- Peščanik - https://pescanik.net -

Protiv akademskog šarlatanstva

6. tribina (ukupno 25-a) u drugom ciklusu tribina Nije Filozofski ćutati na Filozofskom fakultetu u Beogradu održana 7.11.2019. pod naslovom „Protiv akademskog šarlatanstva“. Govore Nenad Veličković, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Tatjana Paunović, profesorka Filozofskog fakulteta u Nišu, Biljana Stojković, profesorka Biološkog fakulteta u Beogradu i Dejan Ilić, urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga. Moderatorka je Ivana Spasić, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu. Integralni snimak

Dejan Ilić: Ne radim na univerzitetu, ali kao posmatrač moram da pitam: kako Univerzitet dozvoljava da se dogodi to što se dogodilo na Fakultetu organizacionih nauka? Trebalo bi da su to sve ljudi od integriteta, od akademske časti, od znanja i kompetencije, a oni su dozvolili da se to dogodi. Nije stvar samo u tome da Mali više ne može da ima titulu do koje mu je stalo, onakvu kakva je ona bila pre nego što je on stekao, nego i svi ti ljudi više nemaju onaj status koji su imali pre toga. Dakle, sve je zagađeno, sve je pokvareno.

Knjiga koju je napisao Nenad Veličković, a ja sam je u Fabrici knjiga objavio, pomogla mi je da razumem šta se to događa u visokoškolskim ustanovama. Kako može da se desi da Siniša Mali – ili ko god, ima takvih ljudi još, nije on jedini – kako mogu da urade to što su uradili i da im to prođe manje-više bez problema. A ukoliko se problem identifikuje, onda su potrebne godine da se to reši, evo sad već ulazimo u petu, šestu godinu. Zamoliću Nenada da vam ukratko objasni ono što inače u knjizi objašnjava na 300 strana, možda će uspeti da vam u desetak minuta kaže šta sam to ja naučio iz njegove knjige, zašto je meni sada jasno kako je Siniša Mali moguć i zašto je tako teško sprečiti tu zloupotrebu, ili to zagađivanje univerzitetskog, akademskog prostora.

Nenad Veličković: Potreba da napišem knjigu o kojoj Dejan govori, nastala je kad smo mi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prije recimo tri godine, usvojili Poslovnik o radu Naučno-nastavnog vijeća. Jedan član tog Poslovnika, o načinu na koji se glasa elektronski, formulisan je i usvojen u sljedećem obliku: „ukoliko se glasanje provodi na elektronskoj sjednici Vijeća fakulteta, glasanje se vrši na način da svaki član Vijeća fakulteta putem službenog e-maila glasa na način kako je dobio u uputi o načinu glasanja u periodu od dostavaljanja materijala do vremena označenog za glasanje na dan kada se održava elektronska sjednica“. Dakle, alogično, nepismeno, besmisleno, pravno neodrživo, ali je to bio dodatak u Poslovniku, da bi se na neki način regulisalo takozvano elektronsko glasanje.

Elektronsko glasanje je trebalo da se događa samo u nekim izuzetnim slučajevima, a onda se to svima dopalo i sad se praktično više od polovine odluka donosi na taj način – neko nešto klikne i onda dobijete 100 tačaka dnevnog reda, 100 „jeste li za ili protiv“, ali dovoljno je da pritisnete samo na jedno „da“ i svih 100 se usvoji. Pitao sam se kako je to moguće, pa sam onda shvatio da ti ljudi ili više nemaju živaca da se time bave, ili ne čitaju te materijale, ili im je ta rečenica možda i u redu, ili neće da se zamjere dekanu ili nekome ko je tu rečenicu tamo stavio.

Sve prepiske i materijale koje sam dobijao kao član Vijeća, slagao sam u jedan folder i onda – kao književnik, ali i kao pažljivi istraživač – pokušao da složim i prepričam i objasnim zašto je to sve problematično. Teme u ovoj knjizi su, na primjer, biranje asistenta. Odu dva profesora u penziju i na njihovo mjesto treba da dođe asistent, ali većina na odsjeku na kome se to dešava u tom trenutku nema svoj kadar, nema svog favorita, i onda se dvije godine odlaže prijem asistenta dok neko ne stasa, ili dok se recimo ne pokuša da se na mjesto, koje je inače raspisano za asistenta, dovede njihov kolega iz neke druge sredine, koji bi bio glas više u njihovim kombinacijama. Kad to propadne, onda se umjesto jednog asistenta prime dva, iako se dvije godine govorilo da nema mjesta ni za jednog.

Dakle, imate na Nastavno-naučnom vijeću tvrdnju da, ako bi se primio asistent, nema normi. Onda ja uzmem i potrošim sedam dana da nabavim sve podatke, napravim tabelu o tome koliko ko ima normi, danas, sutra, prije godinu dana, za pet godina, i pokažem u toj tabeli da na svaki mogući način ima. Kad to dođe na Vijeće, dokaz i činjenice koje ste iznijeli nemaju nikakvu težinu: sad već nakon 20 godina od rata u Bosni i Hercegovini, većinu uglavnom čine istomišljenici, ideološki, pa čak možda i stranački. Jedan od junaka ove knjige je, recimo, u januaru, u vrijeme njegovog izbora za redovnog profesora, tvrdio da nije član nijedne političke partije, iako je cijeli njegov angažman u proteklih 10 godina bio jasno vezan za vladajuću stranku u Sarajevu, da bi šest mjeseci nakon te izjave postao član glavnog odbora te stranke.

Ključna stvar u ovoj knjizi, koja je mene, inače, najviše zabavljala, jeste pokušaj da dokažem da unutar oblasti književnosti, unutar akademske zajednice, više nema standarda, i da se neki osnovni principi naučnog mišljenja i zaključivanja, istraživanja unutar te zajednice ne poštuju i ne slijede. U tom smislu sam, recimo, analizirao jedan udžbenik, jedan zbornik radova o Aleksi Šantiću, koji je objavljen prije četiri godine u Sarajevu, a inače sa nekog naučnog skupa u Mostaru. Pokazao sam da od 11 radova koji su objavljeni u tom zborniku, nijedan nema niti postavljen problem, niti razrađenu strukturu, niti obrazlaže teorijske koncepte na koje se poziva, a najčešće teorijskih koncepata i nema; pola od njih su nacionalno-romantičarski. Šantić je, recimo, u tom čitanju neko ko je pisao pod uticajem sevdalinki, autor „Emine“ i „Ostajte ovdije“. I onda se sa Šantića u tri skoka pređe na Mostar i na islamsku tradiciju u Mostaru, i suživot, i ne znam šta. Dakle, to je zbornik koji nema nikakvu naučnu težinu, ali je 11 ljudi dobilo nekakve poene ili mogućnost da napreduje u svojim karijerama.

Mene je zanimalo kako je to, recimo, moguće da načela ili principa nema, pa sam se onda prihvatio čitanja analize Zakona o osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju. Sad je, na primer, prije desetak dana u Sarajevu bila jedna jako važna, dvanaestosatna sednica Skupštine, posvijećena samoobrazovanju, gdje je najavljeno donošenje novog zakona – dakle, nakon dvije godine opet donosimo novi zakon jer, kao, ovaj stari ne valja, iako je stari donio predsjednik Skupštine, bio je premijer u prošlom mandatu, sad je predsjednik Skupštine. Sad on nije zadovoljan zakonom koji je on prije dvije godine gurao. Izabrana je komisija od 12 članova, mislim da u toj komisiji postoji jedan ili nijedan pravnik. To je kao da pozovete 12 ljudi da naprave projekat kuće, a niko od njih nije ni građevinar ni arhitekta.

Jedna od teza u moj knjizi je da najglasniji zagovornici akademske autonomije na Univerzitetu u Sarajevu, zapravo pod autonomijom podrazumijevaju samovolju. Oni bi da ih se ništa ne kontroliše i da ih se ništa ne pita, da nikom ništa ne odgovaraju, a da unutar tog svog zabrana donose odluke, pri čemu bi te odluke trebale da imaju veze sa akademskim standardima i sa naučnim standardima, ali nemaju. Tu više nema nikakvih kriterija, nema mogućnosti da se bilo šta provjeri – lobiji i interesne mreže, grupe koje tu vladaju i koje se organizuju, praktično mogu da odlučuju i o napredovanjima, i o karijerama, i o nastavnim planovima i programima.

Praktično, taj vladajući narativ koji je, naravno, u Bosni i Hercegovini rigidno nacionalistički, dobija podršku sa Univerziteta. Akademska zajednica bi trebalo da bude najglasniji kritičar političkih praksi koje nisu dobre, jer ljudi u akademskoj zajednici imaju resurse, imaju vrijeme da se time bave. Međutim, ona to ne radi. Ona, po mom mišljenju, izdaje svoju ulogu koju ima. Napravila je pakt, davno, sa politikom i sa vladom, sa vladajućom ideologijom, i umjesto da ti ljudi koji bi trebalo da kritikuju s pozicija nauke, sa argumentima koji su naučni, utemeljeni u istraženim i dokazanim činjenicama, oni praktično kao ideolozi sa autoritetom naučnika potvrđuju promašaje politike i tvrdnje koje nemaju veze ni s razumom ni sa stvarnošću.

Tatjana Paunović: Ja sam za večeras izabrala da sa vama podelim, i to je razlog zbog koga je meni jako drago što sam dobila za to priliku, tri primera koja se, zapravo, vrlo lako svrstavaju uz primere o kojima je Nenad govorio. Primeri su sa Univerziteta u Nišu i pokazuju do koje mere je stanje stvari alarmantno u akademiji, u akademskoj zajednici, i na koji način se to što je Nenad tako tačno, a bolno nazvao akademskim šarlatanstvom, može prepoznati na svim nivoima univerzitetske organizacije, na svim nivoima naših struktura i u svim domenima našeg rada.

Mnogo godina radim na Niškom univerzitetu, na Filozofskom fakultetu. Nikada nije bilo ovako. Tačno je da je to rezultat ogromnog pritiska koji univerzitet trpi spolja – prvenstveno, naravno, od centara političke i ekonomske moći – ali u jednakoj meri smo za to stanje univerziteta u raspadu odgovorni i mi sami, jer nikad se ni mi nismo ovako ponašali. Nikada se nismo ovako ponašali, ni kao pojedinci, niti kao kolektiv.

Prvi primer koji hoću sa vama da podelim je činjenica koja, verovatno zahvaljujući medijima kakvi jesu, nije ni poznata dalje od niške sredine i niške čaršije, Niškog univerziteta: činjenica da mi trenutno na Univerzitetu u Nišu imamo tri dekana koji su u svom trećem mandatu, a koji imaju osude komiteta za profesionalnu etiku Univerziteta u Nišu, od pre par godina. Pored toga, imaju i zahtev Agencije za borbu protiv korupcije za njihovu smenu, zbog nepotizma, korupcije i mobinga. Jedna od dekanica ima i pravosnažne odluke Višeg suda i Apelacionog suda u Nišu zbog mobinga, nepotizma, korupcije, nezakonitog otpuštanja. Te njene odluke koštale su fakultet kojim ona rukovodi, kažem, u trećem mandatu, milione dinara, što u sudskim troškovima, što u odštetama i nadoknadi plata za nepravedno otpuštene kolege, a jedan od kolega koji je bio otpušten je redovni profesor. To traje već gotovo pet godina. Ta dela nepotizma i korupcije sežu unazad do 2014. godine, sve ove odluke etičkih komiteta donošene su pre dve, tri ili četiri godine. Ti dekani i dalje sede u svojim foteljama.

To bi bio jedan primer koji očigledno ukazuje da ti dekani imaju veliku podršku rektora Niškog univerziteta koji je, pak, ako se setite, bio jedan od prominentnih potpisnika Apela 1000 u vreme predsedničkih izbora za aktuelnog predsednika države, te nas ne čudi zašto njegov kišobran političke moći ova tri dekana zaista štiti od zakonskih propisa, koji izričito zabranjuju da dekansku funkciju može da obavlja neko sa svim ovim osudama. Ali mnogo je veći problem to što – budući da se na univerzitetima još uvek, makar u formalnom smislu, sve procedure zapravo poštuju – ti dekani ne bi mogli da sede u tim foteljama da za njih nije glasala većina nastavnika njihovih fakulteta. Po važećim procedurama to glasanje čak nije ni javno, ne radi se o tome da pred punim amfiteatrom kolega neko treba da digne ruku za ili protiv. To je glasanje koje se zbiva iza paravana, potpuno je anonimno, tada ste sami sa sobom, zaista nemate nikakav razlog da ne uradite pravu stvar. A dekani su u foteljama zahvaljujući tome što su njih kolege izabrale. Taj primer našeg sopstvenog odustajanja od odgovornosti za stanje univerzitetske zajednice je zaista poražavajući.

Drugi primer koji hoću da iznesem večeras ne tiče se institucije kao takve, već se tiče izbora u akademska zvanja, o kojima je i Nenad govorio. Naš Univerzitet trenutno ima 14 fakulteta u svom sastavu. Do prošle godine bilo nas je 13. Novi fakultet otvoren je prošle godine. Radi se o Poljoprivrednom fakultetu. Mali kontekst za interpretaciju ovog primera, zašto je on značajan: godinama je spreman taj projekat i godinama se u Nišu znalo da bi taj fakultet trebalo da se otvori u Prokuplju, gde postoji jedna stara i vrlo dobro organizovana srednja škola za poljoprivredu, koja je vrlo uspešna. Tek, odjednom, Fakultet nije otvoren u Prokuplju, već u Kruševcu.

To je kontekst u kome treba interpretirati sad ovaj podatak: juna meseca 2018. godine, na sednici Naučno-stručnog veća za društvene i humanističke nauke, odlučivalo se o izboru jednog nastavnika u zvanje docenta na tom novom fakultetu u Kruševcu. Više kandidata je bilo prijavljeno. Od svih kandidata, samo je jedna kandidatkinja zapravo ispunjavala minimum uslova za izbor u zvanje po važećem pravilniku našeg sopstvenog univerziteta. Naravno, izveštajem je predložena ne jedina kandidatkinja koja ispunjava uslove, već jedna druga kandidatkinja, koja minimalne uslove za izbor nije imala. Naravno da je Veće Univerziteta podržalo taj izveštaj i docentkinja je izabrana, uprkos činjenici da nije imala ispunjene uslove za izbor.

Ako mislite da je to kraj priče, nije. Na istoj sednici trebalo je da bude izabran još jedan nastavnik veština, engleskog jezika, pa sad možda zato što je reč o mojoj struci – ja sam, naime, anglista – možda sam ja bila malo glasnija, ubedljivija, dala možda jače argumente, budući da kandidatkinja koja je predložena za izbor takođe nije ispunjavala minimalne uslove za izbor, na kraju Veće nije podržalo taj izveštaj i ona nije izabrana. Na sledećoj sednici istog Veća pojavio se rektor lično. On je Veću eksplicitno rekao da odluka koja je doneta na prethodnoj sednici nije zadovoljavajuća i da treba usvojiti prigovor kandidatkinje koja nije izabrana. Ona u svom prigovoru nije imala nikakve argumente da iznese, jer pravna procedura nije prekršena, ona jednostavno nije imala uslove za izbor u to zvanje – pa je, prosto, najlepše zamolila da joj se to zvanje dodeli. Da nije bolno, moglo bi da nam bude i smešno – ta kandidatkinja je na toj drugoj sednici Veća, na kojoj prisustvuje i rektor, bila izabrana u zvanje.

Opet hoću da kažem: eksplicitan, direktan, blatantan pritisak od strane ljudi na pozicijama moći – to je nešto što razumemo, nešto sa čim možemo relativno lakše ili teže da se nosimo – ali to je nešto što ne dovodi u pitanje smisao našeg postojanja, smisao svega što mi radimo na univerzitetu. To je prirodno stanje stvari, da tako kažem, znači da oni koji su u poziciji moći pritiskaju, a da se univerzitet odupire. Ali zašto se univerzitet više ne odupire, zašto se pojedinci na univerzitetu više ne odupiru? Šta je to što ljude natera ne samo da ćute, žmure i okreću glavu, već da aktivno učestvuju u sopstvenoj propasti, odnosno u rušenju sopstvene kuće?

Zaista mislim da se do pre svega nekoliko godina takve stvari nisu u ovoj meri dešavale, one su možda bile na nivou sporadičnih incidenata, ali nije se dešavalo da u toj meri pripadnici akademske zajednice odustanu od minimuma svoje profesionalne odgovornosti. Čujem i motivaciju u svemu tome: pa dobro, to je jedna recenzija, to je samo jedna recenzija, toliko je toga bilo, pa šta sad… Drugi razlog koji može da se čuje je: pa znate šta, toliko je toga, da čovek stvarno ne može neprekidno da vodi ratove. Znači, ako vi imate 100 tačaka dnevnog reda, praktično za svaku od 100 tačaka dnevnog reda bi trebalo reagovati, kritikovati, upozoravati.

Ono što je po meni najveći problem jeste nepreuzimanje odgovornosti. Mislim da sve naše kolege zapravo očekuju da nam neko drugi reši problem. Taj neko drugi ne postoji. To je ono što mi moramo konačno da shvatimo, ukoliko ne želimo da ovaj Titanik – to je metafora koja meni možda bolje odgovara večeras – zaista uskoro i ne bude uopšte vidljiv na površini. Sa najnovijom situacijom na vašem Univerzitetu, sada svi čekaju da Komitet za profesionalnu etiku Beogradskog univerziteta – gde sedi 7-8 ljudi, koliko znam – da sad ta jedna grupa od sedmoro ljudi reši problem, pa zašto bismo se mi uopšte time bavili kada, eto, rešiće neko tamo, pa neka bude to i Komitet za profesionalnu etiku. Podsetiću vas na činjenicu da na našem Univerzitetu troje dekana imaju osudu Komiteta za profesionalnu etiku i ništa.

Mislim da je vreme da počnemo da se pitamo šta će biti dan posle te čuvene sednice Komiteta za profesionalnu etiku, jer se bojim da može da se desi jedno veliko ništa. Radi se o tome da mi zapravo ne radimo svoj posao, a pre ili kasnije ta relativizacija spusti se do učionice i do studenata. Na osnovu čega mi onda možemo sebi da kažemo „ja radim svoj posao, mene ne zanima ko će biti rektor, mene ne zanima ko će biti dekan, mene ne zanima nešto što nije doktorat iz moje oblasti“?

Skoro se desilo da smo upisali jednu studentkinju na filologiju, koja je strana državljanka, iz afričke zemlje. Papiri su bili svi u redu i nije bilo nikakvih problema, štaviše, radovali smo se internacionalizaciji našeg Univerziteta u tom smislu. Sve je bilo u redu dok jedna koleginica nije skrenula pažnju i podelila sa nama svoju nedoumicu, odnosno problem koji je imala, a desilo se da je – pošto znate, kad je mali broj studenata na višim nivoima studija, konsultativna je nastava i studenti uglavnom mogu i u elektronskoj formi da pošalju svoje radove. Studentkinja je poslala završni rad. On je bio odličan, ali je profesorka iz nekog razloga poželela da je vidi lično i da popričaju o radu. Kada je studentkinja došla na taj razgovor, profesorka je shvatila da studentkinja gotovo da ne zna dve reči engleskog. I sada se profesorka obratila, naravno, Veću koje je oformilo komisiju, i komisija je zapravo to i potvrdila, da studentkinja nije u stanju da studira na tom studijskom programu i da polaže ispite. To ne bi bilo uopšte vezano za našu temu večeras, da nismo, kada smo otvorili indeks te studentkinje, mi videli da je ona već bila položila dva ispita. To je bio treći ispit. Pa kako je to moguće? Tako što ljudi nisu radili svoj posao. Rad je bio dobar, profesorka je probala i da preko softvera za analizu plagijata dođe do izvora. Nije uspela, naravno.

Prolazeći pored fakulteta pre neki dan, našla sam oglas – mislim da ga još imam negde u papirima: „Marija piše vrlo kvalitetno i brzo sve vrste radova za studente‚ nastavnike i saradnike fakulteta“. Ne može se okretati glava od stvari za koje smo, ne znam kako, odlučili da nisu deo našeg posla. Pre ili kasnije to zaista dođe do samog temelja onoga što mi radimo. Mi moramo da radimo svoj posao. Ako ne u institucijama, jer je besmisleno, onda van institucija. Ovo je jedan dobar način da radimo sa ljudima, naš alat su reči. Mi možemo samo da pričamo, i treba pričati.

Olako smo prepustili javni prostor. Društvena uloga univerziteta je da definiše temeljne vrednosti društva: šta je dobro, šta je loše, šta je prihvatljivo, šta je neprihvatljivo. Mi smo odlučivanje o tome prepustili drugima. To je naš posao. Ako to ne radimo, mi ne radimo svoj posao, i ja mislim da mi nemamo izbora, moraćemo da radimo svoj posao i dalje.

Biljana Stojković: Živimo u društvu koje vladajuća elita, i to ne samo ova, mada je ova najeksplicitnija u tome, apsolutno ne razume. Ne razume ništa o tome kako funkcioniše društvo, šta su društveni temelji; oni zaista ne znaju ništa. Imam prijatelje koji rade po različitim ministarstvima, ne kao politički postavljena lica, već kao administracija, stručna lica. Oni kažu da je bilo situacija u različitim ekipama vlasti, kad oni dođu i ne znaju kako nešto treba da rade. Ali ovo je prvi put da se desilo ne samo da ne znaju kako, već ne znaju ni šta treba da rade. To je zaista užasno deprimirajuće.

Svakog jutra se zapitate kako ovde bilo šta funkcioniše. Oni ne razumeju ni šta je institucija, bilo koja, a naravno da ne razumeju šta je institucija univerziteta. Oni misle da je univerzitet isto što i bilo koje javno peduzeće. Univerzitet je, recimo, kao Krušik. Vi morate tu da ćutite zato što vam država daje pare, i kako se uopšte usuđujete da bilo šta komentarišete. Na jednoj raspravi o novom Zakonu o nauci, državni sekretar u Ministarstvu prosvete i nauke, koji je bio nadležan za taj zakon, strašno se iznervirao posle izvesnog vremena brojnim negodovanjima i zamerkama na taj zakon. On je u jednom trenutku izgubio kontrolu nad sobom i rekao: „Ali vi ne razumete. Mi vas plaćamo. Mi odlučujemo da li ćemo vas platiti, koliko ćemo vas platiti, da li uopšte vi treba da postojite u našem sistemu“.

To je, dakle, spoljašnji pritisak. A unutra su mnogi ljudi na to pristali, uvalili se u različite upravne odbore, poslove kakve god možete da zamislite, kao profesori univerziteta su ubačeni na različita mesta na državnim jaslama. Na Tviteru, recimo, možete da vidite da primanja tih profesora kada saberete iznose preko 4-5 hiljada mesečno, a sva dolaze iz budžeta, po različitim osnovama. Dakle, nekim ljudima je tako dobro. Takvi ljudi ne žele ni unutar svojih institucija, dakle univerziteta, da čuju glasove pobune. Oni su ti koji guše te glasove, oni su ti koji uteruju strah u kosti mlađima.

Osvrnuću se na Dejanovo pitanje kako taj čovek, Siniša Mali, ne razume da taj doktorat, za koji se tako grčevito bori, više ništa ne vredi. Razmišljala sam to tome, stvarno se postavlja već dugo pitanje čemu uopšte služe doktorati, kad su prilično obesmišljeni, i zašto svi ti naprednjaci na vlasti kupuju diplome bezočno, dakle ne samo doktorske, već i osnovnih studija. Čemu to njima služi? Šta će im, kad im u stvari i ne treba jer je, evo, i predsednik rekao da možete da imate i osovnu školu, pa da vladate na koji god način, i zaista, šta će im? Tri su nivoa objašnjenja – dosta piše na raznim mestima u analizama cele ove stvari: oni sebe žele da predstave kao ljude koji sve znaju i sve mogu. Znači, njima je autoritet i idol Aleksandar Vučić koji neupitno sve zna i sve ume, dakle, za sve se pita. Oni su, dakle, omnikompetentni. To je samo sa tog najvišeg nivoa spuštena priča. Svi oni žele da liče na njega. Jedan od načina, najbezbolniji i najbrži, da dosegnu te zvezde, jeste da kupe diplomu.

Možda najpodmukliji nivo ukazuje na zaista ozbiljan projekat urušavanja obrazovanja uopšte. To jeste svetski trend, a očigledno i ovde, da mi u stvari treba potpuno da izbrišemo važnost znanja, obrazovanja, akademske zajednice kao intelektualnog temelja jednog modernog društva. Dakle, sve to treba satreti, odnosno izvrgnuti ruglu, i prosto da to više ništa ni ne znači.

Ovde se nalaze i studenti bez kojih se mi uopšte ne bismo mrdnuli iz ove priče o doktoratu. Dakle, bez one blokade rektorata cela stvar oko procedura za proglašavanje plagijata bi se vraćala sa jedne na drugu instancu, sa Etičkog odbora univerziteta, na Etičku komisju FON-a, i taj bi se ping pong igrao u nedogled. Studenti su ti koji su saterali Rektorat u ćošak i naterali ih da tu proceduru završe. Studenti su ti koji su okončali agoniju, bar što se tiče izjašnjavanja Univerziteta. Kako će izgledati odluka, ne znam, ali bar ćemo znati na čemu smo i ja zbog toga neizmerno volim ove naše studente koji su nas isterali na čistinu i naterali nas – ili bar ja želim da verujem da su naterali nastavnike ovog univerziteta da stanu jasno, da se suprotstave ovima koji žele da nam oduzmu svaki integritet.

Ivana Spasić: Naterali su nas ili da stanemo iza toga, ili da jasno kažemo koji među nama ne žele to da urade. Htela sam da pitam Dejana da li je dobio sada iz ovih izlaganja odgovor na svoje pitanje kako je moguće da smo mi to dozvolili. Ja bih rekla da je odgovor da ne postojimo mi, postojimo različiti „mi“. Univerzitet nije korpus, nije korporacija, kao što je možda bio u srednjem veku, ili možda u 18. veku, ili možda i do pre nekoliko godina, kako Tanja kaže, u većoj meri nego što je sad. Dakle, mi smo veoma različiti, i zato dozvoljavamo.

Dejan Ilić: Kad me tako pitaš, moja prva želja je da ti kažem: mnogo ste vi naivni. Probaću to da objasnim: Biljana se obratila direktno studentima i kaže da su oni uradili nešto zbog čega smo mi možda nešto dobili, ako ništa drugo, onda bar neku istinu o samima sebi. Jedan savet studentima: ako ste gledali štrajk u Pošti koji je bio, ja mislim, početkom ove godine, kada su stale sve pošte u poštanske usluge – štrajk je rešen praktično u roku od nedelju dana. Otišao je doktor Stefanović sa svojim obezbeđenjem tamo da pregovara sa radnicima u štrajku. I rekli su radnicima, „sve ćete dobiti što tražite, prekinite štrajk“. Radnici nisu dobili ništa, ali su štrajk prekinuli.

Tog trenutka kad su prekinuli štrajk, počelo je lagano: pritisci na radnike, otpuštanja. Sada Post-ekspres praktično funkcioniše vrlo otežano, nemaju dovoljno radnika, jer nisu dobili ono što su tražili, iako im je obećano da će biti tako. Bilo je važno da se štrajk prekine u tom trenutku, zato što praktično država bez pošte nije država. To je bio jedan od najjačih udaraca ovom režimu. Prosto se pokazalo da ovaj režim ne može da vodi državu, jer ne može ni Poštu da organizuje, i slomili su ih, slomili su ih tako što su im rekli: „dobićete to što tražite“. Nisu dobili, i razjurili su ih. Tačka. To će da se desi verovatno i vama. Dobili ste to što ste tražili tom blokadom, izašli ste iz te zgrade i sad ste ostavili prostor da se manipuliše, pa jedno odlaganje, pa drugo, i sve.

Nije stvar u tome. Nemojte da se ljutite, ja sam na vašoj strani, manje-više, ali morate da gledate okolo, da učite šta se događa oko vas i da vidite kako ovaj režim funkcioniše. Ovaj režim možete da zaskočite jednom, ali ne možete da ga zaskočite dvaput. Kad ga zaskočite jednom, ne puštajte ga. I to je cela priča. Vi ste pustili i sad ćemo da vidimo šta će da bude. Da sam na vašem mestu, ja bih planirao 23. novembar.

Mi stalno govorimo o njima. Strašno je jednostavno pokazati da su na vrhu ove države idioti. A oni su nama najmanji problem. Mi smo nama problem. Nemojte da se bavimo njima. Hajde da se bavimo sobom. Šta je ceo ovaj proces sa Sinišom Malim? Šta sad, vi hoćete Sinišu Malog da uterate u red? Pa nije tačno, uopšte se ne radi o tome. Siniša Mali uteruje u red univerzitet. Nije univerzitet taj koji vaspitava Sinišu Malog, nego Siniša Mali vaspitava univerzitet. Mi sad imamo tu bitku: da li će se univerzitet slomiti ili ne. Da li će Siniša Mali i ceo ovaj režim uspeti da obrazuju univerzitet onako kako njima odgovara, ili će univerzitet uspeti da se odbrani?

Tatjana Paunović je pisala o tome i rekla je praktično isto ovo što i Biljana – ne treba Malom doktorat zato što je važno imati doktorat i zato što je to nekakva stvar prestiža ili časti. Doktorat je potreban da bi se ponizio univerzitet i da bi se pokazalo da doktorati ništa ne vrede. To je bitka koja se bije. Njima treba poslušan univerzitet koji će da radi tačno ono što mu se kaže, bez obzira na to da li to ima smisla ili veze s nekom našom predstavom o tome šta bi univerzitet trebalo da bude. To ne znači da oni ne znaju. Oni tačno znaju šta rade. Da li je to dobro ili loše, da li je to pogubno ili ne, to je naša stvar, a ne njihova.

U ovom trenutku mi imamo to: univerzitet više nije mesto koje obrazuje ljude. Mi prolazimo kroz proces u kome se obrazuje univerzitet. Univerzitet se tretira kao maloletnik koji treba da se nauči i dovede u red. Da li će univerzitet tome da se odupre, da li će da kaže „pa čekajte malo i mi nešto znamo“ – to je sad stvar ljudi na univerzitetu. Kad saslušate sve ove priče i kad vidite kako se ljudi ponašaju na univerzitetu kada treba da glasaju, kada treba da razgovaraju, šta vi mislite, ko će u toj borbi da odnese pobedu? Ja ne znam.

Nenad Veličković: Mi smo u Sarajevu radili, prije tri ili četiri godine jedno, dosta zanimljivo istraživanje. U timu je bilo 20-ak ljudi. Uzeli smo udžbenike takozvane nacionalne grupe predmeta, pošto je to podijeljena zemlja, vi to znate. Srbi imaju svoj dio i tamo uče svoju djecu svojim stvarima, Bošnjaci svoju djecu svojim, Hrvati svojim. Sve je jedna država ali su tri potpuno odvojena nastavna plana i programa, i praktično tri škole.

Dakle, tu grupu predmeta čine vjeronauka, jezik i književnost, geografija i istorija. Mi smo postavili dva pitanja, mislim bilo ih je više, ali dvije su nas stvari zanimale: uzeli smo, recimo, iz književnosti, više desetina čitanki, pa onda svaka čitanka ima lekcije, recimo 30 lekcija puta 20, to je sad 600 lekcija koje smo mi analizirali. Zanimalo nas je, sad, kad otvorite tu lekciju, ima li u njoj nekih vrijednosti, dakle, neke etike u tome. Da li oni djecu uče da je dobro voditi računa o jednakosti, pravdi, altruizmu. To je bilo jedno pitanje, a drugo je da li se u toj lekciji razvija kritičko mišljenje, dakle, da li oni sad propituju to što im se kaže. Rezultati su bili katastrofalni. Dakle, 7% je bilo lekcija u kojima imate te takozvane univerzalne vrijednosti, a recimo 30-40% onih nacionalnih: Srbi srpsko, Bošnjaci bošnjačko, Hrvati hrvatsko. Kritičko mišljenje, isto tako, 10%, recimo. Ali nas je iznenadilo, i to je stvarno bio možda najdragoceniji podatak, preko 50% tih lekcija nema ništa, znači potpuno prazno. Stoje tamo i ne znate ni zašto stoje, ni čemu služe, ni ko ih je tamo stavio. Pola sadržaja udžbenika u osnovnoj školi niti su vezani za etiku, čak ne služe ni naciji, ničemu! Potpuno besmisleno.

Postoje razne interesne mreže, recimo unutar slavistike. Ja odem na jedan kongres, jer me pozovu, tamo nešto pričam, upišu mi da sam bio. Tog koji je mene pozvao pozovem ja, pa mu uzvratim posjetu, pa onda on bude kod mene. Vi uopšte ne morate biti ni dobar u svojoj struci; ako ste menadžer, a postavi vas politika, ili ovakav dekanat o kom sam govorio, na poziciju da vi održavate takve kontakte, vi dakle imate koliko god trebate i koliko god hoćete bodova. Niko vas ne pita.

Plagijat je, mislim, najbanalnija moguća stvar i zapravo je strašno, jer ako se na najbanalnijoj desi ovo o čemu je Dejan govorio, a ja pretpostavljam da će se to desiti – poniziće se Univerzitet i oni koji znaju dobiće jasnu poruku da su pobijeđeni silom, nasiljem najprostijim, a oni koji ne znaju, oni će zapravo zaista shvatiti da tu više nikakvog znanja i nema, da znanje ima onaj ko ima mikrofon, i to je to.

Tatjana Paunović: Ne može ova bitka da bude bitka nas koji smo sticajem okolnosti članovi akademske zajednice jer tu radimo. Ako sruše univerzitet, naći ćemo mi neki drugi posao, znači živećemo mi od nečega drugoga, ali ne znam da li će društvo živeti.

Dejan Ilić: Molim vas, samo jedno pitanje: univerzitet nije sam, on postoji zbog drugih. Šta univerzitet radi za druge u ovom trenutku u ovoj zajednici?

Tatjana Paunović: Kad kažem univerzitet, ja mislim na sebe. Ja radim sve što mogu. Radim ono što mislim da je moralno, da je odgovorno. Znam još mnogo ljudi kao ja, i na svom fakultetu, i na Beogradskom univerzitetu. Među nama ima ljudi kojima se zaista nema šta prigovoriti. I kad kažem univerzitet, ja mislim – ja. Mislim da je to jedini mogući pristup ovom problemu. Zapravo, svako treba da se bavi sobom i da preslišava sebe. Ja neću preslišavati svoje kolege koji su digle ruku za ono što ja mislim da nisu smeli da dignu ruku. Ja ću svojim primerom, dokle bude postojao univerzitet, raditi ono što ja verujem da svaki profesor univerziteta treba da radi.

Mogu da vam kažem da to ima efekta. Ljudi čije sam izveštaje o izboru ja potpisivala, sjajni su ljudi, odlično rade svoj posao. Mislim da do moralnog pada ne dolazi u velikom prasku. Mi sada imamo ovu situaciju, koja je zaista privukla veliku pažnju, ali do moralnog sloma univerziteta zapravo je došlo nizom malih pogrešnih koraka, pa tako verovatno možda imamo šanse i da izađemo iz svega ovoga: svakoga dana nemojmo da donesemo pogrešnu odluku, donesimo ispravnu odluku.

Biljana Stojković: Važno je da svako od nas bude taj pojedinac koji će da radi, ali je važnije da razvijamo ovo što bih nazvala „zajedništvo“, a možda i neki revolucionarni duh, da se zajedno izborimo sa ovim sa čim smo suočeni. Reči su važne kao alatka ovde, ali je moguće da sa ovima reči nisu dovoljne. Ja ne pozivam, naravno, na oružje, potpuno sam antimilitantna, ali kao ujedinjeni front protiv ovoga svega sa čime smo suočeni: neznanja, bahatosti, korumpiranosti, svega što možemo da vidimo. Konačno, pojednac, ukoliko je u svemu ovome ostavljen na čistini, vrlo je slab. On je u mraku i njega će taj mrak pojesti, a samo zajedno, kao kolektiv, kao grupa koja razume koje su vrednosti oko kojih se okupljamo, možemo da doprinesemo nečemu dobrom. Dejan je imao komentar na pismo koje je upućeno studentima.

Dejan Ilić: Taj odgovor koji su dali profesori studentima, iz mog ugla, zapravo je bio nedovoljan, loš, na neki način nefer. Naravno, ja sam upotrebio težu reč i rekao sam da je sramota što su uopšte tako nešto napisali. Kako je došlo do tog 4. novembra? Pa onda kažete: „iju, nismo računali! “ Pa sramota! Hajde sad, imamo posledice. Niste računali. Šta je posledica vašeg neračunanja? „Hajde da sačekamo“. Šta čekate?

Drugo, ja ne razumem kako procedure važe za nas, a ne važe za njih. Nelegitimni predsednik ove države izađe uvek i pre suda, i pre bilo kakve komisije, i kaže šta je odluka, za njega ne važe procedure, a za nas važe procedure. Šta je problem rektorki da kaže: „ja znam da je to plagijat, ali moram da sačekam zvanično; ali evo, ja znam da je plagijat“? I to bi imalo istu težinu kao kad Vučić kaže: „Ne, to sve za Stefanovića i njegovog oca nije tačno“. Mrtav ‘ladan. A rektorka kaže: „Moram da čekam zvanično telo i odluku“. Pa ne, reci da je plagijat: „ja lično, kao Ivanka Popović, ja mislim da je to plagijat i znam da je to plagijat, ali ne mogu kao rektorka to da donesem, moram da sačekam. Ali ja znam da je to plagijat“. To je rečenica od integriteta. Tako to zvuči. A ne – čekamo. Šta čekate? Jel vam rekao čovek da nije plagijat? Šta čekate?

Ljubinka Dragovčević: Prošle nedelje sam napisala veliki tekst o tome šta je, iz istorijskog iskustva, autonomija univerziteta, na primeru našeg Univerziteta. Povodom ovoga što rade studenti, htela bih samo da upozorim: 1936. godine rektor Vladimir Ćorović je, da bi sprečio ulazak policije, formirao univerzitetsku stražu, čak im je obukao i uniforme. Ta straža je trebalo da umesto policije štiti Univerzitet. Mene ovo što se sada dešava jako podseća na to. Ne znam kakve ovi sada imaju uniforme, samo sam ih videla iz daljine. To je nešto što nam preti da će potpuno uništiti autonomiju.

Mi smo i zaboravili šta znači autonomija, ali neću o tome. Kada govorimo o nama koji smo radili, ili radimo još uvek na univerzitetu, htela bih da podsetim samo da je još 1844. godine, u prvom Zakonu o školstvu pisalo kakav treba da bude profesor: častan i pošten. To je ono što je važno. Mislim da smo mi te elementarne stvari izgubili; kao da nam treba neka univerzitetska hipokratova zakletva, gde ćemo mi reći: poštovaćemo autonomiju Univerziteta, radićemo časno svoj posao, nećemo krasti, nećemo ponižavati studente. Ali mi smo to zaboravili, da smo mi odgovorni prema ovim mladim ljudima, da oni treba nekada da nešto rade, a mi se pravimo ludi, samo da nas neko ne potkači, da nas neko ne prozove u novinama.

Jako mi je žao što su ovi mladi ljudi doživeli da im svi mi budemo profesori. Za razliku od moje generacije, koja je počela ovde da štrajkuje od 1966, na ovom univerzitetu. Sada zaista ne razumem gde su te naše kolege i gde su ti naši profesori.

Ivana Spasić: Ja mislim da mi mnoge pretpostavke nemamo koje bismo voleli da imamo. Ne bismo o ovim stvarima ovoliko govorili da su univerzitetski profesori sami formirani, socijalizovani tako da se neke stvari podrazumevaju, da su neke stvari nezamislive, da su samo ekscesni i vrlo manjinski oni koji se zovu profesorima i nalaze se u toj ulozi i imaju taj društveni status, a ne poštuju neke osnovne principe i naučnog rada i autonomije univerziteta.

Možemo da ulazimo u te istorijske priče, o kojima profesorka Trgovčević neizmerno stručnija od nas ovde, da neke srećnije sredine koje su mogle da svoje institucije u dužem periodu u kontinuitetu razvijaju, imaju onda taj ljudski materijal malo pogodniji za to. Dakle, mi moramo da računamo na jedan nizak prag s kog polazimo. Šta je to na šta računamo u smislu ovih „nas“, dakle, mi sa ove strane, na univerzitetu, kakvi smo, pa sa tima nama, takvima kakvi smo, šta možemo da učinimo. Ali to jeste dobra sugestija.

Pitanje iz publike: Ja, recimo, vidim jednu pozitivnu stvar u tome što rektorka nije rekla da jeste plagijat, mislim da bi bar u nekim situacijama trebalo da reagujemo suprotno Vučiću. Znači, ako on dozvoljava sebi pravo da komentariše sve, mislim da nekad mi treba da stanemo i da ne radimo tako, odnosno da ne koristimo te metode, jer na taj način pokazujemo da poštujemo instituciju.

Dejan Ilić: Ja sam sačekao 4. novembar, sačekaću 22. novembar, sačekaću i dalje šta će da bude. Ja razumem vaš argument, i nije da ga nisam promislio, nije da nisam razmišljao o tome. U redu je to meni. Znate, pozivati se na pravila je privilegovana pozicija. Pravila poštujete kada vas nepoštovanje pravila ne pogađa previše. Mislim da univerzitet i zaposleni na univerzitetu još uvek ne misle da su egzistencijalno i na razne druge načine ugroženi, to je moje mišljenje, i zato mogu da se igraju procedure i pravila.

Nenad Veličković: Ja bih vratio malo priču na naslov: „Protiv akademskog šarlatanstva“. Nekako je to otišlo, s dobrim razlogom, na plagijat ali plagijat je samo jedan oblik šarlatanstva. Ono o čemu sam govorio, to je da je to šarlatanstvo masovnije. Čak i kad se ne plagira, govore se laži, besmislice, loše stvari koje se predstavljaju kao da su nauka, učimo nove generacije stvarima koje nisu tačne, koje su štetne, zato što smo, barem u Sarajevu, zaposlili previše ljudi na fakultete. Svi oni moraju da imaju norme. Kad imaju norme, svi oni nešto moraju da pričaju, svi moraju nešto da ispituju, i onda ta gomila profesora čeka u redu da ta sirovina za njihov posao, studenti, nešto nauče i da ih oni pitaju.

Nažalost, ja samo sa zavišću mogu da gledam šta se dešava ovde, jer u Sarajevu su se studenti samo jednom, možda na pola sata, okupili oko nečega. U knjizi koju smo pominjali ima jedno poglavlje o studentima, zašto su takvi i zašto nema nade da se tu nešto promijeni, zašto su neorganizovani. Između ostalog, možda i zato što u Sarajevu ima mnogo manje ljudi koji govore o stvarima kao što se govori u Beogradu, na način na koji se govori. Tako da nije možda tu tako crno kao što vama iznutra izgleda, kad se gleda malo izvana, ovo je ipak jedna živa scena, i činjenica da studenti nešto rade, pokazuje da se i nešto i sa profesorima tu dobro događa. Tako da, primite izraze moje iskrene zavisti.

Peščanik.net, 08.11.2019.

PLAGIJATI