Jednom je netko oštroumno primijetio da Puškin u našoj kulturi igra otprilike onu ulogu kakvu u drevnim civilizacijama igra umiruće i uskrsavajuće božanstvo.
Upravo zato dva glavna biografska događaja, dva glavna kalendarska datuma kao da se među sobom neprestano bore za pravo prvenstva.
Prvi datum je datum pjesnikovog rođenja, a drugi – njegove smrti. Ona je prema tome postala njegovo drugo rođenje, rođenje „sunca ruske poezije“ i „našeg sve i svja“.
Ako ćemo govoriti preciznije, to nije borba među datumima. Ni biografskim događajima označenim tim datumima. To je, uvjetno govoreći, stari spor između onih koji vole živog Puškina i onih koji vole njegove spomenike.
Prije nekoliko godina sociolozi Levada centra utvrdili su da se u anketi, u kojoj su ruski ispitanici trebali odabrati najznačajnije ljude, na prvom mjestu našao, danas neizbježni, drug Staljin, koji ne samo da je pretekao Puškina (počasno drugo mjesto), nego i nepromjenjivog aktualnog predsjednika Ruske Federacije (treće mjesto).
No dobro, Puškin je ipak dospio u uži izbor, a to s jedne strane ne može ne radovati čuvare velike ruske kulture, ne može ne ispuniti njihova srca nadom, uvenulom od višestoljetne iscrpljenosti. S druge strane, to „naše sve i svja“ usred one dvojice izgleda, naravno, suludo.
No samo na prvi pogled.
Nije prvi put da su Puškin i Staljin zapregnuti u zajedničku Gogoljevu trojku,1 koja ne samo da leti bogzna kamo, nego ni ne želi dati jasan odgovor na sasvim legitimno pitanje: „Rusijo, kamo hrliš ti?“
U veljači 1937. godine navršilo se sto godina od pjesnikove smrti. Ovaj tužan događaj slavio se na najraznovrsnije načine (nisam napravio lapsus, da, upravo se slavio, ne obilježavao) u SSSR-u.
To je bila prava jubilarna bakanalija, koja je bujala na pozadini ne manje značajnih, ali osjetnijih događaja te znamenite godine. I božanstvo, i nadahnuće, i život, i suze, i ljubav prodirali su na sav glas i zvučali u zajedničkom tonalitetu i istom ritmu s odlučnim zahtjevima radnika, kolhoznika i predstavnika stvaralačke inteligencije da uništi, kao bjesne pse, proklete neprijatelje i špijune.
To nije bio nekakav zavjetni „moj Puškin“. To je bio „naš“, Staljinov Puškin, kao što je Staljinov bio nov novcat ustav, koji je za pjesnikom proslavljao u svojem surovom vijeku sve moguće slobode, no koji nije, kao ni naredni, uključujući i sadašnji ustav, pretpostavljao barem kakvo-takvo poštivanje tih sloboda.
Desetog veljače iste te godine, u Velikoj dvorani Doma saveza, koju su jedva stigli provjetriti nakon tek završenog javnog sudskog procesa u slučaju „antisovjetske trockističke vojne organizacije“ koji je završio strijeljanjem za većinu optuženika, održalo se svečano zasjedanje posvećeno slavljenju (sic) Puškinove smrti.
Pozdravni govor na tom zasjedanju održao je sovjetski pjesnik, laureat i nositelj odlikovanja Nikolaj Tihonov. Tad je rekao: „Ljubav prema Puškinu, kao i ljubav prema narodnom komesaru unutarnjih poslova Ježovu, oblik je ljubavi prema drugu Staljinu.“
Ne budite lijeni i pročitajte njegov iskaz još jednom. I primijetit ćete ne samo to da ta fraza, koja se u naše vrijeme čini nevjerojatnom zbog svoje zloslutne ekscentričnosti, baca određeno svjetlo na ono što se događa ovdje i sad, nego još i to da se u njoj, kao i u sadašnjoj, „levadovskoj“ zaprezi ugurao netko treći. I taj treći je iz istog onog slavnog resora kao i onaj iz ankete. I taj je treći, poput onog, pojava isključivo privremena, premda itekako uspješna u dodijeljenom mu zadatku. U oba slučaja treći nije subjekt povijesti. On je funkcija. On je samo mjesto u zaprezi. Upotpunjuje trojku.
No mi smo uvijek slavili i slavit ćemo pjesnikovo rođenje, ne gubeći iz vida njegovu milu, nježnu, leteću figuru u pelerini i cilindru. O njemu je već apsolutno sve rečeno. No o njemu se i dalje želi govoriti. Uvijek je veselo misliti o njemu. Bez njega je dosadno.
Puškin – ne radi se tu o poštovanju, o divljenju i o obožavanju. Puškin – tu se radi o ljubavi.
Manje ili više svi vole Puškina i u njega, kao u objekt ljubavi, unose najrazličitije, ponekad sasvim suprotne, smislove i značenja.
Povijesni, kulturni i osobni motivi te ljubavi mogu se, prema tome, različito formulirati.
Možemo i treći put ponovno pročitati riječi pjesnika funkcionera Tihonova. I kao da su također o ljubavi. A ljubav je, kao što znamo, zla.
Puškina kidaju na dijelove. A on se lako kida, kao da je otporan na bilo kakvu ozljedu. I ono što je najvažnije, u tom trganju on i dalje ostaje cjelovit. Jer nije monolitan. On nije – usprkos klasičnoj formulaciji – sunce ruske poezije, nego njezin zrak, atmosfera.
Postoje ljudi koji naizust znaju čitavog Puškina. Postoje oni koji se ne mogu baš točno sjetiti što ide poslije prvih redaka „Moj stric, načela uzvišenih, / kad ozbiljno se razbolje“.2 Ali je očit za sve. Njega se ne ubrizgava injekcijom u sastav krvi. On nije ni doping, ni sedativ. On je točnije vitamin. Jer je dobar za zdravlje. A u naše karantenske dane možemo dodati da je još i efikasni antiseptik, koji uništava štetne viruse, što god pod njima podrazumijevali.
Njemu nikako ne pristaje riječ „učitelj“. A ako je ipak i učitelj, onda se njegov didaktički kredo uklapa u kompaktnu formulu „Voli baš ovako i ne čini tako. Čini se da je to jasno!“3
Kako ne bi bilo jasno! Jasno je kao dan! Hvala za lekciju, Aleksandre Sergejeviču. I sretan rođendan! Vama i svima nama.
МБX медиа, 06.06.2020.
Preveo Ivo Alebić
Peščanik.net, 09.06.2020.
________________
- Odlomak iz Gogoljevog romana Mrtve duše: „Ne letiš li i ti, Rusijo, kao hitra, neprestiživa trojka? Dimom se dimi pod tobom cesta, tutnje mostovi, sve zaostaje i ostaje za tobom!“; Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Čičikovljeve pustolovine ili Mrtve duše, prijevod Iso Velikanović, Zagreb, Naprijed, str. 141. (op. prev.)
- Aleksandar Sergejevič Puškin, Evgenij Onjegin, Izdavačka knjižarska radna organizacija Mladost, preveo Ivan Slamning, Zagreb, 1987. str. 7.
- Puškinovi šaljivi stihovi posvećeni sedmogodišnjem dječaku Pavlu Vjazemskom (op. prev.)