- Peščanik - https://pescanik.net -

Putin protiv šakala

Ahmed Gisajev je progonjen čovek. Zna da je sledeći na spisku. Ovaj pravnik je bio jedan od najbližih saradnika Natalije Estemirove, nepokolebljive predstavnice Memorijala, slavnog udruženja za odbranu ljudskih prava. Žene otete u Groznom 15. jula, a zatim ubijene. Od tada Gisajeva uznemiravaju više nego ikad, i neprestano mu prete. Onu vašu smo ubili, rekla su mu dvojica policajaca koja su ga neprestano pratila. A ti znaš zašto. Onda su otišli. Niko ne može da te zaštiti, ljubazno ga je upozorio drugi policajac. Nešto kasnije, 11. avgusta, u Groznom je ubijena predstavnica još jedne nevladine organizacije, Zarema Sadulajeva, i to sa mužem. Sapienti sat. Ahmed Gisajev je otišao iz Čečenije.

Mediji pod kontrolom

Memorijal, čiji je prvi predsednik bio slavni disident i nobelovac Andrej Saharov, na meti je autoritarne vlasti premijera, ruskog „nacionalnog lidera“ i bivšeg potpukovnika KGB-a Vladimira Putina. Da bi se civilno društvo „urazumilo“, sredstva se ne biraju. Veoma restriktivni zakoni, finansijske kontrole, birokratske peripetije… i fizičko nasilje. Predstavnicima civilnog društva često se preti, ponekad ih prebijaju nepoznati počinioci i sudski ih gone pod jadnim izgovorima. Zato što rad tih udruženja doprinosi stvaranju loše slike o njihovoj zemlji. Oni su, dakle, po zvaničnom diskursu, državni neprijatelji, koji uz pomoć Zapada žele da unište Svetu Rusiju. Retki Putinovi politički protivnici sistematski su maltretrani i hapšeni. To su, po rečima Vladimira Putina, šakali koji se šunjaju oko stranih ambasada.

Kršenje ljudskih prava? U Rusiji se ne govori o tim stvarima. Vladimir Putin više voli da svake godine uz šampanjac proslavi godišnjicu osnivanja Čeke, tajne policije prethodnice KGB-a. U udžbenicima istorije rehabilituje se Staljin, kao dobar rukovodilac. „Veliki teror“, tokom kojeg su milioni Rusa stradali u gulagu, opravdava se uspešno sprovedenom industrijalizacijom. Zatvaraju se arhivi o represiji. Istoričari iz Memorijala više ne mogu da istražuju užasavajuću komunističku prošlost. Krajem avgusta, na zidu jedne obnovljene stanice metroa u Moskvi ispisan je grafit Staljin nas je naučio da budemo verni narodu. Vojska je ponovo uzela crvenu zastavu. Himna Sovjetskog Saveza, sa rečima prilagođenim novom vremenu, postala je himna Velike Rusije.

Izuzev nekoliko internet stranica i jednih novina, Ηовая газета, koje nisu mnogo rasprostranjene, mediji su pod kontrolom vlasti. Vodeća novinarka lista Ηовая газета, Ana Politkovska, koja je sarađivala sa Memorijalom i u svojim knjigama ukazivala na rusko beščašće, ubijena je 2006. u Moskvi, iako je bila pod nadzorom FSB-a (bivši KGB) u vreme ubistva. Njen ubica, vlasnik papira koje su mu izdali organi, u bekstvu je. U januaru 2009. došao je red na advokata Stanislava Markelova, borca za ljudska prava, i još jednu novinarku lista Ηовая газета. Ubijeni su u centru Moskve, a njihove ubice još nisu pronađene. Otkako je Vladimir Putin došao na vlast, dvadesetak novinara – među njima i jedan Amerikanac – „misteriozno“ je ubijeno. Poslednje dve žrtve torture koje su nedavno javno posvedočile o tome, „nestale su“. U Rusiji se vlast više ne obrušava samo na ljudska prava, već i na njihove branioce, čak i one najpoznatije. I pored svega toga, Ahmed Gisajev je odlučio da radi za Memorijal, da ono što mu se dogodilo 2003. ne bi prošlo nekažnjeno, ili da bi javnost barem čula za to. Ovaj građanin Rusije čečenskog porekla doživeo je veoma bolan susret sa onim što je Nikola Sarkozi na jednoj konferenciji za štampu 2007. u Moskvi nazvao ruskom osobenošću u oblasti ljudskih prava. Francuski predsednik nije došao da daje lekcije iz demokratije. Zaboravljena je demokratija vrednosti o kojoj je propovedao u predizbornoj kampanji. Gas, nafta i perspektivno rusko tržište, kao i pravo veta u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija ubedljivi su razlozi da se te „vrednosti“ zaborave. A Ahmed Gisajev je dobio dobru lekciju. Danas ovaj oženjeni čovek, koji ima sina od dve i po godine i čiji je otac bio heroj Sovjetskog Saveza u Drugom svetskom ratu, mora da se krije i priprema se za beg u inostranstvo – gde takođe ubijaju protivnike ruske vlasti. Odmerenim i tihin glasom priča o onome što ga je navelo da radi za Memorijal na severnom Kavkazu.

Stručnjaci za mučenje

U zoru 23. oktobra 2003, najmanje 70 naoružanih ljudi iz policije i FSB-a opkolilo je njegovu kuću, u Šekspirovoj ulici u Groznom. Uhapšen je i odveden u zatvor u Hankali, glavnoj ruskoj vojnoj bazi u Čečeniji, bačen je u poplavljenu ćeliju u suterenu, u društvu pacova. Mučen je petnaest dana. Pokazuje nam tragove opekotina od cigareta na rukama. Još uvek pati od posledica preloma noge. Nije video lica svojih mučitelja. Tokom saslušanja, lice mu je bilo obmotano crnom lepljivom trakom. Bilo ih je možda šestorica ili sedmorica. Pili su votku i pušili hašiš. Jer niko ne može u normalnom stanju da radi ono što su oni meni radili, smatra Ahmed. Dželati su govorili ruski, bez akcenta. Što protivreči opšteprihvaćenoj verziji da su zverstva, koja Moskva energično poriče, verovatno počinile same proruski orijentisane čečenske vlasti, na čijem čelu je zastrašujući predsednik Ramzan Kadirov. Ta verzija se uklapa u koještarije, koje ka inostranstvu prenose ruska književnost i poezija, a koje kažu da su Čečeni divljaci koji se međusobno ubijaju. Oni koji donose odluke nisu u Čečeniji. U Moskvi su, uverava nas Ahmed.

Njegovi mučitelji su bili profesionalci. Znali su svoj posao. Između pitanja nisu ostavljali vremena da se nešto izmisli. Nije bilo vremena da se slaže između dva elektrošoka. Mučitelji su hteli da znaju poznaje li Ahmed pripadnike pobunjeničke gerile koja, uprkos zvaničnom diskursu i ukidanju vanrednog stanja u aprilu, nastavlja da se bori. Moskva je prestala da objavljuje izveštaje o svojim gubicima i stavila je akcenat na obnovu, na normalizaciju. Ali, uprkos strahovitoj represiji, gerila je sve snažnija. Malo-pomalo se islamizovala, najpre zbog manipulacija ruskih službi, koje su tako uspele da diskredituju nacionalističku struju, a zatim iz očajanja. Od tada je van svake kontrole i roji se po severnom Kavkazu, naseljenom muslimanima.

Na nesreću po njega, Ahmad Gisajev nije mogao nikoga da potkaže, budući da je poznavao samo nedužne koji su uhapšeni naslepo poput njega, ili „nestale“, proizvoljno pobijene, ponekad i javno, „za primer“. Privezali su ga za neki stub. Kad ga nisu mučili elektrošokovima, onda su ga tukli toljagama sve dok ne bi počeo da povraća krv. Uprkos tome što su mu oči bile vezane tokom „seansi“, mogao je da vidi svoje mučilište: Svuda je bilo električnih žica. Zidovi su prekrečeni. Ali, ispod sloja boje još su se mogli videti tragovi metaka, mrlje krvi. Tu su Rusi streljali, bez suđenja. Siguran je u to.

Uostalom, zar Putin nije rekao kad je došao na vlast, da bez oklevanja treba priterati neprijatelja uza zid?

Pošto Ahmad nije nikog odao, došao je jedan od zapovednika i rekao mu je: Znam kako da te nateram da priznaš. Vidiš li ove pacove? Oni su posebni. Proždraće te živog. Osim ako te ne ostavim golog u planini da sam crkneš od zime.

Ahmed nije ništa rekao. Onda su predložili pogodbu njegovoj porodici: Ako ne platite 1.500 dolara, biće živ sahranjen u Hankali. Porodica je platila. Ahmed je izašao. Podneo je tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Možda će dobiti nekoliko hiljada evra odštete. Užasi će se nastaviti. Ruske vlasti su rekle da je reč o „grešci“. Od tada, uprkos pritiscima i opasnosti po život, istražuje za Memorijal te „greške“.

Oleg Orlov, koji u Memorijalu predsedava Centrom za istrage o kršenjima ljudskih prava, i sam je u noći između 23. i 24. novembra mislio da je žrtva greške. Na 0° C, samo u majici i papučama, nalazio se usred polja prekrivenog snegom u nekoj nedođiji, sa dvojicom novinara koji su i sami bili zarobljenici. Ubijte ih! Stavite prigušivače, vikali su njihovi otmičari. Oleg Orlov je bio na putu za Ingušetiju, susednu republiku, kako bi prisustvovao protestu protiv „nestanaka“, proizvoljnih egzekucija, mučenja, svih strahota koje su postale rutina na severnom Kavkazu. Odmarao se u Nazranu, u hotelu „Asa“, punom zvaničnika i pod zaštitom snaga bezbednosti, kada su, oko 23h, trojica maskiranih i naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama, poput pripadnika „antiterorističkih“ snaga, upala u njegovu sobu. I oni su govorili ruski bez akcenta. Lokalni policajci, zaduženi da štite hotel, dobili su naređenje da se udalje. Naterali su ga da legne na zemlju sa rukama na glavi. Kad je hteo da im pokaže papire, dobio je udarac nogom u glavu: Nisu mi dozvolili da se obučem. Odvezli su me kolima. Prošli su sve kontrolne punktove bez zaustavljanja. Odjednom sam, kao gromom pogođen, shvatio da se sve odvija baš kao u našim izveštajima. Nije se tu radilo o prostom saslušanju. U polju, puške sa prigušivačima nisu opalile. Oleg Orlov i dvojica novinara, oduzeti od straha i hladnoće, dobili su novu porciju udaraca nogom u glavu. Jedan od novinara je šutnut posred lica. Nagnječena mu je lobanja i izgubio je pamćenje. Pre nego što će otići, ljudi u maskirnim uniformama su samo rekli: Sledeći put će biti gore.

Žan-Batist Node, L’Obs (Le Nouvel Observateur), 08.10.2009.

Prevela sa francuskog Olja Petronić

Peščanik.net, 20.10.2009.