- Peščanik - https://pescanik.net -

Prilog Akcionom planu

Prođe ponekad i nekoliko dana, a da naši političari ne naprave brljotinu vrednu pomena. Upravo smo u jednom takvom zatišju, ali ne treba izvlačiti preuranjene optimističke zaključke. To samo znači da se u kabinetima radi punom parom i da treba očekivati nove podvige pomahnitalih “patriota”. Slegla se i graja oko diskvalifikacije Milorada Čavića. Kladio bih se u veliku sumu da je tom vrsnom sportisti neko sugerisao da na dodeli medalja obuče majicu sa Koštuničinom logičkom aporijom Kosovo je Srbija; dalekovidost, oštroumnost i – nadasve – efikasnost tog performansa ukazuju na trust mozgova iz Ministarstva za Kosovo i Metohiju. Lično, mislim da je famozna Komisija preterala. Nije trebalo diskvalifikovati Čavića. Iz prostog razloga što je političnost njegovog gesta bila naciljana isključivo na političku scenu u Srbiji (to je, valjda, bila i namera) dok je ostatak sveta, zbog sramnog nepoznavanja ćirilice, mogao da pročita tek besmislicu tipa KOKOBO DŽE SP?NDŽA.

Od samog početka bilo je jasno da je DSS-ova “odbrana” Kosova u svim svojim pojavnim i nadnaravnim oblicima imala unutrašnjopolitičku namenu. Donekle je dobro što je tako. Hoću da kažem: bilo bi po sve nas neuporedivo opasnije da u Pariskoj zaista misle kako će dr Koštuničine principijelne filipike naterati vašingtonsku administraciju da uvidi grešku i da restaurira kosovsku zavisnost. Od samog početka je, kažem, bilo jasno da dr Vojislav i njegova ekipa nameravaju da odsutnost Kosova pretvore u politički kapital. Uprkos određenoj psihozi koja je na trenutak zapretila državnim rasulom i masovnim neredima, na kraju su uspeli samo to da od jednog velikog problema naprave političku lakrdiju.

Tako to biva kada se u situacijama u kojima se ne može učiniti bogzna šta, po svaku cene hoće uraditi puno toga. Teško je naći primer da je neko u skorijoj istoriji sa toliko entuzijazma preuzeo tuđi vruć krompir. Ne treba biti “politički analitičar” pa primetiti radikalsku i spsovsku uzdržanost u pitanjima Kosova. Osim načelnih floskula o “celovitosti” Srbije i brzo utišane Dačićeve ratobornosti, nema tu preterane inventivnosti. Koštuničin džihad je i radikalima i SPS-u došao kao dar sa neba. Evo zašto: ukidajući diskontinuitet između Miloševićeve i postpetooktobarske vlasti – ko sanćim radi nacionalnog jedinstva – natovario je na pleća celog naroda nepočinstva počinjena pod vladom SPS i SRS od strane malobrojnih. Može biti da je dr Vojislav zaista imao na umu nacionalno jedinstvo, ali – rekosmo već – čega god da se lati, to obavezno završi kao Trt Milojka. Pa je tako njegov “treći put” zapravo bio pokušaj da se napravi jedinstvo zločinaca i ostatka srpske nacije. Strogo uzev, sve sam skloniji da poverujem da u krajnje svedenom svetonazoru ovog velikana u neprestanom pokušaju, Srbin uopšte ne može biti zločinac. A ako nekim slučajem i može, onda dr Vojislav uvek nađe neku reč opravdanja, kao onomad kada je huligane (neko vreme se nije smelo napisati “hulihan”) privideo kao “branioce međunarodnog pravnog poretka”.

Radikali, demokrati i svi drugi puštaju dr Vojislava niz vodu, ali to ne bi trebalo da nas ispuni olakim optimizmom. Još uvek je ovde, pa čak i na mestima na kojima se ne bi očekivalo, jak animozitet prema uljuđenosti, regularnosti i prosperitetu. Još dugo će ovde biti u opticaju neka “velika priča”, neko “sveto pitanje” čiji patos omogućava izrazitoj manjini da se bogati i da vršlja kako zna i ume. Problemi će se ovde još dugo izmeštati i postavljati na fiktivna i udaljena mesta, e da se nikada ne bi saznalo da sve poraze, uključujući i gubitak Kosova, dugujemo tome što nismo bili, nismo niti ćemo još neodređeno vreme biti demokratska država. Ili – ne daj bože – da demokratsku državu ni u kom slučaju ne mogu napraviti autoritarne i iznutra nedemokratske partije, ma koliko ih bilo i ma koliko isticali “demokratsko” u svojim imenima.

Šta dalje? Verovatno se pitaju u DSS.

Imam nekoliko predloga. Evo par scenarija za neke koji bi sigurno imali više efekta od dosadašnjih. Preko puta američke ambasade podiže se velika šatra. Posle konferencije za štampu (na kojoj bi objasnili motive i ciljeve), članovi glavnog odbora DSS-a s Koštunicom na čelu ulaze u čador i otpočinju štrajk glađu. Posle mesec dana, kao živi kosturi, izlaze pred kamere i uzvikuju parole. Tu je CNN, tu je NBC, tu je CBS, potresna slika obilazi svet. Ali svet je surov. Možda ni to ne bi bilo u stanju da gane Buša i predsednike zemalja koje su bezočno prekršile naš Ustav.

Treba preći na sledeći scenario. Svakog dana, recimo u podne, po jedan visoki funkcioner DSS dolazi pred američku ambasadu, održi govor, a onda se pospe benzinom i zapali. Evo, tvrd stojim, posle pedeset petog spaljivanja, svetska javnost više neće biti u stanju da podnosi strašne slike zapaljenih rodoljuba i eto dr Vojislavu – dan-dva pre nego što će se i sam užditi – nove runde pregovora.

Ako već kažu da bez Kosova nema ni Srbije, ako Srbija već polako nestaje, onda bi u DSS mogli da porazmisle o ovakvom akcionom planu. Inače, mogla bi pasti senka sumnje da su skloni da za Kosovo žrtvuju živote drugih i da, u stvari, iz čitave nesreće gledaju da izvuku političku korist.

Danas, 27.03.2008. 

Peščanik.net, 27.03.2008.