- Peščanik - https://pescanik.net -

Rad u doba korone

Foto: Peščanik

Moja partnerka i ja smo planirale da iz San Franciska odemo u Reno u Nevadi i tamo tri meseca pratimo predizbornu kampanju za predsedničke izbore 2020. Već smo tamo bile 2018. i sarađivale sa sindikatom radnika u ugostiteljstvu (UNITE-HERE), samo što bismo ovoga puta pratile kampanju uklanjanja Donalda Trumpa iz Bele kuće.

Ali nismo sigurne da treba da putujemo. Prema informacijama pripremljenim za radnu grupu Bele kuće zaduženu za korona virus, Nevada je među državama u „crvenoj zoni“ i po broju obolelih i po pozitivnim rezultatima testa na Covid 19. Ja imam 69 godina. Moja partnerka je pet godina starija i ima istoriju upala pluća. Obe smo aktivne i u dobroj formi (osim što se ja ponekad saplićem po ulici) ali s obzirom na naše godine postoji verovatnoća da ćemo se ozbiljno razboleti ili čak umreti ako se zarazimo korona virusom. Dovoljno da se čovek zamisli.

A tu je i činjenica da se, prema najnovijim anketama, prednost Joea Bidena nad Trumpom na nacionalnom nivou iskazuje dvocifrenim brojem poena i da on u Nevadi ima najmanje 8 poena više od Trumpa. Kad bolje razmislim, rado bih prihvatila ozbiljan rizik ako bi to pomoglo iseljavanju tog čoveka iz Bele kuće. No ima li to smisla ako je verovatnoća da će Biden pobediti već sad prilično velika? Ili, rečeno jezikom korone, da li bi naš rad bio esencijalan za uklanjanje Trumpa?

Esencijalan rad?

Ta mala lična nedoumica navela me je na razmišljanje o tome kako je pandemija iznela na videlo neke duboke i neispitane pretpostavke o prirodi i vrednosti rada u Sjedinjenim Državama. Na časovima etike koje držim studentima jednog koledža u San Francisku rad je česta tema. U krajnjoj liniji, etika govori o tome kako živimo svoje živote – a rad, plaćeni ili neplaćeni, čini veliki deo većine ljudskih života. Razgovor neizbežno vodi do nadoknade: koliko ljudi treba da budu plaćeni za razne vrste rada? Studenti obično mere pravednu nadoknadu po dva kriterijuma. Koliko godina učenja i/ili dolara za školarinu je radnik uložio da bi postao „kvalifikovan“ za određeni posao? I drugo, koliko je njegov rad važan za društvo?

Čak i pre pojave korona virusa, studenti su često zaključivali da su lekari na vrhu obe lestvice. Rad lekara je najvažniji, obrazlagali su, zato što nas oni održavaju u životu. „Hm“, rekla bih. „Koliko vas je danas bilo kod lekara?“ Obično se ne bi podigla nijedna ruka. „Koliko vas je danas nešto jelo?“ Sve ruke bi krenule uvis dok bi se studenti osvrtali po učionici i zgledali se. Onda bih rekla: „Možda funkcionalno društvo više počiva na poljoprivrednim radnicima koji seju i žanju nego na lekarima kod kojih obično idete na kontrolu jednom godišnje. Da i ne pominjemo ljude koji prerađuju i pakuju ono što jedemo“. Dodajem i to da radnici koji beru ili prerađuju ono što jedemo zapravo nisu nekvalifikovani. Kao i za posao hirurga, za to su potrebni vešti, brzi pokreti ruku naučeni tokom godina prakse. Ponekad u tim diskusijama predložim druga merila za nadoknadu: možda bi bilo dobro da najveća nadoknada pripadne ljudima čiji je rad istovremeno esencijalan i opasan. Pre pandemije, u tu kategoriju nisu mogli da se uvrste mnogi zdravstveni radnici, pogotovo mnogi lekari. Ali čak i tada je ona obuhvatala mnoge poljoprivredne radnike i ljude koji rade u pogonima za preradu mesa. Kao što smo videli, u poslednjim mesecima upravo ti ljudi, često imigranti, s dokumentima ili bez njih – podnose neke od najvećih rizika izlaganja virusu na poslu.

Krajem aprila, kad je već bilo jasno da su pogoni za pakovanje mesa glavna žarišta infekcije korona virusom, predsednik je posegnuo za Zakonom o odbrambenoj proizvodnji da bi sprečio njihovo zatvaranje. A evo šta to znači: ne samo što radnici koji se plaše da dođu na posao ne mogu da se prijave za pomoć koja sleduje nezaposlenima, već ni vlasnici opasnih radnih prostora ne mogu da obustave rad ako to požele. Do sredine juna više od 24.000 radnika na pakovanju mesa imalo je pozitivan rezultat testa na korona virus. Koliko zarađuju ti esencijalni radnici koji se izlažu opasnosti? Po američkom Birou statistike radne snage, oko 28.450 dolara godišnje – dakle, više od minimalca, ali nedovoljno da budu na konju (čak i ako je to ono što pakuju).

Mogli bismo pomisliti da su poljoprivredni radnici bolje zaštićeni od virusa, možda zato što rade napolju. Ali, kao što izveštava New York Times: „Berači voća i povrća rade blizu jedan drugom, voze se autobusima rame uz rame i spavaju u pretrpanim stanovima ili prikolicama s drugim radnicima ili s više generacija svoje porodice“. Onda nije čudo što je korona virus, kao što stoji u članku Timesa, opustošio zajednice migrantskih radnika na Floridi, a sada se isto dešava širom zemlje, sve do istočnog Oregona. Ti radnici, koji ne samo što se izlažu pandemiji već i svakodnevno imaju posla s herbicidima i pesticidima da bismo mi mogli da jedemo, zarađuju još manje od onih koji pakuju meso: ispod 26.000 dolara godišnje.

Kad predsednik koristi Zakon o odbrambenoj proizvodnji kako bi obezbedio da prehrambeni radnici ostanu na poslu, jasno je koliko je njihov rad važan za sve nas. Isto tako, kada je obavezni karantin zadržao kod kuće one koji sebi mogu da dozvole da ostanu kod kuće, ili one koji ne mogu da biraju jer su ostali bez posla, pandemija je otkrila suštinsku prirodu rada velike grupe radnika koji su već radili u svojoj kući (ili u tuđoj, ili u staračkom domu): onih koji brinu o deci i onih koji neguju stare ljude i osobe s posebnim potrebama.

Taj posao, koji istorijski obavljaju žene, uglavnom je neplaćen kad je radnik član porodice, a slabo plaćen kad ga obavlja profesionalna negovateljica. Na primer, oni koji brinu o deci u proseku su plaćeni manje od 24.000 dolara godišnje, a negovateljice nešto malo više od toga.

Ženski rad

Kad smo kod toga, slutim da će korona virus i prateća ekonomska kriza pogoditi živote žena i da će posledice trajati bar tokom jedne generacije, ako ne i duže. Sedamdesetih godina prošlog veka, kad su u Sjedinjenim Državama stasavale feministkinje iz srednje klase, od devojaka se očekivalo da se udaju i provedu život starajući se o kući, mužu i deci. Muškarci su stvarali. Žene su održavale. Rad žena je smatran – čak i od marksističkih ekonomista – neproduktivnim zato što se činilo da ne doprinosi realnoj ekonomiji, mestu gde se proizvode, prevoze i prodaju milioni raznih stvari. Retko se događalo da neko shvati koliko je neplaćeni ženski rad u oblasti društvene reprodukcije esencijalan za funkcionisanje ekonomije. Bez njega plaćeni radnici ne bi bili nahranjeni, zbrinuti i emocionalno obnovljeni za naredni dan proizvodnje, a budući radnici ne bi bili socijalizovani za produktivni ili reproduktivni život, u zavisnosti od roda.

Danas, kad u plaćenoj radnoj snazi ima tako mnogo žena, one koje to mogu sebi da priušte prenele su veliki deo posla društvene reprodukcije na dadilje, kućne pomoćnice, negovateljice ili radnike koji mere i pakuju sastojke za polupripremljen ručak koji će radne žene skuvati kad se vrate s posla.

Tada nismo znali da je period posle Drugog svetskog rata, u kom su odrastali bejbi bumeri kao što sam ja, jedinstven u istoriji Sjedinjenih Država. Tokom četvrtine veka koja je brzo prohujala čak i porodice iz radničke klase mogle su da se organizuju tako da muškarac zarađuje a žena brine o kući. Spoj jakih sindikata, poratnog ekonomskog procvata i takozvanog minimalca za hranioca porodice održavao je zaradu na dovoljnoj visini da je porodicu mogao izdržavati jedan zaposleni odrasli član. Oni koji su se vratili iz rata upisivali su se na koledže i kupovali kuće zahvaljujući Zakonu o prilagođavanju povratnika iz rata iz 1944, poznatom i pod imenom G.I. Bill. Programi New Deala kao što su razni socijalni dodaci i naknada za nezaposlene pomagali su u popunjavanju porodičnog budžeta.

Sredinom 70-ih to zlatno doba – za muškarce, ako ne i za žene – počelo je da se bliži kraju. (Naravno, za mnoge Afroamerikance i druge marginalizovane grupe to je uvek bilo doba lažnog zlata.) Realne nadnice su stagnirale i otpočinjale svoje dugo, postojano opadanje. Današnja federalna minimalna satnica – 7,25 dolara – nepromenjena je od 2009 (što se nikako ne može reći o bogatstvu 1% najbogatijih). Daleko od toga da bi s tom satnicom mogao da izdržava četvoročlanu porodicu, radnik na minimalcu ne može da održava ni sopstvenu glavu iznad vode.

Godine 1980, kad je izabran za predsednika, Ronald Reagan je rekao u svom prvom inauguracijskom govoru: „Vlada nije rešenje naših problema, ona sama je problem“. Onda je prionuo na ukidanje programa Rat siromaštvu, koje je uveo predsednik Lyndon Johnson, napade na sindikate, koji su bili oslonci prosperiteta bele radničke klase i, uopšte, na izgladnjivanje nezasite zveri, tj. države blagostanja. Još živimo s nasleđem tog kredoa (primer je kriza stambenih kredita koju je on prvi izazvao deregulacijom institucija štednje i kredita i slabljenjem ministarstva stanovanja i urbanog razvoja).

Nije slučajno što su u vreme opadanja realnih nadnica predsedničke administracije obe partije počele da ističu vrline plaćenog rada žena – barem onih žena koje su same podizale decu. Pomoć porodicama s maloletnom decom bila je još jedan program New Deala koji je pokrenut sa idejom da se obezbede redovni prihodi za udovice koje su same podizale decu u vreme kad je belim ženama bilo dostupno malo radnih mesta.

Šezdesetih godina 20. veka grupe kao što je Nacionalna organizacija za socijalna prava počele su da se zalažu za to da se ista socijalna prava prošire na crnkinje koje podižu decu. (Kao što me je jednom upitala jedna zagovornica prava na blagostanje: „Zašto je u redu da žena od jednog čoveka očekuje da pomogne njenoj deci, a nije u redu da to očekuje od Čoveka?“) Nije neobično to što su socijalni programi postali problem koji vapi za reformom tek onda kad su crnkinje i žene latino porekla počele da dobijaju ista prava kao i njihove bele sestre. Sredinom 90-ih godina 20. veka činjenica da neke crnkinje dobijaju novac od države iako ne obavljaju plaćene poslove za poslodavca uspešno je prikazana kao nacionalna kriza. Pod demokratskim predsednikom Billom Clintonom Kongres je 1996. usvojio Zakon o pomirenju lične odgovornosti i rada, koji je tada nazvan „reforma države blagostanja“. Posle toga, žena koja je želela pomoć od Čoveka morala je tu pomoć da zasluži radom – ne podizanjem sopstvene dece već podizanjem dece drugih ljudi i prihvatanjem poslova s minimalnim nadnicama.

Jesu li deca dobro?

Velika je ironija to što su se unuke feministkinja koje su tvrdile da žena mora imati mogućnost da izabere rad izvan kuće suočile sa ekonomijom u kojoj žene, barem one koje ne potiču iz bogatih porodica, teško mogu izabrati da ne zarađuju. Pandemija, međutim, može to promeniti – ali ne nabolje. Jedan od neispunjenih zahteva liberalnog feminizma iz 70-ih godina prošlog veka bio je univerzalna besplatna briga o deci. Neostvariv san? Kako bi ijedna zemlja mogla tako nešto da obezbedi?

Ali, čekajte. Šta je sa Švedskom? Oni imaju opštu besplatnu brigu o deci. Zato su jedna moja prijateljica Šveđanka, advokatica za ljudska prava, i njen muž, koji je imao stalni posao – retka privilegija – na univerzitetu u San Francisku, odlučili da svoje dvoje dece odvedu natrag u Švedsku. Tamo je podizanje dece neuporedivo lakše. Na počecima drugog talasa feminizma neki veliki poslodavci otvarali su centre za brigu o deci svojih zaposlenih. Ti dani su, nažalost, daleko za nama. Sada, u vreme korona virusa, poslodavci počinju da sagledavaju nepandemijske koristi od toga što njihovi zaposleni rade kod kuće. (Zašto radnici ne bi sami obezbeđivali sredstva potrebna za rad? To je mnogo lakše opravdati ako oni rade od kuće. I zašto bi poslodavci plaćali rentu za sav taj poslovni prostor kad su kancelarije prazne?) Dok će kompanije profitirati zahvaljujući manjim troškovima infrastrukture, a u nekim slučajevima čak i zbog smanjenja plata zaposlenih koji se sele na jeftinije lokacije, radnici koji imaju decu suočiće se s dilemom. Bez organizovane brige o deci u doglednoj budućnosti (bez obzira na predsednikove pretnje) neko će morati da čuva decu. Neko će, dakle, biti pod pritiskom da smanji sate plaćenog rada ili da čak od njega odustane u korist drevnog, neplaćenog (ali esencijalnog) posla podizanja sledeće generacije – a kad je reč o heteroseksualnim parovima, to će verovatno biti neko ko i inače manje zarađuje. Pitam se ko će to biti i pitam se još nešto: koliki broj porodica će bez te zarade trpeti ekonomski pritisak u sve težim vremenima.

Zahvalni što imate posao?

Nedavno, na jednom od mnogih sastanaka na Zoomu, jedna koleginica sa univerziteta (koju je prekidalo dete jer nije moglo da nađe omiljenu igračku) govorila je o nastojanjima administracije da od univerziteta i osoblja iznudi neke ustupke. Bila sam zapanjena kad je dodala: „Naravno, zahvalna sam što su mi dali posao“. To me je navelo da razmišljam o poslovima i zahvalnosti – i o tome ko kome treba da bude zahvalan. Imam utisak da su pandemija i epidemija nezaposlenosti koja je prati doprinele da se zacementira uobičajeno, ali pogrešno uverenje koje dele mnogi radnici: ideja da treba da budemo zahvalni svojim poslodavcima što su nam dali posao.

Često čujemo da su korporacije i veliki ljudi iza njih Stvaraoci poslova. Iz dubokih vrela njihove dobrote proističu dostojanstvo rada i sve blagodeti zaposlenosti. Bajka dalje ide ovako: kompanije ne proizvode u prvom redu stvari, softver i slično, pa čak ni dobit za akcionare. Njihovi glavni proizvodi su radna mesta. Kao i mnoge druge laži kapitalizma, ideja da radnici treba da budu zahvalni poslodavcima izvrće naglavce pravu priču: bez radnika ne bi bilo softvera, ne bi bilo stvari, ne bi bilo dobiti deoničara. Naš napor, naša veština, naša vrednoća daju radu njegovo dostojanstvo. Ova izreka je stara, ali to je ne čini manje istinitom: radnici stvaraju sve bogatstvo. Bogatstvo ne stvara ništa: ni robe ni radna mesta.

Zahvalna sam univerzumu što imam posao koji mi omogućuje da razgovaram s mladim ljudima o njihovim najdubljim vrednostima upravo u onom trenutku njihovog života kad razmišljaju o tome, ali nisam zahvalna svom poslodavcu za svoj slabo plaćen i potcenjen posao. Zahvalnost treba da ide u obrnutom smeru. Bez nastavnog osoblja i studenata ne bi bilo univerziteta. Naš rad stvara bogatstvo, u ovom slučaju (daleko manje) bogatstvo znanja.

Od 16. jula, usred krize izazvane korona virusom, 32 miliona Amerikanaca dobijaju neku vrstu pomoći za nezaposlene. Taj broj ne obuhvata neželjeno smanjenje radnih sati ni sve one koji nisu mogli da se prijave za pomoć. Jednu stvar je lako predvideti: poslodavci će iskoristiti očajničku potrebu ljudi za novcem kako bi zahtevali još više rada za još manju nadoknadu. Dok efikasna vakcina protiv korona virusa ne postane dostupna, očekujte pojavu trostrukog sistema siromašenja radnika: slabo plaćeni esencijalni radnici, od čijeg rada svi zavisimo, a koji moraju da odlaze od kuće da bi obavljali svoj posao, čime se izlažu znatnoj opasnosti; bolje plaćeni zaposleni koji rade od kuće, ali od kojih će poslodavci očekivati da budu dostupni tokom celog dana; i neplaćeni ili veoma slabo plaćeni radnici u domaćinstvu, najčešće žene, koji se staraju da svi budu siti, odeveni i emocionalno namireni.

Čak i kad se epidemija konačno završi, postoji opasnost da će se neka malo izmenjena verzija tog novog sistema eksploatacije radne snage pokazati tako profitabilnom da će je poslodavci zadržati. S druge strane, koliko god bio bolan, zastoj na nacionalnom nivou može nam pružiti priliku da razmislimo o mnogim stvarima, između ostalog o mestu rada, plaćenog i neplaćenog, u našem životu.

I onda, da li ćemo moja partnerka i ja otići u Reno? Naravno, rad na svrgavanju Donalda Trumpa je esencijalan. Nisam, doduše, sigurna da su dve bele stare žene esencijalni radnici u vreme korona virusa.

TomDispatch, 23.07.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 02.09.2020.

KORONA