- Peščanik - https://pescanik.net -

Putnici za Emaus

Radio emisija 21.04.2006, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Ivan Medenica, Aleksandar Baucal, Mirko Đorđević i Svetlana Slapšak.

Svetlana Lukić: Od jutros je u gradu neka tužna tišina, nisam sigurna da je to zbog toga što pravoslavni Srbi tako ispraćaju Hrista na Golgotu, gde će biti raspet sa dva razbojnika. Pre mi se čini da su ljudi iskoristili ovu priliku da se povuku na rezervne položaje i sakupe malo snage za ono što ih čeka kada opet dođu obični ponedeljci, utorci, srede i tako redom. Ovih nekoliko dana iskoristićemo opet da zadremamo, da se utišamo u nadi da će nas, što bi rekao Bodler, ovaj užas i bunilo koji vladaju napolju mimoići i otići kod nekog drugog u goste. Ni u jevanđelju se nigde ne kaže da Bog bilo koga budi ili leči protiv njegove volje.

Najnovije Cesidovo istraživanje govori da bi u slučaju da su izbori ovih dana radikali i socijalisti mogli sami da formiraju vladu. Sve je više demokratski orijentisanog sveta koji želi samo da spava, a sve je više i onih kojima izgleda nije jasno da time produžavaju i uvećavaju svoje patnje i poniženje. Dok je na lomači goreo Jan Hus, neka pobožna starica požurila je da na lomaču doda jedan suvarak, navodno je jeretik na to rekao – o sakra simplicitas, o sveta prostoto.

Dunav se malo smirio i neće nas pregaziti, ali se zato Tisa pomamila. Lako joj je kad protiv sebe ima nas, koji krademo džakove sa peskom i kada su joj prepreke nasipi stari tačno sto godina. Pre sto godina naši preci i naša država su znali da voda ne služi samo za piće, da reke ne postoje samo zato da se na njima poje konji vrani ili da se u njih bacaju stari frižideri i regali, nego da jednog dana voda toliko može da naraste da se od nje morate braniti. Predsednik Tadić je primetio da je taj dan došao, predsednik vlade još uvek nije. Misli valjda Koštunica da je poplava božija volja i da je ne treba vređati postavljanjem džakova.

Naravno, vlada i ministri su požurili da nas uoči Uskrsa obraduju sa nekoliko zakona, koordinacionih tela, upravnih odbora, strategija reformi svih stubova osvedočeno demokratske države. Parlament je tako juče izglasao zakon o verskim zajednicama, iako je Savet Evrope upozorio da taj zakon nije u skladu sa evropskim standardima. Znači, evo još jedne stvari koju ćemo morati da ispravljamo kada ova vlada ode, mada još uvek ima nade – nada se sastoji u tome da predsednik možda ovaj zakon neće potpisati. Opet će ga, naravno, izglasati u parlamentu, biće naravno kako Koštunica kaže, ali bilo bi lepo videti predsednika u ulozi predsednika – makar na tren.

Predsednik skupštine, Predrag Marković, juče je ceo dan vijao Tadića da pod hitno potpiše ovaj zakon. Ne zna se tačno zbog čega je Markoviću toliko stalo da se ovaj zakon potpiše – kao da, ako on stupi na snagu danas, na Veliki petak, Hrist možda na vreme utekne sa krsta. Tako bi Predrag Marković bio upamćen kao čovek koji je pokrenuo lanac događaja koji su promenili tok svetske istorije, a stranci G17 plus obezbedili prelazak cenzusa na izborima i ulazak u srpski parlament. Pa kad ovako posmatrate stvari, dobit i nije tako mala.

I tako, nema ničeg novog, jurimo Mladićeve jatake, sada su uhapšeni neki pilot, njegov sin, sutra će kopilot i stjuardesa. Radiodifuzni savet je završio svoje višenedeljno isleđivanje Cekićevih i vladinih neprijatelja koji su molili za milost, tj. za nacionalnu frekvenciju. Srećni dobitnici su, između ostalih, porno i dečiji kanal Košava, koji će jednog dana potraživati njegova osnivačica i gazdarica, Marija Milošević. Radiodifuzni savet je poverovao na reč Košavi da će ubuduće umesto porno filmova emitovati školski program. Nacionalnu frekvenciju je dobio i Radio Fokus, ko ga nije čuo ne mogu ni da mu prepričam baš kako treba, čiji su gosti najčešće poštovaoci ratnih zločinaca i ubica drugih vrsta. Vlast je obznanila i da je toliko zadovoljna Aleksandrom Tijanićem da će ga postaviti za v.d. glavnog urednika javnog servisa, koji će početi da postoji od iduće nedelje. Dobili smo i upravni odbor javnog servisa, na čelu mu je akademik Nikša Stipčević. Tamo ima i raznih drugih simpatizera Demokratske stranke Srbije, tamo je i Duuu-le Savić, nazvan je sportskim radnikom. On je jedan od redovnih posetilaca tribina na Mašinskom fakultetu koje organizuju Dveri srpske. Viđali smo ga u raznim ulogama, nedavno je na televiziji igrao fudbal sa nekim monahinjama i vladikom Atanasijem. Biće to lepi DSS-ov javni servis.

Ovo je Peščanik, na početku slušate profesorku prava Vesnu Rakić-Vodinelić, ona je kratko govorila u prošlom Peščaniku, naravno tema je bila ovaj zakon o verskim zajednicama. Čućete zbog čega smo baš toliko zapeli sa tim zakonom.

Vesna Rakić-Vodinelić: Kada se pojavio taj predlog, zaista je kod ljudi koji, eto, pokušavaju da pravo shvate ozbiljno, naišao ne samo na potrebu da bude kritikovan, odbijen i tako dalje, nego baš na zaprepašćenje kada su neke odredbe u pitanju. Isto je i sada, pošto je zakon donesen i predsednik skupštine javno apeluje na šefa države da ga što pre potpiše. Ne razumem uopšte čemu služi takav apel, to je zakon kao i svaki drugi, ne vidim nikakvu potrebu da se ovaj zakon potpisuje hitno, on nije donesen po hitnom postupku, nije proglašeno nikakvo vanredno stanje, koliko je meni poznato.

Svetlana Lukić: A da li biste vi savetovali predsedniku da ga potpiše ili ne, da možete?

Vesna Rakić-Vodinelić: Kada bih bila u ulozi savetodavca predsednika, ja bih mu savetovala da taj zakon ne potpiše zato što je nekoliko njegovih odredaba u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije, a on je u tom svojstvu u kome se nalazi dužan da čuva Ustav. Naravno, ako i ne potpiše, a tekst se izglasa ponovo, on će postati punovažan zakon, ali ja sam uverena da će se naći mnogo onih koji će povesti postupak radi ispitivanja ustavnosti ovoga zakona, dakle, njegove saglasnosti sa Ustavom Srbije. I ja sam spremna da se takvoj akciji pridružim.

Svetlana Lukić: Ono što je zanimljivo jeste da je i vladi i ministarstvu koje je predložilo ovaj zakon skrenuta pažnja da su neke odredbe u suprotnosti sa evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Zanimljiva je, recimo, jedna rečenica koju sam vam pročitala, to je citat portparolke G17 plus, koja je rekla da će ta stranka glasati za taj zakon, da je moguće da Savet Evrope ima primedbe, ali da oni moraju da vode računa i o tome šta misli domaća javnost. Izgleda da postoji svest kod nekih članova vladajuće koalicije da Evropa to neće primiti sa odobravanjem, a ipak se jedan takav zakon donosi.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ja to tumačim kao bezobziran odnos prema ulasku u evropske integracije i uopšte kao jedan autističan odnos prema Evropi. Ono što je mene veoma zaprepastilo, bila je jedna rečenica koju je izgovorio ministar vera obrativši se novinarima i oslovivši ih sa – dečice moja, ali to me ni malo nije potreslo. Potreslo me je ono što je usledilo posle takvog obraćanja novinarima. Naime, on je otprilike ovako rekao – između dva ekstrema, od kojih je jedan Savet Evrope, a drugi je Srpska radikalna stranka, mora da se nađe sredina. Dakle, jedan ministar Savet Evrope smatra ekstremističkom organizacijom, a istovremeno je država čiji je on ministar članica Saveta Evrope i pravni poredak stvoren u okviru Saveta Evrope je po ustavu i njen pravni poredak. Zaista mislim da je ta izjava vrhunac bezobzirnosti i vrhunac licemerstva. Bezobzirnosti zato što ona pokazuje da ova vlada, sudeći po rečima jednog od ključnih ministara u toj vladi, a ujedno je on pripadnik stranke koja čini kičmu te vlade, uopšte ne misli ozbiljno kada govori o evropskim integracijama.

Evropa za nas u tom institucionalnom smislu nije budućnost, ona je i sadašnjost. Mi stalno zaboravljamo da pored Evropske unije postoje i druge evropske integracije. Postoji taj Savet Evrope i mi smo primljeni kao državna zajednica Srbija i Crna Gora u Savet Evrope 2003. Posle toga smo ratifikovali Evropsku konvenciju o osnovnim slobodama i ljudskim pravima i mnoge druge konvencije koje su izgrađene u okviru tog pravnog poretka Saveta Evrope. Takođe imamo ustav po kome su svi međunarodni akti koji su ratifikovani deo unutrašnjeg prava. E, tu prvu lekciju pravne države ministar vera nije savladao ili je možda savladao, kao što pretpostavljam da jeste, ali on intimno u sebi smatra da je Evropa strano telo za nas. Ako neko može da uporedi u smislu ekstremizma Savet Evrope na jednoj strani sa Srpskom radikalnom strankom, koja zagovara nedemokratsko, autokratsko i zatvoreno društvo, onda to pokazuje koliko je ova vlada zapravo autistična prema ideji Evrope.

I neće joj posle takve izjave jednog ministra niko verovati da ona iskreno i ozbiljno teži ulasku u Evropsku uniju. Dakle, to obećanje da će ova vlada učiniti sve da se približimo evropskim integracijama ili je lažno ili je, nažalost, to vlada sastavljena od ljudi koji su potpuno nesposobni da takvu jednu ideju sprovedu u delo.

Zakon nije samo ono što stručnjaci predlože kao najbolji model pravne norme, s obzirom na određenu oblast. Zakon je istovremeno i rezultat određene političke volje. I nije neobično da se vode debate povodom donošenja zakona, ali kao i svaka druga debata koja se odbija u skupštini i ta debata treba da nosi u sebi određene elemente racionalnosti i biračko telo treba da reaguje pre svega na te elemente racionalnosti. Ova debata je, tako da kažem, bila obeležena vrlo velikim iracionalnostima, a naročito iracionalnostima tipa nepravljenja razlike između verske zajednice i sekte, i bila je obeležena jednim onako prilično skarednim neznanjem, s obzirom da se radi ipak o narodnim poslanicima koji bi nekog elementarnog pojma morali da imaju, ako se već usuđuju da izađu za govornicu i prenose svojim biračima putem medija neke poruke. Dakle, legitimna je politička debata, legitimno je da ta debata bude čak i teorijska, ali ono što nije legitimno jeste da se koriste argumenti koji čak i prosečnom čoveku izgledaju prilično neznalački, naivno i kao zloupotreba tog prava na javnu reč. To je ono što zabrinjava i to je ono što je na neki način kompromitovalo višestranački parlamentarizam u Srbiji.

Znam da će se na ovo reći – pa dobro, u parlamentu Japana se tuku. Naravno, tuku se, puca se u tavanicu i tako dalje, ali to su sve ekscesi, izuzeci, a kod nas je već petnaest godina svaka debata koja se odvija u parlamentu na neki način ponižavajuća debata, ponižavajuća za građane koji je slušaju.

Skandali se otvaraju tako što se tvrdi da je neko uhvaćen pri vršenju određenog krivičnog dela ili što mu je  otkriven određeni dokaz da je to krivično delo izvršeno, i onda se  ti ljudi spektakularno ispraćaju u zatvor. Uvek tu postoji nekakva pikanterija, a onda se posle nekoliko meseci pokaže da su ti ljudi izašli iz zatvora, da nikakav optužni akt nije podnesen ili da je podnesen, ali ne odgovara onim činjenicama koje su određeni zvaničnici bili izneli u javnost. I evo, ja mislim da ovo najnovije hapšenje jednog broja sudija i advokata može da nas podseti na neko ne tako skoro vreme i da podseti naše vlasti da iz toga izvuku i određene pouke. Živo se sećam te slike sudije Đoinčevića, kome su ruke bile vezane lisicama napred, ne na leđima, i ta slika je skandalizovala ljude koji se tako bave pravosuđem. Njemu je stavljeno na teret učešće u mafijaškoj grupi koja je izvršila ubistvo premijera Đinđića. Osim toga na teret su mu bila stavljena određena koruptivna krivična dela. Kao što smo mogli da vidimo, gotovo u istoj nedelji kada je uhapšena nova grupa sudija, on je dobio parnicu i naknadu štete zbog neosnovanog zadržavanja u pritvoru.

Takođe, mogli smo da vidimo da je i viceguverner Narodne banke, ne samo izašao iz zatvora nego se vratio na posao, doduše ne na ranije radno mesto, ali ipak na jedno prestižno radno mesto savetnika guvernera Narodne banke. Mi ne znamo tačno šta je sa optužbama zbog kojih je on proveo u zatvoru više od dva meseca. E, sada ovo što se desilo takođe i dalje zagađuje tu tako kriminalizovanu, skandalizovanu atmosferu, s tim što naravno ima određenih pikantnih detalja koji odudaraju od poteza koje bi sebi trebalo da dozvoli jedna normalna država. Na primer, u jednoj normalnoj državi prilikom hapšenja zbog izvršenog krivičnog dela, a na osnovu policijske istrage, što je bio slučaj ovde, normalno bi bilo da se oglasi ministar unutranjih poslova. U ovom slučaju, međutim, oglasio se ministar koji uopšte nije nadležan za policiju niti za policijske i istražne radnje, naime, ministar finansija. Potpuno je irelevantno koja se krivična dela stavljaju okrivljenima na teret.

Inače, ministar policije koji voli da se oglašava, ovom prilikom je ostao bez teksta. Zašto se to desilo ne znam, ali da je to uobičajeno u jednoj relativno uređenoj državi – nije uobičajeno. Takođe, ono što nije uobičajeno jeste da se snimak jednog sudije, bez obzira šta mu se stavlja na teret, sa rukama stavljenim na leđa i lisicama na tim rukama, pojavi u svim novinama. Dakle, način na koji je predsednik Trgovinskog suda, Goran Kljajević, doveden u Trgovinski sud radi pretresa njegove kancelarije bio je sračunat na njegovo javno poniženje. I zaista, bez obzira na to šta je on učinio, šta mu se stavlja na teret, ni policija niti bilo ko drugi nema pravo da ponižava ljude. To je bilo zabranjeno i za vreme Sablje i s pravom su ljudi u to vreme skretali pažnju na to da se prikazuju slike, koje bi mogle biti ponižavajuće za okrivljene.

Dakle, to se ponavlja svega tri godine od tada, s tim što oni koji su tada prebacivali za to nepoštovanje dostojanstva, sada paradiraju sa nepoštovanjem dostojanstva. Naravno, i okolnosti koje su tom prilikom bile iznesene moraju da dovedu do zabune kod ljudi koji se trude da sačuvaju zdrav razum. Evo, na primer, ako su svi ti ljudi uhapšeni, između ostalog, zbog malverzacija koje su navodno smanjenjivale imovinu C marketa i zbog kojih je verovatno nekadašnji direktor C marketa pobegao iz zemlje, kako je moguće da su ljudi koji su krajnji korisnici, sadašnji vlasnici C marketa, ako je tačno sve što je rečeno – kako je moguće da su oni na slobodi?

Koliko ja znam, C market je kupila Delta. Kako je moguće, dakle, da je vlasnik Delte, taj Mišković, na slobodi kao krajnji korisnik. Mislim da je i Beko tu bio, ako grešim izvinjavam se gospodi, ali kako je moguće da su oni na slobodi, ako je zaista istina da su putem raznih malverzacija Kljajević i kompanija smanjivali vrednost C Marketa i onda tako obezvređeni C market prodali trećim licima? Pa ko se sve u tom navodnom lancu korupcije okoristio? Bilo bi logično da ova dva vlasnika budu pozvana na informativni razgovor, ako se već smatra da nema razloga za njihovo lišavanje slobode.

Postoji niz tih nelogičnosti na raznim mestima koje zaista pokazuju da ta skandal-atmosfera, ta zagađena atmosfera ne odgovara nečemu što bi moglo da se dešava u jednoj relativno, ne apsolutno, nego relativno dobro organizovanoj državi. Zemlja kao što je Srbija više ne može da podnese pravljenje atmosfere gorom nego što je potrebno. Ona je već  sama po sebi dovoljno kriminalizovana, dovoljno politički nezrela, dovoljno neodgovorna, da bi je politički zvaničnici pravili još gorom nego što jeste. Ona je već vrlo teška sama po sebi, uopšte nije potrebno da iko tu dosoljava.

Posledica toga je pre svega gubitak poverenja u skupštinu, vladu, ne sadašnju vladu i sadašnju skupštinu, nego u skupštinu i vladu kao apstraktne pojmove, kao važne stubove demokratije u bilo kojoj zemlji. I naravno, u takvim situacijama uvek nekakve lake recepture i neka navodno laka rešenja koja nude populističke stranke i druge društvene grupe najlakše nalaze put do srca većeg broja građana. Mnogo je lakše građaninu da se opredeli tako što će reći – eto, ovome ću da verujem, njega razumem, on je vrlo kratko rekao – sve to treba, na primer, prisloniti uza zid i streljati, i onda početi iz početka, dići se kao feniks iz pepela, to razumem, to je nekakva pravda, svrstaću se uz takve ljude. E, pa ja verujem da neprestano zagađivanje atmosfere, proizvođenje još težih posledica nego što one zaista jesu, a već su same po sebi teške i preteške, dovodi do jačanja onih koji nude jednostavne recepture.

Jednostavnih receptura nema, jednostavne recepture vode pravo u pakao i nekako se nadam da ćemo mi to razumeti, mi smo imali te jednostavne recepture i kada je Milošević dolazio na vlast. Ne znam, verovatno se neki građani toga sećaju, neki ne, ali ako hoćeš da oboriš nekakvu pristojnu lokalnu samoupravu, a ti odmah organizuješ miting istine koji se uvek držao po istom klišeu. Obori se, ne znam, vlast u nekom gradu ili u nekom kraju, onda se ponudi švedski standard, mislim koji će biti dostižan za godinu dana. Ponudi se mir, onda šest meseci posle toga krene najkrvaviji rat od II svetskog rata. Onda dok se svi priberu desi se prevrat, bude svrgnut taj režim, onda dođe kakva-takva demokratska vlast, digne se i kuka i motika protiv Đinđića zato što pola ljudi nije moglo da razume da on misli na prekosutra. I sad mnogi ti ljudi koji su ga surovo napadali, smatraju se njegovim glavnim braniteljima i razume se da u takvim okolnostima prosečan birač gubi poverenje i u institucije i u političke stranke. Zaboravlja vrlo lako šta mu se desilo, jer politički zaborav je lakši od zaborava nekih individualnih istorija. I onda čovek opet poseže za onim što mu je najlakše – hajde, glasaću za onog koji mi nudi recept koji najbolje razumem i koji izgleda tako pitko i jednostavno. Naravno, takvi recepti vode najtežim mogućim raspletima. To smo mogli da vidimo, ne in vitro, nego in vivo na primeru Srbije u poslednjih petnaest godina i ja se bojim da mi opet prizivamo takvo neko zlo.

Ja mislim da je za građanski otpor svako vreme dobro, a naročito vreme kada je građanin ugrožen sa raznih strana. Ponekad je to ugrožavanje bilo zaista direktno, neposredno i brutalno, vrlo često je to bilo tako u Miloševićevo vreme. Ponekad je to ugrožavanje sofisticiranije i do njega dolazi političkim zagađivanjem prostora u kome se čovek kao političko biće kreće, ali svejedno, apsolutno mislim da je jedini način da se te ružne istorije ne ponove neprestano se boriti. Bez obzira na sve ružne stvari koje nam se dešavaju, mi ne smemo nikad da ispustimo iz vida da nam je u mnogo čemu bolje nego što nam je bilo pre desetak godina. Tako da ja mislim da je nekakav napredak učinjen, uprkos tome što imamo jednu očajnu političku elitu, učinjen je zato što je jedno vreme Srbija ipak bila relativno dobro finansirana spolja, a pogotovo u vreme vlade premijera Đinđića. I sada ipak stiže neka pomoć, stiže i stručna pomoć za pojedine segmente i organizacije. Čini mi se da neki ljudi koji su u državnoj vlasti, uprkos tome što se intimno ne slažu sa određenim proevropskim zahvatima, iz raznih razloga odlučuju ipak da ih prihvate. Ne samo iz razloga političke profitabilnosti, nego jednostavno zato što ostaju bez argumenata u određenim situacijama. Opet se vraćam na ministra vera, koji se brani od primedbi nekih radikalskih poslanika i počinje da koristi vokabular koji očigledno nije naviknut da koristi, kojim se koriste ljudi iz nekih nevladinih organizacija. Vi vidite da čoveku jednostavno takav vokabular ne ide od ruke, da mu se ne sviđa, ali ništa mu drugo nije preostalo.

Tako da se stvari menjaju i možda je to moja iluzija da se donekle menjaju i pod pritiskom građana. Mislim da uopšte nije neobično što ima ljudi koji se bore, mada ima naravno i ljudi koji su digli ruke. Sve je to legitimno, svako ima pravo da se u nekom trenutku okrene samo sebi i svojim problemima. Što se mene tiče, ja uopšte ne mislim da se okrećem samo sebi zato što sam prosto takva i mislim da nema ni razloga. Mislim da nas društveni angažman čini društvenim bićima. Bilo bi meni možda lepše da sedim, da samo pišem knjige, ali moram da priznam da kad bih samo tako živela, ne bi mi taj život bio interesantan koliko mi je sad kad izađem sa Ženama u crnom, mojim prijateljicama i sa bilo kojom drugom grupom da protestvujem. Tada se osetim više kao građanin nego kad sedim za svojim kompjuterom. A nije loše osetiti se kao građanin.

Građanski otpor znači nepristajanje da vas prave ludima. Mislim da građanski otpor uopšte nije prihvatanje ove ili one političke opcije, nego ako vi kao normalno ljudsko biće vidite da je odrđena stvar crna, ne smete da dopustite da političari misle da su vas ubedili da je bela. I zaista, građanski otpor ne bi trebalo da bude otpor koji je zasnovan na bilo kakvoj ideologiji. U ovom trenutku više je nego dovoljno da se građanski otpor zaustavi na tome – e, nećeš da me praviš ludim, nećeš.

U ovoj nedelji opštedruštvenih skandala desio se i meni jedan privatni policijski skandal, koji je zaista paradigmatičan sa stanovišta odnosa policije prema građanima. Naime, ja imam psa, koji je potpuno bezopasan i koga sam odvela na mesto na koje on ide svakog dana, na malu zelenu površinu između zgrada, i pustila sam ga sa povodnika. I on je potpuno iznenađujuće za mene počeo da laje na jednog mladog čoveka i da dosta agresivno obilazi oko njega. Taj čovek se prilično uplašio i ja sam mu rekla da bude miran, da je pas pitom i da nikad nikog nije ujeo i približila sam se i uhvatila sam psa za ogrlicu i u tom trenutku taj mladi čovek je iza leđa izvadio pištolj, uperio ga u mene i rekao mi je – sad ću da ubijem i tebe i njega. Pošto sam bila uzela moje lekove za pritisak, bila sam onako dosta blažena i rekla sam – pa sad, ako moraš da pucaš, a ti pucaj, i nekako odvela kuče.To je izgleda bila dobra reakcija, on je vratio pištolj i otišao svojim putem.

Razmišljala sam šta bih da radim i pozvala sam stanicu milicije, rekli su mi da to napišem i da odnesem u stanicu milicije. Ja sam taj događaj opisala, odnela sam u stanicu milicije, da bi se posle nekoliko dana kod mene pojavio policajac. Suština je bila u sledećem – prekršaj koji sam napravila time što sam pustila psa sa povodnika daleko je teži od prekršaja koji je napravio taj meni nepoznati mladi čovek kada je uperio pištolj u mene i rekao da će pucati i u mene i u psa. Tu već zaista nisam mogla da ostanem hladnokrvna, jer budući da već dugo godina predajem pravo znam da je ono što sam ja uradila odista prekršaj, ali da je ono što je taj čovek uradio  krivično delo.

Ja sam stvarno podigla ton i počela da vičem na tog policajca, koji verovatno takvu reakciju nije baš često doživeo. Onda mi je policajac savetovao da drugi put ne čekam nego da pozovem patrolu 92. Ja sam mu, onako besna, rekla da to uopšte nije efikasno i da ću ja uraditi isto što je uradio taj mladi čovek, dakle, kupiću neku pištoljčinu, pa ću vitlati time po gradu ako mi se neko ne bude svideo. Dakle, šta se meni desilo? Meni se desilo da je policija umesto da me zaštiti, umesto da krene da ispituje ko je taj čovek i da li eventualno tu stanuje, da li je sklon takvom ponašanju, pokušala da me okrivi za prekršaj.

Naravno, ne bežim od toga da snosim sve konsekvence mog prekršaja, puštanja psa sa povodnika, i to sam i rekla policajcu, ali ni u jednom trenutku oni zapravo nisu pokušali da islede to što se desilo. Ja znam da je teško naći toga čoveka, ali mogli su makar da učine nekakav akt dobre volje, da izgledaju makar pristojno u očima građana, da ne ispada da im građani, time što prijavljuju krivično delo ili neki prekršaj, samo prave nepotreban posao. To je jedan odnos koji pokazuje koliko ste vi u ovom društvu nezaštićeni.

Takvim svojim stavom vas teraju ili da tako budete beslovesni i bespomoćni ili da se upustite u neke opasne stvari kao što je samozaštita, da idete pod stare dane, kao ja, da učite streljanje i gađanje.

Svetlana Lukić: U prvom delu Peščanika govorila je profesorka prava, Vesna Rakić-Vodinelić, a u nastavku ćete čuti Ivana Medenicu, selektora Sterijinog pozorja, koje je Medenica uspeo da pretvori u značajan međunarodni festival. E, upravo zbog toga što je Pozorje postalo premalo srpsko, a previše belosvetsko, Medenicu su pokušali da smene i to baš nekako kada su radikali došli na vlast u Novom Sadu. Međutim, javnost je uspešno i brzo reagovala, Biljana Srbljanović i Miki Manojlović su otišli kod ministra Kojadinovića, rekli mu dve-tri lepe reči i čiča-miča i gotova priča – Ivan Medenica je ostao selektor Pozorja.

Ivan Medenica: Dakle, ovaj paralelni međunarodni program, koji se zove Krugovi i koji evo već treću godinu organizujemo za redom, ove godine kao neku šifru, lozinku ima Sterijin komad Rodoljupci, jer mi slavimo veliki jubilej Sterije, 200 godina od rođenja i 150 od smrti. Tim povodom sam želeo da ovaj program nekako vežem uz Sterijino delo i izabrao sam pet predstava. Jedna koju bih izdvojio jeste predstava Tiso iz Slovačke, iz Bratislave dolazi, predstava o prvom predsedniku nezavisne Slovačke, Jožefu Tisou, koji je bio katolički sveštenik i predsednik države, dakle jedne kvislinške tvorevine. Slovačka nezavisna država nikad nije postojala pre II svetskog rata, nastala je kao neki satelit III Rajha i Slovaci su imali jednu od najorganizovanijih deportacija Jevreja u našem regionu. I ono što je meni tu bilo zanimljivo jeste da su se oni te teme poduhvatili, ali na jedan vrlo trezven i kritički način.

Dakle, to je gotovo do pred kraj predstave, kada ona postaje onako oratorijumska, kada izlazi jedan hor i tako dalje – monodrama, znači tu je samo jedan sjajan glumac koji igra samog Tisoa, a dramaturški je ona napravljena kao montaža, kolaž njegovih autentičnih političkih govora. Napravili su jednu finu gradaciju njegovih političkih govora, od onih najbenignijih tipa – braćo Slovaci, sestre Slovakinje, nemojte da pijete, to je štetno za zdravlje nacije i tako dalje, koji su fašistički po svojoj prirodi, ali su ipak benigni, do direktnih antisemitskih govora. Tako da je to u jednoj gradaciji postavljeno i onda nekako čovek se nužno seti nekih naših komada o našim kvinslizima, koji su nastali 90-ih godina, o Nediću u prvom redu, koji su bili potpuno suprotan slučaj. Znači, to su bili pokušaji neke romantizovane rehabilitacije, kao što je inače naša specijalnost da uloge ratnih zločinaca vrlo, vrlo relativizujemo ili čak potpuno svesno izokrećemo.

Nikolaj Velimirović je najeklatantniji primer potpune podeljenosti javnosti za i protiv, a niko se ne poduhvata da malo kritički postavi celu stvar. Jeste on čovek bio u logoru i tako dalje, ali s druge strane neosporno je šta je govorio o Jevrejima i uopšte o evropskoj civilizaciji i kulturi. Mislim da je taj neki dominantni društveni diskurs o Nikolaju Velimiroviću postao potpuno afirmativan i da vi sad zaista zvučite kao zombi ako imate neko izdvojeno mišljenje. To je bazična, fundamentalna kanonizacija.

Ali ono što je fenomen koji se tu prvi primećuje, jeste fenomen neke paranoje i osećanja progonjenosti i stalne potrebe crkvenih institucija da se brane i iz te svoje odbrane, tipično srpski, inadžijski da idu sa tim – e pa šta, e pa evo vam, evo vam, baš ćemo iz Nikolaja Velimirovića da izvučemo ono što je najkontroverznije. Vrlo je čudno da sama crkva prihvata da ulazi u te neke binarne podele, koje inače ovo društvo obeležavaju, a ona bi trebalo da bude saborna, da se ne svrstava. Imate utisak da oni iskreno veruju da su ugroženi, to je verovatno neko nasleđe titoističkog perioda, kada je takvoj vrsti komentara sigurno bilo mesta, ali mi smo u Srbiji poslednjih deset, petanest godina sigurno svedoci potpuno suprotne situacije, gde oni imaju mnogo veća prava nego što bi trebalo da imaju. Ne mislim u smislu imovine i verskih prava i tako dalje, nego u smislu uticaja na politički život jedne zajednice. Bilo mi je čudno pre neki dan, gledao sam na televiziji da postoji neki Radiodifuzni savet i da vam tu sad sedi sveštenik. Ne znam.

Ona nesrećna radnica što se ubila, valjda u Gornjem Milanovcu, to je zaista ozbiljna priča o tome šta je u suštini glavni izazov ovog društva, a to je zapravo tranzicija. To je mnogo veći izazov pitanje od čega će ljudi da žive, kakvi će im uslovi rada biti nego neka velika državotvorna pitanja koja se i tako manje ili više izvan naše moći dešavaju. Znate da je to žena, koja je jedina radila u porodici sa dvoje dece, najbolji metalostrugar sa nekim nagradama, priznanjima. Pritom osoba koja je pretila samoubistvom i ubila se kao izraz jednog u krajnjoj liniji simboličkog protesta. Palo mi je na pamet da bi u velikim fabrikama trebalo da rade psiholog i socijalni radnik. I šta je sad posao psihologa i socijalnog radnika u velikoj, ozbiljnoj fabrici – ako radnik preti samoubistvom nekoliko puta, traži pritom da bude primljen kod nekog pretpostavljenog, koji ga ne prima na razgovor… Pa, to je ono čime bi mediji trebalo da se bave.

Jesu mediji svi pisali, ali opet je to bio senzacionalizam, opet tu nije bilo jednog koraka dalje, hajde sad da mi isteramo ta pitanja, da li postoje psiholog i socijalni radnik u fabrici koji će na takav slučaj da obrate pažnju. Da li direktor ili neki pretpostavljeni sme da ne primi čoveka, na osnovu čega se prave liste za otpuštanje, kako je moguće da neko ko je najbolji radnik bude na listi za otpuštanje, a pritom je socijalno ugrožen slučaj, i tako dalje, i tako dalje. Ovde vam svi u medijima, na svim tribinama govore o nacionalnim i državotvornim pitanjima. Mene je iskreno rečeno mnogo manje briga za nacionalna i državotvorna pitanja, a mnogo više za društvena.

Emancipacija društva je nešto čime se ovde niko ne bavi i vi stalno imate to, kad neko izađe sa nekim problemima koja se tiču ili manjih ili većih grupa ljudi ili pojedinaca – kako se sad usuđujete da o tome pričate, a nas čeka rešavanje kosovskog pitanja ili crnogorskog pitanja. Pa šta, naši životi prolaze, šta ja sad, treba pitanje otpremnine za penziju da potisnem u drugi plan ili upisa deteta na fakultet zato što nije rešeno kosovsko pitanje? To je jedna odvratna populistička demagogija kojoj su apsolutno bez razlike sve naše političke strukture sklone.

Ja se sećam kad sam bio u osnovnoj školi, učiteljica, nesrećna, mlada je bila, tek je počela da radi i sad 4. maj i ona sad čita nešto o Titu, to je valjda bila ili godišnjica ili dve godine od njegove smrti. I moj drugar, znači bili smo neki IV razred, se javi i pita da li može da ode u wc. To je bila njegova mala, ljudska, autentična potreba u tom trenutku, a ona mu je ispalila čitavu lavinu – kako se on usuđuje da pomisli na wc, kada ona posvećuje čas pokojnom drugu Titu. E pa, cela naša država meni na to liči.

Kako se mi sad usuđujemo da imamo bilo kakve potrebe, probleme i tako dalje, kad nam Kosovo visi nad glavom, kad nam Crna Gora visi nad glavom. Ja sam iskreno, ali autentično potpuno indiferentan prema tome kako će se rešiti slučaj sa Crnom Gorom. Ako ostanu, to ima i svojih dobrih i svojih loših posledica, ako odu, opet ima i dobrih i loših posledica. I niko ne kaže da je u suštini glavno pitanje da li će, bez obzira da li se osećaju Srbima ili Crnogorcima, građani Crne Gore doći do rešenja državnog pitanja na demokratski ili na nedemokratski način. To je jedino što mene kao građanina Srbije lično interesuje – da li su građanima Crne Gore stvoreni uslovi da njihova volja bude autentična i demokratski realizovana, a ne da bude predmet političkih manipulacija.

Ovo što govorim mi deluje kao neka azbuka, ovde čovek stalno treba da ponavlja azbuku. Znači, nije problem da li će Srbija biti manja u teritorijalnom i moralnom i duhovnom smislu ako joj ode Crna Gora ili će biti veća, nego je pitanje na koji način će do tog rešenja doći i da li će biti zadovoljeni demokratski standardi.

Zemlja u kojoj je ubistvo premijera podložno interpretacijama već je sama po sebi neverovatna. Ni tu nema elementarnog konsenzusa, nego Pera kaže da su nekog ubili, a Mika kaže da ga nisu ubili. A to što ti imaš leš, pa mislim, ovaj kaže da taj leš ne postoji i da u suštini ti boluješ od neke optičke varke. Do te mere smo mi unazad petnaest godina iritirani uvek nekim još skandaloznijim od skandaloznijih vesti, još stravičnijim prizorima, užasima, da sada valjda stalno se ima utisak kao da je to javno mnjenje neka gladna zver kojoj treba u gubicu ubacivati nove i nove senzacije. Ali ja negde mislim, i tu sam totalni idealista, da će se to žutoj štampi vratiti kao bumerang, jer ljudi više jednostavno neće čitati novine. Mislim, moguće je da će i dalje ti mediji da se objavljuju bez obzira da li imaju čitanost.

Iza njih očigledno ne stoje samo tržišni zahtevi, nego u prvom redu neki centri moći kojima tako nešto odgovara. Siguran sam i nisam baš preterano originalan i pametan kad to kažem, ali očigledno je da se tu stalno obavljaju poslovi za ovoga ili onoga. To je ono što mislim da je najveći problem ove zemlje, što nemate utisak da smo suvereni, ali ne samo zbog nekih spoljnih pritisaka kojima smo izloženi, nego da iznutra nismo suvereni. Najbolji primer za to je slučaj Ratka Mladića. Meni zaista kao običnom građaninu i čitaocu novina nije jasno zašto je to hapšenje tako veliki problem, pod pretpostavkom da su vojne i policijske strukture u stanju da lokalizuju gde se on nalazi. Uhapšen je Milošević, protestvovalo je vrlo malo ljudi, zanemarljivo, teško je pretpostaviti da će ovde biti veći ulični neredi. U krajnjoj liniji, policija valjda ume da se pripremi za takve situacije, ali ja garantujem da tu ne bi bilo nikakvih velikih nereda. Podrška vlade u parlamentu, okej, mogu da shvatim da vlada kaže – imamo svoje pragmatične interese, važnije nam je, čak i zbog dobrobiti društva, zemlje, da mi ostanemo na vlasti i obavimo neke poslove, nego da nam zbog Mladića padne vlada.

Ali vlada im ne bi pala zbog Mladića, prvo, SPS nikada nije odrekao svoju podršku, šta god da se desilo. Da celo predsedništvo SPS-a bude ono, pobijeno na Terazijama, oni koji bi ih nasledili bi i dalje podržavali vladu, jer bi našli neki svoj interes. Tako da, činjenica da će SPS nekome odreći podršku iz principijelnih razloga je zaista podjednako verovatna kao da ja sutra završim na Veneri, mislim na planetu. Sve i da se to desi, Demokratska stranka je vrlo eksplicitno rekla da u tom slučaju dobijaju njihovu podršku za ta strateška pitanja i oni bi bili podrška manjinske vlade. Znači, ta dva ključna razloga otpadaju, šta je jedini mogući treći razlog – otuđeni centri moći i nešto što mi kao obični građani i ljudi iz medija ne možemo možda ni da pretpostavimo, kakvi se sad tu zakulisni interesi prepliću. E, to je ono što je opasno.

Svetlana Lukić: A četvrti?

Ivan Medenica: Ne vidim ga, možda ga ima.

Svetlana Lukić: Ne moraju da budu otuđeni, mogu da budu ovi centri moći, koji pričaju da hoće, a u stvari neće.

Ivan Medenica: Taj potpuno logičan, a sumanut koncept mi čak… eto, verovatno sam suviše naivan, nije mi pao na pamet.

Mi zvanično sada imamo kao matru to – sporo, ali temeljno. Ali sporo, a temeljno mogu možda neka uređena društva, mi moramo temeljno, ali brzo. Kako da nešto bude temeljno i brzo – pa snađite se, mora da bude temeljno i brzo. Zato što živim u nenormalnoj zemlji, ja radim pet poslova, radim ih vrlo brzo, ali ih radim i temeljno. Kako je to moguće? Pa moguće je, po cenu zdravlja, po cenu nespavanja, po cenu nemanja drugog života. Nama je potrebno da to bude i brzo, mi smo dosta dugo jedno zapušteno društvo i nije nam svejedno kada ćemo postati sređeno društvo. Evo jednog fascinantnog podatka, metafore ozbiljne civilizacijske zapuštenosti ovog društva. Jedna prijateljica mi je pričala kako je bila kod kozmetičara pre neki dan i kozmetičarka joj kaže kako je masovna pojava u Beogradu da devojčice od dvanaest godina idu na kvarcovanje. Kakav je to sistem vrednosti? Ko su ti roditelji? Tako nešto je moguće samo u najcrnjoj bedi i sirotinji, gde ta deca tako nekim bednim stvarima mogu među svojim vršnjacima da se izdvoje, a ne time da li ih roditelji pošalju preko zime negde na skijanje ili da li su kupili inter rail kartu, pa kruže vozovima po Evropi sa rancem na leđima.

Sve to za nas su misaone imenice, i to ne samo egzistencijalno, nego one postaju nešto što više nikog ni ne interesuje, to nije bitno. A zašto da idemo na ekskurziju u inostranstvo? Ta deca i kad odu na ekskurzije u inostranstvo ne znaju da se tamo ponašaju. Traže u Mađarskoj u diskoteci četničke pesme, pa kad ih privede policija mi svi kukamo koliko su Mađari netolerantni, eto, jadna naša deca. A ovi, bre, huligani od sedamnaest godina tamo nešto srbovali po Mađarskoj u diskoteci, pa naravno da su ih priveli i trebalo je da ih privedu.To je posebno strašno, što mi neke kulturne potrebe gubimo iz te egzistencijalne bede, iz činjenice da smo izolovani – a zašto putovati, a zašto čitati knjige, zašto završiti školu. Mislim, kada u dvanaestoj godini počneš da se kvarcuješ, valjda sa četrnaest radiš one stvari, u šesnaestoj postaneš voditeljka na televiziji, a u osamnaestoj si već ozbiljna sponzoruša koja traži da se bogato uda.

Kod nas oko Nove godine ne rade pozorišta, od 30. decembra do 14. januara ne rade pozorišta, jer bože moj, tada ljudi ne rade, pa zašto bi išli u pozorište. Baš tada, svugde u svetu, kada ljudi imaju slobodnog vremena ide se u muzeje, u galerije, u pozorišta. Ne, tada se kod nas ždere svinja, a u pozorište se ide po nuždi, tokom školske godine kada vas šalje gimnazija ili kada preko sindikata dobijete jeftinije karte. To mu gotovo dođe kao deo radnih obaveza, a kad ja sam za sebe treba da izaberen kako ću da popunim slobodno vreme, pa onda ću da jedem svinju, a ne da idem u pozorište. Meni je to fascinantno. Znači, mora da postoji politička volja da se ovo društvo dovede u red i postane društvo po nekim svetskim i evropskim standardima, to mora da nam uradi elita koja je uvek manjina. Znači, mora neka grupacija ljudi da tu odluku uzme na sebe za sve nas.

Kada ljudi budu mogli da bez šengenske vize idu u inostranstvo, možda će u početku imati otpor. To je kao kada se plašite vode dok se ne umočite, a onda posle ne možete da izađete iz nje, jer je divna. Ja vidim po nekim prijateljima koji su ranije putovali, sada niko neće da putuje, jer se kao maltretira da dobije šengensku vizu. Pa, mislim da je bolje i maltretirati se za dobijanje šengenske vize nego izgubiti potrebu da putuješ.

To je logična posledica svega što je ova zemlja radila poslednjih petanest godina i toga što još uvek nije uspela da se te prošlosti ratosilja. I zašto se ljudi iz Evrope ne bi štitili od divljih Huna i Avara. Kada bismo mi shvatili da smo divlji Huni i Avari, možda bi nam bilo lakše, rekli bismo – okej, sad smo shvatili da smo divlji Huni i Avari, ali opet kažem, ne kao narod nego kao društvo, jer ja sam siguran da su i naše nacionalne manjine divljije od svojih matičnih naroda. Znači, naši Mađari su sigurno divljiji od mađarskih Mađara, jer je društvo nezdravo. I onda tu opšte nije važno koje si ti nacionalnosti, ti živiš u bolesnom društvu. Ja zato kao Švaba tra-la-la stalno ponavljam da se ovde nedovoljno govori o ideji i konceptu društva, a stalno imaš koncept nacije ili koncept države. Kao da je sad država najbitnija stvar na svetu.

Ja mogu da shvatim da se nekako paralelno ulažu svi politički i državni napori da Kosovo u nekoj formi ostane u nekoj vezi sa Srbijom, ali ta akcija ne sme da sprečava paralelnu akciju, a to je suočavanje cele nacije, države i društva sa činjenicom da su šanse za tako nešto vrlo male. Treba da se pripremamo i za ovaj drugi scenario, ali te pripreme moraju da budu stvar javne rasprave, javnog govora, a ne ako neko kaže – znate, ljudi, realno, politički gledano velike su šanse da Kosovo bude nezavisno – da se taj proglašava izdajnikom. Ono što je tu najlicemernije jeste da se ima utisak da svi mi znamo da će se to desiti, ali nemoj to da kažeš, nije dobro da se kaže.

Isti je slučaj i sa Mladićem. Ko vam traži da pravite neke uvertire, da lažete ili da ne govorite istinu koje ste svesni? Zašto vi mislite da je građanima bolja slatka laž od prave istine? I za to treba da se snosi izvesna odgovornost, sigurno, za to što se stvari ne nazivaju pravim imenom, a u ovoj zemlji se nikad stvari nisu nazivale pravim imenom. Kad Goran Svilanović pre neki dan kaže – ali ljudi, neko treba tom narodu na Kosovu da kaže kako ti procesi zapravo teku i dokle su došli, ja verujem da čovek ima te informacije. I on je potpuno u pravu, treba reći – znate, mi dajemo sve od sebe da se to ne desi, ali realnost je ovakva. Kao što od lekara očekujete da vam kaže koje su vam šanse da preživite.

Postoji priča o jednom američkom pacijentu, bogatom čoveku kome lekar nije želeo iz sažaljenja da kaže na vreme istinu o tome da umire od neizlečive bolesti. Kad mu je rekao, prošlo je dva meseca, čovek je rekao – što mi to niste rekli odmah. Pa bilo mi je neprijatno, a ovaj je presavio tabak i tužio ga je jer je čovek izgubio dva meseca, a mogao je da reši svoje porodične, poslovne i druge poslove. I tako ste i vi odgovorni što nas ne suočavate sa nečim što je realnost. Niko od vlasti ne traži da nas uljuljkuje veselim ili neozbiljnim ili neodgovornim konstrukcijama. Ti vodiš državnu politiku tako da sačuvaš to što ti pripada, ali s druge strane si realan i ako vidiš da su šanse za uspeh te akcije minimalne,  ti moraš da imaš i scenario broj dva i da i sa jednim i sa drugim upoznaš javnost, jer je to ono što se zove transparencija.

A ne, mi stalno mislimo da ništa nije ozbiljno ukoliko nije tajno. E, to je sad već stvar mentaliteta, ta fascinacija tajnim policijama i uopšte tajnim, zakulisnim radnjama. Ako vi otvoreno kritički, argumentovano saopštavate stvari, nikad vam se neće poverovati. To treba da budu ozbiljni i odrasli muškarci, nismo deca i nismo žene i nismo Englezi, nego smo ozbiljni, odrasli Srbi i znamo da ono što se kaže nije ono što se dešava, nego se tu krije ko zna šta. U stvari, ne verujem da je to stvar mentaliteta, ali jeste stvar primitivizma. Ja se trudim u svim svojim izjavama da budem uravnotežen i da neke svoje političke preference ne stavljam u prvi plan, ali tu mislim da zaista može da se povuče jedna dosta oštra razlika između Đinđićevog načina, koji je bio način demistifikacije kada se govori o problemima, i ove vlade, koja ima sklonost ka mistifikaciji.

Svetlana Lukić: Vlast je naporna rabota, ali ne i za ministra prosvete Vuksanovića, on je ovih dana s lakoćom rešio dva problema. Nije hteo da se napreže i da razgovara sa nastavncima koji štrajkuju, već im je jednostavno zapretio da će im smanjiti platu. Drugi problem Vuksanović je rešio na prosto genijalno glup način. Naime, ne vodeći računa o datumima, neko je takmičenje dece iz matematike zakazao za prošlu subotu, kada su deca katoličke veroispovesti slavila Usrks. Vuksanović je u duhu svog shvatanja verske tolerancije i ko zna čega još odlučio da se sva deca katoličke veroispovesti koja nisu izašla na gradsko takmičenje direktno plasiraju na republičko takmičenje. Pa nek’ vidi svet kako se u Srbiji štite manjinska, ljudska, verska, matematička i ostala prava.

Svaki misaoni proces nužno rasipa energiju, bilo koji vid obrade informacija mora platiti minimalnu termodinamičku cenu. E pa Vuksanović tu cenu neće da plati. U nastavku Peščanika slušate čoveka koji je u vreme Vlade Zorana Đinđića učestvovao u pokušaju da se naše školstvo reformiše. Govori Alekandar Baucal, docent na odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Dobila sam mejlom stranicu iz Bukvara, pa pod C je crkva i piše – ko ne ide u crkvu, neka ide kod lekara.

Aleksandar Baucal: Meni se sad više nameće teza da se ministarstvo ponaša na vrlo racionalan način.S jedne strane, obrazovanje nije prioritet vladi, s druge strane, građani, roditelji takođe ne misle previše o obrazovanju. Ljudi uglavnom žive u uverenju – pa škola, dobro, tamo je dete šest-sedam sati, znamo gde je, to su okej ljudi, ti nastavnici, oni njima nešto pričaju, ovi nešto kao nauče, pa oni dobiju neke ocene, na kraju dobiju diplomu, pa sad, jeste, nije baš smisleno sve što se tamo radi, ali nema veze, važno je da dete ima diplomu, pa onda znam onog Žiku, on radi u državnoj firmi, zaposliće on i moje dete. Znači, ne postoji nikakav pritisak na ministarstvo da se ozbiljno bavi obrazovanjem.

Ja se sećam jednog govora koji je Đinđić održao na jednoj obrazovnoj konferenciji koja je organizovana ovde u Beogradu. Bio sam fasciniran time kako je on postavio obrazovanje; da je nama kao siromašnoj državi obrazovanje najvažnija poluga koja može da nam sutra učini život boljim. A da ne pričam o tome da svaki roditelj za sebe treba da razmisli, da stavi prst na čelo i da bude svestan da će dete koje je ove godine upisalo prvi razred najverovatnije, i pored svih naših talenata da upropastimo stvari, biti građanin Evrope. Znači, u trenutku kada to dete bude krenulo da radi, znači da se zaposli, kada bude tražilo svoj prvi posao, on će biti građanin Evrope i on će biti u konkurenciji sa svom drugom decom u Evropskoj uniji. I ja se plašim da će naša deca biti prosto izgubljena. Ali mi tada nećemo moći da kažemo – naše firme će ostati naše, pa ćemo mi našu decu da zapošljavamo u našim firmama. Ne, jer tada više neće postojati čitava ta mreža državnih firmi, jatova i nisova.

Neće više biti toliko radnih mesta, na kojima se traži ono što naša škola lepo produkuje, a to je socijalna veština – ćuti, trpi, gledaj ko je važan, njega sledi, ne pitaj se puno, plivaj… To su stvari koje naša deca nauče u školi. Ne nauče ono što treba da uče, ali zato nauče ove stvari koje su sjajne, ali za svet koji više ne postoji niti će ikada postojati. I meni je to nekako čudno kada vidim koliko roditelji u stvari ne vide da time što se ne brinu o tome kakvo je naše obrazovanje direktno ugrožavaju budućnost svoje dece.

Kada jedan ministar uradi dobru stvar, mi svi bolje živimo, za razliku od nekog vlasnika firme. On kad uradi dobru stvar, on je uradi samo za sebe i za svoje zaposlene. Ali ministar i vlada kada urade nešto dobro, to je dobro za sve nas. Svi smo mi u tom autobusu i ako je taj autobus bolji i mi smo svi u boljoj situaciji. I ja mislim da ova situacija sa obrazovanjem ne ide toliko na dušu ministarstvu, mislim da im ljudi iz drugih ministarstava zavide, pogotovo iz ovih ekonomskih, koji su pod velikim pritiskom internacionalnih procesa. Svet prosto kaže – šta me briga za obrazovanje, obrazovanje je vaša nacionalna stvar. Da li ti hoćeš da treniraš nove generacije da sutra tvoje društvo bude kompetentnije od drugih društava? Pa to je tvoj interes, što bih ja tebe terao da to radiš. Ali moj je interes da tvoj ekonomski sistem bude sameren sa onim koji je u Evropskoj uniji da bi mogli da se integrišemo. E to je interes Evropske unije, a mi sami propuštamo da vidimo naš interes, a to je obrazovanje.

Svetlana Lukić: Kada zamislim tu sliku da je neki đak prvak koji se ove godine upisuje u školu budući stanovnik Evropske unije, odnosno da će prvo zaposlenje imati u okviru Evropske unije, ukoliko nastavimo da obrazujemo sopstvenu decu na ovaj način, pa kakve će onda njihove šanse biti, šta će oni da rade?

Aleksandar Baucal: Jedino što vlada tada može da uradi je da stvori paralelni obrazovni sistem za odrasle. Znači, ti si završio školu i pošto nisi odatle izneo ništa od onoga što ti je potrebno da bi se snašao u ovom novom svetu, sada će vlada morati, od para poreskih obveznika, da finansira doškolovavanje. Dakle, mi ćemo morati to da platimo. Ili ćemo platiti tako što ćemo finansirati to obrazovanje ili ćemo platiti tako što mi kao društvo nećemo biti sposobni da se nosimo s drugim društvima, pa ćemo biti siromašni. Ali to obično ide u krug: zato što ćemo biti neobrazovani, mi nećemo moći da budemo bogato društvo, a pošto nećemo moći da budemo bogato društvo, nećemo moći da investiramo u taj novi, dodatni oblik obrazovanja i onda ćemo opet biti siromašni. E, onda se pokreću svi ovi drugi mehanizmi, tradicionalistički, onda krenu da se kreiraju mitovi, koji treba ljudima da nekako zamagle celu tu problematiku. Onda će opet da se stvori neki novi mit kako su svi protiv nas i kako je to jedan fatum na koji smo mi osuđeni.

Pravo da vam kažem, počeo sam ozbiljno da se pitam da li je moja obaveza kao roditelja da prosto odem iz zemlje, da bi moje dete išlo u neku normalnu školu, da bi kroz tu školu naučilo neke stvari koje će ga ojačati u životu, da kada ono odraste mogu da sa njim imam normalan, zreo odnos kao sa osobom koja je rešila svoju egzistenciju, našla svoje mesto u životu. Ali pošto sam ja nepopravivi optimista, uvek razmišljam – moguće da ja nešto ne vidim, mora da tu postoji nešto užasno pametno što, eto, niko od nas ne vidi. Ja bih strašno voleo da se to desi, zato što ipak svi mi pripadamo ovoj kulturi i ona se uselila u nas i ona je deo nas. Znači, nije isto da li živiš u okruženju kome pripadaš ili odeš u neku drugu zemlju. Ne zato što je negde drugde bolje ili lošije, jednostavno su ljudi drugačiji, oni su, kako bi rekao Tolstoj, našli drugi način da budu srećni.

Mi imamo svoje načine, tako da bi meni bilo jako žao da moje dete nema tu priliku da se osloni na one dobre strane koje mi imamo, a koje su otišle u zapećak, nigde se ne vide. Ozbiljnije nego ikad pre razmišljam o tome da li je obaveza svakog roditelja da razmišlja o tome da li ima pravo da osudi svoje dete na život ovde.

Nekada tu pravim metaforu sa putovanjem. Ako nemaš neki cilj, ako ga povremeno ne gledaš, u smislu da li mu se približavaš ili ne, može da ti se desi da se izgubiš u putovanju. S druge strane, ako gledaš samo taj daleki cilj, možeš da upadneš u neku rupu koja je ispred tvojih nogu. Ali ipak, ako gledaš samo tu rupu, možeš da skreneš sa tog cilja i na kraju ćeš stići negde, ali ne tamo kuda si krenuo. Toliko smo ophrvani problemima, da smo stalno usmereni na to da ne upadnemo u neku rupu ispred naših nogu  i onda smo toliko umorni da kažemo – daj, znam, trebalo bi da se misli o nekim dugoročnim stvarima, ali o tome ću da mislim sutra, danas sam toliko umoran, evo, izbegao sam tri rupe, samo daj da prenoćim, pa ako sutra ne bude nijedne rupe na putu, misliću dugoročno. Ali sutra, ako i nema rupa, opet kažeš – daj da danem makar jedan dan, da ne mislim ni o čemu, ko će sad da misli o tom dugoročnom, evo, sutra ću.

A vrline su nam potrebne baš tada. Kada je sve u redu, one su manje značajne, ali baš u ovakvim okolnostima mi moramo da žongliramo sa previše lopti, ali moramo. I mi smo sami odgovorni za tu situaciju, jer smo se i mi kao gledaoci utakmice u kojoj je igrao Milošević devedesetih suviše zaneli i mislili da je to igra u kojoj, eto, mi njima damo neki gol, oni nama daju neki gol, pa nema veze, na kraju ćemo da odemo svi sa stadiona svojim kućama i nastavićemo da živimo kao pre toga. Ali nije, to je bila jedna ozbiljna stvar, mi smo kao društvo pravili ozbiljne greške. Koliko je ko tu odgovoran od političara, građana, to je sada manje važno, ali mi prosto moramo da platimo te cene.

Znači, tako je to. Kada napraviš tolike greške u životu, ne možeš da očekuješ da ti život bude bolji. Puno smo se naprezali devedesetih, a posle njih naši problemi su još veći, zato što smo mi radom stvarali probleme, a nismo ih rešavali. I danas nam je mnogo teže nego što nam je bilo devedesetih, ali nemamo kud iz ove kože.

Naravno, pristojan svet, kada uoči svoje greške, onda se izvini kome treba da se izvini i hajde, mi smo to nešto kao obavili, ali sve se to opet radi na gurku, na iznudicu. Neko ti zavrne uši, pa misliš – ako ovo uradim, onda će ovaj nešto da mi da. Nekako nam se sve pretvorilo u jedan besmisleni sukob unutar nas: da li smo mi bili fenomenalni tokom devedesetih, pa mi smo u stvari bili anđeli, a svi drugi su bili pogrešni. I tako se sada mi između sebe iscrpljujemo. Nikako ne zatvaramo tu knjigu i ne izvlačimo nikakve pouke. A bez tih pouka osuđeni smo da ponovimo iste greške. Uvek smo u nekom sukobu, uvek imamo taj stav – neko će da nas prevari, imamo te teorije zavere. Postoji sada gomila tih reality shows, vidim da je i B92 došao na taj nivo, a meni je palo na pamet – što se ne bi napravio reality show tipa – produkujte najbolju teoriju zavere.

I onda svi u Srbiji krenemo da produkujemo teorije zavere, ko sve šta petlja i kako to smišlja da nas zezne. I onda dolazimo u jednu paradoksalnu poziciju da nas to još više anestezira, da mi ne bivamo zbog toga kompetentniji da se suočimo sa ljudima koji stvarno i dođu ovde da nas izmanipulišu i iskoriste, nego postajemo još manje sposobni. Mi se zagubimo u tim nekim paranojama, što je opet paradoksalno. Umesto da budemo sposobniji zbog svih tih osetljivosti na to kako neko može da nas prevari, mi u stvari postajemo manje osetljivi, manje sposobni da izbegnemo takve stvari. Stalno smo u nekim svemirskim, mitskim sukobima, a od toga nema nikakve koristi u realnom životu. Mi imamo tu jednu vrstu egocentrične pozicije da mislimo da sve ima veze sa nama, da drugi ljudi ništa drugo u životu nemaju nego samo misle o tome kako nama da napakoste.

I onda najviše volim kada kažu – naš geopolitički položaj je poseban. U raznim zemljama sam čuo istu priču. Pa svi su u nekom posebnom položaju, mislim, gde god ljudi žive, žive zato što ti ima nečega. Sećam se one kompjuterske igre, Civilizacija, pa ti tačno znaš da tamo gde je reka staviš naselje. Gde god su ljudi osnovali civilizaciju, i neki drugi su hteli tu da je osnuju, pa je bilo nekih puteva koji su tu vodili. Svi su u specifičnom geopolitičkom položaju, ali mi to izbacimo kao džokera koji objašnjava sve i onda dođemo do tog zaključka – ma ne, mi ćemo samo da sedimo kod kuće i ništa nećemo da radimo. I onda izmišljamo tu epsku mitologiju, kako nas je neprijatelj napao, a mi smo ga nekako savladali ili smo mu se bar narugali iza leđa. Eto, jeste on tebe pobedio, ali ti si se njemu isplazio kada ti je okreuo leđa. E, i onda smo mi zadovoljni i toga nam je puna duša i nema veze što je sve kako jeste, važno je da smo mi njima u naša četiri zida sve rekli, pa šta bude, biće.

Meni nije problem kada se napreduje polako, kada se prave mali koraci, kada se suočavaš sa velikim teškoćama, ali bitno je da ti znaš neki pravac i da imaš taj neki stav – okej, problemi, izazovi, daj da vidimo kako da ih rešimo, hajde da ih rešimo. Ali ja imam utisak da mi šlajfujemo u mestu, da ne znamo ni gde bi se deli, ni kuda bismo krenuli, niti smo čak

otvorili raspravu o tome. Znači, mi se samo vrtimo u krug i upetljavamo u neke kučine koje mi sami napravili, u te mentalne konstrukcije, koje mi sami konstruišemo, a koje nas ubijaju u pojam. Mene to plaši, imao bih bolji osećaj da smo nekako to prelomili i da smo rekli – ovde treba da se zasuču rukavi, treba da se donesu ovi džakovi, hajde sad svi, nema, došla reka, došla nevolja, nema više onoga ko živi na brdu, ko živi ispod brda, svi smo ovde.

I ogromna reka nadolazi, a ti sipaš onaj pesak, pa to sporo ide, a ipak imaš utisak da to ima smisla. Sporo napredujemo, ali idemo u dobrom pravcu, tu smo, većina ljudi je tu, guramo, pa ćemo izgurati, bar ćemo posle svega imati osećaj da smo uradili sve što možemo. A mi uopšte nemamo tu vrstu filozofije – daj da uradimo sve što možemo. Mi imamo filozofiju – šta mogu drugi da urade za nas i uvek smo u poziciji deteta. Neko tamo u svetu nije mislio na nas, nije nama dao pečeno pile nego ga je dao drugom detetu. I to je nešto što mene najviše brine. A stvar koja me brine najviše je da me prosto proganja taj utisak da se Koštunica nekako ispostavio kao bolja verzija Miloševića. Plašim se da će se Tadić ispostaviti samo kao bolja verzija Koštunice, a nekako imam utisak da nama, da bismo se izvukli iz svih ovih stvari, treba bolja verzija Đinđića. A mi ne možemo da nađemo ni lošiju verziju Đinđića.

Svetlana Lukić: Govori publicista Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Hiljade i desetine hiljada slušalaca Peščanika očekuje da im neko čestita jedan ovakav praznik, simbol, koji već u svojoj definiciji  sadrži himnu životu, a ne smrti. Veliki četvrtak, Isusa hapse, petak – raspeće, Golgota, a u treći dan, u nedelju, on je vaskrsao. Strasna sedmica, pasha, strasna od stradanje, pa dolazi Svetla nedelja, koju zovu i  trapava sedmica, pa iza Uskrsa dolazi Tomina nedelja, kada smo kao ljudi slabi i sumnjamo i pitamo se. Ništa kod sve četvorice jevanđelista nije ni naivno, ni nametnuto kao primitivna predstava da je neko uhapšen, pogubljen i u treći dan ustao iz groba i hodao ulicama. Zapazićete da trojica jevanđelista o tome vrlo oskudno govore, ali Luka tome posvećuje desetak punktova u 24. glavi na čudesno zanimljiv način. Sahranjen je Isus, skinut s krsta i sahranjen. Tu je ona divna devojka, večna njegova saputnica iz gradića Magdale, mi je zovemo Marija Magdalena, koja je posle i u Rim došla, donela ono jaje caru Tiberiju. To su ljupke legende. Marija je prva došla i saznala je, ali niko ne veruje. Apostoli, koji su sledili učitelja do pogubljenja, koji su prisustvovali svemu, totalno su bili klonuli, izgubili su svaku veru. Luka to na čudesan način priča, to su neponovljivo, blistavo lepe stranice svetske proze.

Oni idu u Emaus, to je neko seoce, stari prevodioci kažu – na dvanaest potrkališta od Jerusalima. To je danas Tibeh, prigradska autobuska stanica, jedno malo mestašce. Dakle, oni idu u Emaus. Spušta se noć. Ali odjedanput imaju dokaz da se nešto dogodilo, da je neko sa njima. Imaju jedan dokaz i zamislite koji je to dokaz – osećaju da u njima srca bukvalno gore, ubrzano kucaju, znoje se. To je trajalo trenutak, više nisu nikog videli, ali se u njima probudila nada da i posle svih tragičnih lomova u životu, u čoveku živi taj tračak nade. I ta energija nade, to je smisao Uskrsa.

Danas se u nekim predstavama bukvalno govori  – Isus je ustao iz groba i sad hoda. Nije reč o takvom vaskrsenju, nego je reč o probuđenoj nadi kod ljudi, koji su u tom momentu, dok pada noć, izgubiljeni i očajni. Rimska policija im je za petama, mogu biti svakog časa uhapšeni kao Isus, ali oni osećaju da čovek ne može da živi bez te nade. Bloh to zove princip nada, to je smisao Uskrsa.

Onaj ko je stajao, znate, kao što sam ja imao prilike da stojim, pred originalnim platnom Rembrantovim Putnici za Emaus, ne može da ne oseti ovo uzbuđenje. Ili onaj koji sluša Hendla ili Baha, Pasiju po Mateju. Šta su crkve kasnije u istoriji činile od tog simbola, to je posebna priča, ali Uskrs taj smisao ima – pobedu života nad smrću. Čovek na kraju bez tog principa ne bi mogao da opstane. Živeti nekog smisla ima, voleti nekoga i da te neko voli nekog smisla ima, to je dokaz postojanja. To jevanđelisti navode kao jedini dokaz vaskrsenja – zar se ne sećate, dok je išao taj tajanstveni putnik u sumraku sa nama, u nama su gorela srca, znojili smo se, nešto se događalo. To je njima dokaz. Emocije, nade su takođe činjenica. To je smisao Uskrsa.

Tu su simboli, poput one divne saputnice, bosonoge devojke koja je posle Magdale došla i u Rim i bila primljena kod cara Tiberija. Car je po protokolu bio dužan da primi iz dalekih provincija sve koji dolaze, ali carski protokol je predviđao i da svako ko dolazi pred cara prema onome šta je i ko je, donese poklon. Ona ništa nije imala, donela mu je jedno jaje. Zanimljiv je dijalog među njima koji se sačuvao. Ama, devojko, pita on nju, kako može mrtav čovek da vasrksne. Ona ne ume da odgovori Rimljaninu, ali mu kaže – znate šta, tu se nešto dogodilo. Navodno, legenda tu ulazi u svoje značenjsko polje – jaje je pocrvenelo.

Svetlana Lukić: S obzirom na to šta živimo više od deceniju i po, teško je sa tom nadom.

Mirko Đorđević: Nada se razlikuje od drugih ljudskih emotivnih stanja po tome što ne postoji ni četvrtina, ni trećina, ni polovina nade. Ili je nada ili nije nada i ona čoveka nosi. Na kraju krajeva, da to nije tako, ne bi to sabralo toliku energiju ljudske volje, ljudskoga žrtvovanja, da podižu hramove, da države, ako hoćete, ponekad i ratuju radi toga, čega sve u ljudskoj slabosti nije bilo. Rekoh vam malo pre, proći će Uskrs za koji dan, dolazi Tomina nedelja, nedelja nevernog Tome. On nije verovao, hteo je da opipa, bukvalno da opipa i njemu je odgovoreno – lako je verovati u ono što vidiš, ispitaj sebe šta je jače od tog očevidnog, tu je snaga vere. Ostalo su priče, koje emituje ministarstvo istine ministra Radulovića.

Ljudske slabosti, i u delu hijerarhije u crkvama, uprljale su i krvlju umrljale Isusovu poruku – krvlju, ratovima. Nikad nisam bio uzbuđeniji nego jednoga dana kada sam slušao propoved pokojnog pape Jovana Pavla II, koji je rekao – mračna je i strašna istorija naše crkve. Mračna i strašna. Hrišćanstvo na Balkanu, pa i kod nas, nije uhvatilo dublje korene, mnogo su jače drevne, paganske naslage osvetoljubivosti, zlopamćenja. I kada se hrišćanstvo svede na etničku meru, nije nikakvo čudo što mi imamo kod intelektualaca slavljenje smrti, bukvalno intelektualnu nekrofiliju. Užasnut sam mnogo čime od onoga što otac nacije, Ćosić, piše. Jedan njegov zapis ovako glasi, molim vas, ne znam da li vam je poznat. Zapis je sa broda Galeb, on danima putuje – svuda naokolo pučina, more, grozno, nigde groba! Tako glasi zapis.

Na kraju krajeva, i nad našim kolektivnim pamćenjem stoji mračna, crna pečurka Srebrenice i Vukovara, i ako do tog suočenja ne dođe teško da ćemo mi iskoračiti na ovaj put nade o kojem govorimo. Ali ta hrabrost je hrabrost posebne vrste. Ja sam bio užasnut mnogo čime kao i svi, ali kad sam video kako otac Gavrilo sa Trebnikom u ruci blagosilja ubice, koje pokosiše one nesretne dečake oko Srebrenice,  postalo mi je jasno da smo se upisali u jednu crnu i mračnu knjigu, u kakvu dosad upisani nismo bili.

Pratio sam raspravu o ovom zakonu o verskim zajednicama u skupštini Srbije i iznenadio sam se niskim nivoom političke kulture, ljudske kulture, rečima koje ne obavezuju, besmislicama koje smo tamo čuli. Jedan socijalistički prvak, molim vas, za govornicom skupštinskom, da li je to bio Dačić, kaže – postoje katolicizam, pravoslavlje i protestantizam, čiji je tvorac Martin Luter King.

Ako ima lika u ukupnoj ljudskoj istoriji na kojem mrlje nema, to je doista Isus. Mnogo je propovednika bilo u njegovo vreme i pre njegovog vremena. On je nov po tome što je sabrao u žižu tu ljudsku nadu i ponudio nešto što je ljudsko, pa i nadljudsko. Niko ipak pre njega nije smislio sintagmu – praštajmo onima koji nas mrze. Taj njegov maksimalizam ljubavi je u službi izgradnje jedne kulture, koja bi bila zaista ono o čemu je Marks sanjao – da se jednom okonča praistorija i da počne carstvo slobode. U tome je velika tajna. Najuzbudljivije su svakako njegove propovedi – Blago onima koji mir grade, sinovima će se Božijim nazvati. Dakle, ničeg misterioznog  u njegovoj sintagmi nema  – sinovi Božiji, onaj koji ima vrline, koji mir gradi.

To nije bio naoružani prorok. Bilo je i pre njega i u njegovo vreme naoružanih proroka, koji su imali policije, vojske, partije, armije. On je prvi primer nenaoružanog proroka. On je izabrao veliku istinu –  ako je ovaj svet nastao od jedne reči koju ne možemo pojmiti i ta reč postala telo, onda ta reč mora i da vrati čoveka toj istini, u protivnom vladaće carstvo životinjsko, velika riba gutaće malu ribu. To je zaista velika novina. Isus ima još jednu uzbudljivu osobinu. Proroci su pisali, klesali u kamenu, traktate objavljivali, Isus nije ništa pisao. On je verovao u reč ljudsku, koja od jednog do drugog, do trećeg treba da dopire. Ja ozbljno verujem da ta energija nade koju je probudio, ni za ovih 2000 godina nije potrošena. Ako je ikome tako nešto potrebno danas, onda je to nama Srbima, u ovom momentu totalnoga rasula. Mi više nemamo veliku državnu moć, nemamo finansijsku moć, mi nemamo vojnu moć, vojska nam se raspala. Naše stanje se zaista može uporediti sa onim posle kosovske bitke, despotovine, kada države više nije bilo, sve se to smanjivalo do pada Smedereva. Mi smo danas kao država u razmerama Srbije despota Đurđa Brankovića.

I kad o tome govorim, ja znam da se mnogima čini da su sve ovo mitovi. Nisu mitovi. Ako nešto angažuje  volju, da se čovek podigne bolestan, umoran, da nešto čini, i to je činjenica. I ljubav i strah i nada, i to su činjenice. Tu je snaga Isusova.

Apostol Pavle je moja opsesija, a bio je policajac koji je gonio hrišćane, izvlačio je ljude na najmanju dostavu iz kuće i na ulici ih maltretirao, hrišćane. Kasnije je doživeo onaj preporod. Jevrejin po nacionalnosti, vaspitavan na svicima Tore, Grk po filozofskom obrazovanju, Rimljanin građanin, on nosi u sebi  tri identiteta. Bez apostola Pavla ne bi bilo hrišćanstva, Hristos bez njega ne bi uspeo, hrišćanstvo ne bi uspelo. On je kao čovek svoga vremena imao sve šanse da krene dublje u Aziju, tamo bi našao plodnije tle za svoje učenje o seobi duša, o životu posle smrti, ali on se odlučio za nešto drugo – da ide u Evropu. On često pominje  jednu ovakvu misao, koja je meni duboko uzbudljiva. Postoje momenti, kaže on, u životu kada mi propovedamo naše istine, principe, pišemo traktate, ali postoje kudikamo značajniji momenti – kada se u nama neka istina kondenzuje tako da postane empirijska činjenica, koja je jača i od nas i od našega razuma. Tada, kaže on, ja osećam – te su mi reči najuzbudljivije – da mi neki glas govori – u ovom mračnom, strašnom vremenu ratova, prodaje, čerečenja, spaljivanja, kada padaju carstva, kreni da ponavljaš ono što deluje suludo, u šta skoro niko ne veruje. Ako nećeš ti, šapuće mu taj glas, ko će. Ako nećeš sad, kad ćeš.

Svetlana Lukić: Svetlana Vuković vam čita pismo iz Ljubljane Svetlane Slapšak.

Svetlana Slapšak: U nemačkoj javnosti već jako dugo nema stavova da su Nemci najnapadaniji i najnapaćeniji narod, da ih svi mrze, još manje da nisu krivi ili da nisu znali. Odgovornost je, možda još uvek nedovoljno, upisana u sve što nemački građani uče i saznaju o svojoj državi. Koga zabavlja može da prebrojava žrtve genocida i da ih upoređuje. Ali ako je srpski zločin manji, onda bi i napor za prihvatanje odgovornosti i za javno obrazovanje o odgovornosti, morao biti manji, kraći i lakši. No biti pragmatičan danas u Srbiji znati biti utopičan. Deset godina, umesto da se prihvatanje Srebrenice kao najmračnijeg dela srpske istorije, izgovara svaki dan, više oputa na medijima, pa time i u svakodnevici, srpske elite su zajedno sa političkim podzemljem i skupštinom uporno ponavljale da to nije istina, a i ako jeste, oni to nisu znali. A kada jedanput ne znaš, nikakva informacija posle temeljnog neznanja ne može da te uveri da se to zaista dogodilo. Ne zna se jednom zauvek, umesto da se sazna jednom zauvek.

Formula se naravno ne odnosi samo na Srebrenicu, Kosovo kao srpska istorija bi moralo doživeti temeljnu promenu značenja. Sa davnom istorijom vezanom za Kosovo, Albanci iz te iste davne istorije nemaju baš ništa. Odnos prema Kosovu u zadnjih dvadeset  godina mora biti upisan u novu srpsku istoriju. Srbija je na Kosovu ponovila kolonijalni obrazac mnogo većih država sa sve rasizmom i aparthejdom. Pravovremeno pokretanje odgovornosti bi možda moglo dovesti do dijaloga i nastavka života u istoj državi, kao na primer u Južnoj Africi. Kako ga nije bilo, srpska odgovornost za odvajanje Kosova nadmašuje sve neprijatne propratne pojave osamostaljenja i skoro neizbežnoga skretanja prema nacionalizmu, isključivosti i netoleranciji na albanskoj strani. Usamljeni glasovi protiv toga i još usamljeniji srpski glasovi, više ne mogu da urade ništa bez ozbiljne i iskrene državne intervencije.

Ko bi pri tome imao pravo na nadu? I u šta? Da je u Evropi bolje. Princip nada, kojim je nemački filozof Ernst Bloh pred kobnim promenama u njegovoj zemlji hteo da olakša svakodnevicu i raširi prostor slobodne misli predlažući da se romani Karla Maja ne zabranjuju i ne udaljuju od publike, danas se ne može primeniti u Srbiji. Nema, naime, one teške institucionalne osnove znanja i ozbiljnosti elitne kulture, koja je znala zašto odbacuje Karla Maja, ali nije razumela oslobađajuću funkciju sreće u neobavezujućoj lektiri. Institucije su kod nas doduše još uvek tu, ali njihov potencijal nema unutarnjeg izazova, niko ih ne zauzima. Znanja, jedine plodne podloge za odgovornost, izvesno ima mnogo, mnogo manje. Argument može izgledati kružan, ali nade nema upravo zato što nema odgovornosti.

Traumatično odsustvo znanja kompenzira se u takvoj situaciji time što se dokrajčuju institucije koje bi mogle proizvoditi znanje, izmišlja se lažni autoritet na svim nivoima da pokrije rupe, a lov na ptice zloglasnice i rugalice je stalno otvoren. Ostaje još samo da nemoćno posmatramo kako vodeći službenici države objašnjavaju da nije dobar trenutak da se misli o hapšenju Mladića i Karadžića kada umre Milošević, kada poplave i klizišta prete srpskome življu, kada cvetaju trešnje, u vreme referenduma, selidbe flamingosa, čačkanja nosa, fudbalskog prvenstva i naravno, u trenutku kada treba uhapsiti Mladića i Karadžića.

Emisija Peščanik, 21.04.2006.

Peščanik.net, 21.04.2006.