- Peščanik - https://pescanik.net -

Promene se ne mogu očekivati od onih koji zastupaju ekstremističke stavove

Kako se primiče drugi izborni krug sve smo bogatiji. Neverovatna lična saznanja koja nam se poklanjaju preko medija dobijaju razmere svojevrsne epidemije otkrića. Da verujemo u postojanje mentalne oluje (kako su 1996. i 1997. državni mediji rastumačili pojam “brain storming”), svakako bismo se zatvorili u kuću i isključili sve prozore u svet. Ovako, samo gledamo i povremeno cokćemo. Coktanje, koje je svoj teorijski vrhunac doživelo u vreme sofista, danas je u Srbiji postalo moćno odbrambeno sredstvo zdravog razuma i mentalne higijene.

U Danasu je 24. januara (strana 7) izašao čudan tekst – i reagovanje, i odbrana, i napad, i tumačenje naše stvarnosti, ali, takođe i naše budućnosti. Reč je o tekstu Gordane Božilović-Petrović, koja obaveštava javnost da je zbog klevete podnela tužbe protiv Nataše Kandić i novinarke Danasa Jasmine Čolak. Gospođa Gordana Božilović-Petrović, po profesiji sudija, piše da je njena smena iz Veća za ratne zločine “debakl demokratskog prava javnosti na istinu, trijumf oktroisanih umova, nemoć i bes nečasnih”. Iz ovog logičkog i jezičkog galamatijasa prilično je jasno da je stanje u našem pravosuđu, i pravnoj nauci, prilično složeno. Onaj ko se ovako izražava verovatno veoma teško može nešto suvislo da izrazi. U zapletenom i nemuštom jeziku kojim u poslednje vreme komuniciraju neki političari-pravnici i pravnici-političari kao da sam jezik pokušava da pobegne i da se sakrije od svake diskurzivne i jezičke analize. U sledećoj rečenici, ova jezička mučenica objašnjava: “krivičnu tužbu podnela sam zbog ličnog i profesionalnog dostojanstva i časti, suočena sa strahom poslušnih od običnih, časnih ljudi koji rade svoj posao najbolje što mogu, u trenutku kada se nacionalno dostojanstvo meri hrabrošću pojedinca da se suprotstave poništavanju istine, integriteta i teritorijalnog suvereniteta države”. Pretpostavljam da to znači da se ona (Gordana Božilović-Petrović) suočila sa strahom poslušnih, pošto je ona običan časni čovek koji je radio najbolje što je mogao u trenutku dok se… dalje ne mogu. Nije baš jasno kakve veze ima suprotstavljanje poništavanja istine, integriteta i teritorijalnog suvereniteta države sa smenom s mesta sudije. Razumeo bih da je ona bila poslata na rad u Savet bezbednosti za račun Srbije pa je neko jadnu optužio da tamo nije dala sve od sebe za odbranu Kosova. Ako je to u pitanju, neka je Slobodan Samardžić odmah vrati u Njujork.

Pismo sudijice iz Saveta bezbednosti ima, međutim, i svoju pravnu pouku izraženu u jednoj izvanredno stilizovanoj rečenici kojoj bi zbog njenog višeznačja zavideo i jedan Džejms Džojs. “Ne želeći bilo kakav privilegovan status u pogledu javne kritike mog rada – to je valjda jasno iz mog dosadašnjeg otpora poništavanju nezavisnosti sudijske funkcije – moram da istaknem da se nadam da će u najskorije vreme u našem društvu doći do promena koje će poštenim ljudima dati svaki prioritet.” To, sudijo! Nije bilo dovoljno što je istakla svoju čast i nezavisnost, o otvorenosti i toleranciji da i ne govorimo, već je najavila ono što znaju svi obični i časni ljudi: promene su na vidiku. (Ovakav pretenciozni i logoreični stil srećemo, što je prilično zanimljivo, i u čuvenom Legijinom pismu objavljenom uoči ubistva Zorana Đinđića.) Time se sudija pridružila onim nezavisnim medijskim i političkim analitičarima koji su ne samo najavili skore promene nego i to da su upravo oni ti koji su ih, na vreme, tražili. Komentar Slobodana Antonića objavljen istog dana u Politici, pod naslovom “Zemljotres koji nije priznat”, na jezički mnogo razumljiviji način govori o promeni koja se već odigrala i koja će uskoro svima biti očigledna. Antonić, kao i sudija Božilović-Petrović, govori o nekoj vrsti “oktroisanih umova” kad govori o otporu promenama kod medija. Kao politički analitičar Antonić ima potrebu da izrekne jednu dosta ekscentričnu tvrdnju – da su sve stranke i političari bili protiv Tomislava Nikolića i radikala. “Budimo iskreni – ceo sistem je bio protiv Nikolića.” Time on svakako ističe koliki su otpori i konzervativnost srpskog društva prema izazovima promena koje se sada nude. Ima u toj tvrdnji i čistog intelektualnog egzibicionizma – podsetimo se samo koliko su Mrkonjić, Velja Ilić i Čedomir Jovanović napadali Tomu Nikolića, a hvalili Borisa Tadića. Ja to nisam primetio. A vi?

Ovaj san o promenama koji se nudi naizgled spontano, nesumnjivo je deo nove srpske političke misli koja zastupa tezu da je podela na tzv. demokratske (sistemske) i nedemokratkse (antisistemske) političke strane nešto krajnje nedemokratsko. U demokratiji, navodno, ne postoje ekstremističke i nedemokratske strane i stranke. Činom registracije i učešćem na izborima svaka stranka postaje demokratska. Pri tome se koriste primeri Francuske i Nemačke, zemalja u kojima nema nikakve podele između stranaka. Pravno je to tačno, ali politički nema nikakve veze sa realnim životom. Izolacija i kritika Le Pena bila je, recimo, kad je reč o francuskim medijima, o intelektualcima da i ne govorim, mnogo veća i ozbiljnija nego što je to bio slučaj s Tomislavom Nikolićem u srpskim medijima.

U istinski demokratskim zemljama promene se, naime, ne mogu očekivati od strane stranaka koje zastupaju ekstremne političke stavove. U Francuskoj i Nemačkoj, Le Penova stranka i nemačka ultradesnica svakako učestvuju u političkom životu, ali nisu ni izdaleka tako masovni i uticajni kao što je to SRS u Srbiji. Kada je Le Pen ušao u drugi krug predsedničkih izbora, bio je to signal koji je udružio demokratske stranke levice, centra i desnice da glasaju protiv njega u odbrani demokratije u Francuskoj.

Onaj ko smatra da su svake promene – pa i promene u pravcu nazadovanja, izolacije i straha same po sebi dobre, taj je ili bolesni cinik ili proračunati trgovac koji za svaki slučaj priprema teren za sopstvenu promociju i buduće privilegije. U slučaju smenjenog sudije koji se nada skorim promenama koje će mu doneti prioritet, i Politikinog komentatora koji upozorava srpsku javnost da je nesposobna da shvati da su se promene već odigrale – reč je o najavama koje nikoga ne mogu da ostave hladnim. I čini se, najzad, da coktanje više nije dovoljno.

 

 
Danas, 30.01.08.

Peščanik.net, 29.01.2008.