- Peščanik - https://pescanik.net -

Prvi rat iz ugla gubitnika

Istoriju ne pišu samo pobednici: o oba svetska rata postoji obilje istorijskog materijala iz nemačkih izvora. Zahvaljujući mom dedi, dodajem ovu ličnu crticu iz gubitničke perspektive. U Prvom svetskom ratu on se borio u nemačkoj vojsci – a 1943. godine, dok je u Evropi ponovo besneo rat, seo je i zapisao svoja sećanja na prethodni. Ta sećanja se uklapaju u današnju debatu o Prvom svetskom ratu i otkrivaju kako je taj rat shvatao jedan liberalno orijentisani nemački preduzetnik, sekularni Jevrejin koji je tada već bio pobegao od nacista i živeo kao izgnanik u neutralnoj Portugaliji.

Engleski ministar obrazovanja Majkl Gouv smatra da su rat 1914-18. izazvali „bezočni socijaldarvinizam nemačkih elita, njihov nemilosrdni pristup okupaciji, agresivno ekspanzionistički ratni ciljevi i prezir prema međunarodnom poretku“. Moj deda je imao drugačije mišljenje: „Bez sumnje, Nemačka nije kriva za izazivanje ovog rata, a naročito nije jedini krivac za njega. Kad je rat počeo, većina Nemaca i svi liberali, posebno među Jevrejima, smatrali su da Nemačka vodi pravedan rat.“

Po mišljenju mog dede, bivšeg vlasnika malih tekstilnih firmi sa bogatim iskustvom nadmetanja sa sličnim britanskim firmama, odbrana Nemačke od britanske ekonomske dominacije bila je opravdani cilj. I Britanija – ili Engleska, kako ju je zvao – takođe je ušla u rat braneći svoje ekonomske interese: „Pogledajte šta su sve konzervativni Englezi izgubili (od sve jače nemačke konkurencije) u krupnom kapitalu, izgradnji železnica, električnim instalacijama itd. Onda ćete se složiti da je ovaj rat verovatno podjednako bio izazvan njihovim besom na Nemačku koliko i nemačkim vojnim naoružavanjem. Lično sam oduvek smatrao da će taj rat – ako jednom počne, a bilo je sve izvesnije da hoće – pokrenuti Engleska iz ekonomskih razloga.“

Do dolaska nacista na vlast moj deda je bio naklonjen prema državi u čijoj vojsci se borio četvrt veka ranije (kao privrednik i poslodavac, pozvan je u rat tek 1916, u 41. godini). Ali ipak čudi njegova smirena procena o tome šta je dovelo do prethodnog svetskog sukoba: „Niko od ljudi oko mene nije mislio da je rat posledica nemačke agresije. Čvrsto sam uveren da car nije imao plan o svetskoj dominaciji kao Hitler. Vilhelmov entuzijazam za more i mornaricu je bio više romantične nego političke prirode. Naravno, on je želeo više kolonija, ali ne bi ušao u rat da ih osvoji, a njegove teritorijalne ambicije na evropskom kontinentu su bile još manje. Kako je rekao jedan engleski državnik – trenutno ne mogu da se setim koji – „Svi smo zajedno skliznuli u rat“. Bio je to Lojd Džordž, koji je 1920. u jednom govoru rekao da se Evropa „okliznula, zateturala i posrnula“ u rat.

Moj deda nije bio istoričar i nije imao pristup obilju zvaničnih dokumenata koji su postali dostupni poslednjih decenija. Ali njegova sećanja odaju pronicljivog, trezvenog i, s obzirom na okolnosti u kojima je pisao 1943, neostrašćenog čoveka.

Njegovo iskustvo u nemačkoj vojsci srećom nije bilo upečatljivo. Kao rezervistu dosta starijeg od većine svojih saboraca – u vojnom žargonu „starijeg gospodina“ – držali su ga podalje od prve linije fronta, iako se u Flandriji u julu 1917. našao na manje od 16 kilometara jugoistočno od Ipra i zapisao: „Engleska artiljerija je sa elanom pucala na nas; čak i kada smo im prišli, granate su padale oko nas.“

Kad su nacisti došli na vlast 1933, vojno iskustvo mog dede nakratko je bilo prepoznato i bio mu je priznat status Frontkampfera, borca na frontu. Jevreji koji su imali ovo zvanje bili su jedno vreme pošteđeni nekih nacističkih antijevrejskih propisa. O tome on u svojim sećanjima ima ironičnu opasku: „Iz ove perspektive je dobro što sam služio u vojsci. Zbog vojničkog iskustva nisam dobio nikakve beneficije u Trećem rajhu, ali mi je drago što je Firer izričito priznao činjenicu da sam se borio na frontu, dodelio mi orden i tako se iskompromitovao.“

Moj deda je stigao u London u decembru 1946, ali se odmah razboleo i kroz pet meseci umro. Nikad ga nisam upoznao.

Robin Lustig, New Statesman, 01.07.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 20.11.2014.

PRVI SVETSKI RAT