Najveći dio prošle sedmice proveo sam u Leipzigu. Na čuvenom ondašnjem Sajmu knjige, Bosna i Hercegovina je, prema pisanju ovdašnjih medija, ove godine bila zastupljena sa dva (entitetska) štanda. Iskren da budem, ja dva štanda nisam vidio, a ničeg o dva štanda nije bilo ni u zvaničnom “katalogu“ Sajma. Pod odrednicom Bosna i Hercegovina, u “katalogu“ je navedena samo jedna stavka: Zadužbina Petar Kočić Beograd – Banja Luka. Tužno generalno izgleda ta mala aleja u Hali 4, gdje se jedan do drugog nalaze štandići Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nalik na neki sirotinjski zavičajni klub rođaka iz unutrašnjosti. Ogromni sjajni štandovi njemačkih, švicarskih i austrijskih izdavačkih kuća pojeli bi te naške “nacionalne“ sve skupa u jednom zalogaju.
Lijepo mi je bilo u Leipzigu. Bio sam tamo po najlokalnijoj mogućoj liniji, u organizaciji Gradskog partnerstva Leipzig – Travnik i sajamskog programa “Leipzig čita”. Iz naših malih i nesretnih zemalja, ovakve sajmove najčešće pohode izabranici ministarstava kulture, podobni i pogodni predstavnici nacionalne književnosti ili pak uvijek isti uhljebljeni “disidenti” finansirani od fondacija za, da to kažem preverovski, neke stvari i ostalo. Lijepo je, baš je lijepo, ne biti dio takve priče. Književno veče na kojem sam učestvovao sastojalo se, između ostalog, i od odavanja počasti Ivi Andriću. Ima neke dubinske ljepote i simbolike u lajpciškom prisjećanju na Ivu Andrića. U devetnaestom poglavlju “Na Drini ćuprije”, u kratkoj partituri o Tomi Galusu, u jednoj od valjda najličnijih svojih proznih dionica, pišući o mladiću koji kao i “svaki mlad čovek mora ne samo da ispuni večne, prirodne zahteve mladosti i sazrevanja nego pored toga i da plati harač savremenim strujanjima duha, pa i modi i navikama svoga vremena, koje trenutno vladaju omladinom” te je (što vrijedi i za Galusa kao književni lik i Andrića kao stvarnu ličnost) “pisao stihove i bio aktivan član revolucionarnih i nacionalističkih đačkih organizacija”, Andrić malo potom (pišući i dalje o Galusu) doslovce kaže: “Bio je strastven i neumoran u čitanju. Glavna lektira tadašnjih mladih ljudi u sarajevskoj gimnaziji sastojala se od dela iz poznate i ogromne nemačke izdavačke kuće Reclam’s Universal-Bibliothek. Te male, jevtine sveščice sa žutim koricama i neobično sitnom štampom bile su glavna duhovna hrana pristupačna đacima toga vremena; iz njih su mogli da upoznaju ne samo nemačku književnost nego sva krupnija dela svetske književnosti u nemačkim prevodima”.
Izdavačka kuća Reclam, najpoznatija upravo po ediciji Universal-Bibliothek, osnovana je u Leipzigu 1828. godine. I izdavačka kuća i edicija iz koje su Andrić i njegovi generacijski drugovi crpili svoju duhovnu hranu postoje i danas. Prepoznatljivi hrbati ovih knjiga lako su uočljivi, i na sajmovima i po knjižarama. Nije, naravno, istorija ove izdavačke kuće bila idilična. Nacistička vlast zabranila je Reclamu publikovanje pojedinih knjiga, naročito onih koje su napisali jevrejski autori. U savezničkom bombardovanju 1943. godine, u skladištima je izgorjelo 450 tona knjiga. Poslije Drugog svjetskog rata, Leipzig je pripao najprije okupacionoj zoni SSSR-a, a zatim DDR-a. Kao privatna izdavačka kuća, zbog problema sa nacionalizacijom, Reclam je sjedište preselio najprije u Stuttgart, a zatim u Ditzingen. I pored problema, međutim, kontinuitet je neprekinut i sačuvan. Misli o tom kontinuitetu miješaju se s mislima o našim diskontinuitetima. Nakon pada Berlinskog zida, DDR je manje-više bezbolno integrisan u Saveznu Republiku Njemačku. Neko vrijeme poslije ujedinjenja, pričaju mi u Leipzigu, mladi ljudi su prilično masovno odlazili na zapad, ali je takva tendencija zaustavljena. Pad Berlinskog zida i njemačka integracija, skoro da su koincidirali sa jugoslovenskom dezintegracijom. Uslijedio je drugi naš emigrantski val ka Njemačkoj. Prvi je bio gastarbajterski, drugi izbjeglički. Petnaestak godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, petnaestak godina nakon što je bila sravnjena, Njemačka se uzdigla toliko da mnogim Turcima, Jugoslovenima i ostalim Balkancima opet bude obećana zemlja. Petnaestak godina nakon kraja našeg rata, mi smo uglavnom gdje smo bili i prije petnaestak godina.
Sjedimo tako neku noć u Leipzigu nas četvoro-petoro, pričamo “naški”, svoji smo, mada neki u džepu imamo povratnu kartu za Balkan, a neki već njemačke i austrijske pasoše. Beograđanin koji već 20 godina živi u Njemačkoj priča saosjećajno o Iračaninu kojeg je upoznao, a koji radi kao čistač u nekom lokalu za najbjedniju moguću satnicu: 8 eura bruto, što neto iziđe oko 5,5 eura. EU državljani sućutno klimaju glavom, Balkanci se zgledaju u nevjerici. Tolika satnica, za poslove mnogo zahtjevnije od čišćenja, kod nas bi bila razlog za slavlje, a ne za žaljenje. Razilazimo se malo potom i hvatamo noćne tramvaje. Vagoni su puni omladine, curice sa goth furkom i dječaci s pivskim limenkama u rukama. Tu je i jedan usamljen klinac, gimnazijalac valjda; on čita neko Reclamovo izdanje. Ženski glas iz zvučnika veli da je iduća stanica Leibniz Strasse.
Oslobođenje, 20.03.2012.
Peščanik.net, 20.03.2012.