Na naslovnici sarajevskog Oslobođenja od osmog novembra stoji ogroman nadnaslov “Ostali smo crna rupa na Balkanu”. Nadnaslov dopunjava poruku: “Evropa bira, zar ne?”. Ovakva intonacija je indikativna: sarajevska je javnost, naime, već bila spremna za evropsku odbijenicu, no nije očekivala da će Srbiji biti odobreno ono što se Bosni uskraćuje. Zato je činjenica da je Srbija parafirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU dočekana kao so na živu ranu. Uz nekoliko tekstova i kolumni posvećenih ovoj temi, Oslobođenje je organiziralo i anketu na temu “Šta mislite o sporazumu Srbije i Evrope?” Treba kazati da Oslobođenje, inače, nije sklono organiziranju ankteta, no ovaj put, očito, nisu odoljeli iskušenju da publiciraju i vox populi-vox dei. Anketirani su građani Sarajeva, Mostara, Banja Luke i Bihaća, a naslov koji je uredništvu dalo tekstu u kojem su objavljeni odgovori na anketu jest: “Agresoru nagrada, a žrtvi opet kazna”. Hazim Bojić iz Mostara onako narodski sažima suštinu političke krize koja ovih dana potresa Bosnu i Hercegovinu: “Sada Dodik hoće pola Bosne da pripoji Srbiji ako bi Kosovo dobilo nezavisnost”.
Sulejman Tihić, lider SDA, pak kaže ovako: “To je još jedna u nizu nepravdi prema Bosni i Hercegovini. I nije ni prva ni posljednja! Gleda se kroz prste Srbiji, koja je krivac za sve ratove u bivšoj SFRJ, ali ne popušta se BiH, koja je bila najveća žrtva raspada bivše zajedničke države.”
Opće političko stanje duha vidljivo je iz generalno prihvaćene ocjene da se Bosna i Hercegovina nalazi u najvećoj krizi još otkad je rat završio. Sve češće se u medijima govori i o mogućnosti eventualnog novog rata. Svi iole racionalniji analitičari tvrde da je tako nešto u današnjoj konstelaciji odnosa nemoguće, no strah ionako nema veze s racionalnošću. Televizijske emisije se u posljednje vrijeme ne libe postavljati televoting pitanja što variraju Bregovićevu Ćiribiribela fazu: Ako se sutra zarati, moja mala, šta ćemo ja i ti?
Krupni kriminal i privatizacijske malveracije, premlaćivanja novinara, uvođenje novih poreza – sve se to ovih dana također zbiva, ali u ovakvoj situaciji ne privlači dovoljno pažnju. Na ulici, u kafani, u tramvaju, svuda – svi pričaju o Dodiku i Silajdžiću, Kosovu i Republici Srpskoj.
Pio sam kafu jučer s ratnim drugom iz gimnazije. Negdje krajem devedeset druge njegova je porodica protjerana iz Banja Luke. U Travniku su živjeli do pred kraja rata kada su iselili u jednu skandinavsku zemlju. U Travniku je Rasim, tako mu je ime, išao sa mnom u razred. Nismo se vidjeli više od deset godina prije nego smo se prošle sedmice sreli u Sarajevu. Rasim je gore na sjeveru završio fakultet, dobio je državljanstvo, a sada sprema magisterij iz istorije i zahvaljujući nekoj stipendiji putuje po Balkanu.
Ovako mi je pričao Rasim: Bio sam u Beogradu, u Novom Sadu, u Podgorici, u Skoplju, u Prištini, u Banja Luci i evo sad u Sarajevu. (Eto te ko u pjesmi Indire Radić, ubacujem ja.) Od tog što sam vidio jedino je Beograd ozbiljan grad. Zato mi i nije jasna ova politika njihova. Umjesto da budu sretni da su se riješili one bijede na Kosovu dole, oni se sad nove bijede zakačili, ko ono kad robijaš čim iziđe iz zatvore napravi neku budalaštinu zato što se rešetaka poželio, a slobode se prepo. Meni fakat nije jasno šta će njima Banja Luka. Imaju Beograd, imaju Novi Sad, imaju Niš, imaju Kragujevac, imaju Čačak, imaju Suboticu, imaju ne znam ni ja kakve sve gradove. Pa njima bi Banjaluka bila otprilike ono što je Bosni danas Donji Vakuf: bježi otamo čim stigneš, spasavaj se ko može! Samo u Bosni može Banja Luka bit drugi grad po veličini i važnosti, samo u Bosni, bilo gdje drugo bi bila malo veće selo. I ono malo šarma što je prije bilo, sve je to rat zbriso. Petnaest sam godina tamo živio, petnaest prvih godina života, a sad kad sam bio tamo prošli mjesec nisam poznate face vidio. Lažem, sreo sam jednog komšiju, sjećam ga se – imo je prije rata preko četrest godina, a još je s materom živio. Vidio sam ga na pijaci, oćelavio je totalno, gleda me, smije se i kaže: Rasime, spasi me!
Popili smo ja i Rasim tu kafu. On je danas produžio za Zagreb, a onda dalje na sjever. Novu je godinu planirao proslaviti u New Yorku. Ne brinem se ja za Rasima: on je u glavnom gradu svoje nove domovine kupio stan jer je mjesečna rata kredita manja od podstanarske kirije, on od stipendije može kredit vraćat i putovat od Skoplja do New Yorka, njegov mlađi brat koji se rodio u ratu gore ide u srednju medicinsku školu, a za rad tokom obavljanja praktične nastave u bolnici dobiva veću naknadu od plate koju u Bosni dobiva vrhunski hirurg. Ali ne izlazi mi iz glave ona doskočica: Rasime, spasi me! Poznata mi je ta fraza još iz djetinjstva, ima neka popkulturna referenca iza toga, nešto tipa Top liste nadrealista. Nije to, međutim, ni važno. Iz nje izbija, ili se makar meni danas tako čini, za Bosnu tako prokleto karakteristično infantilno ufanje u nekakvog, bilo kakvog, mesiju. Ništa se ne može učiniti – tom rečenicom počinje Beckettovo Iščekivanje Godota. To je dominantno bosansko osjećanje: ništa se ne može učiniti. Čeka se nekakav spas, a spasa nema.
Spasa nam nema, propasti nećemo – jedna je od najcitiranijih ovdašnjih aforističnih dosjetki. Navodno ju je prvi izgovorio Nikola Pašić. Iz današnje bosanske perspektive čak i ovakva izanđala banalnost može djelovati utješno.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 12.11.2007.