- Peščanik - https://pescanik.net -

Pukovnik ili pokojnik

Da li je revolucija u Libiji uspela ili ne, ostaje da se vidi. Utisak je da je revolucija donekle išla u dobrom smeru, tako da se svima činilo da je Gadafi gotov, a da je onda krenula u potpuno drugom pravcu i da Gadafijev režim ni izdaleka nije sahranjen, već se diže kao Feniks iz pepela i počinje da pobeđuje. Izgleda da se situacija promenila onoga trenutka kada je građanski protest prerastao u rat. Gadafijev režim je bio nemoćan kada se trebalo boriti protiv demonstranata, ali postao je potpuno nadmoćan kada je trebalo boriti se protiv vojske. Po svemu sudeći, bliskoistočni režimi su potpuno imobilisani kada se suprotstavljaju protestima građana. Ako pucaju na njih, izgubili su, ako ne pucaju, opet su izgubili. Ako čine neke ustupke, izgubili su, ako ih ne čine, opet su izgubili. Kako god okrenu, ne piše im se dobro. Ali nisu izgubili ako građansku pobunu pretvore u otvoreni rat. Očigledno, cilj Gadafijeve „administracije“ (a i svake druge slične) mora biti da se izazove rat ne bi li bilo šanse da se pobedi i ne bi li se iz najobičnijeg tiranina prebacilo u „stranu u sukobu“.

Smatram da se makar deo odgovora na ovo krije u konstitutivnom narativu takvih država. Primetno je da oni, zapravo, takve narative nemaju. Nema previše ni nacionalizma, ni previše religijske pripadnosti, ni previše etničke pripadnosti, a najmanje ima odgovornosti države prema građanima. Sve je to u drugom planu, a diktator, njegovi gafovi, naočare za sunce i odeća su u prvom. Izgleda da je „ja sam diktator i vama se to sviđa“ početak i kraj svakog konstitutivnog narativa diktatorskih režima. Sa ovako malim političkim potencijalom, diktatorski režimi a la Gadafi nemaju ni mogućnosti niti mehanizama za amortizaciju društvenih protesta, bili oni politički, ekonomski, socijalni, religijski, etnički ili bilo kakvi drugi. Takav jedan mehanizam morao bi da identifikuje partikularne interese ili probleme grupa ljudi po ovom ili onom osnovu i da ih na kraju eventualno reši. Ili to ili postoji javna sfera u kojoj je moguća artikulacija takvih političkih težnji, stavova ili problema, koji se onda rešavaju.

Smanjen (to jest nepostojeći) politički kapacitet i potpuno odsustvo javne sfere, mesta na kojem je moguće diskutovati, u bliskoistočnim diktaturama značio je da je bilo kakva identifikacija ili artikulacija političkih stavova ili najjednostavnijih problema nemoguća. Stoga svaki, pa makar i najmanji građanski protest temeljno uzdrmava takve režime. U manjku mehanizama kojim bi mogla da amortizuje bilo kakve tektonske poremećaje u društvu, vojska postaje jedina odbrana takvih režima, pa se diktatori, kao sada Gadafi, najbolje brane kada se bore protiv vojske, u ratu. Ovakvi režimi su, dakle, inherentno nestabilni, oni moraju ili da svoje građane nebrojenim vojnim paradama drže u uverenju da su svemoćni ili da propadnu u trenutku, što verovatno doprinosi ovako ubrzanom slomu diktatura takozvane arapske ulice. U suštini, diktatori, svesni inherentne slabosti svojih režima, uvek se nalaze u egzistencijalnom riziku, što otvrdnjava njihovu volju da se bore i zaoštrava potencijalne sukobe.

Ali, nije sve tako crno u Libiji. Sličnosti i razlike savremene Srbije i savremene Libije mogu nam pomoći da sopstvenu poziciju bolje razumemo, pa čak i da anticipiramo neku budućnost (nažalost, ne i da je promenimo). Svakako prednost je u tome što jednom shvaćena, ontološka slabost režima ne može da se popravi. Režim je jak, ali samo do prvog pravog građanskog protesta. Posle njega, on se ruši kao kula od karata i pokazuje da je zapravo oduvek bio slab. Ali i za to su potrebni odgovarajući uslovi. Katalizator građanskog protesta mora biti shvatanje da je ono protiv čega se građani bune nešto strano: budući da diktatorske administracije ne izgrađuju gotovo nikakvu vezu (a najmanje političku) između države (režima) i društva (građana), shvatanje da je ta država strana je uvek donekle prisutno.

Sa druge strane, Srbija, a i druge balkanske države, izgradile su vezu pojedinaca i države, ali služeći se logikom etničkog nacionalizma. Građani Srbije ili Hrvatske nisu prvo građani Srbije ili Hrvatske, već su prvo „narod“, Srbi ili Hrvati: grupe transcendentalno povezane poreklom i, možda važnije od svega ostalog, transcendentno povezani sa svojom nacionalnom državom. Ovo je standardni diskurs etničkog nacionalizma i nije ekskluzivan za Balkan. Ideja da su ljudi prirodno, esencijalno i ontološki podeljeni na grupe (nacije) i da svaka od tih grupa ima (prirodno) pravo na državu kroz, pomalo minhauzenovski koncept samoopredeljenja, nužno proizvodi diskurs neizbežnosti „sopstvene“ nacionalne države i prirodne, neraskidive veze sa njom. Na kraju krajeva, Jugoslavija je rasturena, između ostalog, argumentom da je „veštačka“, a svi njeni „narodi“ su posle raspada dobili „svoje“ države. Miloševićeva knjiga se zvala „Godine raspleta“: nešto je bilo zapleteno, a onda je došao rasplet, možda krvav, nije bio lep, ali je upetljani čvor razmršen, i svi tek sada možemo da nastavimo sa čime god to nacionalne države treba da nastave. Tu, doduše, obično nastaju problemi, jer logika etničkog nacionalizma negira ceo koncept političkog: pošto je ova naša država „prava“ i nezamenljiva, nestaje momenat egzistencijalne opasnosti, ključne kategorije političkog, što dalje proizvodi manjak odgovornosti i te države i političke elite datog društva. Odatle manjak političkog potencijala za bilo kakvu radikalnu promenu. Čak ne ni manjak, već potpuni nedostatak. Za razliku od država pominjanih na početku, koje imaju potencijal, mogućnosti formiranja političke sfere, konstruisanja novog konstitutivnog političkog narativa baziranog na dogovoru građana, balkanske države ne ispunjavaju upravo te uslove, baš zato što već imaju bazične narative o jedinstvu društva i države, neraskidivoj vezanosti građana (ili bolje reći naroda) za svoje države i nezamenljivosti tih država.

Problem država koje imaju narod a ne građane je i u tome što se one nalaze u stalnoj nemogućnosti kreiranja konstitucionalnog narativa i javne sfere, jer je to mesto ispunjeno, ali narativom koji onemogućava političko kao takvo, pa politika počinje da gubi svoj smisao. Između ostalog i u tom kontekstu treba razumeti dublju logiku društvene stvarnosti u Srbiji i posebnu opasnost od, sve prisutnijeg, gubljenja poverenja u politiku uopšte. Ovo takođe treba da pomogne u shvatanju zbog čega je politički potencijal društava koje u ovom trenutku zbacuju svoje autokratske režime veliki, i sa druge strane, zašto je taj potencijal na Balkanu mali.

Držimo palčeve građanima Libije.

 
Autor je antropolog i student magistarskih studija na FPN.

Peščanik.net, 22.03.2011.