Nebojša Pavković je ušao u istoriju kao prvi ratni zločinac sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Sahranjen je uz najviše vojne počasti, u prisustvu državnog i crkvenog vrha. Ovim činom napravljen je opasan presedan, jer se Pavković pridružio grupi od oko 800 ličnosti od posebnog značaja za srpsku i jugoslovensku istoriju poput Ive Andrića, Vaska Pope, Pavla Vuisića i glumice Milene Dravić. Time se simbolički rehabilitovao osuđeni ratni zločinac te se na taj način izmjestio iz okvira krivične odgovornosti za počinjene zločine u narativ nacionalnih dostignuća i zasluga.
Da podsjetimo, Nebojša Pavković, bivši general Vojske Jugoslavije, osuđen je 2009. godine na 22 godine zatvora pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu tokom rata na Kosovu, čiji je cilj bio progon i prisilno uklanjanje kosovskih Albanaca. Takođe je proglašen krivim za ubistvo. Kao takav, Pavković se našao među najuglednijim i najzaslužnijim ličnostima jedne države.
Odabir mjesta ukopa nije samo pitanje komemoracije ili simbolike, već i čin koji oblikuje kolektivno pamćenje, potvrđuje društvene vrijednosti i šalje poruku o tome ko je prepoznat kao osoba vrijedna javnog poštovanja i nacionalnog sjećanja. „Generacije vojnika i starešina pamtiće ga po radu, disciplini i uverenju da se uniforma nosi sa čašću, a reč drži kao zavet“, napisao je Vučić povodom smrti Pavkovića.
Upravo zbog statusa zaslužnog građanina koji je Pavković dobio nakon smrti, kao i činjenice da je sahranjen uz najviše vojne počasti i među najzaslužnijim ličnostima jedne države – posljednji izvještaj Inicijative mladih za ljudska prava nosi naslov „Stanje poricanja – Srbija 2025: Ratni zločinci kao zaslužni građani“. Do kraja svog života Pavković je ostao dosljedan u poricanju zločina za koje je pravosnažno osuđen, odbacujući nalaze suda i odbijajući preuzeti odgovornost za vlastite postupke zbog kojih je kažnjen a koje je opisivao kao „uspešnu odbranu od NATO agresije“. Upravo takav stav omogućio mu je da bude proglašen zaslužnim građaninom. U kulturi poricanja, društveno priznanje ne stiču oni koji preuzimaju odgovornost za počinjene zločine, već oni koji ih negiraju ili njima opravdavaju vlastite postupke. Nasuprot njima, oni koji izraze kajanje ili prihvate sudski utvrđene činjenice ne rijetko se etiketiraju kao „izdajnici“.
Poricanje kao takmičenje
Kao i u prethodna tri izvještaja Inicijative mladih, i u ovom je istaknuto da se u poricanju utrkuju mnogi javni akteri i institucije u Srbiji. Svakako da u tome prednjače nosioci vlasti, ali i predstavnici pojedinih medija te vjerskih institucija. Predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministri, narodni poslanici, državni sekretari i različite državne institucije su najmarljiviji kad su u pitanju poricanje i relativizacija ratnih zločina, veličanje osuđenih ratnih zločinaca te promocija narativa koji srpski narod predstavlja kao najveću ili čak jedinu žrtvu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Posebnu brigu pobrojani akteri ukazuju prema ratnim zločincima, predstavljajući ih kao srpske „heroje“.
Ministar pravde Nenad Vujić konstatovao je da još ima državljana Srbije koji služe zatvorske kazne u inostranstvu te da Srbija mora pokazati da stoji iza tih ljudi. Prema najnovijem Izvještaju Inicijative mladih nosioci poricateljskog narativa bili su i brojni nedržavni akteri, poput Srpske književne zadruge, Srpske pravoslavne crkve, nevladinih organizacija bliskih vlastima, te predstavnika akademske zajednice, ali i pojedinih opozicionih stranaka.
Ove prakse poricanja variraju od različitih izjava, preko gostovanja sa osuđenim ratnim zločincima u istim emisijama, do ustupanja javnog prostora za promociju ratnih zločinaca i njihovih „podviga“. Pojedina ministarstva su bila posebno aktivna u negiranju ratnih zločina. Tu su se istakli Ministarstvo odbrane i Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i to kroz različita saopštenja, komemoracije i slične događaje. Osuđeni ratni zločinci u ovim praksama imaju posebno važnu ulogu kao direktni učesnici oružanih sukoba, te kao takvi posjeduju posebno dragocjenu ekspertizu kad je u pitanju ratovanje i odbrana od neprijatelja kojima je Srbija navodno neprestano okružena.
Činjenica da su te osobe osuđene za neka od najtežih krivičnih djela prema međunarodnom pravu, uključujući genocid, čini se ne dovodi u pitanje njihovu stručnost, obrazovanje ili profesionalna znanja stečena izvan konteksta počinjenih zločina. Naprotiv, upravo to im daje poseban status i popularnost. Svoja televizijska gostovanja, u kojima su predstavljeni kao analitičari i stručnjaci, nerijetko koriste za negiranje zločina za koje su osuđeni, kao i drugih zločina za koje su odgovorne različite srpske vojne formacije, ali i za napad na kritičare vladajućeg režima. Na ovaj način ratni zločin se reinterpretira kao zločin iz strasti, a ratni zločinac se predstavlja kao patriota vrijedan društvenog priznanja i poštovanja.
Različiti mediji, uključujući tabloide i televizije sa nacionalnom frekvencijom, takođe su kontinuirano pružali prostor za niz aktera koji su ne samo negirali pojedine ratne zločine i veličali osuđene ratne zločince, već su te teme koristili da etiketiraju studentski pokret i opozicione partije. Ministar kulture Nikola Selaković ocijenio je u februaru prošle godine da je cilj blokada i protesta da Srbija prizna da je u Srebrenici počinjen genocid i da su Srbi genocidan narod. Član Borda direktora NIS-a Dragutin Matanović na sličan je način tumačio proteste, ističući da su opozicija i studenti na antisrpskim pozicijama i da žele natjerati Srbe da priznaju da su genocidni.
Iako pojam „genocidan narod“ nema uporište ni u međunarodnom pravu ni u ozbiljnoj naučnoj literaturi o genocide, državni vrh Srbije se na to nimalo ne obazire. Genocid je zločin koji čine pojedinci, grupe ili institucije, a odgovornost za njega može biti krivična (individualna) ili politička i moralna. Iz toga slijedi da krivična odgovornost za genocid u Srebrenici pripada pojedincima koji su planirali, naredili, omogućili ili izvršili zločin, dok moralna odgovornost može biti pripisana onim pojedincima ili institucijama koje negiraju, relativiziraju ili opravdavaju genocid. Ako je suditi po javnom prostoru, ova druga kategorija pokazala se iznenađujuće otpornom i brojnom, kao da je riječ o društvenom projektu koji ni tri decenije nakon genocida ne ostaje bez novih pristalica.
Ekonomija poricanja
Poricanje se ne samo odobrava, sugeriše i nagrađuje nego i nerijetko finansira iz državnog budžeta. Ekonomija poricanja označava sistem u kojem se poricanje zločina institucionalno i finansijski podržava, pretvarajući ga iz individualnog stava u javno finansiranu društvenu praksu. Kada država finansira projekte, organizacije, medijske sadržaje ili javne događaje koji negiraju ili relativiziraju ratne zločine, ona ne djeluje samo kao pasivni posmatrač već postaje aktivni učesnik u proizvodnji i održavanju kulture poricanja. Takva „ekonomija poricanja“ omogućava da revizionistički narativi opstaju i šire se uprkos sudski utvrđenim činjenicama. Država Srbija ne isplaćuje plate ili honorare ratnim zločincima za pisanje knjiga, ali posredno finansira, štampa i promoviše njihova dela kroz institucije kao što je Ministarstvo odbrane Republike Srbije i preko državnih izdavača.
U izvještaju se tako navodi primjer Vojislava Šešelja koji je, kao i ranijih godina, bio učesnik beogradskog Sajma knjiga. Duško Tadić se prošle godine našao u njegovom društvu sa svojom najnovijom knjigom pod naslovom „Obmana veka“, djelom koje sam autor opisuje kao knjigu od „istorijskog značaja“ jer, prema njegovim riječima, baca „svetlo na najmračnija poglavlja istorije međunarodne zajednice“. Knjigu je Tadić pisao punih šest godina, oslanjajući se na, kako tvrdi, vlastoručno prikupljene dokaze koji „jasno pokazuju“ da se ubistva za koja je osuđen nikada nisu dogodila.
Da podsjetimo javnost, mnogo prije nego što je postao „kontroverzni autor“ i samoproglašeni revizionista vlastite prošlosti, Tadić je ušao u istoriju kao prva osoba osuđena pred MKSJ-om, protiv kojeg je svjedočilo 86 svjedoka tužilaštva i izvedena 362 dokazna predmeta. Godine 1996. izrečena mu je kazna od 20 godina zatvora za progon, ubistva, premlaćivanja i druge oblike nasilja, prisilno premještanje stanovništva te učešće u napadu na Kozarac kod Prijedora tokom rata u Bosni i Hercegovini, što je MKSJ kvalificirao kao zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
30 godina kasnije promovirajući svoju novu knjigu na beogradskom Sajmu knjiga, Tadić kroz svojeručnu, kako on to navodi „zdravu rekonstrukciju dokaza“ osporava sudski utvrđene činjenice i nastoji uvjeriti čitaoce da nije odgovoran za zločine za koje je pravosnažno osuđen. Aktivistica za ljudska prava i istraživačica Kemija Hodžić oštro je demantirala knjigu „Obmana veka“ koju je objavio presuđeni ratni zločinac Duško Tadić. Istaknula je kako je „obmana“ to da se zločinac danas pokušava predstaviti kao žrtva.
Dok pojedini ratni zločinci svoje verzije prošlosti nastoje ovjekovječiti u memoarima i knjigama drugi, poput Novaka Stjepanovića, izbjegavaju izdržavanje zatvorske kazne napuštanjem zemlje. Stjepanović je u Srbiji pravosnažno osuđen za ratne zločine u junu 2025, ali je od zatvorske kazne pobjegao na ratište u Ukrajinu. Naime, on je u Srbiji osuđen na 13 godina zatvora za ubistva civila u Bratuncu 1992. godine. Osuđen je i za silovanje 19-godišnjakinje koja je bila protuzakonito zatočena zajedno sa svojom porodicom.
Za Rajka Kozlinu se ni ne zna gdje je. On se takođe nije pojavio na odsluženju kazne u trajanju od 20 godina. Kozlinu, bivšeg pripadnika Pozadinskog bataljona 549. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (VJ), Viši sud u Beogradu proglasio je 2019. godine krivim za zločin u selu Trnje na Kosovu iz marta 1999. godine. Ipak, Kozlina se nije pojavio na odsluženju zatvorske kazne, a sud je za njim raspisao poternicu. Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije odbilo je 2020. godine da saopšti da li je Kozlina koristio zvanični granični prelaz da napusti zemlju, a Drugi osnovni sud u Beogradu, nadležan za izvršenje presude, nije odgovarao na pitanja da li je i kako postupao u ovom slučaju. Kozlina je, kao i njegov kolega Novak Stjepanović, i dalje u bjekstvu, te ni tokom 2025. godine nije bilo informacija o tome gdje se nalazi.
Metastaza poricanja
Najnoviji izvještaj Inicijative mladih za ljudska prava pod nazivom „Stanje poricanja – Srbija 2025: Ratni zločinci kao zaslužni građani“ je štivo koje predstavlja svojevrstan dokument vremena u kojem živimo, vremena u kojem su poricanje, istorijski revizionizam i glorifikacija ratnih zločina postali sastavni dio javnog diskursa, prodirući u gotovo sve sfere društvenog i političkog života. Činovi poricanja doprinose preoblikovanju kolektivnog pamćenja, pri čemu se osobe osuđene za najteže zločine predstavljaju kao ličnosti vrijedne poštovanja, javnog priznanja i društvenog ugleda, uprkos pravosnažno utvrđenoj odgovornosti za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Uprkos obimnoj arhivskoj građi međunarodnih i domaćih sudova te velikom broju pravosnažnih presuda, autori izvještaja dokumentuju kako se nepobitne činjenice i dokazi relativiziraju, politički opravdavaju ili transformiraju u narative o herojstvu i žrtvovanju. Oni ukazuju da je poricanje odavno prestalo da bude tek individualni stav te da je postalo društvena i politička praksa koja oblikuje javni diskurs i kolektivno sjećanje. Postojanost kulture poricanja nalikuje terminalnoj bolesti koja metastazira i razara sve pred sobom. Ipak, kao nijedna takva bolest, ni ona nije vječna. Jednog dana, neminovno, doći će joj kraj.
Autorka je profesorka na Griffith Law School u Australiji. Stručnjakinja je za međunarodno pravo i tranzicionu pravdu.
Peščanik.net, 24.06.2026.