- Peščanik - https://pescanik.net -

Radikalna istina protiv političke radikalnosti

Evo nas opet u potrazi za Srbijom. Gde se ona izgubila i zašto je uopšte tražimo? Sve potrage za njom su isto onoliko zagonetne kao i njen nestanak, pa se tragači često osećaju kao neko ko uludo troši vreme.

Srpsko društvo ima slabe veze sa životom. U njemu je uvek preovladavalo ratoborno siromaštvo koje je redovno bilo u suprotnosti sa svetskim trendovima – i to je osnovni razlog  čestih srpskih nestajanja sa različitih svetskih pozornica, kao i nesporazuma koje svetska zajednica ima sa Srbijom. Ljudi koji tu žive zapravo bez zavičaja – u okviru te prinudne slobode previše često su doživeli da sve bude zbrisano bez traga. Toliko se razlikuje njihovo danas od njihovog juče, toliko su im različiti usponi i padovi, da im se ponekad čini da su živeli ne jednu, već više egzistencija – medjusobno potpuno različitih. Katalog svih tih revolucija, pučeva, ratova, inflacija, gladi, terora, slomova, epidemije i emigracije, popis svih tih katastrofa ne može se više ni obuhvatiti. Stalno su morali da se bacaju na žrtvenik najgluplje politike, da se prilagodjavaju najfantastičnijim promenama; uvek su bili okovani u tu bednu zajedničku sudbinu, u kojoj država retko kad traje duže od pojedinca. Čovek se tu mogao spasavati jedino lukavstvom i bežanjem. To bekstvo, kada je reč o pojedincu, odnosilo se pre svega na situaciju taoca u kojoj se i danas nalaze ljudi u Srbiji; taoca jednog zaostalog društva i fatalnog delovanja njegovih retrogradnih institucija koje sprečavaju modernizaciju po svaku cenu, kao i nemerljive sebičnosti političkih elita koje se nikad nisu ustezale da posegnu za čitavim dijapazonom nesrećnih mitova, za korist najbanalnije sopstvene dnevne političke ambicije. Ne treba zaboraviti ni korumpiranu družinu koja vam notorno krade stotine miliona svakodnevno. Onaj ko traži u toj situaciji neko etičko opravdanje uvek će ga naći. Uvek je mogućno pozvati se na istoriju, domovinu, naciju, državu ili neki drugi kolektivistički ideal. Problem je u odgovornosti pred posledicama. A te odgovornosti u Srbiji nikada nije bilo. Jer, u poslednjoj instanci, postoje samo dva tipa smrtnog greha u  polju politike: neprofesionalnost i neodgovornost. U Srbiji su prisutna oba istovremeno. To je dakle teška kriza identiteta i ništa manje od sveobuhvatne promene kulturnog modela neće biti dovoljno da se ugleda svetlo na kraju tunela. A i onda bi trebalo proveriti deset puta da to svetlo nije zapravo neki novi srpski oklopni voz, čudo tehnike, koji juri prema svima nama kroz mrak sa samo jednom namerom: da nas sve samelje. Sve dok srpski gradjani aklamativno ne poruče svojim elitama: ako stanete na put modernizaciji srpskog društva, potražite atomsko sklonište – dotle će se svi napori ka neophodnim promenama svoditi na pojedinačne pionirske uzlete, koji su skloni padu još pre poletanja. Uostalom, da je takva poruka na vreme otišla Miloševiću, nikada ne bi bilo skloništa i malo verovatnog bombardovanja u sred Evrope 1999. godine. Nisam sklon da gradjane izuzmem od odgovornosti. Nisam to mogao ni onda kada su pravili najveći, možda i jedini konsenzus u srpskoj istoriji: oko Miloševića. Ne mogu to ni sada kada ih pripremaju da u sličnom procentu odgovore kada je reč o Ustavnom referendumu.

Dakle, mislim da ćemo Srbiju najlakše pronaći tako što ćemo pozvati nekog japanskog umetnika da nam napravi zastavu, grb i himnu, i na taj način nas liši nepotrebnih balasta i bede istoricizma. Bog je veoma brz u današnje vreme i Srbija mora da se menja dvostruko brže od ostalih, kako bi uopšte ostala u igri, nakon tolikog zaostatka na prelomu veka. A kako stvari stoje, sve te hitne i neophodne promene moraće da sačekaju trenutak u kojem će srpski tajkuni odlučiti da je njihov više nego sumnjivo zaradjeni kapital napokon bezbedan. Dotle ćemo obitavati negde na obodu Evropske zajednice kako bi marifetluci mogli da imaju propisno obezbedjenje.

U anesteziranom srpskom društvu mogućno je donositi novi Ustav za jednokratnu upotrebu, jedan razočaravajući dokument, isključivo za račun sopstvene političke ambicije na sledećim izborima – i to po parlamentarnoj proceduri koja predstavlja činjenje krivičnog dela. Taj proces omogućuje radikalima i socijalistima da postanu ustavotvorne stranke, a osovini Tadić-Koštunica da ostane na vlasti  i pritom se novac dobijen prodajom društvene imovine, dakle novac poreskih obveznika troši na krajnje sumnjiv način, putem diskrecije. Isto kao što je i Nacionalni investicioni plan pokušaj da G17 dobije na izborima deset procenata i na taj način postane neminovan koalicioni partner takozvanog demokratskog bloka, a njihov lider obezbedi položaj u vladi. Da li je ovaj Ustav ponuda Albancima za reintegraciju sa Srbijom? Nije, jer o tome nema ni reči u Ustavu. To je dakle posredno prihvatanje nezavisnosti Kosova, samo se laže da je to nešto drugo, jer normativni deo Ustava ni ne pominje Kosovo. Za svaku eventualnost, tu su sadržani i principi koji Srbiji oduzimaju pravo na modernu, evropsku perspektivu. Samo u takvoj Srbiji mogućno je da politički vrh tvrdi nakon stotina velikih knjiga naše civilizacije koje govore o društvenoj odgovornosti, od Tukidida do Hane Arent, da ona ne postoji, da društvena grupa – demos – nema niti može imati bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Sludjenom narodu, medjutim, dobra je svaka politika koja neće dovesti do ponovljenog bombardovanja; i u takvim uslovima aktuelna Vlada snosi tešku odgovornost za dalje pogoršavanje mentalnog zdravlja srpskog društva, u okviru koje nastavljenom nacionalnom izolacijom hrani nacionalnu neurozu. To je verni eho Miloševićeve politike, doduše sa smanjenim resursima za izazivanje sukoba, ali sa usavršenim metodama koji se sada već primenjuju, silom prilika, samo nad sopstvenim gradjanima. Oni se jedini još nisu izvukli iz dometa tog primitivnog pogleda na svet i život, koji još ima i tu oholu ambiciju da sam sebe označi kao patriotizam. Na neki način, sve je to i razumljivo jer su svi eksterni srpski mitovi istrošeni i poraženi, i ostalo je samo da se sada troše oni interni: pronalaženje unutrašnjih neprijatelja recimo, pa poneka lažna dilema: za kralja ili protiv, i slično. Doduše, Koštunica se ne usteže ni da potegne, pored Kosova i Bosnu, kao ni da ruča u Skadarliji sa nekim ospkurnim Rusom, pa na taj način instumentarij za ostanak na vlasti postaje identičan onoj predpetooktobarskoj srpskoj političkoj misli, do u detalje. To je ista ona manipulacija podaničkim i samoubilačkim mentalitetom, koju smo tako često gledali u bližoj i daljoj srpskoj prošlosti. Celokupna politika u Srbiji na taj način se svela na taktiku, i to besramno prekopiranu. Od silnog taktiziranja više se ne vidi ideogram, kojeg uostalom i nema – kao ni iskrenosti, koja je, makar i pogrešna, uvek neophodna. Državu nastalu u nepoštenju može da održi samo nepoštenje. Što je uprava lošija, to je više laži u državi. I to je osnova današnjeg vladalačkog akta u Srbiji: dopuštanje laži u opštem interesu. Ali ne zna Platon, ne zna Makijaveli, ne zna Sorel, kao ni njihove priučene pristaše u Srbiji: lagati se ne sme! – čak ni kada je u pitanju dobrobit celog naroda.

Ništa, naime, nije opasnije nego kad mali pate od ludila veličine. To važi kako za pojedince, tako i za čitave narode. Baš je u srpskom društvu, iz tačno tog razloga, stvoren najugojeniji kriminalno-klerikalno-postkomunističko-nacionalistički monstrum, jer takve stvari se ne dešavaju slučajno. Taj monstrum ima više glava, neke su veće, neke manje, ali nijedna neće sama otpasti. Zato su pošteni i izistinski patriotski opredeljeni intelektualci u Srbiji uvek morali da prevazilaze sami sebe i sebi slične u celom svetu i da, na kraju, u tome izgore. Jer, kakvu šansu su zaista imali moderni srpski gladijatori da pobede sve srpske zveri? Hteli su da nadomeste nešto za sve druge i to nije mogućno u potpunosti, ali svaki takav pokušaj vuče napred više od bilo čega u nesrećnim društvima. U našoj civilizaciji ionako opstaje samo jedan tanak sloj, koji svakog trenutka mogu da probiju destruktivne snage podzemlja.

Liberalno demokratsku partiju smo osnovali kao dobronamerni konzilujum, kako ubistvo premijera Djindjića ne bi bitno promenilo sudbinu Srbije. Mnogi u Srbiji imaju privilegiju da se pozivaju na Zorana Djindjića, ali iza te privilegije sledi i obaveza. U okviru te obaveze, mi smo u LDP postavili dijagnozu bolesti i saopštavamo je pacijentu, a to je celo srpsko društvo. I na njemu je da sada bira: da li hoće modernu terapiju ili će i dalje da sluša nadrilekare, vračeve, babe narikače, suicidalne očeve nacija, nepismene pisce i pesnike koji ne govore nijedan strani jezik i koji su ceo jedan narod pretvorili u slepog guslara – pa sad jauče i zapomaže, a tobož peva o herojstvima; narod kojem su izvadjene oči, pa ne vidi da oko njega postoji svet. Onaj ko se ne menja vremenom – izumire u prirodi. To se odnosi i na narode. A svaki narod dobija onoliko koliko se i kako se angažuje. Niko vam ne poklanja slobodu i dobrobit. Ne mogu više nevladine organizacije i ne može više samo nekolicina u politici da budu hrabri za sve ostale. To jednostavno nije dovoljno. Stari Grci su idiotima nazivali gradjane koji iz bilo kog razloga nisu lično zainteresovani i ne učestvuju u političkom životu, životu polisa kao organizovane zajednice. Učešće je podrazumevalo obaveze i odgovornost. Sada, oko dve i po hiljade godina kasnije, skloni smo da idiotima nazivamo one koji iz političkog angažovanja ne izvlače direktnu korist. U medjuvremenu sve ostalo je postala istorija. Neophodni su dakle svi koji u tom pogledu nisu idioti: koji ne izvlače ličnu korist i neguju nerv za opšti interes, čija su orudja istina i iskrenost, i čije je geslo da takvim orudjem udaraju jako, brzo i često. Jer, kakva je to uopšte zemlja u kojoj je hrabro reći notornu istinu, onu koju svi znaju i osećaju?  Kakva je to bila uopšte hrabrost reći da će Crna gora očigledno otići? I ona je otišla, ne zato što je LDP to rekao, već zato što su takve bile realne okolnosti. U situaciji u kojoj, nakon 15 godina uzasa, 80 posto mladih ljudi želi trajno da napusti Srbiju, moramo razumeti i želju Crnogoraca da iz istih razloga to isto učine. I gde su danas političke konsekvence prema Vladi koji se klela u suprotno i pogrešno procenjivala ishod Referenduma? I gde je sad ta bratska ljubav prema Crnoj gori? Nema je u aktuelnoj srpskoj vlasti čak ni prema sopstvenim saveznicima-gubitnicima u Crnoj gori. Sve se opet završilo u velikoj ravnodušnosti. Kakva je to otvorena neiskrenost? Da li je to ona ista vrsta prava na neodgovornost koju traže od Ahtisarija i cele medjunarodne zajednice? A posmatrači sa strane već ulaze u fazu u kojoj  napuštaju neshvatanje i animozitet prema Srbiji, a sve ih više obuzima sažaljenje, kao prema bolesniku koji je toliko bolestan da više ni nema svrhe da mu se to saopštava.

I kakva je to, napokon, hrabrost reći da je Kosovo otišlo nakon sto godina katastrofalno neuspešne srpske politike? Naprotiv, hrabrost je uraditi ono što su predsednik i premijer onomad uradili u republičkom parlamentu. Kosovo nije tema Ustava, Kosovo je tema rezolucije Saveta bezbednosti. Ustav nije spisak želja, Ustav je format u kojem će se Srbija razvijati. Taj format mora da bude drugačiji od postojećeg, jer je postojeći loš, on je loš zbog političkih ideja koje se u njemu nalaze kao njegova suština, a taj Ustav smo doneli 1989. godine da bismo spasili Kosovo. I gde će nestati političke konsekvence prema onima koji danas Kosovo guraju u preambulu instant-Ustava, koji je gori od Miloševićevog po mnogim aspektima – onda kada Kosovo koliko sutra i faktički dobije neku vrstu nezavisnosti? Prihvatanje takvog novog Ustava šalje svetu poruku da u Srbiji nije probleme  generisao i proizvodio jedan režim ili njegov predvodnik, već su ovdašnji problemi posledica jednog deformisanog karaktera, koji iz generacije u generaciju pronalazi nove protagoniste jedne te iste loše političke ideje. Da li ima mesta u tom Ustavu i za evropske integracije, osim za Kosovo? Taj Ustav je čista sramota iz svega tri razloga: zbog načina, razloga i karaktera. Preambula švajcarskog Ustava počinje gotovo poetski: Kroz uvažavanje različitosti, okrenuti smo ka budućnosti… Ali to je već poezija od neke druge vrste.

Kosovo je, žao mi je – što se tiče Srbije – i tehnički amputirano u onom kumanovskom šatoru, kada je potpisana kapitulacija nakon izgubljenog rata. Lečenje melanholije hirurškim zahvatom bilo je poznato još u 16. i 17. veku, kako je objasnio Robert Burton u svojom epohalnom delu Anatomija melanholije. Mislim da je ovde reč o jednom takvom zahvatu. Uostalom Srbija i nema kapacitete, ni intelektualne ni materijalne, da zadrži Kosovo; naprotiv u njenom je interesu da Kosovo ode kako za par decenija Srbi ne bi postali manjina u sopstvenoj državi; kao što je u srpskom interesu i da od brojnog naroda u susedstvu ne pravi neprijatelja, već partnera za 21. vek. To se može postići samo kopernikanskim obrtom u srpskoj politici i životu uopšte, a u medjuvremenu možemo samo poželeti Albancima da uspeju u onome u čemu Srbija nije, dok se za to pitala: da manjini omogući bezbednost i prosperitet.

Kosovo je ionako kreacija kolektivne svesti. Ono ne postoji u onom obliku u kojem ga lažno zaneseni kalkulanti u srpskom pregovaračkom timu nama i Ahtisariju opisuju. Kao što ne postoje ni ruski generali koji će se iznenada pojaviti kao neočekivana sila i razrešiti stvar. Deus ex machina za Srbe dolazi, kao i za sve ostale na planeti, iz sasvim drugog pravca. Srpska kolektivna svest je puna duhova.To je jedna spiritistička seansa, i to ona na kojoj se priziva nepostojeći duh, pa se on na kraju javi, jer zaista nastane. Kolektivna svest ga na kraju kreira, i onda imamo problem sa tim duhom, a i duh sa nama. Umesto da se okrenemo ka novom, nastavljamo da rešavamo nepostojeće probleme sa senkama ugaslog sveta. Potrebna je zdrava ljudska misao i pojačavanje sveta vrednosti, a ne melanholija – pogotovo ne ona koju Vlada bezobzirno instrumentalizuje da bi još u jednom mandatu prodavala maglu. A to upravo pokušava da obezbedi kroz ritual glasanja komunističkog tipa. Sve u svemu, OEBS je pogrešio kada je dao podršku novoj u nizu prevara kojima vlast pribegava u odnosu na gradjane ove zemlje.

Kosovo više nije glavna tema. Dok se bavimo beznadežnim poslom, gubimo na drugim stranama. Idite na istok i jug Srbije: tamo više nema ljudi. Ako na vreme ne shvatimo sta to znači, biće novih velikih problema. Bilo bi divno kada bi Srbi usvojili neki novi, drukčiji mit, recimo onaj mongolski o Večnom nevraćanju, a ne da se i dalje gudi na žicu nekakvog večno nedovršenog rata.

Sistemski pogled na Kosovo glasi: stari svet umire i novi se radja. U tom radjanju, žao mi je Koštunice, učestvuju globalne sile sveta. Jedino dobro rešenje  je ono rešenje koje isključuje sebične i nasilne interakcije, a koje uključuje uklapanje u radjanje nove Evrope, nove Srbije, novog Kosova. I okruženja koje daje šansu Srbima i Albancima da u dobroj meri odlučuju o svojoj budućnosti. Sve ostalo je ono isto ratoborno siromaštvo, koje nas sve zajedno i dalje baca u čeljust sebičnih interesnih grupa koje rade samo za sebe i rastržu celo drustvo.

Kada je o Vojvodini reč, trebalo bi hitno promeniti unitarističku politiku koja se i kroz novi Ustav tako jasno provlači. To je ista ona politika sa kojom je definitivno izgubljeno Kosovo, pa ga ima samo još u preambuli srpskog Ustava, a to ujedno znači da ga nema više nigde u Srbiji. Ako se problem Vojvodine bude i dalje rešavao istim načinima koji su primenjivani kada je bilo reči o Kosovu, rezultat će biti isti. Medjutim, nijedna od ustavotvornih stranaka ne želi autonomiju Vojvodine, naprotiv, interes za autonomiju Vojvodine je preglasan – i to je suština odnosa ustavotvoraca prema manjima, prema autonomiji i decentralizaciji. Da bi se barem nešto promenilo nabolje potrebno je imati sasvim drugačiju strategiju od ove koja zagovara podelu plena, jer to i nije neka strategija.

A uslov svih uslova jeste suočavanje sa zločinima koji su počinjeni u ime Srbije u seriji ratnih sukoba u kojima Srbija navodno nije učestvovala, ali ih je zato sve odreda izgubila. Utvrdjivanje individualne odgovornosti pred Sudom Ujedinjenih nacija kompletno kompromituje politiku stranaka koje odbijaju da se suoče i plate cenu zločinačkih ciljeva koje su pokušale da ostvare. Strah od odgovornosti, odsustvo vizije ili kukavičluk ne mogu biti obrazloženje za izbegavanje suočavanja sa suštinom Srebrenice. Zvanična Srbija i danas relativizuje te zločine, što nas obavezuje da ih konkretizujemo, kako Srbija ne bi ostala u zamci lažne istorije koja nameće lažna rešenja, u zamci lažno projektovane stvarnosti, i u zamci iracionalno postavljenje budućnosti. Sasvim je očigledno da bi i otkrivanje političke pozadine atentata na Zorana Djindjića, dovelo do istih onih lobija i bratstava u krvi, koji su prvo izazvali sukobe i koji danas sprečavaju saradnju sa Hagom, i time čitavo jedno društvo uzimaju za taoca svoje gluposti, svoje gramzivosti i svojeg kukavičluka. Toj zaveri se priključuju sada, ne mogu da se setim drugog razloga osim potkupljenosti, čak i takve institucije kao B92, koja u referendumskoj euforiji i u  najboljoj tradiciji Miloševićevog RTS-a, ne dopušta nijednu lošu vest u svom TV Dnevniku. Nema nezaposlenosti, nema povećanja komunalija, sve cveta u jesen, otvaraju se beskonačne perspektive – barem do izbora.

Sve u svemu, protagoniste pogleda na svet i život koje ovde iznosim, u Srbiji često nazivaju gradjanskim ekstremistima, a njihovo mišljenje radikalnom istinom – kao da istina ima  i neke svoje sramne oblike, kojih bi se trebalo stideti – trpajući ih na taj način u isti koš sa ludacima koji su celo jedno društvo uterali u očaj. Oni koji su sve upropastili ne trpe posledice, a kad neko kaže da su oni sve upropastili i da ih treba najuriti, odjednom postaju ekstremisti. Baš me zanima zašto.

Ben Gurion je smislio sjajnu stvar, kada je osnivana moderna država Izrael: svaki doseljenik koji se iskrcao u Jafi morao je da promeni barem jedno slovo u svom imenu ili prezimenu i na taj način simbolično postane novi čovek – lišen sopstvene gubitničke prošlosti. Zamislite situaciju u kojoj  Matija Bećković menja ime u Tadija Bećković. I onda kažemo: Ćeraćemo se još pisao je Matija, ali ovo je sad Tadija, crnogorski pesnik odnedavno u dijaspori, nije to onaj isti. To bi bio jedan zdrav, novi i veoma svež start, možda bolan za neke, medjutim bol je serum istine.

Srbiji je danas potrebna intelektualna revolucija, kako ne bi više nikada svoje odsustvo iz svakodnevnog života nadoknadjivala velikim datumima iz svoje istorije i kako bi  detronizovala vladajuću prostotu. U simboličnom smislu, Srbiju čeka bitka kod Termopila. Da u njoj Grci nisu suštinski pobedili Persijance iako su formalno izgubili – ne bi bilo pozorišta ni demokratije, ne bi bilo filozofije, ne bi bilo Zlatnog veka, ne bi bilo humanizma i renesanse, ne bi bilo slobodnog sveta. Šta je sve ono čega danas u Srbiji nema zato što se ta bitka neprestano odlaže, i šta je sve ono čega sutra neće biti ako se i dalje bude odlagala – ova potraga, kao i niti jedna druga nije u stanju da obuhvati i predstavi. Odlaganje te presudne i neminovne bitke predstavlja zaveru protiv sopstvenog naroda, koju sprovodi grupa nemaštovitih nitkova. Nadam se da u toj borbi nećemo biti oni Spartanci koji se jedini nisu povukli i sami sačekali kišu strela. U svakom slučaju podsećam Persijance da Spartanci odlaze iz bitke sa štitom ili na njemu.

I poručujem retrogradnoj Srbiji da ćemo joj neprestano biti noćna mora i da nikada neće uspeti sve da nas ućutkaju, sakriju od gradjana ili ubiju. Bezbednost reformatorima ovde nikad nije bila zagarantovana, bez obzira da li su pravili pozorište ili su se priključivali svetskoj kreativnoj i modernoj misli. To nas neće sprečiti da nastavimo sa angažmanom za koji smo sigurni da će jednog dana dati obilne plodove. Jer, za koju od te dve Srbije ima više mesta u svetu u kojem otac mobilnim telefonom slika svoje tek novorodjeno dete i to pošalje celom svetu za desetak sekundi? Globalizacija je ipak mnogo bolja od hladnog rata. Srbija je proćerdala sve dobre šanse koje je imala u posthladnoratovskoj epohi, posle sloma komunizma koji je u njoj bio mekan kao mačja šapa u poredjenju sa ostalim varijantama; nije se snašla i zauzela mesto koje joj se samo nudilo na slobodnom tržištu slobodnog sveta. Kina i Indija, kao i mnoge male zemlje, su u tome potpuno uspele – posthladnoratovske okolnosti su im obezbedile miran i slobodan razvoj u okviru stabilnosti plaćene snagom Sjedinnjenih američkih država. Srbija se, medjutim, u istom periodu definisala kao trivijalno tribalno društvo, sasvim nalik na ona iz afričkih ratova.

Nakon severnokorejskog nuklearnog testa, otvara se mogućnost za nekakav post-posthladnoratovski prostor, prostor nekakvog novog hladnog rata i stare ravnoteže straha, podela i pretnji. Možda će u toj situaciji retrogradni kapaciteti srpskog društva, njegova retrogradna vlada i njeni retrogradni ministri bolje iskoristiti svoje potencijale. Da li će i Srbima pritom biti bolje, pitanje je koje neće biti u njihovim prioritetima, kao što to uostalom nije ni danas.

 
Republika, maj 2006.

Peščanik.net, 19.05.2006.