- Peščanik - https://pescanik.net -

Putin bi opet u Minhen

Bivši prvi zamenik narkoma spoljnih poslova SSSR-a, a posle toga i ministar inostranih poslova SSSR-a Andrej Januarevič Višinski – u diplomatskim krugovima iz milja zvani Jaguar Jaguarovič – bio je nadaleko poznat po svojim izuzetno agresivnim nastupima. Vladimir Vladimirovič Putin, u krugovima vladajuće nomenklature iz milja zvani (ne znam zašto) Vasil Vasilič, naravno nije Višinski, no i on je takođe sklon retorici višeg stepena prgavosti, između ostalog, i na polju spoljne politike. Ovaj resor mu je izgleda posebno prirastao za srce jer čak i u vreme kada je bio samo premijer, retko je propuštao priliku da se umeša u poslove spoljne politike.

Zato nikoga i ne iznenađuje što je Putin 9. jula sazvao savetovanje svih ambasadora i stalnih predstavnika Ruske Federacije i tako svoj prvi javni nastup u svojstvu novog predsednika posvetio upravo pitanjima spoljne politike.

Govorio je on o „kontinuitetu prioriteta“. I stvarno, ako bi neko zahtevao da samo jednom rečju definišem Putinovu spoljnu politiku, ta bi reč bila – kontinuitet, pri čemu treba imati u vidu da se to odnosi i na onu sovjetsku, staljinsko-hruščovsko-brežnjevsku „miroljubivu“ spoljnopolitičku doktrinu, kao i na njegov minhenski govor od 10. februara 2007. Tada je, ako se sećate, Vladimir Vladimirovič retoričkim strelama zasuo (i pobedio!) jednopolarni svet koji pokušava da nas uči demokratiji. Kao, oni nas uče nečemu što ni sami nemaju ni najmanju nameru da nauče.

Uostalom, Putin i ne krije da je vektor spoljne politike koju on vodi praktično u potpunosti nasleđen. Prilikom susreta s diplomatama izjavio je da ruska spoljna politika „odražava unikatnu, tokom čitavog jednog veka formiranu ulogu naše zemlje u svetskim poslovima“. To znači da idemo stopama SSSR-a (mada Rusija za tako nešto danas nema ni političkih, ni geopolitičkih, ni ekonomskih resursa), zdušno podržavamo izopštene zemlje, svadljivo se odnosimo prema takozvanim „zemljama kapitala“, a kod kuće, s pažnjom uzornog baštovana uzgajamo amerikanofobiju.

No dobro – Sovjetskog saveza već davno nema, a neće ga ni biti čak ni u obliku evroazijskog ekonomskog saveza o kome predsednik Ruske Federacije tako voli da mašta. A sve teze koje su se još pre pet godina činile tako šokantnim i koje su njegov minhenski govor (reklo bi se) na velika vrata uvele u hladnoratovski panteon, prilikom svakog Putinovog spoljnopolitičkog nastupa se u tom ili drugom obliku neprestano ponavljaju. One su se od česte upotrebe već izlizale. One su postale banalne i bezazlene, ali ih je on našem svekolikom dipkorpusu i pored toga opet rado ponovio. Koje su to teze?

Pre svega to je pragmatizam s akcentom na nacionalni interes, istina, u vrlo specifičnom smislu te reči. Pomažući se s nekoliko slabo skrivenih insinuacija, svim prisutnima, kao i zainteresovanoj javnosti, on je po tom pitanju jasno predočio sledeću sliku: odbrana interesa lobista energetskog i barona vojno-industrijskog kompleksa, čvrsto zbijenih u takozvano najbliže okruženje Putina, osnovni je zadatak ruske diplomatije. Odatle počinje, a tu se i završava sav nacionalni interes Rusije. I nek neko kaže da to nije pragmatično.

Zatim sledi nekoliko reči o poštovanju „kolektivnih principa u međunarodnoj zajednici“. To jest, ako je sav civilizovani svet protiv Sirije, Irana i Severne Koreje, a mi – za, to onda i nije neki „kolektivni princip“. Odnosno, (da pojasnim) ako današnja ruska politička elita nije duša tog „kolektiva“, onda nam takav „kolektiv“ i ne treba. U tom slučaju, mi ćemo biti uvređeni, mi ćemo se duriti i nastaviti da pretećim izjavama upućenim iz informacione službe Ministarstva inostranih poslova, vršimo preciznu paljbu po potencijalnom neprijatelju.

Mi smo naravno za jedinstveno tržište – od Atlantika pa do Tihog okeana – ali postoje zle sile koje nas sprečavaju u tome. Evo na primer, ne daju nam da uspostavimo bezvizni režim s Evropom. No ja slutim da je tu ipak neki nesporazum po sredi. Jer mi već godinama uredno hapsimo „špijune“, ne dajemo dozvole za rad kvalifikovanim stručnjacima iz inostranstva i na kraju, (ovih dana) donosimo novi zakon po kome će neprofitabilne i nevladine organizacije već sutra postati „inostrani agenti“, a potom – hoćemo bezvizni režim s Evropom!?

Setio se Putin i danas tako moderne „meke sile“. Ona se između ostalog koristi i zato da bi se privukli naši sunarodnici iz inostranstva. I to je sasvim razumljivo. Mi više nemamo koga da šaljemo u vojsku, a i s radnom snagom ne stojimo baš najbolje. Međutim, zahvaljujući već dugogodišnjem specijalnom programu za pomoć povratnicima, svi naši sunarodnici koji su imali nameru da dođu u Rusiju već su došli. No on ko veli, ponoviti staru mantru – ni iz džepa ni u džep. I što je najglavnije, lepo zvuči.

Iz svega što je rečeno, ipak je najinteresantnija njegova predstava o tome kako je uređen savremeni svet. Putin Rusiju i dalje vidi kao „ostrvo stabilnosti“, doduše malo deformisano, ali ne našom krivicom. Svu finansijsku nestabilnost proizvodi isključivo Zapad. Strašno je na to i pomisliti, ali taj Zapad već nekoliko godina unazad ozbiljno pati od „deficita novih modela“ i „erozije liderstva“. Što se modela tiče, kod nas je sve stabilno i u najboljem redu. Mi smo kao i dosada, najstabilniji snabdevači svetskog i evropskog tržišta seksa. A što se lidera tiče, kod nas takođe nema nikakvih problema. Bilo kakvu alternativu uredno guše specijalci i strogo kontrolisano pravosuđe.

Hladnokrvnošću vojnog hirurga frontaša, Putin je još jednom konstatovao smrt „istorijske dominacije Zapada“. Već decenijama, taj tako željno očekivani kraj Zapada traje li traje. Još je Špengler u svojoj knjizi Propast Zapada predvideo njegov skori kraj, ali taj Zapad nikako da propadne. I pored sveg nesebičnog truda nesalomivih odreda putinske diplomatije i ostalih inostranih imidž-mejkera skupo plaćenih da krpe naš imidž, ništa manje željena „istorijska dominacija Rusije“ nikako da nam se dogodi.

Kod nas kao da još uvek traje epoha takozvanog sovjetskog zastoja, vreme kada su ljudi govorili: „Zapad stvarno već godinama truli, al’ zato brate, jako dobro miriše!“.

 
Andrej Kolesnikov, Новая газета, 11.07.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 18.07.2012.