U cilju upoznavanja cjelovite i multinacionalne domovine kako bih je više volio, uputio sam se neki dan u Republiku Šumsku. Taman sam stigao na vrijeme da na lokalnoj televiziji vidim udarnu vijest: storiju o obilježavanju tragične pogibije Ljubiše Savića Mauzera, u kojeg je neki neprijatelj srpskog naroda i kolega šumski gangster strovalio saržer. Pod parolom „Tražimo istinu!”, Udruženje veterana „Garda Panteri”, sve go ubica i patriota, upalilo je svijeću Mauzeru i položilo vijenac na trgu, na kojem je, koliko se sjećam, nekad gorjela vječna vatra palim borcima iz onog rata, kad smo oderali Švabu i bradate pretke Pantera. Zaiskrila je i pokoja suza u oku Pantera, dok je neki srboborac držao govore o slobodoljubivom Mauzeru. Onda se više nije moglo izdržati, te sam prebacio na meksičku sapunicu, gdje je neki lijepi mladić upravo otkrio da nije dijete svojih roditelja, zbog čega mu je svanulo što ga otac mrzi. Otud mu se odmah ukazala potreba da traži istinu.
Istinu nije tesko naći u Bijeljini, samo nema ko da je traži – trebao bi se neki hadžija iz Haaga ukazati i našao bi istinu za pet-deset minuta, jer se zna ko je i šta radio. Tako svi u Bijeljini znaju ko je Vojkan i šta je radio: puno ime i prezime bezbeli mu se može naći na jednoj od onih slatkih tajnih optužnica. Vojkan je, kao vojnik partije koja zastupa interese šumskog naroda, krstario Bijeljinom, oboružan spiskom lokalnih Bošnjaka, praćen bivšim bokserom Pajom. Vojkan i Paja, a biće da je bio i neki Panter, upadali su usred noći u stanove Bošnjaka. Dok je Vojkan vikao i optuživao svoje sugrađane da šire islamsku propagandu, Paja je istu razmještao po stanu, kako bi je sljedećeg trenutka otkrio. Onda bi Vojkan tražio pare da ih ne ubije. Tu i tamo, pod Vojkanovim rukovodstvom, poneki Bošnjak bi i umro prirodnom smrću izazvanom nožem, kundakom ili Pajom, a preživjeli i prestravljeni su trpani na kamione i voženi na Majevicu, gdje bi ih poslali preko linije, ili u logor u Batkoviće, ili na Savu, gdje ih je znalo i zaklati.
Vojkan je sad, kao i mnogi srboborci, biznismen – ima neki lokal, možda čak i piceriju sa srpskim picama. Nedavno se jedan od Bošnjaka – recimo da se zove Izet – vratio u Bijeljinu, gdje je naletio na Vojkana. Vojkan ga je odmah pozvao na kafu, kao da se ništa nije desilo. Možemo samo pokušati da zamislimo Izetov osjećaj kad mu je Vojkan stavio ruku na rame i rekao: „Moj Izete, šta nam to uradiše?”. Tako se Vojkan, drugarski, velikodušno izjednačio sa žrtvom: ista pluralna, anonimna sila – oni, nepoznati, o kojima sam se naslušao kako u Republici Šumskoj, tako i slobodnoj Srbiji – ista, dakle, misteriozna sila, natjerala je Vojkana da protjeruje i likvidira Bošnjake i iste te Bošnjake da izbjegnu ili zaginu. Ne’š ti šumskog morala i logike.
Onda sam iz Bijeljine autobusom krenuo za Banju Luku. Prozori autobusa bili su musavi, pod debelim slojem masne prljavštine, tako da se činilo da putujemo kroz mutne vode, zbog čega sam vrijeme ubijao promatrajući svoje saputnike. Mnogi od njih su čitali Nedeljni Telegraf, te sam ga i ja, vazda podložan uticajima okoline, u neko doba prelistao. Pored storije o hrvatskim špijunima, sa slikom solitera iz kojeg je jedan od njih pleo svoju mrežu, i storije u kojoj se otkriva „sve o Merilin Monro, boginji Holivuda”, tu je bio i intervju sa jednim Dejanom Lucićem, „geopolitičarem” i piscem dvotomnog romana pod naslovom Islamska republika Nemačka. Elem, Dejan se dosjetio da „islamisti” rade na osvajanju svijeta, a naročito Njemačke – samo u Berlinu, upozorava Deja, ima 17.000 Arapa! Islamisti rade na stvaranju što veće muslimanske države na Balkanu, koja će jednom progutati Bugarsku, Rumuniju, Austriju, Ujedinjeno Kraljevstvo i na kraju Njemačku. Male su šanse, ne šali se Deja, da Evropa stane na put pohodu islama – a da nije Srba, bezbeli bi već bili na kapijama Beča. Nije Deja rekao, ali teško je izbjeći zaključak, da hrišćanskoj Evropi nema spasa ako se džamije – sve i jedna teroristički centri – ne počnu, zapravo nastave, rušiti. Zamislio sam autobus kako prolazi kroz istu tu Njemačku, cirka 1949, par godina nakon holokausta, u kojem putnici iščitavaju kako Protokole sionskih mudraca, tako i Mein Kampf. Šta da kažem, prošli su me žmarci -mutna voda kroz koju smo putovali bila je zamućena sveprisustvom zločina.
A u Banjoj Luci, korzo pun, maturske su večeri, mladost lijepo obučena, haljine i odijela, djeca ližu sladoled, penzioneri šetaju, a tamo gdje je onomad bila Ferhadija, raste zelena (ali srpska) trava, koju predano čuva par drotova sa orlovima na uniformama i par geliptera u talijanskim trenerkama. Pa se čovjek umori od šetnje i sjedne u kafanu, a za susjednim stolom dva čo’jeka i jedna žena diskutuju treba li se sklanjati u Srbiju ili ne, pošto više čo’jek ne zna šta je ratni zločin a šta ne – reklo bi se da im nije štimala ta atmosfera moralne nestabilnosti. A ja kontam, ako ne znate vi, ko će znati. Ima ko zna, u Haagu i Sarajevu, a i šire, može se pomoći da se to razbistri. A vakat je to bistriti, jer na livadi u Banjoj Luci djeca igraju lopte, kao i u Sarajevu, i još ne znaju da ima ratnih zločina. Valjalo bi zbog te djece naći istinu i podijeliti im je jednog dana kao novogodišnje paketiće.
BH Dani, 22.06.2001.
Peščanik, 02.08.2009.