- Peščanik - https://pescanik.net -

Radikali bi ekonomski i politički uništili Srbiju

Slovenci u Srbiji spadaju u pet glavnih investitora, posle Grka, Amerikanaca, Norvežana i Austrijanaca. Treba li strani investitori da strepe od eventualnog dolaska ekstremno nacionalističke Srpske radikalne stranke na vlast? I ko je odgovoran za loš razvoj političkih prilika u Srbiji poslednjih godina i uspon radikala. Najpre ću se pozabaviti drugim, a onda prvim pitanjem.

Radikali su 2000. imali samo 6% glasova, a krajem 2006. imaju skoro 40%. Pri izlaznosti od 45%, i u situaciji gde će samo nekoliko stranaka preći cenzus od 5% (a to znači da će oko 25% glasova otići strankama koje ne prelaze cenzus) radikali možda i sami mogu da formiraju vladu. Uspon radikala je utoliko manje jasan što je Srbija posle promena 2000. dobila 4 milijarde evra pomoći, a uzela je i 5-6 milijardi evra kredita. Strani privatni investitori su u Srbiju uložili preko 5 milijardi evra.

Za uspon radikala prvenstveno su odgovorne vlade posle 2000. Nijedna od tri vlade nije htela dublje, brže i konzistentnije reforme.

Oštrije reforme imaju dve bazične funkcije. Prvo, one treba da omoguće da ogromna većina stanovnika živi bolje, čime novi poredak tržišne demokratije postaje ekonomski i politički prihvatljiv za ogromnu većinu građana. Drugo, reforme treba da marginalizuju nepoželjne političke opcije i opasne političke snage. Gde god je bilo iole solidnijih reformi u tranzicionim zemljama ogromna većina građana je prihvatila reforme, a loše političke snage su marginalizovane.

Sada skoro svi vide da ozbiljnih reformi u Srbiji nije bilo. Da je bilo, zemlja ne bi bila u dve-tri poslednje po reformama i rezultatima od 15-ak tranzicionih zemalja u Evropi. Umesto reformi, demokratske snage su osnovnu energiju utrošile na bogaćenje kroz korupciju i na sitničarske svađe. Iako korupcija cveta, nijedna korupcionaška afera nije dobila sudski epilog, jer među demokratskim snagama postoji konsenzus da se niko ne šalje u zatvor, pošto svi kradu i krše zakon. To je stvorilo odijum među biračima da su političari demokratskih stranaka lopovi i sitne šićardžije, i lažnu nadu da takve u zatvor mogu da pošalju samo radikali. Funkcija svađa je bila očuvanje vlasti. Svađe su prikazale demokratske snage u najgorem svetlu, a to je opet kreiralo drugu lažnu nadu, da radikali (pošto govore jednim glasom) mogu da reše te probleme i urade nešto.

Korupcija i svađe u demokratskom bloku imaju dve važne posledice. Prvo, oni odvraćaju birače tzv. demokratskih stranaka od izlaska na izbore. Tih birača je više od birača radikala, ali će za razliku od birača radikala mnogi ostati kod kuće. Drugo, korupcija i svađe su i katalizator pada popularnosti demokratskih stranaka, a rasta radikala. Naravno, osnovni faktor rasta radikala je socio-ekonomski. Pošto nije bilo ozbiljnijih reformi koje bi omogućile da ogromna većina građana Srbije živi znatno bolje, jasno je da ogromna većina živi loše jer je prosečna plata 250 evra mesečno. Možda nešto bolje nego pre 2000, ali vrlo loše i bez perspektive da će se to u narednih desetak-petnaest godina znatnije poboljšati. Nezaposlenost se povećala od 2000 do 2006. Iz privatizovanih firmi je otpuštan višak zaposlenih, povećan je broj firmi u stečaju usled uvođenja izvesnog budžetskog ograničenja, a greenfield ulaganja, koja bi stvorila nova radna mesta su bila niska i nijedne godine posle 2000. nisu prešla 150 miliona evra. Nada u bolji život koja je oživela krajem 2000. i početkom 2001. je sasvim presahnula. I to je osnovni faktor rasta popularnosti radikala.

Može li se ovo sada brzo promeniti, može li se nešto učiniti? Kratkoročno je moguće podeliti novac, povećati penzije i plate, postaviti par kamena temeljaca, otvoriti neku službu i pokazati nove zaposlene. To je ono što vlasti nameravaju da urade sa Nacionalnim investicionim planom koji predviđa da vlada u narednih godinu i po dana na razne projekte potroši 1,5 milijardi evra privatizacionih prihoda i budžetskih sredstava, što je čak 7% GDP zemlje. Ali, ovaj plan je i ekonomski i politički mrtvorođenče. Ekonomski je duboko pogrešan, jer će doneti samo štetu, usled rasta inflacije, traćenja sredstava, rasta korupcije i jačanja moći države. Poboljšanje će biti samo privremeno, a situacija teža kada se potroši 1,5 milijardi evra. Konačno, to ne može doneti mnogo glasova i učiniti znatno popularnijim demokratske snage. Ali može pokrenuti populizam, na koji će se radikali još snažnije osloniti.

Ima li nekog drugog rešenja? Ima, ali nije kratkoročno, a zove se reforme. Kada se reforme sprovode, najpre dolazi reformski trošak, a tek posle par godina počinju da pritiču koristi. Ovako nereformska vlada, na kraju mandata i pred radikalskom lavinom više ne može da izvede reforme, sve i da hoće. To ne bi mogla ni sutrašnja vlada sa Demokratskom strankom na čelu, ako bi slučajno pobedili, jer je njihov tim loš, nereformski.

Sažeto rečeno, nema ništa što bi trenutno moglo da se učini što bi moglo da znatnije poboljša političko raspoloženje u Srbiji. Ono može samo da se pogorša, zahvaljujući tome što demokratski blok vodi potpuno pogrešnu politiku oko Kosova. Umesto da birače priprema za ono što je neizbežno i u krajnjoj liniji korisno za Srbiju, podstiču se besmislice poput „Kosovo je sprsko“, „upisaćemo ga u ustav“, itd. To će samo nešto povećati popularnost radikala, mada to nije bilo nužno. Trezvenija (mada ne i dobra) politika kod razlaza sa Crnom Gorom je učinila da odlazak CG ne poveća popularnost radikala.

Ni međunarodna zajednica sada ne može ništa da učini. Ne može da odustane od zahteva za izručenjem Mladića, a to blokira evro-atlantske integracije Srbije. Ne može da ponudi šargarepu, jer za to nema razloga.

Sada prelazim na drugo pitanje. Ima li razloga da se strani investitori, građani Srbije i međunarodna zajednica plaše verovatnog mada ne i sigurnog dolaska radikala na vlast. Odgovor je kratak: ima.

Dolaskom radikala na vlast koji su u političkom smislu nacionalisti a u ekonomskom populisti u Srbiji će se pogoršati odnosi sa međunarodnom zajednicom, pogoršaće se ionako loše poslovno okruženje i preći će se na okrutnije mere vladavine u samoj zemlji.

Radikali su već javno rekli da će prekinuti odnose sa svakom zemljom koja prizna nezavisnost Kosova. To praktično znači prekid odnosa sa celim svetom sem eventualno Severne Koreje i sličnih režima. Naravno, nastaviće da pričaju o tome kako će Srbiji priključiti pojedine delove drugih država nastalih raspadom Jugoslavije. Usled takvih politika izolacija zemlje od ostatka sveta će biti kao u vreme Miloševića.

U ekonomskom smislu se može očekivati nekoliko koraka u pravcu oštrijeg populizma, poput H. Chaveza u Venecueli. Prvo, privatizacija će ne samo biti zaustavljena, nego bi radikali mogli da ponovo nacionalizuju neke privatizovane firme. Pošto su neke ključne firme prodate stranim kupcima, strani investitori bi mogli biti na udaru. I oni koji ne budu na udaru bi mogli otići iz preventivnih razloga. Drugo, zatečeni privatizacioni prihodi i devizne rezerve će koristiti kako bi se ili snizile cene nekih roba i usluga ili predupredilo njihovo poskupljenje. Centralna banka, Narodna banka Srbije, je propisala visoke obavezne rezerve komercijalnim bankama i do 60%, pa bi u slučaju  trošenja ovih sredstava većina stranih banaka morala da obustavi poslovanje. Domaće će prinudno nastaviti da rade. Kontrola cena će biti šira i oštrija nego danas (kada vlada kontroliše oko 45% cena), usled čega će se ponovo pojaviti nestašice i redovi pred radnjama. Pošto će ovakve politike smanjiti privatna ulaganja, država će se pojaviti da to kompenzuje, uključujući javne radove. Oskudica novca će se kompenzovati štampanjem dinara i pojavom inflacije, koja u nekom času može prerasti u hiperinflaciju.

Ekonomski i politički to bi bio tragičan zaokret koji jedan deo populacije u Srbiji ne bi hteo da prihvati, pa bi radikali pribegli okrutnijim metodama vladavine. Nije nemoguće, mada je malo verovatno da pribegnu i otvorenoj diktaturi. Naravno, posle nekoliko godina bi usledile „demokratske promene“, nešto nalik novom 5. oktobru. Nadam se da bi tada usledio oštriji raskid s prošlošću nego što je to bilo prošli put, tj. 2000. godine. Naravno, još bolje bi bilo kada bi Srbija mogla nekako da izbegne dolazak radikala na vlast i da kako-tako nastavi evro-atlantske integracije.

Ako bi sada bili održani izbori radikali bi pobedili ili sami ili sa Miloševićevim socijalistima. Vlasti, međutim, skupa sa izborima mogu raspisati referendum za ustav u kome će pisati da je „Kosovo u Srbiji“. To bi moglo da poveća izlaznost sa 45% na 65%, a u tom slučaju od pobede radikala nema ništa, jer je rezervoar glasova tzv. demokratskih stranaka veći. Onda bi tzv. demokratske snage na pritisak EU i SAD zaboraviti na „Kosovo u ustavu“ i nastaviti da vladaju kao i sada, uz mnogo korupcije a bez mnogo reformi. Ili bi instistirale na „Kosovu u ustavu“ i tada bismo dobili nešto mekše radikalske politike i bez radikala na vlasti.

 
Finance, septembar 2006. 

Peščanik.net, 15.09.2006.