- Peščanik - https://pescanik.net -

Razvojni put Dragana J. Vučićevića (3): Slučaj „Nacional“

Foto: Predrag Trokicić

„Čovek je odavno trebao da odgovara za sve kampanje protiv normalnih ljudi i događaja, a naročito zbog činjenice da je u Nacionalu pripremao teren za ubistvo Zorana Đinđića, a u Kuriru i Pressu sistematski podrivao sudski postupak protiv ubica i, štaviše, veličao sve nakaze u politici i uopšte javnom životu.“
Anketa novinara i novinarki magazina Status, 2010.

Prvi „tabloid“ Nacional počeo je da izlazi 4. decembra 2001. godine, sa Draganom J. Vučićevićem kao zamenikom glavnog i odgovornog urednika. Glavni urednik bio je Predrag Popović – čovek koji je u svojstvu člana biračkog odbora na nedavnim izborima 25. oktobra dodao Aleksandru Vučiću glasački listić, koji simbolički označava njegov politički poraz i pad. U redakciji Nacionala delovali su i Đoko Kesić i Sveta Marjanović, dok će Dragan J. Vučićević nekoliko godina kasnije, nakon gašenja lista, biti među ključnim akterima okupljanja redakcije Kurira. Njih trojica će se ponovo naći na istoj strani krajem 2005. godine kada, nakon razlaza sa vlasnikom Kurira, Radisavom Rodićem, napuštaju list i učestvuju u pokretanju Pressa.

Nacional je ostao zapamćen po tome što je pojedinim istaknutim ličnostima Miloševićevog režima nakon 5. oktobra pružio priliku da deluju u javnom prostoru kao revizionisti i podrivači demokratskih promena. Kako podseća Skrozza, „tu je objavljena priča o vanbračnoj aferi predsednika Skupštine Dragana Maršićanina, tu je otvorena priča o tome kako je Zoran Đinđić novogodišnje praznike proveo u Dubaiju, navodno o trošku sumnjivih likova; tu su objavljivana pisma Ljiljane Buhe [bivše supruge Ljubiše Buhe Čumeta, šefa Surčinskog klana i bivšeg mentora Dušana Spasojevića] u kojima dovodi u vezu tadašnju vladu i zemunski klan; tu su o vlasti vrlo kritično pisali Aleksandar Tijanić, Bogdan Tirnanić, Danica Drašković; tu se pojavila ona istorijska rečenica ’ako Đinđić preživi, Srbija neće’.“ Predrag Popović navodi da je Vučićević u Nacionalu „izmišljao vesti, pa i intervjue, čak i sa ljudima koji su uvek bili dostupni i raspoloženi za pojavljivanje u medijima“.

Istraživanja su pokazala da su mediji poput Nacionala i Identiteta organizovali pravi medijski linč Zorana Đinđića i ljudi iz njegovog okruženja, povezujući ih sa određenim kriminalnim krugovima i sumnjivim poslovima, te da su odigrali značajnu ulogu u stvaranju društvene klime za ubistvo premijera. Tamara Skrozza napominje da Miloš Vasić u knjizi Atentat iznosi svedočenje Čedomira Jovanovića, prema kome je kod Đinđića „u oktobru 2002. došao Predrag Popović, glavni urednik, koji tu ’skrušeno objašnjava kako, eto, za pare objavljuje ta pisma Ljiljane Buhe [u kojima se tadašnja vlada dovodi u vezu sa zemunskim klanom] jer mora i on od nečega da živi, nego ako mu neko plati jedno 50.000 evra, on će prestati s tim’. Po istom svedočenju, Đinđić je želeo da se s tim prestane, plaćeno im je, ali se u Nacionalu ista priča nastavila.“ Optužbe da je Vučićević pisao tekstove protiv Đinđića za novac zemunskog klana izneo je Jugoslav Ćosić 2012. godine, pozivajući se na snimke prisluškivanih razgovora između Vučićevića i Dušana Spasojevića.

Nakon ubistva Zorana Đinđića i proglašenja vanrednog stanja u martu 2003, Nacional je zabranjen i ugašen, što će Ustavni sud kasnije proglasiti neustavnim. Vučićević je, prema sopstvenoj izjavi, napustio Nacional u novembru 2002, nekoliko meseci pre atentata na Đinđića, zajedno sa Svetom Marjanovićem. Podsećanja radi, mnogi akteri koji su delovali protiv Đinđića su se naprasno povukli iz svog dotadašnjeg okruženja, neposredno pre ubistva: Mirjana Marković je napustila je Srbiju 21. februara 2003. godine i otišla u Rusiju, a Vojislav Šešelj se dobrovoljno javio u Hag 24. februara 2003. Nakon ubistva Đinđića, kako navodi Popović, Vučićević mu je predlagao da beže iz zemlje.

U tom smislu, važno je pomenuti i Identitet, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Gradiša Katić, a koji je objavljivao izrazito napadačke tekstove o Zoranu Đinđiću, uključujući naslovnu stranu dan pre atentata na premijera, 11. marta 2003. godine, „Đinđić na meti slobodnog strelca – Haški Srbi naručili atentat“. Reč je o četvrtom delu feljtona iz knjige Laufer javlja Vojislava Šešelja. Prema nalazima policijske istrage i kasnijim svedočenjima, utvrđeno je da su pravi vlasnici lista bili Dušan Spasojević i Milorad Ulemek Legija. Identitet je ugašen je tokom policijske akcije „Sablja“, kada su zapečaćene prostorije redakcije, a glavni i odgovorni urednik uhapšen.

Razvojni put Dragana J. Vučićevića vodi ka Kuriru, u čijem će osnivanju učestvovati, a koji će dodatno doprineti ne samo kriminalizaciji medija u Srbiji pod krinkom tabloida, nego i uticati značajno na (re)radikalizaciju Srbije.

Peščanik.net, 18.11.2026.

Srodni linkovi:

Marija Mandić – Razvojni put Dragana J. Vučićevića (2): Životni i profesionalni kredo

Marija Mandić – Razvojni put Dragana J. Vučićevića (1): „Tabloidizacija“ medija u Srbiji

Peščanik: Atentat – naša privatna stvar

ATENTAT

SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA