- Peščanik - https://pescanik.net -

Putin i akademici

Foto: Konstantin Novaković

Sedi tako resorni činovnik Administracije predsednika u svom kabinetu, čita naslove današnjih novina i smeška se: „Skandal kosmičkih razmera“, „Kolosalni skandal“, „Akademicima zabranili da biraju svog predsednika“. „O kako su nežni i osetljivi ti generali naše nauke. Gle ti njih kako su se raskokodakali“ – čudi se naš činovnik. – „A samo su im izbore na par meseci odložili. Jaka stvar… Moš misliti!“ I stvarno: „nikoga nisu streljali, nikoga u okove bacili, već samo – ma k’o polenom po licu – glasanjem udaljili…“1 Uostalom, čak ni glasanja nije bilo. Glasanje je po izričitoj „molbi“ višeg organa odloženo.

A šta se u stvari desilo? Za ponedeljak 20. marta bili su planirani redovni izbori za novog predsednika Ruske akademije nauka (RAN). Tri kandidata su pretendovala na ovaj visoki položaj: sadašnji predsednik RAN-a akademik Fortov, direktor Instituta za molekularnu biologiju akademik Makarov i akademik Pančenko, rukovodilac Instituta za laserska istraživanja, naučne ustanove koja je nedavno ušla u sastav Instituta Kurčatova. To znači da je akademik Pančenko i suštinski i formalno potčinjen Mihailu Kovaljčuku iza čijeg imena bi (radi uštede vremena oko dugih objašnjavanja) u zagradi trebalo da stoji član Stambene zadruge „Jezero“. To je, ako se sećate, ono zgodno društvance koje je krajem prošlog veka bilo okupljeno u vikend naselju u blizini Sankt Peterburga, mali složni kolektiv budućih dolarskih milijardera u čijem je sastavu bio i ostao i naš Vladimir Putin. Dakle, taj gospodin Kovaljčuk se svojevremeno kandidovao za redovnog člana RAN-a. Kandidovao se on tako kandidovao, ali se nikada nije „dokandidovao“. Godine 2007. se čak dokopao i mesta privremenog potpredsednika Ruske akademije nauka, ali budući da 2008. ponovo nije bio izabran za njenog redovnog člana, akademici su ga prosto eliminisali sa tog visokog položaja. Tada je iz njegovih usta zazvečala ona čuvena rečenica: „Ako ja nisam potreban Akademiji, onda ni ona nije potrebna nama“. Mihail Kovaljčuk danas rukovodi Nacionalnim istraživačkim centrom poznatijim kao Institut Kurčatova.

Nema nikakve sumnje da su starijeg brata braće Kovaljčuk (mlađi Jurij brodi drugom galijom; on je predsedavajući Saveta direktora i praktično vlasnik sanktpeterburške banke „Rosija“) odredili za nauku, kako bi se – što se kaže – i u tom „kokošinjcu zaveo red“. Smatra se da je baš on, Mihail Kovaljčuk, bio autor ideje o reformi RAN-a iz 2013. godine, ideje da se u „veliku“ Akademiju sliju još dve – Akademija agrarnih i Akademija medicinskih nauka. Mlako, smušeno i zakasnelo gunđanje „velikih akademika“ da je to proračunata akcija u cilju slabljenja društvene snage i autoriteta naučne elite, završilo se bez šireg odjeka u javnosti. A kada je nešto kasnije izašlo na videlo i to da je ovim reformama predviđeno i pravo predsednika Rusije da on bude taj koji će potvrđivati izbor budućih predsednika RAN-a, to je akademicima definitivno potvrdilo odakle duva vetar promena. I baš taj je izgleda ugasio i poslednje žiške otpora u našim akademicima.

U ponedeljak su sva tri kandidata za mesto predsednika RAN-a povukli svoje kandidature. Akademik Fortov je izjavio da to čini posle svojih kolega, jer „ne želi da se pojavi kao jedini kandidat“ na ovim izborima. Osim toga, on je napomenuo da njegove kolege imaju primedbe na statut i pravilnik Akademije (to jest izbornu proceduru) i da ih on takođe „delimično podržava“. Tako su ovi izbori propali i najverovatnije neće biti ni održani pre jeseni. U isto vreme, u državnoj Dumi već teku rasprave o novom predlogu zakona kojim će u potpunosti biti izmenjena procedura za izbor predsednika RAN-a. Akademija će ubuduće samo predlagati kandidate, a konačna odluka o tome ko će biti predsednik RAN-a biće dodeljena glavi države, to jest predsedniku Putinu. Sredinom prošle nedelje, akademik Fortov se u intervjuu za „Rosijsku gazetu“ vrlo oštro suprotstavio bilo kakvim brzopletim promenama statuta i izborne procedure. Međutim, postoje neka svedočenja da se on već u petak sastao sa predsednikom Putinom, nakon čega je sasvim neočekivano i sam počeo da „delimično podržava“ primedbe na postojeću izbornu proceduru.

To da se Vladimir Putin s podozrenjem i nepoverenjem odnosi prema Ruskoj akademiji nauka je već duže vreme više ili manje poznato. Naučnici su i sami već javno govorili o krizi ruskih naučnih institucija i o sve lošijoj reputaciji ruskih naučnika. Verovatno ni Kovaljčuk ne drema, već s vremena na vreme i te kako dosoljava tamo gde treba: ti lideri ruske nauke su se zabarikadirali u te svoje institute i malo im je što troše državni novac, nego još i polovinu poverenog im prostora izdaju u najam. A naučni rezultati? Jedva jači od nule… Svi dobro znamo zašto ih je sovjetska vlast tolerisala. Čak im je i odbijanje da iz svojih redova udalje Saharova oprostila. Među njima je sedela gomila nobelovaca, bombu su stvorili, rakete napravili… A ovi današnji, šta su napravili? Svoje dvorce u Barvihi? I da je samo to, ni po jada; nego su još i nezadovoljni. Oni sebi dozvoljavaju luksuz da sumnjaju u ispravnost kursa koji ste zacrtali vi i naša vlada…

Naravno, ovo je samo fiktivna rekonstrukcija nekog od njegovih izveštaja ili možda privatnog razgovora gospodina Kovaljčuka i predsednika. Ali i pored svih ograda u vezi sa ovom rekonstrukcijom, ostaje da Vladimir Putin mimo jedne očigledne činjenice nije mogao tek tako da prođe: cela Akademija i te kako dobro zna ko je Mihail Kovaljčuk, da je on njegov blizak drug, no bez obzira na to oni su ipak odlučili da ga ne prime u svoje članstvo. Pred ove poslednje najavljene izbore, bilo je skoro izvesno da će Fortov ponovo biti izabran. A on – naizgled lojalan i servilan – u poslednje vreme je počeo nešto da zakera oko novih reformi RAN-a. Tako je naš vrli akademik Pančenko, očigledni štićenik Kovaljčuka, po svoj prilici već viđen na mestu novog predsednika Ruske akademije nauka.

Ako krenemo logikom bilo kog iole uvažnog činovnika, Mihail Kovaljčuk se onomad gadno obrukao: nije umeo da reši jedan relativno prost zadatak koji je pred njega postavljen. Tada je on – misleći, lako ćemo – bezuspešno pokušao štapom da rasturi mravinjak, a sada je stvar u svoje ruke uzeo neko drugi i u mravinjak nalio ključalu vodu. I to ne bilo ko, već neko ko sedi na samom vrhu države, što uostalom razvejava i poslednju sumnju u konačan rezultat ovog poduhvata. Najšira naučna javnost je apsolutno uverena da među akademicima nije ostao ni najmanji zračak volje za otporom: sve što je vlast zamislila da učini s Ruskom akademijom nauka biće po kratkom postupku i sprovedeno. Već tokom ovog leta će biti izglasan zakon po kojem će predsednika RAN-a ubuduće postavljati jedan drugi predsednik, mnogo jači i važniji od „akademskog“. Uzgred, ova važna funkcija je postala izborna tek dolaskom boljševika na vlast. Predsednika Ruske akademije nauka je pre njih postavljao niko drugi do sam gosudar-imperator, i to nikoga nije nimalo čudilo. Smem da se kladim da će apologete novih reformi rado navoditi baš ovaj argument. A to što će Akademija uskoro biti dovedena u zaista jadan položaj u kojem se već nalaze mnoge naše naučne institucije, možda i jeste glavni cilj ovog poduhvata.

Ежедневный журнал, 21.03.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 27.03.2017.


________________

  1. Odlomak iz pesme Aleksandra Galiča (1918-1977) „Sećanje na Pasternaka“.