- Peščanik - https://pescanik.net -

Pristupna beseda

Foto: Predrag Trokicić

Malo je falilo, četiri tričava seta, pa da Novak Đoković od Vlade Srbije dobije stan tj. da osvoji zlatnu olimpijsku medalju! Jer Milica će već u četvrtak stan dobiti. U utorak je doputovala sa zlatnom medaljom, u sredu joj je obećan stan, u četvrtak dobija ključeve! A zašto? Zato što su političari opčinjeni šampionstvom, zadojeni su socijalističkom, sovjetskom idejom zasluge, herojskog čina dovoljnog za ceo herojev život. Istog dana čitam da je Bertoluči, iz invalidskih kolica, nakon moždanog udara, snimio film; ne kažem da je to uradio samo zbog oskudice u koju svaki penzioner može da dospe, verovatno je pre u pitanju stvaralački kak se veli nagon, ali zašto Srbija ne reklamira rad kao nešto čega čovek treba da se drži dokle god može, nego se devojci od dvadeset jedne godine za uspeh na jednom turniru, pa bio ovaj i svetskih razmera, daju premija, specijalna penzija i stan?!

Ivici Dačiću je prvi poriv bio da Milici dodeli čin pukovnika policije i da je počastvuje mestom načelnice za borbu protiv međunarodnih narko-kartela, dosadašnje šampione poštenja nagrađivao je zaposlenjem u policiji, onda je shvatio da bi prvakinju to odvuklo od ringa, strunjače, oklopa i blagoslovenog tekvonda, šteta, već ju je bio zamislio u kombinovanom policijsko-tekvondo panciru kako lično rukovodi upadom naših specijalaca u hangar gde se baš istovaraju vreće sa opijatima, kad mu je sinulo da nije možda svačiji san stalno zaposlenje u MUP-u: uglavnom je pribegao dodeli stana kojoj se dodeli ja u okviru svojih mizernih mogućnosti snažno protivim.

Kad bih ćutke prešao preko svečanog useljenja buduće penzionerke Milice u poklonjeni stan doveo bih u neravnopravan položaj Nađu Higl, kojoj je takođe posle jednog blistavog trenutka poklonjena stambena jedinica u Pančevu, tada sam javno pitao samog sebe: pa zar našoj Nađenjki, vrednoj, uspešnoj, brzoj, lepoj, riđoj, pegavoj, simpatičnoj ti ne bi dao stan?! – Naravno da ne bih, glasio je okrutni odgovor starog podstanara, ne Nađi, nego nikome ne bih dao stan zato što je pobedio u jednoj trci, na jednom turniru, ili bilo gde u sportu!

Pa, ljudi, nije li spektakularno neravnopravno ostaviti stotine hiljada radnika bez stana (decenijama su hteli ne hteli uplaćivali deo zarade u stambeni fond koji na koncu ispade najveća lagarija njihovog života jer stan nikad nisu dobili!), a onda za pet minuta pokloniti tako nešto omladinki natprosečno talentovnoj, koja bi najkasnije do svoje sredovečnosti našla zakonit način da se skući! Država (Srbija) je izvor, poprište i jamac neravnopravnosti, često je i njegov korisnik: u ovom slučaju darodavci očekuju korist od svog demagoškog, tobože rodoljubivog i humanog gesta! Daj onome čija se čaša ionako prepunja, za medalju daj sportisti ogroman novac, pošalji ga unapred u specijalnu penziju, uh, malo je to – moramo više biće koje je slavu naše države pronelo diljem sveta smesta i stambeno da zbrinemo!

Da li je uopšte potrebno, je li pristojno navoditi slučajeve gde za operacije koje se rade samo u inostranstvu bolesnikovi roditelji i rodbina ne mogu da nakupe trideset ili četrdeset hiljada evra, i gde država naravno mudro ćuti? Da li treba podsećati na narodne kujne koje se zatvaraju ili koje svojim gostima dele još samo mesni narezak i lebac? Možemo slobodno i da ostavimo po strani sve te dramatične ili tugaljive oblasti i da se držimo pukog davanja stanova kao nepravde koja traje od 1945. godine sve do dana sutrašnjeg: kako siromašna, neuređena i nadasve nepravedna država (koja ima klasnu podelu na one kojima je poklonila stanove i na one kojima ih je uskratila!) može i dalje da deli stanove kao da su u pitanju pohvalnice ili knjige na kraju školske godine?! Država je toliko ganuta postignućem sportiste da ne zna šta bi mu dala, ne zna, sirotica, kako bi mu se za toliko osvetlavanje državnog i narodnog obraza uopšte odužila?! Pa nema država ništa što nije građanima uzela ili uskratila, i ne može Vlada da poklanja bolesno skupe stvari za ono što ona shvata kao nenadmašnu reklamu Srbije: državi ne treba, ne priliči i ne pomaže reklama, zar je to tako teško razumeti?! Ne može Nađa Komaneči da proslavi ondašnju Rumuniju, nerazvijenu, siromašnu i punu nepravde!

Pa dobro, de, zar država treba prema olimpijskoj šampionski da se drži kao prema anonimnoj dvadesetjednogodišnjakinji koja ne proliva znoj na treningu i koja za dobar imidž Srbije nije učinila ništa pod milim bogom?!! Naravno da treba! Država mora da se drži isto prema obema mladim građankama! Upravo pred državom (kao i pred Svevišnjim, ko u Svevišnjeg veruje, kao pred lekarom ili sveštenikom, ko u zavete potonjih veruje) te su dve devojke iste, jednake, jednako vredne! Ionako će omladinku ovenčanu zlatnom medaljom nagraditi organizatori turnira, proizvođači sportske odeće, za nju će se zainteresovati trgovci sportskim robljem, mediji će šampionku kovati u zvezde, država prvakinji treba da čestita, što je Toma Nikolić i učinio, i vsjo!

Dobro, ali kako se odužiti mladom biću koje je godine uložilo u bavljenje sportom za koji se nije ni znalo, a koji nas je sad odjedared planetarno proslavio, taman kad smo obesili noseve nakon Đokovićevog neuspeha i nakon ove povuci-potegni vaterpolo bronze? Pa nikako! Ne treba država da se odužuje, nema tu nikakvog duga, nije potrebno nikakvo iskupljenje pred olimpijskim pobednicima! Dobila je medalju, to joj je plata, čula je himnu, to joj je nagrada, imala je plaćen put i boravak u olimpijskom selu, to joj nagrada, to sam ja isto platio, iako me tekvondo zanima manje nego lanjski sneg!

Dobro, ali šta bi bilo sa svim tim osvajačima medalja kad bi se država ponela kao što joj ti savetuješ? Otkud znam šta bi se dogodilo, šta će se dogoditi sa bilo kojim stvorenjem koje sada ima dvadeset jednu godinu! Neka Milica uči, neka studira, neka ide na zanat, neka premiju koju je dobila za medalju (ne bih joj ja dao ni premiju, ne njoj nego nikome! – daj, čoveče, baš si zabrazdio, to sve zemlje daju! – pa neka daju, ako daju, ja se sa svim zemljama ne slažem!) uloži da otvori butik, neka zaposli dve šnajderke i drugaricu koja kreira haljine, neka se upiše u trenersku školu kad ispadne iz reprezentacije i iz forme, nije joj ništa uskraćeno, ima dara, ima energije, ima volje, pametna je, zdrava, lepa, što mi je sve zaista drago, ali što je i dovoljno da opstane bez bolesnih privilegija kojima je ova naša bleda mati obasipa.

&

Hoće li se Ivica Dačić ugristi za usnu kad ovo pročita u „Peščaniku“, hoće li reći: „Stvarno, majku mu, šta mi ovo radimo! Izviniću se Milici što sam joj brzopleto obećao stan, ali neću ni tu stati: ukinuću specijalne penzije koje su umetnici, sportisti i takozvani kulturni radnici sami sebi isposlovali, pa ja sam šef socijalističke partije, u čijim temeljima je kao i mojim venama ideja jednakosti i pravde, a Srbija je ruganje toj zamisli! Šta država može i šta državu briga ako olimpijski šampion u tekvondu ne može da zaradi koliko zarađuje prosečan igrač engleske fudbalske lige?! Zašto bi građanin Živkov plaćao penziju Radomiru Smiljaniću ako mu Radovanova književnost nije uopšte po volji, ako mu ni za šta nije potrebna, ili mu u celosti nije ni poznata?! Ne mislim dakako samo na Radomira, mislim na sve umetnike: bio si homo ludens, bio si maštovit, voleo da se igraš, da kreiraš, lepo, ali to si radio na svoju odgovornost! Publika je ili nagradila tvoje delo, kao što jeste slučaj sa mnogim pevačima, a koji su isto tako potuljeno primili specijalne penzije, ili si ti, druže umetniče, bio odveć avangardan za ovu sredinu, i ne možeš za svoje stvaralaštvo od države da dobiješ ništa! Ako si uz tu umetnost radio u nekom preduzeću, ako si od negdašnje zarade uplaćivao sebi staž, dobićeš penziju, ama ona neće ni po čemu specijalna. Jer zbog vas specijalaca ne mogu običnim građanima da isplatim iole pristojnu svotu, uh, kakvo prosvetljenje, hvala, druže Ljubomire, za ljude poput tebe vrata SPS-a uvek su otvorena!“

Peščanik.net, 15.08.2012.