- Peščanik - https://pescanik.net -

Prokletstvo političkog čistunstva

 
Roberto Unger, potomak čuvene brazilske porodice, ugledni je filozof, poznati politički aktivista i profesor na harvardskom Pravnom fakultetu (gde je pre trideset šest godina, kao 29-godišnjak, izabran za redovnog profesora). Ima dovoljno dobrih razloga za njegovu slavu. Ali u poslednje vreme u medijima je najpoznatiji po tome što je Baraku Obami predavao dva predmeta na Harvardu. Profesor je objavio video snimak u kojem poručuje da je previše principijelan da bi ubuduće održavao bilo kakav kontakt sa svojim bivšim studentom. Njegova poruka je da „Obama mora biti poražen“, jer se nije držao progresivnih načela.

Slobodno mogu da priznam da su Ungerovi principi bolji od Obaminih, da su u poređenju sa njegovim, Obamini progresivni akreditivi mutni i nejasni. Ako bih morao da biram između njih dvojice kao ljudi od principa, iste sekunde bih izabrao Ungera. Ali u politici nikad ne biramo ljude od principa. Jedan od trajnih komičnih aspekata američke politike je ushićenje sa kojim ljudi biraju princa na belom konju, a onda padaju u očajanje i kukaju zbog izdaje kada se prinčevski sjaj izgubi čim kandidat preuzme vlast. Refren zaprepašćenja ponavlja se kao u obrnutoj bajci: „Izabrali smo princa, a on se pretvorio u žabu“.

Obama nikada nije bio princ. Niko od njih nije princ. Zabluda je u pogrešnom pravedništvu sa kojim se poručuje: „Glasam za čoveka, ne za stranku“. Omiljeni govornik se distancira od političke prljavštine i kompromisa. Ali čovek za koga se glasa, šta god on govorio, igra zajedno sa partijom koja ga je tu dovela, i zavisi od njene podrške, resursa i klijentele. Zato uvek treba glasati prema partiji, a ne prema kandidatu. Partija ima neki kontinuitet ciljeva, koliko god taj kontinuitet bio kompromitovan. Zapravo glasate za partijsko članstvo. Ono će odrediti prioritete u imenovanjima, zakonodavnom pritisku i postavljanju sudija Vrhovnog suda.

Glasati za demokrate danas znači glasati za uticajne članove ove partije – za sindikate (uključujući i sindikate javnog sektora, nastavnike, vatrogasce i policajce), za crne i latinoameričke manjine, za nezavisne žene. Niko od njih neće dobiti sve što hoće, ali će dobiti više vremena i pažnje – „ulagivanja“, ako tako hoćete – nego što bi dobili od republikanske administracije.

Glasati za republikance danas znači glasati za plutokratiju koja se oslanja na podršku antidržavnih snaga kao što su tea party pokret, južnjački rasisti, verski fanatici i ratni investitori u vojno-industrijski kompleks. Uopšte nije važno da li je Romni „dobar čovek i nije rasista“. To je možda tačno, ali njemu je potreban rasistički jug kao ključna podrška. A cena koju će za tu podršku platiti svodi se na stvari poput imenovanja sudija za Vrhovni sud. (Republikanci su bili realističniji od demokrata u tome što su videli da se predsednički izbori zapravo svode na kontrolu sudova.)

Nezavisni birači, isuviše neuki ili neiskusni da prepoznaju ove osnovne činjenice, najpodložniji su lažima i laskanju. Nazivaju ih čestitim ljudima, previše samosvesnim da bi pratili partijsku liniju ili pripadali stadu. Oni su kao idealistički imperijalisti „neukaljanih ruku“ iz Tihog Amerikanca Grema Grina – trebalo bi da kao gubavci o vrat obese zvono i upozore ljude da prilaze.

„Eternalisti“, koji su previše fini da bi se spuštali na nivo politike „manjeg zla“– kao da je tu ikad bilo nečeg boljeg od manjeg zla – naivno pretpostavljaju da će moći, ako samo sruše sadašnji sistem, ili onaj njegov deo koji ih je razočarao, da iz ruševina izgrade bolji i lepši. Naravno da nikad neće dobiti praznu tablu na kojoj će moći da ispišu svoje idealne planove. Obično samo naštete partiji koja je najbliža njihovim navodnim idealima. Treće partije vode tipovi koji najbolje ljude navode da rade na sopstvenu štetu. Ruzveltova Bull Moose varijanta njegove republikanske partije odvukla je toliko republikanskih birača da je demokrata, Vudro Vilson, uspeo da pobedi. (Njegovi birači, verujući da on neće „poslati naše momke u rat“, gledali su kako princ postaje žaba u Prvom svetskom ratu.) Džordž Buš stariji s pravom veruje da ga je sabotirao kripto-republikanac Ros Pero, koji je Klintonu pomogao da pobedi. Ralf Nejder je oduzeo ključne glasove Alu Goru i poklonio ih Džordžu Bušu.

Svi ovi hrabri „nezavisni“ kažu da nema ni trunke razlike između dveju partija, i tvrde da mogu da pokrenu istoriju ispočetka, dok će kandidati preko noći postati pošteni kao što su oni sami. Zapravo nam nanose najveće zlo. Ako profesor Unger uspe u svojoj zamisli i uništi predsednika Obamu, dovešće nam Romnija, duboko zaduženog partiji kojoj se odvratno udvarao na stranačkim izborima. On će biti u poziciji da od Vrhovnog suda kao pretežno reakcionarnog tela napravi reakcionarno telo u potpunosti.

Oni koji misle da nema razlike između partija, treba da pogledaju državu koja više uopšte ne bira demokrate, Teksas – koji je tako lepo opisala Gejl Kolins, sa školama gde se napada evolucija, sa verskim poglavarima koji poriču da je ikad postojala odvojenost crkve i države, i sa kaubojskim pravosuđem. Ako ljudi poput profesora Ungera, ljudi previše principijelni za nas koji se batrgamo u realnom svetu, ostvare ono što hoće, nećemo dobiti princa pretvorenog u žabu, nego Ameriku pretvorenu u Teksas.

 
Garry Wills, NYRB, 18.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.06.2012.