- Peščanik - https://pescanik.net -

Pukovnikov običan dan

Pukovnikov običan dan
Na marginama generalne skupštine UN-a

 
Generalna skupština UN-a prilika je da građani Srbije steknu neposredni uvid u društvo zemalja koje biraju njihovi predstavnici u nameri ostvarenja spoljnopolitičkih ciljeva. Pre nepunih mesec dana srpski vojnici marširali su u prvim redovima parade libanskog diktatora Moamera El Gadafija. Na proslavu 40 godina Gadafijeve diktature poveo ih je predsednik Boris Tadić i ministrar odbrane Dragan Šutanovac, u cilju uspostavljanja još bližih odnosa sa Libijom preko, pre svega, trgovinom oružjem.

U UN Gadafi je prošle nedelje demonstrirao svoju posebnost. O čemu li je mislio srpski predsednik dok je slušao njegov govor koji je trajao čak šest puta duže od uobičajenog vremena za nastup pred Generalnom skupštinom – 96 minuta?

Ovo nije Savet bezbednosti već savet terora, počeo je Gadafi svoj nastup. Povezavši to telo sa Al-kaidom, Gadafi je jevrejskom narodu ponudio zaštitu od Zapada, i predvideo – da ćemo sutra, možda, imati i pojavu ribljeg gripa. Libijski diktator je sugerisao da je – svinjski grip napravljen u laboratoriji, kao oružje.

Baveći se samim Savetom bezbednosti i poveljom UN, koju je tokom govora i pocepao, Gadafi je ipak dotakao i aktuelna politička pitanja. Pored toga što je branio pravo talibana da uspostave islamski emirat, odbacio je rešenje izraelsko-palestinskog sukoba koje podrazumeva stvaranje dve države, i istakao predlog da se to pitanje reši stvaranjem jedinstvene države, koja bi se zvala Izratina.

Pred polupraznom salom, u kojoj su pojedini lideri čak i spavali, Gadafi je govorio o tome kako bi zasedanja skupštine trebalo da se izmeste iz Njujorka, žaleći se na vremensku razliku: “Jel` ovo Jerusalim, da li je ovo Vatikan, je li ovo Meka? Vi ste svi umorni od jetlag-a, veoma umorni… Vi svi spavate.”

Nakon što je “našem sinu Obami” čestitao na izboru za predsednika, poželevši mu da večno ostane na toj poziciji, i rat u Iraku nazvao “majkom sveg zla”, Gadafi je Generalnu skupštinu nazvao Hajd parkom, u kojoj “niko ne primenjuje naše odluke” i gde “samo održite govore i nestanete”. Pored toga, “Besni pas Bliskog istoka”, “međunarodna babaroga”, i “Gadafi katastrofa”, kako ga nazivaju američki i svetski mediji,  doveo je u pitanje i zvanične podatke o Kenedijevom ubistvu, kritikovao “politički feudalizam” Saveta bezbednosti, i zahvalio italijanskom premijeru Berluskoniju zbog toga što se izvinio za zločine iz Drugog svetskog rata, nazivajući taj gest “slavnim činom”.

Pitanje za predsednika Srbije glasi: “Da li su ovo stavovi sa kojima se naša spoljna politika podudara?”

Njujorški Tajms navodi da je pukovniku Gadafiju trebalo sedamnaest minuta da dođe do glavne tačke svog govora – zahteva za afričkom stolicom u Savetu bezbednosti. List podseća da je poslednji put tako dugačak govor pred Generalnom skupštinom UN održao Fidel Kastro 1960. Kastro je govorio četiri i po sata o američkom imperijalizmu. Nju Jork Tajms citira Stefana Šlezingera, istoričara tog međunarodnog tela, koji je izjavio da samo kontroverzni lideri privlače stvarnu pažnju. “To je izgledalo kao dugo potiskivan gnev. Kao da su ta pitanja godinama tinjala u njemu (Gadafiju) i čekala da ih izbaci.”

Vašington Post ističe da Gadafijevo diplomatsko približavanje Vašingtonu nije bilo dovoljno da spreči stotine libijskih disidenata i kritičara, uključujući porodice žrtava poginulih iznad Lokerbija u Škotskoj, da protestuju protiv prisustva libijskog lidera u Nju Jorku. Navodi se da su demonstranti uzvikivali parole: “Gadafi za tebe nema mesta!” i “Idi nazad kući, pa podiži svoj šator!”. Vašington post ističe da je vladala konfuzija oko toga gde će Gadafi spavati. Navodi se da je pukovniku, nakon što su ga odbili u gradiću Englvud u Nju Džerziju, u kojem Libija poseduje zemljište, nekoliko hotela u Nju Jorku odbilo dobrodošlicu, a bio je primoran i da ukloni šator sa iznajmljenog poseda, u vlasništvu i na zahtev Donalda Trampa.

Britanski list Gardijan piše da je Genaralna skupština UN trebalo da bude trenutak pomirenja, kada će novi lideri slobodnog sveta odbaciti sva neprijateljstva nastala tokom poslednjih osam godina. To bi možda, ističe se, i bilo tako da nije bilo “čovečuljka” u safranskoj odori i sa crnom kapom, koji je mlatarao rukama i vikao: “Terorizam!”.

U tekstu pod naslovom “Sto minuta u životu Muamera Gadafija”, Gardian se osvrće na to da je, umesto predviđenih četvrtinu sata, pukovnikov govor trajao šest puta duže. Navodeći da je Gadafi na taj način opravdao svoju reputaciju ekscentričnog,  ekstremno govorljivog, tvrdoglavog kontraša, list podseća da slavni rekord ipak drži Hrišna Menon, ambasador Indije u UN, koji je pred tim telom zastupao kašmirsko pitanje preko devet sati.

Gardian takođe piše da je pukovnik Gadafi zahtevao preko sedam triliona dolara odštete zbog kolonijalizma u Africi. Sve u svemu, komentariše list, običnih sto minuta u životu pukovnika.

U sledećem javljanju sa margina UN-a, fokus će biti na nastupu iranskog predsednika, takođe srpskog spoljnopolitičkog partnera, protiv kojeg se ujedinio skoro ceo svet. Ali, ne i Srbija.

 
Peščanik.net, 29.09.2009.