- Peščanik - https://pescanik.net -

Republika Evropa

Lisabonski ugovor Evropske unije kao demokratske političke zajednice ozakonio je individualna temeljna ljudska prava i građanske slobode Evropljana, dakle Evropljana kao pojedinaca, a ne kao skupine, na primjer kao evropskoga puka ili demosa, koji kao takav još ne postoji.

Naime, historijske su stanice na putu do evropskog demosa kao evropskog puka u političkom smislu sljedeće: 1. kada  “prirodan” puk postane svjestan svojih jezičnih i drugih osobina, postaje narod, narod sa svojom autonomnom kulturnom sviješću; 2. kada narodi pridobiju, a zapravo najčešće izbore svoju vlastitu državu, postaju nacijama sa svojom suverenom, nacionalnom samosviješću; 3. kada stanovništvo unije/zajednice nacionalnih država osjeti svoju pripadnost toj uniji kao republikansku pripadnost, ono se započinje oblikovati u politički puk te unije, recimo u demos Evropske unije. Prvi korak do treće stanice jesu “evropski” parlamentarni izbori, pri čemu navodnici ukazuju na to da evropski glasači još uvijek svoje zastupnike osjećaju upravo kao svoje predstavnike, takoreći kao svoje nacionalne izaslanike, a ne kao evropske (re)prezentante.

I stoga evropska demokracija još ne postoji. Postoje samo pojedinačne demokracije pojedinih evropskih država, na podlozi kojih djeluju postojeće demokratske evropske institucije i na podlozi kojih postoji, ukoliko postoji, i evropsko državljanstvo. Joseph H. Weiler stoga naglašava: “Konceptualno i psihološki (a kamoli pravno) nemoguće je da netko bude evropski državljanin, a da pritom nije državljanin države članice”. Ukratko, postoji Evropska unija, odnedavno uspješno proširena, a ne postoji, barem za sada ne, Evropa kao res publica, kao republika.

Republika Evropa strukturalno ne egzistira. No, postoje elementi evropskoga puka, evropskoga demosa i time evropske republike, od ekonomskih i političkih do pravnih i kulturnih. Takav jedan element jest evro, monetarna jedinica Evropske unije i sve ono što iza te monetarne jedinice stoji. A takav je element, gledano s drugoga kraja, i ukinuće smrtne kazne. Ukinuće smrtne kazne je veoma značajan pravni element evropske zajednice, mogućih Sjedinjenih Evropskih Država, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država koje još uvijek prakticiraju izricanje i izvršavanje smrtne kazne. No, još značajnija od pravne jest duhovna dimenzija ukinuća smrtne kazne, budući da upravo ta dimenzija izražava bezuvjetno poštovanje (ljudskog) života. Duhovna dimenzija koju sadrži ukidanje smrtne kazne jest jedan od duhovnih temelja, možda čak i ključni temelj Evropske unije kao duhovne zajednice.

Ne nalazimo se samo usred oblikovanja ekonomske i političke, nego i pravne i duhovne Evrope. I upravo duhovna Evropa, odnosno Evropa duha jest najdublji temelj, ali i najveći garant evropejstva. Evropa duha jest panevropska etička podloga evropske demokracije u nastajanju, te osobite demokracije u globalnoj konstelaciji drugih demokracija i drukčijih političkih, odnosno društvenih uređenja. Iz aspekta te konstelacije i duhovne Evrope, rasprave o političkoj Evropi i unutrašnjem odnosu između različitih nijansi demokracije (njene predstavničko parlamentarne posrednosti, participativne neposrednosti, inkluzivnosti i konsenzualnosti) zasigurno su potrebne, čak i neizbježne, no unatoč tome one su od sekundarnog značenja. Uz to, treba naročito paziti da opravdana rasprava o (evropskom) demokratskom deficitu ne sklizne u raspravu o demokraciji samoj kao deficitu, u bespoštedno kritiziranje liberalne demokracije, što na političkoj ravni može voditi, iako kroz anarhiju kao apsolutizaciju slobode, samo u (desni ili lijevi) totalitarizam.

U rasprave sekundarnog značenja spadaju i koncepti što su ih na podlozi svoje političke filozofije razvili Jürgen Habermas i njegov oponent Peter Koslowski ili pak Jean-Marc Ferry i njegov oponent Alain Renaut. I dok Habermas polazi od “ustavnog patriotizma” i “post-nacionalnog identiteta”, Koslowski naglašava da Evropska unija doduše jeste “nadnacionalna tvorba”, ali da nipošto nije post-nacionalni identitet. Jer Evropska unija je tvorba iz nacija koje su daleko od toga da bi se spojile u jednu samu naciju. Hegelovski rečeno, ne postoji evropska nacija kao jedinstvo evropskog naroda i evropske države. Jer ne postoji bazično ishodište, naime evropski narod, i on zasigurno nikada neće ni postojati. Ako se pak oblikuje evropski puk (naime u političkom, ne u etničkom smislu), nastat će možda i evropska nacija, ali nacija u sasma političkom smislu. Stoga i kao takva (politička) nacija Evropska unija neće zapostaviti ili čak ukinuti narode. Naprotiv. Omogućit će renesansu evropskih naroda upravo kao naroda. Evropska je unija transnacionalni, nipošto ne post-nacionalni entitet.

I prema postojećoj praksi na evropsku zajednicu, na organe Evropske unije svoje kompetencije suvereno prenosi ili joj ih uskraćuje samo nacionalna država, suverenim labavljenjem svoje tradicionalne, bezuvjetne, ekskluzivne suverenosti. Peter Koslowski post-moderne evropske nacije uspoređuje s tradicionalnim (engleskim) klubovima koji uključuju kako članove koji su članovi već po rođenju, tako i članove koji su se naknadno upisali, naravno pod klupskim uvjetima i mjerilima. Ne može se upisati bilo tko, jer samo dosadašnji članovi kluba ocjenjuju donosi li im pristup novoga člana korist ili štetu. Pristup kao i istup ( a mogućnost istupa pojedinih nacionalnih država iz Evropske unije jest ono što najrazvidnije označava njezinu konfederativnu obilježenost, ako već ne i prirodu) su dobrovoljni, no upisni ulazak nije ponajprije stvar onih koji ulaze. Upravo je bivša Evropska unija bila ta koja je formulirala pregovaračka ishodišta za širenje Evropske unije, kao što će i novo pridošli članovi kluba to uraditi u odnosu na države koje će ubuduće željeti pristupiti.

Postoje dakle dvije sadržajne podloge evropske (transnacionalne) demokracije kao političke forme. To su moralno-etička i etničko-nacionalna podloga.

Stoga politički filozof i direktor Centra za političku teoriju na Slobodnom univerzitetu u Bruxellesu Jean-Marc Ferry u studiji Politička integracija i evropski identitet polazi, s jedne strane, od dvostruke suverenosti, od suverenosti puka ili demokracije i od suverenosti države ili nacionalne suverenosti. Na drugoj pak strani polazi od multinacionalnih ekonomija i pluraliteta nacionalnih kultura. Posebno naglašava da se ideja demokracije i ideja nacije ne isključuju. Naprotiv. Ne postoji demokracija s onu stranu nacija. Nacija i demokracija su, prema Ferryju, međusobno pripadaju, pretpostavljaju se međusobno. Demokracija se kao nešto univerzalno, uključujući sva ljudska prava i građanske slobode, može faktički realizirati samo unutar singularnog puka, u okviru nacionalnih specifičnosti jezika, kulture i povijesti. Demokracija je dakle nacionalna demokracija, podudara se s republikanskim nacijama. Riječima Hannah Arendt: ”Restauracija ljudskih prava postiže se samo kroz restauraciju ili uspostavljanje nacionalnih prava”. Stoga demokracija nije nešto a-nacionalno ili čak nešto protu-nacionalno. Naprotiv. Demokracija je jedina politička forma koja je kadra čuvati i očuvati nacionalni identitet. Analogno vrijedi i za uzvratni odnos između nacije i demokracije. Nacija kao takva nije unaprijed antidemokratska. Prema Patriceu Canivezu, “nacija u biti nije ni demokratska niti antidemokratska”. I stoga u faktičnom životu opstoje kako demokratske tako i nedemokratske nacije.

Razliku između nacionalne i evropske strukture Ferry označava kao razliku između vertikalne i horizontalne integracije. Nacionalna je integracija bila i djelomice je još uvijek vertikalna, s naglaskom na (obligatnom) školstvu, (regrutskoj) vojsci i (propisanim) porezima. Evropska bi se pak integracija morala i dalje razvijati horizontalno. Horizontalnu integraciju, poduprtu suvremenom informacijskom i komunikacijskom tehnologijom, sastavljaju: kooperacija, harmonizacija prava, transverzalne asocijacije, slobodan protok ideja, kapitala, robe, usluga, ljudi itd. I dalje su na djelu kategorije i metode što ih poznamo iz nacionalnih država, ali na evropskoj se ravni ti postupci ne bi trebali temeljiti na vertikalnoj subordinaciji, nego na horizontalnoj koordinaciji. Na taj bi način prišlo do nove sinteze između evropske civilizacije i kultura evropskih naroda koje se razvijaju prema načelu multikulturalnosti, odnosno multijezičnosti unutar određene nacije, i prema načelu interkulturalnosti između nacija, odnosno naroda.

Ideja o “evropskoj državi” kao unitarnoj, premda “multikulturnoj evropskoj republici”, kakvu zagovara Alain Renaut, za Ferryja je stoga iluzorna fikcija. Nacionalne države ne treba podređivati republikanskoj koncepciji nacije. Nema niti jedne “čiste”, ugovorno voluntarističke države. Na ugovoru se može zasnivati samo savez država, u našem slučaju (kon)federativna Evropska unija, ishodišni temelj budućih Sjedinjenih Evropskih Država, sjedinjenih evropskih nacionalnih država, a ne američkih republikanskih anacionalnih, odnosno post-nacionalnih država. Ukoliko su pak pojmovi federativnosti ili konfederetivnosti opterećeni starim modelima (Kant, na primjer, federaciju određuje kao savez država, a ne kao saveznu državu), pronaći nam valja novi model koji neće biti samo mješavina federativnosti i konfederativnosti, nego kombinacija eminentnosti Evropske unije, kombinacija samoograničavajuće suverenosti nacionalnih država, kojih je u Evropi više od trideset, i neblokirane autonomnosti naroda, kojih je u Evropi oko pedeset.

 
Peščanik.net, 28.01.2010.