Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Nažalost, ništa zajedničko, osim naziva, ovaj tekst neće imati sa onim divnim, istoimenim filmom u kome igraju Sidni Poatje i Lulu. Jer, napisan je povodom „Demantija“ kojeg je prof. dr Branislav Ristivojević, šef Katedre za krivično pravo Pravnog fakulteta u Novom Sadu uputio Peščaniku. A „Demanti“ – to je, da ne bude zabune, naslov teksta – odnosi se na osvrt Vesne Rakić Vodinelić „Uvek je najbolje govoriti istinu, osim ako naravno niste dobar lažov“.

Prof. dr šef Katedre itd. Ristivojević tekst započinje prilično samouvereno i „in medias res“ što bi rekli pravnici, dakle cilja pravo u suštinu stvari, sledećim rečima: „Analiza profesorice Vesne Rakić Vodinelić sadrži jednu bitnu grešku. Uvažena profesorica po svemu sudeći ne zna za Zakon o izmenama i dopunama Zakona o univerzitetu od 29. decembra 1990. godine (Službeni glasnik RS 21/90).“

Ne znam da li to ima veze sa činjenicom da sam i sam završio pravni fakultet (doduše, u Beogradu) gde smo učili da put do pravde ima dve strane, optužbu i odbranu, ili je to posledica novinarskog pravila da, ako ne uvek, a ono kad god je moguće treba čuti i drugu stranu – ne budem lenj pa „okrenem“ tekst Vesne R.V. na koji prof. dr šef Katedre Ristivojević referira. I tamo, bez mnogo muke, nađem sledeću rečenicu:

„Lice kome je odobrena izrada magistarske teze, odnosno doktorske disertacije po odredbama Zakona o univerzitetu („Službeni glasnik SRS“, br. 5/90 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/90) može braniti magistarsku tezu u roku od tri godine od dana odobravanja teze, a doktorsku disertaciju u roku od šest godina od dana odobravanja disertacije.”

Moram da priznam – iznenadio sam se. Jer, vidi se, crno na belo, Vesna R.V. navodi baš onaj Službeni glasnik – da podsetim, br. 21/90 – za koji prof. dr šef itd. tvrdi da joj nije poznat. Čim ga navodi, razumno je zaključiti, znači da za njega zna. Što, opet, znači da nije tačna tvrdnja prof. dr šef Ristivojevića da Vesna R.V. za taj zakon ne zna.

Dakle, u prvoj rečenici svog „Demantija” prof. dr šef Ristivojević je načinio kardinalnu grešku; ustvrdio je ono za šta i jedan (pravni) laik, poput autora ovih redova, samo malo pažljivijim čitanjem, može da utvrdi da nije istina. I tako se praktično još na početku cela konstrukcija prof. dr Ristivojevića ruši kao kula od karata. Možda istinu stvarno cilja, ali očigledno debelo podbacuje.

I sad, šta prav(n)i laik da pomisli? I kako da se ne zapita – zar je moguće da profesori univerziteta i šefovi katedri u Srbiji mogu tako olako da previde ključne činjenice? Pogotovo to izgleda neverovatnim za nekoga ko se, makar oficijelno, posvetio krivičnom pravu, možda „najpipavijoj“ pravnoj oblasti, gde se radi o životu i smrti i gde zbog sitnice „lete glave“, figurativno, ali i bukvalno, ako hoćete. Kako li je, nameće se takođe pitanje, takav čovek, tj. stručnjak, uopšte doktorirao. Bilo bi dobro da se i njegov rad – kad već preti takvom mogućnošću u slučaju dr Slobodana Beljanskog – stavi na uvid javnosti.

Nažalost, Ristivojević će i dalje da bude šef katedre, i drži predavanja, i da podučava sve nove i nove generacije pravnika. A u zemlji će da bude sve manje i prava i pravde. I građani Srbije će sve to debelo da plaćaju.

Ostavka je najmanje što bi čovek na mestu g. Ristivojevića uradio.

Peščanik.net, 18.11.2016.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić-Vodinelić – Ofsajd ili ofsajd položaj?

Mijat Lakićević – Profesore, pali ste

Branislav Ristivojević – Деманти 2

Dejan Ilić – Rođeni s foteljom

Vesna Rakić-Vodinelić – Kafka protiv Orvela (a može i obrnuto)

Vladimir Beljanski – Osveta politike

Branislav Ristivojević – Деманти

Sofija Mandić – Argument a contrario

Mijat Lakićević – Libero

Vesna Rakić-Vodinelić – Uvek je najbolje govoriti istinu, osim ako naravno niste dobar lažov

Vesna Rakić-Vodinelić – Postoji zakon, postoji ruka, postoji šaka (Leonard Koen)

DRUGA OBALA, knjiga Slobodana Beljanskog

SLOBODAN BELJANSKI NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.