- Peščanik - https://pescanik.net -

Rekonstruisanje demokratije

 
Aktuelna rekonstrukcija Vlade Srbije, koja zaokuplja pažnju većeg dela srpske javnosti u ovim letnjim, inače događajno siromašnim mesecima, ušla je polako u fazu u kojoj svako poređenje sa odgovarajućim melodramatičnim, bilo južnoameričkim bilo turskim ili indijskim serijalima, postaje više nego opravdano. Očekivanja od rekonstruisane Vlade su daleko veća i optimističnija no što bi se to možda moglo očekivati, u jednoj poslovično nezainteresovanoj i odavno politikom zgađenoj sredini, međutim vera u mogućnost i nužnost promena kao da ipak nije u potpunosti presahla što navijački nastrojena publika i dokazuje. Naravno da među najrevnosnijim komentatorima političkih vesti ima najviše partijskih vojnika, u čijoj je dužnosti najsvetijoj i svakodnevno trolovanje i spinovanje većine vesti na internet portalima. Ipak, pored partijaca tu je i jedan broj nazovimo neutralaca, ljudi odavno izgubljenih političkih uverenja i detroniziranih favorita, koji kroz svoju zainteresovanost za promene i pored svih razočaranja, pokazuju zrelu političku svest, tako nužnu u procesu izgradnje zdravog demokratskog sistema zasnovanog na izbornosti i promenljivosti, što je Boris Tadić u jednom momentu nekako zaboravio.

I upravo ovakva i ovako narečena publika, posmatra pozornicu događaja na kojoj se smenjuju manje-više isti akteri, kao u nekom lošem filmu  gde jedan glumac pokušava da pokrije više raznovrsnih i raznorodnih uloga (čast nepravaziđenom Piteru Selersu u Dr Strangelove-u). U toj lošoj predstavi ili filmu, svejedno, glavna radnja se kroji oko, kako to uvek i biva, glavnog junaka, koji opet u skladu sa lošim zapletom, iz dana u dan razvodnjava svoju glumu do momenta kada ona postaje u potpunosti prozirna, bez maske i magije. Koliko god krvi gladna publika bila srećna i zadovoljna najavljenim personalnim rešenjima (Knežević, Petković, Mrkonjić, moguće i Obradović i Dinkić), u svakoj sledećoj epizodi postaje sve jasnije da se iza agresivno promovisane rekonstukcije ne krije samo želja za raščišćavanjem srpske političke scene od nesposobnih, prizemnih i nedostojnih (jer ostalo je takvih i u Vladi), već se pre svega radi o učvršćivanju vlasti sklanjanjem ili nezavisnijih ili nepouzdanijih političkih igrača čija opravdana nepopularnost amortizuje svako podozrenje prema motivima smene.

Kako to obično biva sa odličnim đacima, neke istorijske lekcije su naučene dosta dobro, pa tako i ona da se na vlast (radi vlasti) može doći uz bilo čiju (svačiju) pomoć, posle čega sledi vešto ušančavanje na vlasti korišćenjem napadnog populizma,  prebacivanjem vrućih krompira u tuđe ruke (Kosovo, sve do poslednje faze), veštim izmicanjem aferama (aflatoksin, mala matura), podilaženjem demagoškim merama narodu (RTS pretplata), mesijanskim objavama (pomoć Crvenoj Zvezdi), uz ostavljanje (da li samo) utiska o sveprisutnosti i svemogućnosti. Posle određenog perioda, recimo godinu dana, po pravilu sledi obračun u rukavicama, radikalna promena u sopstvenim (i tuđim) partijskim redovima, uz postavljanje novih i poslušnijih, neetabliranih i velikom vođi zahvalnih. Na ideji straha, nespokoja i stalnog preispitivanja budućim, sada zavisnim, političkim poslenicima se vezuju ruke a njihova funkcija postaje obesmišljena stalnim nadzorom velikog vođe. Tako, oni prestaju da budu samostalni politički akteri, a postaju samo lutke u rukama onog ko vuče konce. Volja jednog čoveka postaje važnija od demokratskih procedura koje ne bez razloga garantuju političkim radnicima mandat oročen na četiri godine. To svakako ne znači da ministri imaju prava da rade četiri godine bez ikakve kontrole, kao što se dešavalo, naprotiv njihov rad morao bi biti pod konstantnom lupom pre svega javnosti i njihova smenjivost morala bi biti aktuelna sve vreme trajanja mandata. Ali isto tako ta smenjivost mora biti ažurna i u skladu sa pokazanom (ne)sposobnošću a ne sme dolaziti kao posledica mahanja partijskim bičem sa ciljem učvršćivanja partijske i državne vlasti jednog čoveka.  Šta uostalom govori i podatak da posle godinu dana ne valja gotovo polovina Vlade? Ko je te ljude birao i postavljao? I kako to da se sad odjednom uviđaju tako odavno očiti nedostaci narečenih ministara? Po sredi je očigledno jedna velika predstava u kojoj ni mnogi glumci ne znaju njen kraj.

Bez ijedne suze za rekonstruisanim, samo da naglasim i podvučem, ali pravi smisao i cilj rekonstukcije tek ćemo videti, pa recimo sledeće godine u ovo vreme. Ako od srpske (rekonstruisane) demokratije išta do tada ostane. Jer urušavanje institucija je svakodnevno i rapidno.

 
Peščanik.net, 30.07.2013.