Notar, XVI vek, Quentin Massys
Notar, XVI vek, Quentin Massys

Advokati Srbije su u štrajku. Oni traže smenu ministra pravde Nikole Selakovića zbog neuspeha u reformi pravosuđa, zato što je predložio neustavne zakone i dopustio diskriminaciju advokata u odnosu na notare. Takođe zahtevaju i izmene nekoliko zakona bitnih za njihov rad, kao i smanjenje poreske osnovice.

Jedan od razloga štrajka odnosi se na nadležnosti javnih beležnika (notara), koji su nedavno počeli da rade na osnovu Zakona o javnom beležništvu Srbije. Usredsrediću se na ovu temu. (Što se tiče apela za smenu ministra Selakovića – ne samo da se pridružujem ovom zahtevu advokata – već sam je predložila upravo na sajtu Peščanika. Razlozi su, doduše, nešto drukčiji, ali i razlozi koje ističu advokati u ovoj prilici izgledaju mi kao dodatni i opravdani.)

U čemu je problem? Odgovor je kratak: u isključivim nadležnostima notara koje su brojnije, „jače“ i više ugrožavaju advokatsku profesiju nego u nekim drugim državama bivše Jugoslavije a koje, u odnosu na Srbiju, imaju dugogodišnje iskustvo sa delatnošću javnih beležnika. Odmah da naglasim – nemam baš ništa protiv stare notarske profesije. Ona je potrebna, široko raspostranjena u svetu, doprinosi sigurnosti i brzini pravnog prometa, olakšava prekogranični promet isprava i ispunjenje obaveza. Ali, način na koji je uvedena u Srbiju, isto kao i način na koji su uvedeni vansudski izvršitelji, a posebno njihova nadležnost, pokazuje bezobzirnost i sadašnjih i ranijih političkih vlasti u Srbiji. Rasterećujemo sudove, time navodno i državu prekomernog troška parasudskih delatnosti, a sve te troškove prevaljujemo na krajnjeg korisnika, tj. na građanina, izazivajući pritom zlu krv između pripadnika dveju starih pravosudnih profesija, uključujući i najnoviji štrajk advokata.

Nadležnosti notara koje su izazvale otpor advokata regulisane su u čl. 82. st. 1. Zakona o javnom beležništvu. Radi se o ispravama o pravnim poslovima (uglavnom ugovorima) koje moraju biti sačinjene u obliku notarskog zapisa. A, po Zakonu o javnim beležnicima, notarski zapis je isprava koju, na osnovu izjava stranaka (građana ili pravnih lica), sastavlja sam notar u službenom svojstvu, kao lice koje uživa javno poverenje (čl. 6. Zakona o javnom beležništvu). Ugovori za koje je javni beležnik postao isključivo nadležan po čl. 82. st. 1. ovog Zakona jesu: ugovori o imovinskim odnosima između supružnika; ugovori o imovinskim odnosima između vanbračnih partnera; sporazumi o deobi zajedničke imovine supružnika ili vanbračnih partnera; sporazumi o zakonskom izdržavanju; ugovori o raspolaganju nepokretnostima; ugovori o ustupanju i raspodeli imovine za života; ugovori o doživotnom izdržavanju, obećanje poklona i ugovori o poklonu za slučaj smrti. Najveću dozu advokatskog gneva, a i nedoumice (za sada) među građanima izazvalo je pravilo po kome se ugovor o kupoprodaji nepokretnosti ima zaključivati kao notarski zapis, dakle kao ugovor u čijem zaključenju kao službeno lice sudeluje notar. Do sada su ovakve ugovore zaključivale stranke same (forme dostupne na internetu su dosta pomagale u rutinskim slučajevima) ili uz pomoć advokata, a potpise ugovornih stranaka overavao je sud, tačnije sudski službenik. Sudske takse su, čak i za jednu siromašnu zemlju, bile podnošljive. Dugo već u Srbiji ugovori o raspolaganju nepokretnostima imaju obaveznu pismenu formu, uz sudsku overu potpisa.

Aktivno sudelovanje službenog lica (sudije ili nekog drugog), kakvo se smatra poželjnim ili neophodnim za zaključenje ugovora koji mogu imati ozbiljne porodičnopravne ili naslednopravne posledice ili ugovora u kojima treba zaštiti maloletnu i uopšte poslovno nesposobnu stranku, nije bilo ni tradicija ni zakonska obaveza za ugovore o kupoprodaji i, uopšte, o raspolaganju nepokretnim stvarima. Do donošenja Zakona o javnom beležništvu pismenu sudsku (službenu) formu imali su ugovori o doživotnom izdržavanju, o raspodeli imovine za života i, u blažem obliku, bračni ugovor.

Kako je došlo do toga da se ugovor o prometu nepokretnosti stavi u isključivu nadležnost notara? E, pa malim brisanjem. Naime, prvobitni tekst ovog pravila Zakona o javnom beležništvu odnosio se samo na ugovore o raspolaganju nepokretnostima lica koja su poslovno nesposobna. Samo je za sačinjavanje takvih ugovora notar bio isključivo nadležan. A onda su 2013. godine („Sl. glasnik RS“ 19/2013), izmenama i dopunama Zakona izbrisane reči „lica koja su poslovno nesposobna“ i notar je postao isključivo nadležan za službeno zaključenje ugovora o prometu nepokretnosti svih lica (fizičkih i pravnih).

Najpre, ovo je bilo nepotrebno jer ugovor o raspolaganju nepokretnosti ne zahteva službenu formu – dovoljno bi bilo da se potpisi na ugovoru overe – i to bilo od notara, bilo od suda. (Da ne komplikujem u ovoj prilici i time da je ovakvo pravilo suprotno važećem Zakonu o osnovama svojinskopravnih odnosa. Kad bih kratko analizirala uticaj pravila o isključivoj notarskoj nadležnosti na Zakon o privatizaciji, komplikacija bi se bitno usložila, a slika o nebrizi vlasti za pravni sistem i poredak bi bila jasnija. Poštedeću čitaoca.) Nadalje, budući da notar ne sme zastupati ni jednu ugovornu stranku, u slučaju zaključenja ugovora koji odstupa od rutinskog i ako se stranke ne saglase o nekom od bitnih elemenata, njihove interese će i dalje morati (moći) da zastupaju advokati, što će bitno povećati troškove krajnjih korisnika – građana i pravnih lica. Treće, uvođenje notarijata u sredinu koja dugo nema čak ni istorijsko sećanje na ovu službu (sa izuzetkom Vojvodine) treba da bude postupno: isključiva nadležnost u početku treba da bude mala; konkurentska nadležnost (ili sud ili notar) treba da se održi bar nekoliko godina dok se notarijat ne konsoliduje; isključiva nadležnost notara bitno povećava troškove i doprineće smanjenju ionako oskudnog prometa nepokretnosti; što je nadležnost notarijata šira u momentu njegovog uvođenja u pravni život, imajući u vidu činjenicu da notare, kao lica od javnog poverenja postavlja izvršni organ (ministar), povećavaju se šanse koruptivnosti, nepotizma i političke bliskosti, umesto meritokratskih svojstava i sposobnosti; proizvodi se (najmanje) zla krv, a suštinski diskriminacija između advokature i notarijata.

Za one koji potežu sankrosantni argument EU prava: u Sloveniji i Hrvatskoj koje su članice EU, ovakve isključive nadležnosti notara za raspolaganje nepokretnostima nema. Nema je ni u Makedoniji. Srbija, BiH (oba entiteta) i Crna Gora i ovde promovišu liderstvo u regionu. Na račun krajnjeg korisnika.

Peščanik.net, 24.09.2014.

Srodni linkovi:

Wolfgang Klotz – Notari i izmišljanje točka

Advokatska komora Vojvodine – Napad na kuću Tanje Arsić

Advokatska komora Vojvodine – Otvoreno pismo Maji Gojković

Vladimir Beljanski – Politička šteta

RADIO emisija – Maketa lidera

Vesna Rakić-Vodinelić – Advokatura i notarijat u Srbiji danas

RADIO emisija – Pobuna advokata

Milica Jovanović – Notarska posla

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)