osamdesetih, dok sam bio mlađi, dok sam živeo u tom sistemu, stvarno je bilo strašno kada sam slušao te priče šta su radili ljudima. Danas razmišljam, neki ljudi koji su ostali bez ičega, da im se pruži prilika da mogu tu svoju frustraciju da iskale. Naravno, nasilje je odvratno u svakom smislu. Pogledaj šta se dešava sad na severu Afrike. Ali da sad imaš prezir prema crvenom teroru, u ovoj situaciji, ne. Ja imam sve više i više razumevanja. Ja mogu da zamislim te situacije kad ti neki ljudi, koji su se vucarali po šumama i glava im je bila u torbi, uđu u nekakve kuće u Beogradu, gde su ljudi jeli sve vreme dobro. Bilo im je toplo i te kuće su veće od njihovih njiva, razumeš.

Trenutno živimo u državi, u društvu koje je na putu da pravi takve razlike. I onda ćemo opet, u jednom sledećem trenutku da se zgražamo nad nasiljem koje se dogodilo. I to isto treba otvoreno reći. Da ovo što mi danas živimo, to je zapravo osveta poražene klase ’44. i ’45. godine. Ono što svi zaboravljamo, to je da ta klasa nije bila poražena ’44. i ’45. i ovo što danas živimo, živeli bismo posle Drugog svetskog rata. Ne bi bilo nikakvog napretka. Nikakvog prosperiteta. To je laž da je nešto u Srbiji prekinuto, razoreno, ne. Evo, ta je klasa sad na vlasti. Ta ideologija je sad na vlasti i evo kako živite. Ja ne kažem da je to što je bilo do devedesete, da je to bilo nešto super i fenomenalno, ali znam sigurno da ovo ne valja. Dakle, ništa nije Srbiji uskraćeno ’44. i ’45. Taj revanšizam koji mi danas živimo je odvratan jer je laž.

Ima jako dobra priča, evo to ću reći. Ne znam, možemo da proverimo posle. Dakle, neki ljudi su tražili, sad su građani Austrije, jedna od tih institucija državnih ima neki legat i u tom legatu se održavaju razne stvari i sad neki građani Austrije, koji su inače bili građani Beograda, čije je to nekada vlasništvo bilo, mole austrijsku vladu da povrati to vlasništvo, na šta ljudi ovde presaviju tabak i kažu, sve je to lepo, vi ste potpuno u pravu. A da li znate čije je to vlasništvo bilo. Pa to je bilo vlasništvo nekih Jevreja koji su u tom Drugom svetskom ratu nestali, a onda su ovi ljudi uzeli to. E to je to. E sad, ti ljudi nama pokazuju šta bismo mi živeli da su oni ostali gde su bili. I sad ja kao treba šta, da se divim njima, da ih sažaljevam. Žao mi je, potrošili ste svo moje razumevanje i svo moje sažaljenje. Ako je to bila ta Srbija koja je trebalo da nastane posle Drugog svetskog rata, hvala lepo. Dakle, mi imamo jednu istorijsku osvetu u toku i pitanje je kako ćemo na tu osvetu da odgovorimo. Ja, recimo kažem, jednom vam se odgovorilo crvenim terorom. Zašto prizivate to ponovo.

Svetlana Lukić: Ove nedelje su ljudi iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji prezentovali rezultate svog dugogodišnjeg istraživanja stanja u srpskim zatvorima, u kojima u ovom trenutku ima više od 11 hiljada ljudi. Svako od nas može da se poistoveti sa ljudima koji završe u bolnici, ali jako teško sa onima koji završe u zatvorima. I zbog toga nikoga nije briga šta je sa tim ljudima. Dva su razloga zbog kojih mislim da što pre moramo da počnemo da razmišljamo o tim ljudima iza rešetaka. Prvo, oni će izaći iz zatvora i pitanje je da li su tih godina, koje su tamo proveli, postali još agresivniji a time i opasniji po sve nas. Da li su naučili nešto od zanata i veština i da li će moći da započnu neki posao kada izađu na slobodu ili će se vratiti pljačkanju stanova, pumpi, juvelirnica i banaka. I drugo, svako, ali svako od nas može jednoga dana dospeti u zatvor. Svakome od nas vozača može da se desi da skrivimo saobraćajnu nesreću, da ne pominjem to što u ovoj zemlji bezakonja, čim ujutru izađeš iz kuće, ti si prekršio neki zakon. Podmitio si nekoga da bi bio primljen u bolnicu, lažno si predstavio stanje u svojim knjigovodstvenim papirima da te lopovska država ne bi oterala u stečaj. I tako dalje. O stanju u zatvorima u Srbiji govore Ljiljana Palibrk i Ivan Kuzminović, koji su u ove dve godine obišli praktično sve zatvore u Srbiji.

Ivan Kuzminović: Prvo što smo primetili, jeste vrlo neobična i neujednačena sudska politika na nivou cele Republike. Kakav je to sudski sistem Srbije koji u stvari dozvoljava, da na primer neka folk pevačica za vrlo ozbiljno krivično delo dobije godinu dana zatvorske kazne sa narukvicom, u svojoj vili, a u isto vreme mi smo videli na stotine, doslovno stotine ljudi koji ne bi trebalo da se nalaze u zatvoru. Bilo zato što je njihova priča vrlo karakteristična, za šta je sud morao da ima razumevanje, bilo zato što su na primer hronično oboleli od neke bolesti, bilo zato što su užasno stari, ne pripadaju zatvorskoj ustanovi nego na primer nekom drugom delu sistema, državnog sistema za socijalnu zaštitu. Od grada do grada, od suda do suda, imate različitu politiku po različitim krivičnim delima. Mi smo imali primer jedne žene koja je osuđena na skoro 40 godina zatvora za teško ubistvo, a znate da se u Srbiji 40 godina dobija za ubistvo premijera, sudije ili policajca na dužnosti. Dakle u ovom konkretnom slučaju, samo što je ta žena imala loše pravnog zastupnika, i delimično zato što je Romkinja, delimično zato što je bio medijski linč, onda je sud po neverovatno brzoj proceduri, u roku od svega dva meseca doneo odluku na 40 godina zatvora. Znači, takvih diskrepancija u praksi smo našli na stotine.

U ovom trenutku, mi smo u situaciji da imamo oko 11.500 osuđenih i pritvorenih ljudi u zatvorima u Srbiji. Broj ljudi je drastično počeo da se penje u zatvorima Srbije od 2003. godine. Krajem 2005. imali 8 hiljada. Krajem 2007. 9 hiljada, krajem 2008. godine skoro 10 hiljada i krajem 2009. godine 11 hiljada ljudi u zatvorima. U ovom trenutku, u Okružnom zatvoru u Pančevu, posete se odigravaju na hodniku. U tom istom zatvoru vam se desi da kada prošetate malo po zatvoru, da je vrlo čest slučaj da osuđeni nepritvoreni spavaju na hodniku. Mi u ovom trenutku imamo jednu situaciju koju apsolutno ne razumemo. Od tih 11.500 ljudi, nekih 30 do 35 posto tih ljudi čine pritvorene osobe. Znači Srbija je u ovom trenutku zemlja u Evropi sa najvećim brojem pritvorenih ljudi u zatvorskom sistemu, u odnosu na ukupni broj stanovnika. E pa za to ću vam dati jedan primer koji ste videli od pre dva, tri dana, kada je vozač BMW-a na pančevačkom putu usmrtio dve, a posle će se ispostaviti i treću osobu, istražni sudija i tužilac su vrlo brzo posle tog slučaja, odlučili da puste tog čoveka da se brani sa slobode. Videli ste kakva je reakcija bila javnosti, pa onda republičkog tužilaštva i on je opet pritvoren.

Dakle, to je klasičan primer kako u stvari na neku vrstu političkog i medijskog pritiska određuje ili ne određuje pritvor. Ne govorimo o tome da li je tom čoveku trebalo ili nije trebalo dati pritvor, ali vam govorim o tome da u ovom trenutku imate tri i po hiljade ljudi koji se nalaze u pritvoru, a jedan veliki broj od tog broja ljudi uopšte ne mora tu da se nalazi. Zašto je to tako. Nekom istražnom sudiji je mnogo lakše da nekome odredi pritvor od mesec dana, dva meseca ili tri meseca, nego da uradi svoj posao i zapravo proceni da li ta osoba treba da se nalazi u zatvoru. I onda, što je vrlo čest slučaj u praksi, jeste da imamo osobu koja je godinu dana provela u pritvoru i kad se završi suđenje, njega osude upravo na tih godinu dana. Drugim rečima, pritvor se u Srbiji pretvorio u kaznenu meru, a ne u meru koja će vam samo omogućiti da sud bude uveren da će se ta osoba pojaviti na suđenju. Zatvori ne bi morali da budu ovako prenatrpani ljudima, kada bi se samo politika u oblasti pritvora promenila.

Hrvatska ima tri puta manje ljudi u pritvoru nego što to ima Srbija u odnosu na ukupnu populaciju. I treći problem koji je sistemski, za koji stvarno nemamo uopšte razumevanja, to je pitanje uslovnog otpusta. Kada neku osobu osude na recimo 10 godina zatvora, njegovo zakonsko pravo je da nakon dve trećine odležane kazne uputi molbu nadležnom sudu za uslovni otpust. Postoji istraživanje iz nevladinog sektora, koje pokazuje da između 90 i 97 posto sudova, bez posebne rasprave i udubljivanja u predmet, odbija molbe za uslovni otpust. Sudijama je opet, da ih neki političar ne bi pitao zašto ste nekoga pustili na uslovni otpust, znači sudu je mnogo elegantnije, mnogo sigurnije da nekoga drži praktično dužinu cele kazne u zatvoru.

To dovodi pak nas do problema u samim zatvorima. Kada ja, bivam na primer osuđen na neku zatvorsku kaznu od 10 godina, onog trenutka kada mene pritvore u neki zatvor na odsluženje kazne meni, ako znam da postoji mogućnost da izađem nakon 7 godina, to podrazumeva da ću se ja daleko bolje vladati tokom odsluženja kazne. Svi osuđeni ljudi u Srbiji u ovom trenutku, znaju da od uslovnog otpusta nema ništa i tako se i ponašaju. I onda je ovde situacija, na koju mi nailazimo u većini zatvora, da su zatvori mesta, evo samo primera radi, Kazneno popravni zavod za žene, umesto da im se da mogućnost da nešto rade, da budu na otvorenom, da nekako popune to svoje vreme, mi smo zaticali situaciju u kojoj dve trećine žena ceo bogovetni dan leže u krevetu i ne rade ništa, zato što znaju, kako god okrenu, da im neće biti bolje. Dakle, imate neke sistemske propuste od strane države, koja bi praktično nekim administrativnim merama mogli da se reše vrlo brzo, a postoji jedna prilična nezainteresovanost u stvari sistema za pitanje ljudi u zatvoru.

I ono što je naše najveće iznenađenje, posebno u ove dve godine je sledeće. Nama je 50 do 60 posto ljudi u Srbiji osuđeno na kazne od jedne do dve godine zatvora. Mi smo u praksi videli ogroman broj ljudi, koji su čista socijalna priča, što znači da su krivična dela počinjena uglavnom iz apsolutnog ekonomskog ili socijalnog očaja. Pre dve nedelje sam se bavio jednim slučajem čoveka, koji ima 42 godine, koji je u Banatu u napuštenim kućama uzimao legure metala i preprodavao ih na tržištu i za to je dobio dve godine i 6 meseci zatvora. U pitanju je čovek sa četvoro dece, bez žene. Mi se plašimo da će u narednom periodu, posebno u duhu ove recesije u kojoj živimo, tih slučajeva biti još jako mnogo. Ja ne znam da li je odgovor na recesiju to da se smesti još 5 ili 10 hiljada ljudi u zatvore. To je potpuno katastrofalno rešenje.

Završavam sa tim da ono što nas je takođe u poslednjoj godini prilično pogodilo, to je da ima jedan potpuno nehuman karakter kad su naši zatvori u pitanju, koji se posebno tiče hronično bolesnih ili umirućih ljudi, naišli smo na slučaj jednog vrlo mladog čoveka koji ima progresivni oblik multiple skleroze, koji uopšte ne može da se kreće, dakle on ne može da pređe dva metra. Imate sistem koji je potpuno gluv za takve ljude, imate sistem odnosno, u ovom slučaju to je direktor uprave, koji vrlo nerado i vrlo retko daje privremen prekid izdržavanja kazne, to je inače zakonska mogućnost koju on ima, to je da suspenduje kaznu, odsluženje kazne na 6 meseci, godinu dana i tako u nedogled. Dakle, mi imamo situaciju da neki ljudi koji bi morali da se nađu u bolnici, koji bi se morali naći zbog starosti u staračkim domovima i na kraju smo našli jedan broj teških psihijatrijskih pacijenata, znači ljudi koji jesu počinili teška krivična dela, to nije sporno, ali zbog pravnog sistema i zbog potpunog nerazumevanja birokratije, imate situacije u kojima su u nekim zatvorima prepuni stacionari psihijatrijskih pacijenata, koji ne bi smeli da budu zatvoreni nego bi morali da budu u psihijatrijskoj bolnici.

Princip koji se kod nas primenjuje, jeste da kada oni upadnu u jako teško stanje, onda njih zatvor prebaci u specijalnu zatvorsku bolnicu ovde u Beogradu, koja je takođe potpuno neuslovna za bilo koju vrstu pacijenata, a posebno za one psihijatrijske. I onda ih vrate ponovo u zatvor. Dakle, hoću da kažem da smo u ove dve godine videli jedan jako loš sistem, uz dužno poštovanje prema ljudima koji rade u zatvorima, koji se takođe nalaze u katastrofalnoj situaciji, ali naša preporuka i naš zaključak da je ovaj sistem, ovakav kakav jeste, sa ovim problemima koje sam vam sada izneo, prilično neodrživ na duge staze.

Ljiljana Palibrk: Prosto ne možete da nađete objašnjenje zašto je neko osuđen drastičnom kaznom, a neko drugi za mnogo teže delo daleko lakšom kaznom ili zašto je neko pušten a neko nije pušten, zašto je neko u pritvoru proveo polovinu kazne a neko nije proveo ni dan i tako dalje. Dakle, to su sve standardi koji će biti jako veliki problem i pogotovu se sada to postavlja kao pitanje sa postizanjem ovog statusa kandidature Srbije, što je naravno jako značajno i čemu se svi radujemo, zato što će taj pravosudni paket, koji će doći jednog dana u trenutku kada otpočnu pregovori i koji je bio najveći zalogaj za sve države sa mnogo manjim problemima nego što ih ima Srbija. Znači, taj problem će ovde biti jako veliki. Ja ću samo dodati da to, recimo u vezi pritvora što je Ivan pomenuo i u vezi uslovnog otpusta, znači to što je država neodgovorna ili nesposobna da obezbedi svojim mehanizmima, koji su u njenim rukama, tu nema nikakve dileme, da spreči da neko recimo, kome se sprema suđenje pobegne van granica zemlje.

Izvinite, ali to je odgovornost države. Znači ne možete vi nekoga sprečavati time što ćete ga staviti u pritvor i držati ga u pritvoru neograničeno dugo vremena, zato što vaši državni različiti mehanizmi nisu sposobni ili neko ne radi svoj posao ili je neko korumpiran pa neće da radi svoj posao i zapravo, ne odrađuje ono što mu je zaista jedina svrha postojanja, a to je znači da zaštiti državu, odnosno da zaštiti sistem na taj način što neće dozvoliti da određeno lice pobegne pre početka suđenja. A to je inače jedan od najčešćih razloga koji se pominju pri određivanju jako duge mere pritvora. Drugi razlog koji se najčešće pominje, to je uticaj na svedoke. Tu takođe leži odgovornost na državi. Oprostite, ali opet je na državi da spreči uticaj na svedoke. I da zaštiti svedoke od takvih lica, a ne da određuje neprimereno dug pritvor zbog koga će, mi smo to u više navrata isticali, zbog toga će jednog trenutka neko plaćati, kao što plaćamo sada pred Evropskim sudom za ljudska prava, brojne kazne isto će neko plaćati jako visoke iznose zbog jako dugih pritvora koji su neprimereni.

Ono što je, čini mi se takođe nedopustivo i što je veliki problem u ovoj državi, to negde govori o nama, govori o ovoj državi, to je zapravo, kada vi pogledate te ustanove koje su namenjene maloletnicima i ženama, znači mi imamo samo dve ustanove. Jednu za žene i jednu za maloletnike, ne računajući Vaspitno popravni dom u Kruševcu. Način, odnosno uslovi u kojima se nalaze ta dva zatvora vam govori, kako se društvo i kako se država ponaša prema celokupnoj toj populaciji. Ako jednu jedinu ustanovu za žene nismo mogli da opremimo da izgleda iole pristojno, to vam je odnos kako država tretira žene, celokupnu žensku populaciju. Način na koji se država odnosi prema maloletnicima je takođe odnos društva prema deci i prema mladima. Bez obzira što mi govorimo sada o zatvorskoj populaciji, vi kroz to vidite zapravo, kroz tu prizmu vidite odnos države prema dve najosetljivije možda, grupacije u zemlji. Što se tiče maloletnika, ono što je veoma ozbiljan problem, to sa čime se sam zatvor ne može nositi, a sa čime se društvo nikako ne nosi, to zapravo jeste ta promenjena struktura nasilja.

Sami znate iz natpisa iz štampe, iz svakodnevnih vesti i tako dalje, da imamo veliki broj krivičnih dela sa ekstremno teškim nasiljem, sa vrlo teškim kvalifikacijama, koje čine jako mladi ljudi. Od četrneste godine, pa ne samo do osamneste, već do neke dvadeset i prve, druge recimo da kažemo, znači koji se sude svi prema tom zakonu o maloletnicima. Takva promenjena struktura kriminala, ne može se posmatrati i ne može se zapravo tražiti odgovor samo u zatvoru u Valjevu na taj problem. Znači ono što mi uporno pokušavamo da kažemo, to je da država nema apsolutno nikakav odgovor na nasilje među maloletnicima. Da država apsolutno nije spremila adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje, znači počevši od slučajeva nasilja među decom u osnovnoj školi, prvi, drugi, treći razred ili ne znam koji, pa do toga kako se to onda razvija kroz dalji sistem školovanja, pa onda podleže već uticaju i drugih nekih društvenih grupa i ulice i raznih fudbalskih navijačkih timova i tako dalje. Država apsolutno nema nikakav odgovor na to i ono što je tragično, to je da država ništa ne radi na tome.

Ono što je takođe problematično i to je problematično kada govorimo o zatvorima inače, a to je nedostatak međusektorske saradnje ili te inter-resorne saradnje, kako ko voli da nazove. Dakle, da nama u vladi ministarstva međusobno ne komuniciraju. Dakle, mi smo to videli na brojnim primerima, ne samo po pitanju zatvora nego kad smo obilazili psihijatrijske ustanove, kad smo obilazili socijalne ustanove i tako dalje. Znači ne postoji uopšte komunikacija, čak ni na nivou telefonske komunikacije, jer kažu, ja se bavim samo svojim resorom i mene ne interesuje šta radi neki kolega u nekom drugom resoru. Dakle, to su izjave koje su do te mere stravične, do te mere katastrofalne, a to što oni uopšte nisu svesni toga vam govori do koje mere mi zapravo imamo jedan aparat koji je nefunkcionalan i koji zbog toga ne daje rezultae.

Znači, da se vratim na maloletnike. Nedostatak dobre saradnje sa centrima za socijalni rad, koji su ključni pogotovo kad se govori o maloletnicima je ne evidentan, nego jedan od vrištećih problema. Dakle, u gotovo svim slučajevima, kad se radi o maloletnicima, mi nemamo dobre podatke koji potiču iz centra za socijalni rad, a koji bi morao po prirodi svoje funkcije da prevenira te maloletnike i još pre nego što su stigli do faze da budu suđeni i osuđeni. I nadalje i posle odsluženja kazne maloletničkog zatvora, nemate prihvat od strane tih istih centara za socijalni rad, dakle ne postoji sistem jedan koji prati te mlade ljude. Ako njih ne uspevamo da resocijalizujemo, onda uopšte je besmisleno da pričamo o zatvorima, odnosno o smislu izvršenja krivičnih sankcija, jer onda znači da smo se opredelili samo za sankcije kao vid kazne. Mi onda znači i ne treba da pričamo uopšte o resocijalizaciji, mi ne treba da pričamo o prevenciji, mi ne treba da pričamo o uticaju na društvo, na one koji nisu učinili krivična dela u smislu da im šaljemo jasnu poruku kakav naš sistem postoji i šta mi radimo i šta je naša poenta i u čemu je zapravo demokratičnost ovog društva. Znači, na tom ispitu upravo na terenu maloletnika, ova država nije uradila gotovo ništa, odnosno uradila je vrlo malo i to su ozbiljni problemi, posebno su uočljivi na temi obrazovanja. Znači, mi imamo jedan potpuno neefikasan i neadekvatan sistem obrazovanja tih mladih ljudi, a očekujemo da oni sutra kada izađu iz te ustanove, počnu da rade ili pak završe nešto pa se preorijentišu i postanu korisni članovi društva, kako to vole da kažu dalje.

Kod žena, koje su druga osetljiva grupa, imamo problem naravno sudske politike, koja nedovoljno uvažava, znači okolnosti zbog kojih su žene dospele tamo, pri čemu uopšte ne kažemo dakle da one nisu izvršile dela koja jesu učinile. Ali smatramo da je nedovoljan senzibilitet sudija i da bi tu morala da se posveti pažnja, možda tom dodatnom edukacijom sudija, pa i tužilaštava na kraju krajeva, da bi se ti slučajevi pravilnije ili realnije procenjivali. I to se odnosi ne samo na žene koje su bile žrtve torture višegodišnje ili višedecenijske torture i nasilja u porodici, nego se odnosi i na mnoge druge slučajeve zato što najveći broj žena zapravo jeste u zatvorima zbog toga što su izvršile dela zbog nekih loših socio-ekonomskih uslova. I na kraju ono što je, mislim jako važno za ovu ostalu populaciju u najvećim zatvorima, gde se nalaze muškarci, a to je da su to, pored toga što su naravno prebukirane ustanove gde imate na hiljade ljudi u potpuno nenormalnim uslovima, tu govorimo zapravo o problemu da se država ne bavi i jednom važnom činjenicom, a to je da se radi o muškarcima koji su dakle fizički sposobni i koji su radno sposobni.

Oni ništa ne rade, a nekada su, ja ću vas podsetiti, možda se ovi mlađi ne sećaju, nekada su ti zatvori bili veliki proizvođači različite vrste proizvoda, što je imalo višestruke koristi. Dakle, em su zatvori dobijali neki novac, em su zatvorenici bili uposleni sve vreme, em je to stvaralo za njih neki prihod od koga su oni izdržavali svoje porodice, pa su time centri za socijalni rad bili rasterećeni, zapravo nisu morali da odvajaju dodatna sredstva, em je naravno to bila i jedna neverovatna stimulacija tim ljudima koji su u zatvorima i mogućnost da se oni edukuju, da se obuče različitim veštinama i da sutra, kada odsluže svoju kaznu, zaista nađu neko zaposlenje ili počnu da se bave nečim. Toga u ovom trenutku uopšte nema, a ja ću vam samo reći jednu poraznu činjenicu, a to je da dakle ti zatvori koji imaju toliko veliki broj ljudi koji su praktično najjevtinija moguća radna snaga u ovoj zemlji i koji bi vrlo rado radili nešto, jer inače ne znaju kako će da im prođe svo to vreme dok služe kaznu tamo, oni su praktično neuposleni.

Niti zatvori mogu da konkurišu recimo za proizvodnju nečega, a mogu da proizvode sve živo. Od stolarije, nameštaja, ne znam metalne putne signalizacije, tablica za automobile, naziva ulica. Zašto je neko u ovoj državi odlučio da to rade privatne firme, da to rade različiti ljudi bez tendera, sa tenderima, dogovaranjem u četiri oka ili već ne znam kako, a da ti kapaciteti stoje prazni i da pritom država troši ogroman novac na socijalnu politiku i zbrinjavanje porodica tih ljudi i samih njih, jer svaki osuđenik u zatvoru košta. To je velika zagonetka pravo da vam kažem i mislim da je to pitanje kojim neko treba ozbiljno da se pozabavi. Eto to su neki problemi na koje mislimo da država mora da da odgovor i sa kojima sami zatvori ne mogu da se izbore, a što će sve skupa biti deo ovog paketa koji sam govorila, znači reforme pravosuđa, a u sklopu toga i zatvorskog sistema i gde, ukoliko se ništa ne promeni, mislim da ćemo imati veliki problem i da ćemo samo na tom sektoru zapeti nekoliko godina, te da će taj proces pridruživanja, odnosno pregovora ići veoma teško ukoliko se ništa ne desi u međuvremenu.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 09.03.2012.

Peščanik.net, 13.03.2012.