- Peščanik - https://pescanik.net -

Protesti kao slepa ulica

U vreme planetarne krize demokratije, ili tačnije krize „braka“ između demokratije i kapitalizma, protesti postaju svakodnevni fenomen koji se javlja na različitim meridijanima – od zemalja-članica EU (Bugarske, Grčke, Španjolske, Italije, Slovenije… strah me je da dalje nabrajam, da ne stignem do broja iznad 20), preko Turske, Egipta i Brazila, pa sve do sada najaktuelnijih Bosne, Venecuele i Ukrajine. Naravno, ne sme se zaboraviti i ono što se dešava u SAD i Kanadi. Nekada se to moglo videti samo na određenim mestima, najčešće tamo gde su se održavali samiti najmoćnijih (G-8, G-20), a sada se događa na ulicama i trgovima mnogih gradova. Svetska elita je ipak pronašla način da se zaštiti od nereda povlačeći se u totalnu izolaciju, bez kontakata sa javnošću. To se vidi na tragikomičnim foto-sesijama lidera najbogatijih zemalja: ostaje nejasno kome oni mašu i osmehuju se kada ih od građana u daljini čuvaju hiljade vojnika i električna ograda. Sećate se onog apsurda sa prošlogodišnjeg fudbalskog Kupa konfederacija u Brazilu? Na ulicama milioni nezadovoljnih građana, a na stadionima raspoloženi strastveni ljubitelji „najvažnije sporedne stvari na svetu“. Fudbalske mečeve čuvalo je desetak hiljada vojnika i policajaca. Finale Kupa je bio meč sa najvećim obezbeđenjem u istoriji čovečanstva. Na terenu fudbaleri teški desetine miliona eura, a napolju ljudi koji traže socijalnu pravdu. FIFA (zajedno s korporacijama koji se reklamiraju) jedino je pravno lice koje ima siguran profit od tih preskupih sprotskih priredbi, za čije organizovanje je potrošeno nacionalno bogatstvo – u ovom slučaju – brazilskog naroda. Sada gledamo Ukrajinu: ona je, nažalost, već u sferi geopolitike, pa se zapostavlja aspekt protesta “naroda protiv puka” (kao što piše Žarko Puhovski).

Pitanje dana/meseca/godine je sledeće: da li ovi protesti u svojoj pozadini imaju nešto zajedničko? Zašto se protestuje i što se time hoće postići? Na prvi pogled vidi se oštra podela na dva tabora: tu su oni koji u protestima vide nukleus neke svetske revolucije, a ima i onih koji su kritični i sumnjičavi prema takvom delovanju. Interesantno je to što se malo ko iz intelektualnih krugova usuđuje da kaže da ne podržava proteste, jer svaki eksplicitniji stav u tom smislu izaziva žestoke prekore, pa i optužbe za konzervativizam i zalaganje za nepravedni i neodrživi status quo. O tome sam mnogo pisala (uključujući i temu o “demokratskim državnim prevratima”), i ostala i dalje bliža skepticima.

Čini se da je u središtu pitanje mere masovne mobilizacije: ko može da izvede ljude na ulicu! Koliko je ljudi dovoljno? Koliko treba protestovati da bi se na kraju srušila vlast (vlada, predsednik, gradonačelnik)? Videli smo neverovatne scene i u milionskim i u manjim gradovima: obični ljudi su svuda poručivali – „Dosta nam je! Ko seje bedu, požnjeće gnev!“ Protesti su, kao po definiciji, bili protiv legalno i legitimno izabranih predstavnika tog istog naroda. Romantična priča o konačno probuđenim radnicima i nezaposlenima, koji više ne mogu da trpe okove i nepravdu, ima i svoju tamnu stranu kojom se može lako manipulisati – ta strana se ili ističe u prvi plan s namerom da se kompromituju protesti ili se skriva da bi protesti izgledali prihvatljivo. Da li se spontano okupljene mase mogu videti kao neka vrsta „narodnog parlamenta“, predstavništva „svih“ ili bar većine naroda? Ako je tako, onda se mora imati u vidu da je politički pojam naroda preširok i da obuhvata i grupacije koje nemaju ništa zajedničko sa demokratijom ili demokratizacijom (ili evropeizacijom), pa najčešće treba govoriti ne o demosu, nego o demoi – a i jedno i drugo su kompleksne tvorevine. (Ne)zavisno od povoda, na početku na ulice najčešće izlaze najprogresivniji, obrazovaniji i uglavnom kritički nastrojeni mlađi ljudi. Međutim, ubrzo se na taj talas kače razni voždovi, mesije, ljudi željni vlasti po svaku cenu, pa i „goloruki narod“, ultradesničari itd. Tu se već teško prepoznaje (jedna) agenda, politički program, organizacija, ideja o tome kako i kuda dalje. U stvari, obično se na jednom mestu okupe ljudi sa sasvim različitim, pa i suprotstavljenim ideološkim stavovima i idejama o tome kuda društvo treba da krene – ako uopšte i stignu do tog krucijalnog pitanja.

Na prvi pogled deluje neodoljivo artikulacija očaja i prezira prema politici kao takvoj (traži se ukidanje svih stranaka, proterivanje svih političara, vraćanje vlasti narodu, pravom suverenu itd.). Pri tom, najčešće se zanemaruju sličnosti s totalitarnim ideologijama, koje upravo polaze od prezira prema političkoj utakmici i nude „univerzalna rešenja“ sa nesumnjivom moralnom superiornošću koja se ogleda u frazama kao što su pravda, jednakost, solidarnost, mir i demokratija. S obzirom na faktičku nemogućnost da se doslovno svi izjasne putem tih (post)modernih oblika neposredne demokratije (nemogućnost omnikratije), oni koji su najglasniji i najartikulisaniji – neretko uz pomoć spolja – preuzimaju funkciju „predstavljanja“. Prisutni govore u ime svih (onih koji nisu prisutni, koji su neuki i neinformisani – čiji je broj daleko veći u svim društvima nego broj onih koji čine ovu „avangardu“). U takvim situacijama, kada se nezadovoljstvo prelije na ulice, obično se kaže da se „vlast kotrlja po ulici“ – ali, za njom onda mogu da posegnu i oni koji nemaju demokratske kapacitete ni demokratsku kulturu.

Demonstranti lako dobijaju auru revolucionara, i tako postaju avangarda! Otuda se na proteste, tamo gde ih nema, uglavnom gleda kroz ružičaste naočare: oni se vide kao izraz društvene zrelosti, а ne kao znak duboke krize koja vodi ka građanskom ratu. Kada neko postane (ili zamišlja da je) „revolucionar“, tj. aktivan akter revolucionarne (korenite) promene, logično je da sve one koji nisu na liniji revolucije i najnaprednijih snaga smatra kontrarevolucijom, neprijateljima ili bar ljudima koji se moraju ubediti, svim metodima i sredstvima. Kada posle „revolucionarnog talasa“ nastupi period smirivanja, dolazi do diferencijacije, koja rezultira dubokom netrpeljivošću i isključivanjem. Da bi imao neki smisao i pozitivni efekat, svaki protest mora biti politizovan u pozitivnom smislu te reči, a saglasno poznatoj tezi Trockog (u prepirci s Buharinom): političari ne moraju biti revolucionari, ali revolucionari nužno moraju biti političari! Za sada, kod zagovornika revolucionarnog delovanja dominira stav da su protesti fenomen specifičan za visoko ekonomizirano društvo 21. veka i da predstavljaju legitimni oblik neposredne demokratije – bez obzira na to što takvo shvatanje neposredne demokratije žrtvuje proceduru na oltaru nekakvog višeg cilja. A taj cilj je neposredna moć građana koji sada ne moraju da čekaju kraj mandata da bi promenili lošu vlast. To više liči na narodni sud, nego na narodni parlament. Prevrati su prečica, koju sada zagovaraju čak i stare demokratije, koje to kod kuće ne bi nikako dopustile.

Najjača strana protesta je ujedno i njihova najveća slabost: proteste je lakše organizovati, nego preusmeriti u nešto što ima neke veze s javnim dobrom. Bez zajedničke i osmišljene ideologije, strukture i plana za političko delovanje sve se svodi na juriš u katastrofu – ili, u najboljem slučaju, u ponovno etabliranje vlasti nove elite, koja ima sumnjiv legitimitet sve dok ga ne potvrdi na demokratskim izborima i ne dokaže u praksi merama suštinske demokratije.

Mudri Uri Avneri podseća na Lenjina (koji je ozbiljno shvatao revoluciju): Lenjin je govorio da bez političke ideologije nema ni političke akcije, a bez akcije – nema ni istinske promene. Protesti mogu biti izuzetno podesan instrument za vršenje pritiska da se reši jedno pitanje (single issue protests), ali teško mogu dovesti do osmišljene promene (na bolje, naravno). U uslovima neoliberalizma, kada je politička klasa obesmislila demokratiju, čuvajući svoje interese i položaj bez obzira na izborne rezultate, protesti su legitimni i opravdani, ali su ujedno i izraz nemoći i razvlašćenosti. Oni sagorevaju u vlastitom žaru, a iza sebe ostavljaju ili pepeo ili političke mesije koji nemaju ništa zajedničko sa željenim idealima zbog kojih su protesti i pokrenuti. Ako se ne stvore novi oblici socijalne i političke organizacije (a za to će biti potrebno mnogo vremena i traganja), i najspektakularniji protesti biće na kraju prepušteni na milost i nemilost elita, koje su i organizovane i osigurane na osnovu finansijske i vojno-policijske moći, ponekad i spolja (bez obzira na to da li je reč o Moskvi, Briselu, Vašingtonu ili MMF-u). Zato ne treba da čudi što je Wall Street Journal objavio da bi bilo dobro kada bi jedan novi Pinochet „sredio“ stanje u Egiptu i uveo „zdravi“ kapitalizam, ma kakva bila cena u ljudskim životima…

Nova Makedonija, 10.03.2014.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 10.03.2014.