- Peščanik - https://pescanik.net -

(Re)brendiranje regiona?

Foto: Predrag Trokicić

Advokatski tim Džulijana Asanža je ovih dana izneo još jednu okolnost protiv njegove eventualne ekstradicije SAD. Naime, na sudu koji rešava ovo pitanje svedočila je Asanžova lekarka Sondra Krosbi, koja je uz analizu narušenog zdravlja osnivača Vikiliksa pomenula i njegovu sve izraženiju sklonost suicidu. Radi ilustracije istakla je Asanžovu bizarnu opsesiju teatralnim činom samoubistva iz sudnice Haškog tribunala. Krosbi je u svom svedočenju rekla da je Asanž u vreme kada ga je posetila u ambasadi Ekvadora u Londonu u februaru 2018. pominjao da pored razmišljanja o samoubistvu neprestano „bindžuje“ snimak ispijanja otrova generala HVO i osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka. Podsećanje na anti-sokratovski čin Praljka je na kratko opet skrenuo pažnju svetskih medija i javnosti na prostor bivše Jugoslavije i ratove devedesetih. I to nije usamljeni primer „ugledanja“.

Kada se 2020. desio masakr muslimanskih vernika u džamiji i islamskom kulturnom centru u Krajstčerču na Novom Zelandu, to je opet na nesretan način bilo u vezi sa regionom. Ubica Brenton Tarant koji je uživo prenosio hladnokrvnu egzekuciju 49 vernika bio je inspirisan liderom bosanskih Srba i izopačenom percepcijom savremene srpske istorije. Na strimovanom prenosu ubistva u pozadini se čuje pesma koja veliča Karadžića, a na njegovom oružju su ćirilicom upisana imena ličnosti iz srpske istorije. U njegovom manifestu kritikuje se zapadna vojna alijansa zbog pokretanja intervencije na Kosovu. Tarant se poziva i na masovnog ubicu iz Norveške, zloglasnog Brejvika, koji je za svoj krvavi pir u kojem je 2011. ubio 85 lica bio takođe inspirisan novijom istorijom regiona. Novinar Ekonomista je napravio statistički obračun prema kome se reč „Kosovo“ pojavljuje 143 puta u Brejvikovom manifestu, „Srbi“ 341, „Bosna“ 343, a „Albanija“ 208 puta.

Brejvik je u svom manifestu na 1.500 strana isticao političku ostavštinu Radovana Karadžića kao primer za ugledanje, a vojnu akciju NATO alijanse na Kosovu kao jedan od okidača za ekstremno nasilje koje je pokrenuo. Za njegov zamišljeni „Novi evropski poredak“ osmislio je i posebna priznanja koja bi se dodeljivala za zasluge u proterivanju muslimana iz Evrope, kao što je recimo „Medalja za zasluge u oslobađanju Balkana“. Bojazan o balkanizaciji Evrope koja u vidu pežorativnog slogana i negativnog stereotipa postoji već više od stotinu godina poprima i globalni karakter. U domenu holivudske filmske industrije i crno-bele podele na dobre i loše momke, Balkanci, a naročito Srbi zauzimaju mesta rezervisana za ove druge. Na dobrom ili manje dobrom BHS slušamo izgovorene pretnje genocidom, ubistvima, otmicama, eksplozijama…

Negativnoj percepciji regiona pridruženi su i Albanci, naročito u poznatom akcionom filmu „Taken“ (Oteta) gde je glavnu rolu igrao Lijam Nison. Internet-Srbi su tada dočekali svojih pet minuta, pa su likovali na društvenim mrežama zbog stereotipnog, uvredljivog prikazivanja Albanaca. Film je imao takav uticaj da su albanske vlasti osmislile turističku kampanju koja se naslanjala na naslov filma „Be taken by Albania“, u slobodnom prevodu „Prepustite se Albaniji“. Za promenu vladajuće paradigme i suprotstavljanje stereotipima o regionu hvale su vredni filmovi „Krugovi“ Srdana Golubovića ili „Srbenka“ Olivera Frljića. Doduše, pre par nedelja je jedan gost ćirilične čajanke kod Marića, inače profesor Univerziteta u Beogradu, škrgutao zubima na Golubovićev film, zato što je bilo i sličnih primera na bošnjačkoj strani ali niko od njih nije pravio filmove itd. „Srbenka“ je takođe u Hrvatskoj prozivana jer priča o hladnokrvnom ubistvu srpskog deteta iako ima i svoju hrvatsku verziju sa stradanjem hrvatske dece tokom rata.

Kada sam imao dragocenu priliku da razgovaram sa Marijom Todorovom o njenoj knjizi „Imaginarni Balkan“, rekla mi je da je tu knjigu napisala kada se razbesnela zbog stereotipa o Balkanu koji su bili preplavili zapadnu javnost i naučnu publicistiku. Na tragu njenog senzibiliteta treba i mi verovatno da budemo nesretni, a zatim delom i gnevni zbog globalne negativne percepcije našeg regiona. Trebalo bi takođe da dobar deo tog gneva upravimo prema onima u našem regionu koji neprestano doprinose opstojavanju tih stereotipa. Asanž u svojoj nakani za samoubistvo ili masovne ubice Brejvik ili Tarant su ipak pronalazili verodostojne citate, originalne snimke i autentične motive sa naših prostora koji su ih motivisali. Zlurada interpretacija je samo deo problema.

Da li je uopšte nekome stalo ili kako uopšte pristupiti rebrendiranju regiona kada se u Beogradu ponovo govori o Velikoj Srbiji (u prihvatljivijem formatu Srpskog sveta), kada retorika Milorada Dodika na trenutke postaje nepristojnija i manje politički korektna čak i od retorike ratnih vođa Srba iz BiH, kada je u Vukovaru ponovo zabranjena upotreba ćirilice, a pad Krajine se svake godine koristi za uznemiravanje srpske manjine u Hrvatskoj i regiona u celini. Samo za trenutak zamislimo, recimo Ivicu Dačića koji odmah po postavljenju za ministra spoljnih poslova odlazi u Prištinu i tamo kaže: „Dolazim prvo kod vas, ne samo zato što vas i dalje formalno smatram našim građanima, već i zato što nemamo bližeg naroda od vas u regionu“. Ili zamislimo, recimo Milorada Dodika koji doprinosi istorijskom pomirenju sa Bošnjacima prihvatanjem presuda i formulacija iz presuda Haškog tribunala uz pozivanje na lepe tradicije bosansko-hercegovačkog suživota u vreme socijalizma. Zamislimo hrvatsku vladu koja bi odlučila da obeležavanje godišnjica Oluja svede na komemorativnu meru u svrhu postizanja veće kohezije u društvu i boljih odnosa u regiji.

To je sve teško zamisliti, jer bi političke elite našeg regiona trebalo da zauzmu modus operandi potpuno suprotan od onog po kome su danas prepoznatljive. Pa opet, setimo se Dodika na početku političke karijere kada je bio regionalni Gandi i majka Tereza i Mladi Papa zajedno. Dačić i Milanović, formalno levičari, bi takođe barem na jedan dan mogli da prigrle humanističke ideale levice i da počnu da govore i ponašaju se odgovorno. Ali kako stvari stoje, mi smo se na mnogaja ljeta u globalnoj percepciji i filmskoj industriji pretplatili na uloge stereotipnih i često suštinskih mućkova i negativaca.

Autor je zaposlen na Institutu za noviju istoriju Srbije.

Peščanik.net, 01.11.2021.