Jedna od stajaćih tema u (post)jugoslovenskom javnom i medijskom prostoru jest odnos prema Josipu Brozu Titu. Postoji zapravo vrlo jednostavan test da li je taj odnos, najbanalnije govoreći, pozitivan ili negativan. Oni koji doživotnog predsjednika SFRJ doživljavaju kao pozitivnu istorijsku ličnost obično na njega referiraju nadimkom, hoću reći zovu ga Tito. Oni drugi, koji u njemu vide negativca, zovu ga prezimenom: Broz.
Medijski interes za Tita u posljednje vrijeme najčešće pobude aktuelnosti o njegovoj udovici. (Zapravo već i sama činjenica da je Jovanka Broz još živa Tita na čudan način i dalje čini našim savremenikom.) Takođe, intenzivna medijska podsjećanja na Tita već se tradicionalno i skoro ritualno pojavljuju o godišnjici njegove smrti. Tako je, naravno, bilo i ovog četvrtog maja kad su se navršile trideset i tri godine otkako je Tito umro. U našem listu tog su dana, na stranicama sa osmrtnicama, objavljena dva “sjećanja na Tita”. U Dnevnom avazu toga nije bilo, što je dosta jasan indikator o medijskim preferencijama onih koji pozitivno pamte i baštine Titovo djelo. U Avazu je, međutim, objavljen članak u kojem se Titov značaj, kroz izjave nekoliko sagovornika, pokušalo “objektivno” analizirati, a iz perspektive “Bosne i Bošnjaka”. U prvom dijelu članka, o Titu su se pozitivno izjasnili Nijaz Skenderagić i Dževad Kapetanović, ne prešutivši ni izvjesne ograde. (“Svakako, i u onom društvu bilo je truleži, ali ne kao danas. Nisam nostalgičan, ovo je samo vapaj za životom koji sam imao” – kaže Kapetanović). Za kraj je, međutim, sačuvana ocjena “publiciste Nedžada Latića”. On veli ovako: “Kao Bošnjak, na Tita gledam samo s aspekta socijalne pravde koja je ostvarena u Jugoslaviji. Ostalo, s aspekta progona, torture, posebno imama, gledam negativno. Tito je mnogo više uzeo od muslimana nego što im je dao, posebno u vrijeme Pokreta nesvrstanih, kad je Jugoslavija bila preferirana na tržištima islamskih zemalja bogatih naftom. Recimo, svaki osmi Bošnjak ubijen je u Drugom svjetskom ratu, hiljade Bošnjakinja silovano, a niti jedno stratište muslimana nije bilo obilježeno niti je bilo ikakva spomena o tome”. Iza ovog umovanja slijedi osobito dojmljiv zaključak da je to “bio i ostao glavni razlog što je svjetska javnost dozvolila da se nad Bošnjacima ponovi genocid”?!
Teško je i pokušati analizirati ovakvu papazjaniju. Već se i teza da je jedina stvar koja je valjala u Titovoj epohi socijalna pravda ubila za parodiju. To je stvarno nalik na onu montipajtonovsku caku iz “Žitija Brajanovog” kad se postavlja pitanje – parafraziram – o tome šta je Judeji donijela Rimska imperija osim dobrih puteva, vodovoda, unapređenja poljoprivrede, pravosuđa i prosperiteta. Šta tek reći o ideji da je “Tito od muslimana mnogo više uzeo nego što im je dao”? Nameće se pitanje: Kojih muslimana? Pošto se pominju zemlje bogate naftom, ispada da je Tito uzimao od bogatih nejugoslovenskih muslimana, da bi (bar dio toga) dao siromašnim jugoslovenskim muslimanima. Šta je problem s tim? Naposljetku, evociraju se zločini nad jugoslovenskim muslimanima tokom Drugog svjetskog rata, zločini koje su najefikasnije sprečavale upravo partizanske snage predvođene Titom, snage koje su se na kraju i obračunale s formacijama koje su te zločine vršile. Iz nepoznatog razloga, Titu se “fakturiše” navodno neobilježavanje tih zločina, u čemu se čak prepoznaje i razlog za ravnodušnost “svjetske javnosti” spram zločina nad Bošnjacima u devedesetim.
Interesantno je da se i u pojedinim srpskim i hrvatskim interpretacijama Titove vladavine pojavljuju zamjerke da mjesta stratišta Srba, odnosno Hrvata u Drugom svjetskom ratu nisu dostojno obilježena. Dobro, ako bismo hipotetski i prihvatili da je to tačno, da li je činjenica da su nakon ratova koji su pratili raspad Jugoslavije na lokacijama mnogih stratišta podignuta spomen-obilježja dokaz da je ishod ovih ratova pravedniji? Umjesto potencijalnog detaljnog odgovora na ovo pitanje, lakše je prelistati isto izdanje Dnevnog avaza. U njemu je, naime, i tekst čiji povod nema nikakve veze sa godišnjicom Titove smrti, a koji se ipak zove “Bakrorezac Badžak u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka”. Tema teksta je izumiranje starih zanata u Mostaru, a glavni protagonist teksta je šezdesetšestogodišnji zanatlija iz Mostara, bakrorezac Osman Badžak. U svom monologu u novinarski diktafon, on je, između ostalog, izgovorio i ovo: “Pa ja sam u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka, što sad u sezoni ne mogu ni za 15 dana. Drastična je razlika”. U ove dvije rečenice, kolokvijalno-narodski intonirane, gdje se govori o Titinom (a ne Titovom) dobu, gdje se iz tog pravopisno nepravilnog oblika prisvojnog pridjeva, poetskije i tačnije iščitava nostalgija i nježnost nego iz ne-znam-kakvog visokoparnog traktata, te iz “nadrealističke” (u ključu “Top liste”) fraze o drastičnoj razlici između tog i ovog vremena, sabijen je najsavršeniji mogući odgovor na pitanje o Titovom mjestu u bosanskohercegovačkoj istoriji, svim dežurnim dušebrižnicima uprkos.
Oslobođenje, 07.05.2013.
Peščanik.net, 08.05.2013.