U petak, četrnaestog decembra, u sarajevskom kinu Obala – Meeting Point, održana je bosanskohercegovačka premijera filma Richarda Sheparda The Hunting Party. Hrvatska distributerska kompanija pod čijim je okriljem film stigao u Sarajevo, naslov je prevela kao – Lov u Bosni. Zašto je “lovački dernek“ postao “lov u Bosni“ – pitao bi se možda neobaviješten ne(t)ko, kada bi takvog u Sarajevu uopće bilo moguće zamisliti.
Priča o ovom filmu puni, naime, sve bosanske medije već više od godinu dana. Ima zapravo i par godina otkad je procurila vijest da je u pretprodukciji američki film s bosanskom temom u kojem će glavnu ulogu tumačiti Richard Gere. Već i u tim prvim glasinama spominjan je i jedan drugi Richard, režiser Richard Shepard, ali je njegovo ime u Sarajevu tada, kao i danas uostalom, malo koga zanimalo. Uzalud mu činjenica da je njegov prethodni film Matador pobrao listom sjajne kritike; Shepard jednostavno nije materijal za naslovnice kičastih glossy revija.
Prošle je godine američki filmski karavan prevođen Gereom na nekoliko dana stigao i u Sarajevo. Valjalo je nasnimati barem neke eskterijere na originalnoj lokaciji. Film je onomad već imao i radni naslov: Spring Break in Bosnia. Lokalni su mediji to uglavnom prevodili kao Odmor u Bosni, olako dozvoljavajući da se proljeće izgubi u prevodu.
Siže filma razvio se iz članka Scotta Andersona, a scenarij se bavi pokušajem skupine američkih novinara da pronađu najtraženijeg ratnog zločinca iz bosanskog rata. Radovan Karadžić se ne imenuje, no jasno je da se cilja na njega. Gere, naravno, igra američkog novinara, makar je jedan bulevarski nedjeljnik tvrdio da će Gere glumiti Karadžića bazirajući tu informaciju, među ostalim, i na – po njima – sličnim bujnim frizurama Richarda i Radovana.
Bilo kako bilo, novine su nas tih dana bombardirale informacijama o Richardu Gereu. Ne samo da je vegetarijanac, pisalo se, nego mu smeta čak i miris ćevapa. Jest da je budista ili tako nešto dalekoistočno, govorilo se, ali je ipak ušao u tekiju i oduševio se ritualnim plesom sarajevskih derviša. Lokalne glumice koje su poslije mukotrpnog kastinga dobile ulogice ljubavnica američkih novinara, na ganutljiv su način opisivale Gereov šarm i način na koji se ljubi. Vlasnik malog iznimno luksuznog hotela na Mejtašu u kojem je Gere odsjeo pričao je o superstarovoj pristupačnosti, a glavni urednik spominjanog bulevarskog nedjeljnika fotografisao se s Gereom u restoranu iz kojeg puca pogled na butum Sarajevo, poklonio mu sliku Safeta Zeca i usput obnarodovao sadržaj svog razgovora s glumcem, usprkos njegovom insistiranju da govori off the record.
Svakog gosta za tri dana dosta. Gereov cirkus je iz Sarajeva produžio za Zagreb, pa nazad u Ameriku te se pompa na neko vrijeme stišala. Ovog je ljeta, međutim, uoči premijere filma na filmskom festivalu u Veneciji, Gere na CNN-u pričao o Sarajevu u klasičnom impresionističko-razgledničkom ključu, skoro kao onomad Goran Bregović u onom kičastom prijeratnom spotu: niđe nema vako nešto, na vako malom prostoru tornjevi đamija, crkava, katedrala. Pale su i usporedbe sa Jerusalemom i Toledom. Haris Silajdžić, i odranije poznat po filmadžijskim ambicijama, to je naravno jedva dočekao te se gostujući na tribini nekakve intelektualne udruge pozivao i na – Richarda Gerea!?
Nekad ozbiljne dnevne novine objavile su veliki tekst koji visokoumno analizira foršpan filma postavljen na You Tube-u, pisalo se o dolasku glavnih glumaca u Veneciju na premijeru (lokalne glumce koji su igrali u filmu niko nije ni obavijestio o datumu premijere, a kamoli da su pozvani), komenirala se činjenica da je geografska odrednica izbačena iz naslova filma, a onda je film, evo, i zvanično stigao u Sarajevo.
Nisam (još) gledao film, a ne mislim se ovdje ugledati na Pierrea Bayarda i njegov trendy bestseller Kako govoriti o knjigama koje niste pročitali. (Slavoj Žižek je uostalom još poodavno dokazao da je o nepogledanim filmovima mutatis mutandis još lakše govoriti.) Cijela se ova priča primarno zapravo i ne tiče filma.
Ivan Lovrenović je još u prvim mjesecima opsade Sarajeva kazao kako Sarajevo kao grad neće znati na zdrav i zreo način artikulirati vlastitu tragediju. Kako vrijeme prolazi, ova dijagnoza djeluje sve pogođenije. Sarajevo se kroz globalnu entertainment industrije posreduje kao orijentalistički egzotična lokacija koja je, eto, slična Jerusalemu pa su im i sudbine slične. (Dođe čovjeku da se upita, zašto Sarajlije toliko uživaju uspoređujući svoj grad sa Jerusalemom? Kao da je neka velika sreća nalikovati na Jerusalem?!)
U tom je smislu i zanimljiv prevoditeljski “višak“ kad je riječ o naslovu filma. U Bosni svako ionako zna da se radnja filma dešava ovdje (da nije toga, film najvjerovatnije ne bi ni stigao u ovdašnja kina), a distributeri su ipak imali potrebu geografski intervenirati u naslov. Na globalnom tržištu naprotiv, producenti su odlučili kako im je Bosnia u naslovu nepotrebna. To je zapravo dobar znak, ta bojazan da će Bosnia prosječnom američkom gledaocu zvučati strano i nepoznato. To je signal normalizacije: film o Darfuru, recimo, danas bi nužno imao Darfur u naslovu.
The Hunting Party je bukvalno “skupina lovaca“, a, ako ti, brate, treba efektniji prevod, to je Lovački dernek, a ne Lov u Bosni, jer čim je dernek – u Bosni je. A lov je – iz američke perspektive – izgleda bosanska sudbina. Nedavno me prijatelj iz Amerike, urednik jednog njujorškog časopisa, zamolio da mu pomognem i objasnim mu šta znači riječ “Čeka“, a u kontekstu fraze iz kolumne Aleksandra Hemona koja opisuje kipove kod banke kao “vječne čuvare Čeke“. Svako ko je makar par mjeseci živio u Sarajevu zna da je u sarajevskom slengu Čeka zapravo raskrsnica Titove i Dalmatinske ulice, odnosno prostor ispred zgrade Narodne banke gdje je uobičajeno da se prijatelji međusobno (sa)čekaju kad dogovore da se vide u gradu. (U Sarajevu kazati Vidimo se na Čeki je otprilike kao kad se u Beogradu kaže Vidimo se kod Konja.) Objasnio sam to ovom Amerikancu, a on se oduševio. Stvar napokon ima smisla, rekao je, a svi drugi BCS govornici su mi kazali ono što i u rječniku stoji – da je čeka zapravo hunting lodge.
Ne mora čeka biti lovačka busija, pomislio sam, čekanje valjda ne mora podrazumijevati prst na obaraču.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 15.12.2007.