Večernji list je – zgranut jednoumljem kakvo, ako je vjerovati komentator Marinku Jurasiću, „nije zabilježeno još od komunističkih vremena“ – odlučio na svojim stranicama pokazati što je to istinski pluralizam.
Tom jednoumlju „ministara, premijera, vladajuće većine, predsjednika države, pravobraniteljica…“ gdje svi misle isto tj. „da je referendum o braku atak 680.000 građana na prava manjine drugačije seksualne orijentacije“ i koje je, prema Jurasiću, do vrhunca dovedeno „zajedničkim istupom šest kolumnista Jutarnjeg lista koji su svi protiv referendumskog pitanja“, slobodoumni Večernjak u broju od utorka suprotstavlja različita i međusobno nepomirljiva stajališta: prvo, da je homoseksualnost bolest koju treba liječiti i drugo, da je ljubav prema pripadnicima ili pripadnicama istoga spola etički krimen kojega treba sankcionirati.
Prvi maneken Večernjakova pluralizma je dr. Zlatko Matković, mr. sci. internist klinički farmakolog i član Hrvatskog liječničkog zbora, koji je osupnut time što se „prava homoseksualaca često u medijima prikazuju kao manjinska, te da bi ona bila povrijeđena referendumom o ustavnoj legalizaciji homoseksualnih brakova“ i što se pritom „potpuno prešućuje činjenica da je homoseksualizam u medicini bio definiran kao bolest i to primarnog i sekundarnog tipa“. Stoga dr. Matković predlaže da se „prof. Vladimira Grudena angažira da točno prikaže medicinsku problematiku homoseksualizma navodeći sve potrebne odluke, naročito one iz SAD, koje ukidaju homoseksualizam kao bolest“, kako bi se – nakon što nam angažirani hrvatski psihijatar po tko zna koji put ponovi da je homoseksualnost „bolest koju treba liječiti i spriječiti“ – moglo „razumno pristupiti rješavanju tog problema na korist sviju strana“.
Drugi barjaktar Večernjakovih pluralnih boja dugina spektra zove se Slobodan Novak i ugledni je književnik te član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ovaj humanist u svome eseju o homoseksualnosti kaže kako bi „izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa“ i upozorava nas da „ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti samoubojice i njihovo pravo ‘slobodnog izbora’ nego, ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju“. „A kad je tako“ – popuje pravdoljubivi literat – „zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!?
Zar je veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog ili više budućih ljudi?“
Slobodan Novak ne ide dotle da za „zloglasne protuprirodne bludnike“ koji „ljudsku zajednicu lišavaju jednog ili više budućih ljudi“ predlaže konkretne zakonske sankcije kakvima su bili podvrgavani u totalitarnim režimima, ali se zato svojski upinje da se te „veseljake oskudna stida što paradiraju gradovima zahtijevajući neke administrativne privilegije, ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno svoje pravo“ ostavi izvan zakona koji bi, po njemu, trebao vrijediti samo za one što su „u stanju ispuniti svoju namjenu i poslanje u prirodnom lancu reprodukcije“.
Akademik ustvari zagovara legislativu pseudoprirodnoga totalitarizma koji nastaje u glavama poput njegove, gdje se odnos prirode i društva razrješava tako što se prirodnim proglašava samo ono što prirodoslovci kova Novakova smatraju društveno prihvatljivim. U tom je pseudoprirodnom totalitarizmu posve prirodno da priroda bude društvena kategorija i da društvo koje prirodu podvrgne svojim zakonitostima samo sebe doživljava toliko prirodnim da izvan njega ne može i ne smije biti nikakve prirode.
Stoga je od Slobodana Novaka posve prirodno očekivati još gnjusnije i bešćutnije diskriminatorske izlučevine od one da homoseksualci „ne prihvaćaju činjenicu da su devijantni, neprirodno usmjereni, a da su im ipak sva tjelesna zadovoljstva sačuvana, i samo neka socijalna i formalno-administrativna, po svakoj ljudskoj logici, uskraćena“ i da „onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim nadomjestcima“.
Neprirodno bi bilo da netko koga je priroda obdarila pameću tako plitkom da se ne libi vjerovati kako iz prirode može protjerati sve ono što se njemu i njegovom društvu pričini neprirodnim, rezonira ikako drugačije. Neprirodno bi bilo da se prirodnjačke teze Slobodana Novaka o „devijantnim i neprirodno usmjerenim“ homoseksualcima uzajamno ne oprašuju s istorodnim biologističkim domišljajima velečasnog Ivana Miklenića o ljudima koji su „prirodno onemogućeni“ da stvore novi ljudski život, pa koriste „neprirodne mogućnosti“ koje im pruža medicinski potpomognuta oplodnja: „Oni koji ne mogu imati djecu, trebali bi se s tim pomiriti, jer kao što ne može svatko biti pjevač ili nogometaš, tako netko ne može biti roditelj.“
Kao što bi neprirodno bilo da se vi, kojima nije u prirodi da iz društva proganjate ničiju prirodu i ničiju djecu, ne možete pomiriti s tim da nitko od vas ne može biti ni Ivan Miklenić ni Slobodan Novak ni neki treći klasik hrvatske kršćanske mržnje prema životima drugih i drugačijih.
Novi list, 14.11.2013.
Peščanik.net, 14.11.2013.