Intervju sa Edinom Omerčićem povodom drugog izdanja njegove knjige „Brzina mraka, Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“ (Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Fondacija Heinrich Böll Sarajevo, Sarajevo, 2026.). Razgovor vodila Katarina Grković.
Kada govorimo o verskim zajednicama nužno je imati u vidu da one ipak predstavljaju važan faktor izgradnje identiteta mnogih ljudi u post-jugoslovenskom regionu. Pored toga, ova su pitanja strašno politički obojena. Da li ste imali poteškoća tokom istraživanja i pisanja s obzirom na kontekst u kojem pišete? Da li je bilo prepreka?
Da, imate pravo, to je sasvim sigurno – vjerske zajednice su važan, ako ne i ključni faktor ne samo u formiranju i izgradnji kako vjerskog, religijskog, tako i nacionalnog identiteta, koji se na ovim prostorima često poistovjećuju, već su vjerske zajednice i činilac koji je u društvu (društvima), čini mi se, kod velike većine pojedinaca ova dva identiteta, vjerski i nacionalni, postavio na najvažnije mjesto u toj nekoj strukturi poimanja sebe sama. Tokom istraživanja je bilo ne samo prepreka, bilo je i prijetnji. Počelo je odmah, na samom početku istraživanja kada sam tražio određene stenograme sa zasjedanja Skupštine SR Bosne i Hercegovine. No, uz podršku i pomoć tadašnjeg direktora Instituta za istoriju u Sarajevu, gdje radim, takve su prijetnje postale beznačajne, a do stenograma sam kasnije došao drugim putem. No to se brzo zaboravi i nakon nekog vremena postane smiješno. I žalosno u isto vrijeme. Ono što je meni još uvijek neshvatljivo i šokantno je to da je nekim studijskim grupama na Filozofskom fakultetu u Banja Luci bilo čudno što se uopće bavim temom koja uključuje djelovanje SPC u razdoblju od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Bilo je toga još, ali ne bih o tome više, ovo je sasvim dovoljno da se stekne neka sličica o problemima s kojima sam se susretao.
Mislim da je puno važnije istaknuti da je u ovom razdoblju od početka rada na disertaciji i izlaska knjige, uz mene bilo jako puno dobrih, snažnih, hrabrih, ljudi koji su pružali bezuslovnu pomoć i podršku u svakom mogućem pogledu. To su neki svakodnevni heroji i heroine u punom i pravom smislu riječi kojima nije bilo teško da uz sve svoje životne obaveze i dnevne zadatke pruže pomoć u istraživanju pa da npr. po kišnom, hladnom i tmurnom beogradskom popodnevlju obijaju s vama najrazličitije knjižare tražeći jedan naslov, da ti pronađu, kopiraju i pošalju kopiju nekog teksta štampanog prije stotinjak godina, ponude vlastito mjesto u prepunoj biblioteci jer ti kao istraživač koji dolazi iz druge zemlje u njoj boraviš još samo koji dan itd. i tsl. U ključnim trenucima imao sam nesebičnu podršku mentora, kolega i prijatelja s posla. Bez njih danas ne bi bilo moguće govoriti o ovoj knjizi.
Sa druge strane, s obzirom da se istraživanja ne pišu u ideološkom vakuumu, da li ste i sami imali neka očekivanja ili predrasude, koje su se tokom istraživanja izmenile? Da li ste kod sebe prepoznali neku vrstu pristrasnosti?
Nekako potajno, vjerovao sam u tu mogućnost, naivno, ali ipak – nadao sam se da će mi biti otvoren Arhiv SPC. Nadao sam se da će mi biti dostupna i građa Ministarstva vera u Republici srpskog naroda, no od toga nije bilo ništa. Morao sam „zaobilaznim putem“. Moglo se sve pretvoriti u jednu katastrofu ali srećom – nije. Sada mi nije žao. Nisam u istraživanje ušao sa predrasudama nego sa hipotezom, te sam nastojao shvatiti zašto se vjerske zajednice ne bave vjerskim pitanjima, već se miješaju u političke i šire društvene prilike i odnose. Kasnije su se tokom istraživanja pojavila nova pitanja, otvorile nove teme. Što se tiče pristranosti, naravno da to postoji, svjestan sam toga, no ostaviti ćemo to čitateljima ove knjige sa jako lijepim koricama da primjete, prepoznaju i identificiraju pristranosti autora. Želim im svu sreću svijeta u tom poslu. Hahaha!
Kako u tom kontekstu održati profesionalnu kritičnost – koja je svakako prisutna u vašoj monografiji?
Posve jednostavno. Mi se kao historičari ipak bavimo prošlim svršenim vremenom, te – da parafraziram jednog historičara, u skladu s tom činjenicom, sam historičar nema pravo na iznenađujuće zaključke. Profesor Hadžibegović, kojeg sam imao sreću da slušam tokom studija, se često znao na predavanjima iz srca našaliti govoreći nam kako je historija zapravo – samo zanat kao i svaki drugi, te da svaki historičar sam odlučuje kakav će biti njegov odnos s muzom Klio, kako će i na koji način će pristupiti poslu pred sobom. Nastojao sam slijediti i voditi se takvim savjetima. Treba čitati. Što više čitati. Samo čitati. Sve. Što je više moguće čitati. Pa onda još malo, pogađate, dosadan sam – čitati.
Sa jedne strane pišete o tome da je SPC zapravo bila najmanje organizovana verska zajednica u SFR Jugoslaviji, kao i to da su pravoslavni vernici najmanje „verovali“ – religioznost je često bila deo navike, bez stvarnog odnosa ka Bogu, učenjima ili crkvi kao instituciji. Ipak, kada SPC počinje da širi novu vrstu narativa, on nailazi na veliko odobravanje. Kako objašnjavate ogroman uspeh nacionalističke i viktimološke propagande među građanima koji nisu imali ustaljenu praksu verovanja ili učestvovanja u religijskim praksama?
Oporavak Srpske pravoslavne crkve nakon Drugog svjetskog rata je dugo trajao. Crkva je nakon 1945. bila desetkovana, stradao je, ubijen je velik broj sveštenih lica, njena infrastruktura je bila gotovo potpuno uništena ratom. Razorena totalno. Vrijeme od kraja rata pa do osamdesetih i početka devedesetih godina, bilo je iz perspektive Crkve jedan naporan put u kojem su se obnavljali, ali i gradili novi vjerski objekti, u kojem se školovao novi sveštenički kadar. To su bili uzroci te neorganizovanosti nakon Drugog svjetskog rata. Stradanje se kao narativ, u kojem nije jasno i ne razlikuje se stradanje 1941-1945, od „stradanja“ od 1945. godine nadalje, tokom osamdesetih počelo koristiti u određene političke svrhe, a sve s ciljem prvo – postepenog dobivanja važnijeg, istaknutijeg mjesta u društvu, pa na kraju i pozicije moći, pozicije kojom će crkva imati odlučujuću ulogu u mnogim društvenim segmentima.
Taj uspjeh se objašnjava svojevrsnim religioznim revivalom, procesom „povratka religije“, naglašene religioznosti i uspostavljanja nekih novih vrijednosti koje su se predstavljale kao tradicionalne. U tom revivalu izostaje lični, posebni odnos prema svevišnjem biću, a potencira se kolektivni, opći, masovni odnos, vjera postaje do te mjere popularizirana da se gubi njena suština. Moramo imati na umu da je Crkva bila predvodnica tog procesa u kojem je vjera – taj individualni odnos prema bogu zanemarivan, dok je religija – kao organizirani sistem vjerovanja uz radikalni nacionalizam stavljena u službu partikularnih političkih ciljeva.
Da li je ova vrsta nedostatka religijskog znanja bila preduslov da se nove ideje tako brzo i temeljno usvoje?
Neznanje je uvijek problem, ali ne bih rekao da je to ključni razlog. Ne radi se o nekim novim idejama, jer kada samo malo razmaknemo ideološku koprenu, shvaćamo da je stalni zajednički imenitelj našeg društva, ili naših društava zapravo patrijarhat i militarizam – vojna obuka, predvojnička obuke, indoktrinacija militarističkim vrijednostima je bila stalna, i ona se kroz sisteme društva vršila od predškolske dobi nadalje. No, tokom tog procesa „povratka religije“ treba istaknuti dva momenta koja će omogućiti širenje „nove vrste narativa“, otvaranje i izlazak Crkve u javnost i pobjedu jedne agresivne struje među episkopima. Prvi je momenat bio 1982. godine kada postaje jasno da Crkva polako počinje shvaćati značaj nečega što zovemo javno mnijenje. Dakle, godinu dana nakon smrti Tita je jedna grupa sveštenika institucijama države i medijima uputila pismo u kojem se tražila zaštita Srba i crkava na Kosovu. Drugi bi važan trenutak bio desetljeće kasnije, tokom 1991. godine kada dolazi do reorganizacije SPC i svrgavanja patrijarha Germana i ustoličavanje Pavla na tron Svetoga Save, kao predvodnika struje justinijanovaca među kojom se nastupajuće ratno stanje u Jugoslaviji percipira kao ritual, obred u kojem se zarad jedinstva i homogeniziranja srpske pravoslavne zajednice žrtvuje Drugi.
Kako razumeti duboku prožetost zvanične akademske elite, književnosti i kulture države Srbije, tada SR Srbije nacionalizmom i crkvenim narativima poput svetosavlja i kosovskog mita? Kroz vaš rad vidi se kontinuitet kulturološkog rada SPC: ona priprema teren, prati zločine, ali učestvuje i u negaciji istih nakon rata. Da li je kultura mesto gde nasilje počinje?
Imali su jedan zajednički interes. A taj je interes bio vlast, pozicija moći. Nešto kasnije će u tu računicu ući još jedna institucija – JNA. Vrlo jasno je to moguće pratiti kroz dokumente koji nastaju u institucijama SR Srbije od kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća kao reakcija su na ustavna rješenja iz 1974. godine, kroz velike tekstove kao što su tzv. Plava knjiga i Memorandum SANU.
Kroz vaš rad vidi se kontinuitet kulturološkog rada SPC: ona priprema teren, prati zločine, ali učestvuje i u negaciji istih nakon rata. Da li je kultura mesto gde nasilje počinje?
U kulturi ono završava, kroz kulturu se ono pronosi na naredne generacije, u kulturi se nasilje i zlo sakrivaju, kulturi se stalno vraćaju, i u kulturi opet počinje. To je krug, ili ako hoćete neprekinuta linija koja seže u antiku. Iskustvo nam je nasilno.
Kroz vaš rad postaje jasno da se SPC obraća Srbinu – osobi muškog roda, a često i ratniku – što svakako nije slučajno. Gde je uloga žene u ratnohuškačkoj atmosferi pokrštavanja, mitinga i auto-viktimizacije?
Uloga žene je bila i jeste vrlo jasna – da njeguje ratnika, da mu rađa djecu i sinove šalje u vojsku. Tada je ona heroina – žena, majka, kraljica – puko sredstvo koje molohu nacije omogućava funkcioniranje patrijarhata i militarizma. Ukoliko bi se pobunila vojnoj mobilizaciji, ukoliko nastoji zaustaviti stradanje, ratnu destrukciju proglašavana je za vješticu, i ne, nije bila samo marginalizirana, već kao društveno izopćena postaje legitimna meta, preko koje onaj ili ona koji na nju pljune ili zapuca može očekivati političko društvene beneficije.
Da li se mizogina politika SPC može povezati sa stravičnim zločinima masovnog silovanja koje je činila VRS? Vi sami pišete o primeru Foče i izgradnji Duhovne akademije Vasilija Ostroškog, baš na mestu stradanja i baš u svrhe zaborava.
Da li je mizogina politika ekskluzivni „proizvod“ SPC? Nije. Mizoginija se u tom krilu samo jako dobro njeguje. Da li su masovna sistematska silovanja vršili samo pripadnici tzv. VRS? Nisu. Foča je primjer ukupnog društvenog, gospodarskog, kulturnog, vjerskog, simboličkog prekodiranja jednog prostora, teritorije. Primjer ukupnog zatiranja Drugog. Jer, pazite koje su i kakve radnje tu preduzimane kako bi se to prekodiranje ostvarilo. Tako da je Foča primjer mjesta na kojem zločini masovnog silovanja ne mogu biti shvaćeni samo kroz politike mizoginije, ali su svakako i takve politike bile upregnute u izvršavanje zločina genocida i zločine protiv međunarodnog prava.
Monografija ukazuje na sveopšte izazivanje straha u godinama neposredno pre početka ratova raspada Jugoslavije. Pišete o narativima „apsolutne ugroženosti srpskog naroda uopšte“. Jasno je da su određene istorijske činjenice na ovaj način iskorišćene u svrhe stvaranja kolektivnog mita, koji se ispostavlja kao izrazito opasan i efikasan u svrhe mobilizacije. Na koji se način možemo sećati, govoriti i misliti o prošlosti, posebno onda kada je ona puna stradanja i bola, a da ne proizvedemo diskurse koji vode u podsticanje mržnje?
O ustaškim zločinima počinjenim nad srpskim narodom 1941. godine pišem kao o činjenici, jednostavno moram to ponoviti da bude posve i u svakom smislu svima jasno. I da, ti su se zločini tokom sedamdesetih, a naročito u osamdesetim godinama 20. st. počeli koristiti u propagandne svrhe, koristili su se ne samo s ciljem nacionalne, političke i vojne mobilizacije srpskog naroda, već i kako bi se Drugi prikazao kao sluga vjekovnog neprijatelja, kao vjerski i nacionalni otpadnik, moralni pokvarenjak i sl., ali i kako bi se bosanskohercegovački teritorij, u ovom slučaju SR Bosna i Hercegovina mogao predstaviti kao tamni vilajet, a to znači prije svega neprijateljski prostor, svojevrsni zvjerinjak bez ikakve perspektive za normalno djelovanje i funkcioniranje, a koji se tim slijedom ima politički urediti.
Naravno da možemo! Ali kako? To je veliko pitanje, zapravo veliki problem. Primjeri patetike partizanskih filmova, da samo uzmem primjer sjećanja na Drugi svjetski rat smetali su prije svega samim partizanskim borcima. Danas svjedočimo sličnim ponavljanjima u sjećanju na ratove iz devedesetih godina. Za kulturu sjećanja nisu odgovorni samo historičari, već i mnogi drugi društveni činioci. Historičari bi trebali pisati i govoriti u historijskoj perspektivi, ne iskrivljavati, ne prešućivati, ne falsificirati. No, opet se postavlja pitanje same historiografije i čemu, kome ona služi i da li služi? Možemo li historiografiju lišiti kolektiviteta? Možemo li je demitologizirati? Možemo li prošlost prestati koristiti u dnevno-političke svrhe? Ukoliko je odgovor negativan onda ćemo i dalje opravdavati i podsticati nove krvave sukobe. Djelo zločina nije kolektivno. Odgovornost nije kolektivna. No, da bi došli do tog nivoa u kojem nam za prljave tokove rijeka i zagađene infrastrukturno uništene gradove, pravni kaos, uništene školske i zdravstvene sisteme nisu krivi drugi, nego mi sami – moramo početi mijenjati neke stvari. Raditi – prije svega na sebi.
U svom radu pokazujete da je osnovna misao ideologije SPC počivala na učenjima i želji za povratkom srednjovekovnih praksi, kao i vizantijske ideje symphonie. Ova vrsta „vraćanja“ prošlosti može se razumeti kao re-tradicionalizacija društva, a ipak vidimo da su ideje poput svetosavlja možda izgrađene na događajima i ličnostima iz prošlosti, ali zapravo sasvim nove. Kako objašnjavate ovu vrstu „proizvodnje“ tradicionalnog, koje bi po svojoj definiciji moralo biti staro, arhaično, dugotrajno?
Ne znam baš da li bi se kolege koji se bave srednjim vijekom složili da se radi o srednjovjekovnim praksama. Symphonia jeste srednjovjekovni ideal, to svakako. No ovdje je ključna ideologija, moderni konstrukt – svetosavlje, koja nema puku funkciju rasturanja ideologije bratstva-jedinstva i novog socijalističkog čovjeka, već se kroz svetosavlje društvo nastoji resetirati na predmoderne postavke. Pri tome pojam predmoderno koristim kao sociološki pojam, a imalo bi označavati ograničena, statična, zatvorena društva, društva u kojima je pojedinac upućen na vlastitu zajednicu, društva u kojemu neprikosnovena vlast pripada jednom vjerskom vođi, društvo koje je nepismeno, društvo nad kojim se s lakoćom može vladati tako što ćete im kroz retradicionalizaciju obećati povratak u nekakvo zlatno doba, vladavinu prava i pravde, obilja, zemlju sretnih pastira – arkadiju u kojoj teče med i mlijeko, idealna kombinacija namirnica.
Crkva je to postizala kroz mitologizaciju prošlosti, kroz konstrukciju povijesne zbilje, u kojima stvarni fizički protok vremena ne postoji, ne postoji predstava vremena, ono samo po sebi nije važno, nema historijske perspektive, pa nam se bitka iz srednjeg vijeka odigrala prekjučer, događaj s kraja 19. stoljeća – jučer, dok dan danas još uvijek aktivno sudjelujemo u Drugom svjetskom ratu. Na taj su nam način ukupne promjene društva, „svijeta oko nas“ koje su se desile u međuvremenu zanemarive, nebitne, sporedne, posve nevažne. Bitno je da smo pobjednici, da smo „tu“ bili prije, da smo oduvijek, da smo u toj utakmici humaniji, da smo u svakom pogledu „brži, viši, jači“ – bili i ostali.
Vaša analiza pokazuje da su etički stavovi i vrednosti koje je propagirala SPC bili duboko prožeti militarizmom, sa implicitnim i eksplicitnim pozivanjem na osvetu. Kako razumeti ovo odstupanje od klasičnih religioznih motiva miroljubivosti, ljubavi, oprosta i solidarnosti?
Religiozni motivi miroljubivosti, ljubavi, oprosta i solidarnosti – šta je to? Sve to stoji do prve tačke u propovjedi vjerskog službenika. Miroljubivi prema kome? Ljubavi s kim? Šta da se oprosti kada se ništa i nije dogodilo? Solidarnost? Onakva kakvu smo pokazali prema izbjeglima iz Sirije?! Prema Palestini?! Mora da mi nešto promiče.
Čitajući knjigu stiče se utisak da je uloga koju je SPC odigrala pre, tokom, ali i nakon ratova važna – možda i ključna. Da li mislite da su se neki zločini mogli izbeći, da nije bilo ove vrste angažovanja SPC, ili je ona ipak bila samo jedan od kanala zvanične politike?
Čitavo se krvavo desetljeće stradanja moglo izbjeći. Uloga SPC nije nikad bila sporedna i to se jasno pokazuje u knjizi.
Vidimo da je proces stvaranja i učvršćivanja nacionalnog identiteta Srba, u kojem velikom merom učestvuje i SPC, tokom 80tih i 90tih godina prošlog veka iznedrio simbole, prakse i narative koji i danas jesu simboli ove nacije. U kontekstu savremenih političkih previranja u Srbiji, kao i studentskih protesta – da li mislite da se ovi simboli, poput svetosavlja ili vidovdanskog kulta, mogu reinterpretirati? Mogu li oni dobiti liberalno značenje?
Liberalno? U smislu slobodnog otvorenog društva jednakog za sve ljude – ne mogu.
Da li je ova vrsta proizvodnje novog značenja uopšte poželjno ili ih je nužno napustiti ukoliko je cilj duboka kulturno-politička transformacija društva u Srbiji?
To u kojem će pravcu ići društvo u Srbiji moraju odlučiti građani i porezni obveznici Srbije. Mansplaining „izbosne“ je nepotreban.
Monografija na jasan način pokazuje nijanse odgovornosti za zločin – od samih počinioca do onih koji zločin ideološku pripremaju i opravdavaju. Uloga crkve svakako je potonja. U kojoj meri je mitološka konstrukcija u kojoj su zločinci heroji, a stravično nasilje čin hrabrosti i dalje aktuelna u BiH?
Mislim da nisam u stanju dati pravi odgovor. Ne znam postoji li u zadnje vrijeme o tome šire istraživanje koje bi obuhvatilo reprezentativni uzorak mladih sa čitavog prostora BiH. Budući da sam u svakodnevnom poslu, radu, svom djelovanju uglavnom u tom nekom mirovnom aktivističkom bubbleu, okružen mirovnim inicijativama iz moje perspektive aktuelnost takvih konstrukcija može djelovati kao nešto što je passe. No, samo jedna rečenica sugovornika, naslov u medijima, komentar na vijesti, grafit ili mural, fotografija ratnog zločinca u općinskim institucijama, inicijativa za podizanjem spomenika je više nego dovoljan znak da shvatite da još nema političke volje da ovo društvo izađe iz ratova devedesetih godina, te da će i mladi naraštaji nažalost i dalje padati u iste one klopke u koje su upadali njihovi preci.
Ukoliko ovo jeste slučaj da li rat na ovaj način zaista „i dalje traje“, kako se tvrdi u jednom od zbornika bogoslovsko-filozofskog simpozijuma?
Generale – završen je rat u Bosni i Hercegovini! I? Mislite li da je General čuo ovaj moj raport? Da bi se rat završio osuda tog zbornika o kojem pišem negdje na kraju knjige mora doći sa istog onog mjesta iz istih državnih institucija odakle je taj zbornik i potekao. Dakle, ne iz Graza, ne iz Sarajeva. Patrijarh srpski u svojim izjavama negira bosanskohercegovački politički subjektivitet. To je jedna stvar, a druga je da je posao tih crnomantijaša koji je započet 1990. godine ostao nedovršen. To potvrđuje i o tome govori izvještaj Genocide Watcha iz maja 2025. godine, prema kojem je od ukupno deset faza genocida, u Bosni i Hercegovini još uvijek aktuelno barem osam tih faza.
Vaša knjiga odgovara na mnoga pitanja, ona vrlo detaljno i koncizno prati sunovrat u nasilje u kojem SPC učestvuje na najrazličitije načine. Ipak, koja je pitanja istraživanje otvorilo, a na koja niste mogli da odgovorite u okviru ove monografije? U kojem pravcu treba ići sa daljim istraživanjem?
Kao što sam i rekao, bio mi je zatvoren Arhiv SPC. To bi bilo potrebno pregledati, mada mislim da ta građa neće znatnije utjecati na rezultate mog istraživanja jer istinu o djelovanju SPC nije moguće pronaći samo u Arhivu SPC. Sigurno bi se otvorila nova pitanja, sigurno je da bi dobili jasniju i precizniju sliku dešavanja o kojima je riječ u samoj knjizi. Moj recept siguran sam (da, po treći sam put siguran) vrijedi malo kome, ali evo – trenutno radim na istraživanju koje se tiče djelovanja Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, za što postoji jako obimna dostupna građa i nadam se da će i nova knjiga uskoro pred publiku.
Katarina Grković, Historiografija.ba, 19.04.2026.
Peščanik.net, 20.04.2026.
Srodni link: Senna Šimek – Prikaz knjige „Brzina mraka“