- Peščanik - https://pescanik.net -

Prva i Druga ćirilica

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Radije čitam nego što slušam Ljiljanu Smajlović, premda i jedno i drugo vršim u krajnjoj nuždi, nekad manjoj nekad većoj, tako da sam juče ipak dobro prošao slučajno nabasavši na link ka njenoj poslednjoj kolumni od 21. juna, koja je svojevrsni utuk na utuk protiv predloga da se novinama koje izlaze na ćirilici smanji porez na dodatu vrednost.

Pročitavši naslov “I dogodine na ćirilici”, već sam bio spreman da zatvorim latiničnu stranicu Politike (kao korisnik screen reader software-a ćiriličnu i ne mogu da čitam, jer to čudo tehnike sa mrskog Zapada namenjeno slepim osobama ne prepoznaje autentične srpske fontove), ali me je sledeća rečenica, neka vrsta podnaslova, isprovocirala da ne odustanem:

“Kako smo naljutili latiničnu konkurenciju i zašto Politika ima neprijatelje kakve je i zaslužila.”

I zaista nisam zažalio, budući da me tekst, suprotno autorkinoj želji, nije samo peckao svojim tupim žaokama, nego me je na momente i nasmejao.

“Opet smo na sebe navukli gnev beogradske čaršije”, započinje svoju kolumnu gospođa Smajlović, u tom trenutku verovatno ne znajući da će poslednji pasus tog teksta glasiti ovako:

“Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine, koje štite nacionalne i državne interese i predstavljaju glavnog protivnika podela na „prvu” i „drugu” Srbiju. Novine zasnovane na uverenju da svako može da razgovara sa svakim, da političke razlike ne mogu biti prepreka dijalogu i da u stvarima oko kojih se najviše gložimo postoji mogućnost da je druga strana u nečemu u pravu – ili da, u najgorem slučaju, na pogrešan način izražava neki ozbiljan problem.”

Ali vratimo se na početak kolumne, gde me nije toliko zbunilo ono prvo lice množine, već mnogo više ona reč “gnev”, koja je autorkinom cinizmu neočekivano odredila putanju bumeranga. Umesto da, kako je želela gospođa Smajlović, uvredi nekolicinu novinara i pisaca, ta reč je razotkrila njen nišči duh i vrhunsko licemerje. Jer kako to da glavna urednica glavnih nacionalnih novina gnevom karakteriše pravo na različitost, slobodu mišljenja ili lične stavove pojedinaca, makar oni u suštini a ne samo u načinu izražavanja bili “pogrešni” (kao u potonjim slučajevima Svetislava Basare, Draže Petrovića i Dragoljuba Žarkovića), i o kojima – usuđujem se da primetim – autorka sa “gnevom” piše?

I kako to da za podele i izdaju optužuje druge, kada već sledeći pasus svoje kolumne počinje rečenicom:

„E, „drugosrbijance” je ovog puta rasrdila briga za ćirilicu.“

A ko su ti „drugosrbijanci”? To su – sada do izražaja dolazi ono prvo lice množine – svi oni koji nisu “mi”, a “mi” smo svi oni koji uređujemo, pravimo i čitamo nacionalne novine, one koje su nam neophodne i koje “predstavljaju glavnog protivnika podela na „prvu” i „drugu” Srbiju”. “Mi” smo, dakle, zaštitnici, a “oni” – svi ostali koji ne misle kao “mi” – oni su, naravno, izdajnici, “drugosrbijanci”, “petokolonaši” – kako su ih te iste nacionalne, još preciznije nacionalističke novine proglasile početkom devedesetih.

I kako razumeti ovaj pasus:

“Teško se u stvari setiti nečeg manje kontroverznog od sugestije državi da se malo više pobrine o ćiriličnom pismu i novinama. Čak i da je posredi samo komedijant slučaj, opet je činjenica da na ćirilici kod nas izlaze mahom ugledni, pristojni i profesionalni listovi i da je među lokalnim medijima, koji su i danas u Srbiji najugroženiji, mnogo ćiriličnih listova s dugom i časnom tradicijom.”

Komedijant zaista jeste, ali ne „slučaj” već glavna urednica Politike, koja ne razlikuje novine i listove od onih koji ih prave, pa im pripisuje i pristojnost i ugled i profesionalizam, kao što sa svog uredničkog pijedestala daje sebi pravo da komentariše bilo čiju čast, makar ona pogrešno bila pripisana tradiciji. A znamo kakvu je ne tako davnu tradiciju imala upravo Politika.

Međutim, jedna od nekoliko podela koje ne samo u Srbiji, ali i u njoj (svejedno da li “prvoj” ili “drugoj”), dolaze u obzir, jeste podela na one koji znaju i one koji ne znaju šta i o čemu pišu, a u ove “drugosrbijance” očigledno spada i gospođa Ljiljana Smajlović, koja bi, ako zaista želi da bude prvobraniteljka nacionalnih interesa, morala da pravi razliku između jezika i pisma, u šta verne, ali i slučajne čitaoce svoje kolumne, bojim se, nije uverila. Jer da je drugačije, u njenom “gnevnom” tekstu ne bi stajao ovaj pasus:

“Francuzi inače biju tešku i neravnopravnu bitku za francuski jezik, koji na globalnom planu uzmiče pred engleskim. Kod nas ćirilica uzmiče pred latinicom, pa se ćirilični izdavači ponadaše da će i država Srbija naći neki svoj interes da se ćirilica podrži.”

Gospođa Smajlović bi, dakle, morala da zna da su francuski i engleski dva različita jezika, a da su ćirilica i latinica dva ravnopravna pisma istog jezika, kao što su “prvosrbijanci” i “drugosrbijanci” pre svega isti “Srbijanci”. A pošto nas u to nije uverila, ili je mislila da nju (doduše ne iz nužde) čitaju samo njeni “prvosrbijanci”, dokazala je, na čemu sam joj neobično zahvalan, da su “Srbiji potrebne snažne nacionalne novine“.

Jer gde bi drugo Glupost mogla imati toliko snažnu podršku.

Peščanik.net, 26.06.2015.