Zašto se nečemu, što je bez značenja, pripisuje tako ogromno značenje? To nije apstraktno pitanje. Ono što je “bez značenja” jeste najava da će palestinska vlast vijeću sigurnosti OUN predložiti zahtjev za priznanjem njihove države. Tačnije, “bez značenja” bi bilo glasanje o tom prijedlogu u Vijeću sigurnosti.
Tako kažu Amerikanci i Izraelci, možda i Evropljani, ali potonje je teško razumjeti, budući da sami unaprijed ne znaju što će reći, a zatim ni kako će to reći. Palestinci su dakako nerazumni, jer kidišu na nešto što nema ni smisla ni značenja – ako prihvatimo što kažu Izraelci i Amerikanci. No ako prihvatimo što kažu Izraelci i Amerikanci, tada se moramo pitati i o smislu njihovog čina. Pokrenuli su naime takvu kampanju protiv palestinske namjere, da je nemoguće izbjeći utisak da sami ne vjeruju u ono što govore. Sile nas u situaciju da se moramo odlučivati da li da vjerujemo njihovim riječima ili njihovim djelima. No ako prihvatimo taj izbor, nećemo dakako ništa razumjeti.
Ako se najmoćnija politička mašinerija na svijetu zagrijava da spriječi najprije glasanje o nečemu što je ”bez značenja”, a onda, ako do glasanja dođe, prihvaćanje odluke koja zapravo ”ništa neće promijeniti”, treba se pitati što je značenje beznačajne političke geste i kakve promjene donosi odluka koja ništa ne mijenja.
Nešto je promjena – ako već ne u politiku, onda barem u diskurs o politici – kako se čini donio govor američkog predsjednika u Ujedinjenim nacijama. Govoreći o palestinskoj državi, rekao je da vjeruje ”da palestinski narod zaslužuje svoju državu”. To je rekao već prije godinu dana, no uprkos svih napora SAD i ostalih taj cilj još nije dostignut. ”No pitanje nije cilj što ga hoćemo doseći – pitanje je kako ga treba dostići”. Slavimo! Ovdje imamo Antimachiavellija savremene politike. Kraj one pokvarene politike, po kojoj cilj opravdava sredstva. Koliko je samo patnje donijela! Sada su ključna sredstva za postizanje cilja, pa makar cilj i ne postigli. Sada je značajan put. To je politički zen. Ako smo na pravom putu, cilj postižemo na svakom koraku, pa makar do cilja nikad ne došli.
Izbor je jasan: između mirovnog procesa i palestinske države moramo se odlučiti za mirovni proces. Taj pravi put je od tako ključnog značenja da svim silama treba spriječiti da Palestinci pokušaju taj cilj dosegnuti ”zaobilazno”. “Zaobilaznice nema,” rekao je predsjednik Obama. Postoji samo mirovni proces, nužnost mirovnih pregovora. Kruta ironija tog političkog antimakijavelizma jeste da put ka cilju guta cilj. Napredovanje mirovnog procesa možemo mjeriti u kvadratnim kilometrima palestinske zemlje koju je prisvojio i dalje prisvaja Izrael. Najviše zemlje su Palestinci izgubili na vrhuncu mirovnog procesa, kad su Izrael vodili Jicak Rabin i Šimon Peres. U te četiri godine broj se izraelskih kolonista na palestinskoj zemlji povećao za pedeset procenata. Otada je mirovni proces, uprkos pokojem zastoju, napredovao. Već danas, ako bi OUN nekim čudom priznala palestinsku državu, ona zapravo ne bi imala gdje postojati. Država je, naime, teritorijalna tvorba i teritorije na kojem bi mogla postojati palestinska država više (skoro) nema. Još par godina mirovnog procesa, još par godina približavanja cilju po pravom putu, i cilja više neće biti. Dakle, izbor je danas: ili taj mirovni proces (ako hoćete: ”mirovni proces”) ili palestinska država.
Od zapadnih političara dakako ne možemo očekivati da će govoriti o okupaciji i kolonijalizmu – u datom slučaju dakako o izraelskoj okupaciji i izraelskom kolonijalizmu. Nikakva šokantna novost nije niti da se trude oko toga da ta okupacija i kolonijalizam miruju. Ne čini mi se da politički govor o tom problemu, u kojem je problem dakako prešućen, doista treba psihoterapeutizirati. Kad palestinsku državu kao cilj zasjeni pravi put do nje, kao novi cilj pomalja se slika idilične budućnosti u kojoj će “izraelska i palestinska djeca živjeti u miru i sigurnosti, imati dostojanstvo i životne šanse”. Da bi došli do tamo, moraju Izraelci i Palestinci “sjesti zajedno, saslušati jedni druge i razumjeti kakve nade i strahove imaju jedni i drugi”. Premostiti moraju razlike i postaviti se na stajalište drugog, “ući u njegove cipele”. I kad se palestinski seljak, možda palestinski kršćanin, uživi u nagone i motive izraelskog koloniste, koji je posjekao njegove masline, izraelski kolonist će prestati uništavati stare nasade maslina i možda se vratiti u Rusiju ili Brooklyn.
Radoznalo sam čekao da vidim da li će američki, izraelski i evropski diplomati tokom govora iranskog predsjednika u OUN iz ljubavi prema djeci toga svijeta i zavjeta idiličnoj budućnosti ”ući u njegove cipele”, pažljivo ga saslušati do kraja i nakon uljudnog aplauza pozvati da sjednu zajedno, saslušaju se i razumiju strahove i nade jedni drugih… Ne, takve promjene ne dolaze preko noći. Posebno u arapskom svijetu je to omiljen obrazac za kritiku zapadne politike. S njim je tijesno povezano spočitavanje hipokrizije. Ovih sam dana više puta uočio tumačenja da se Amerikanci toliko trude uvjeriti Palestince da ne idu u Vijeće sigurnosti po svoju državu zato da ne trebaju upotrijebiti veto. Veto bi, naime, predsjedniku i državi oduzeo vjerodostojnost, ispala bi hipokritska itd.
Govor o dvostrukim mjerilima i hipokriziji oslobađa nas suočavanja sa jedinstvom, konzistentnošću ”zapadne” politike. Drugim riječima: dvostruka mjerila su mjerila jedne politike. Ko je, recimo, vjerovao predsjedniku Obami, koji se tokom posjete kod Hosnija Mubaraka iz Kaira obratio muslimanskom svijetu neka za svoje razočaranje Obamom, koje je prije ili kasnije moralo doći, ne krivi njega, nego sebe – jer je vjerovao. Razumijem da je želio vjerovati da će američka politika prema Bliskom istoku odsada biti drugačija. To bi bilo dobro i u korist svih. No želja i vjera rđava su podloga za političko razmišljanje. Jedan od mogućih podstreka za promjenu američke politike na Bliskom istoku jesu promjene u tom dijelu svijeta. Jedna od takvih promjena bilo bi ”unilateralno” priznanje palestinske države u OUN. Takvo priznanje ojačalo bi vladavinu zakona u regiji. Povećalo bi mogućnost da Izrael odgovara za one aspekte svoje politike koji krše međunarodno, ratno i humanitarno pravo.
Dnevnik.si, 24.09.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 24.09.2011.