Povodom preimenovanja SFRJ u “SeReJu” prije 16 godina
Krajem aprila 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svima drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovicevskom vodstvu “dva oka u glavi”, koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva džinovskog Jonesovog experimenta u režiji raznih minovica i mitevica i vucelica i inih. I danas je, u stvari. Shvatiti tu pralaž, pragrešku je mnogima i danas nemoguce, zbog cega ne mogu shvatiti ni ono što je uslijedilo poslije preimenovanja “SeReJe” u “Državnu zajednicu SCG”, kao niti prostu cinjenicu da Kosovo nije Srbija vec odavna, vjerojatno od onog dana kad su Miloševic i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, legitimirali nasilje kao legalno sredstvo i laž kao istinu.
Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja drugosti unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo u Srbiji, ali i drugdje je na djelu slicna matrica. Na Balkanu se jednostavno misli u kategorijama mi i oni, vecina i manjina. Sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i išcezlo u dimu i garežu topova “slavne JNA”, onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gadani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, dakle, ostavilo razornog traga za vijekove, a njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslovenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod, koji su stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu kao nikada u njihovoj povijesti. Omamljeni su još uvijek, nažalost, u svojevrsnom bunilu, nesposobni da vecinski pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ogranicenu velicinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regionu i niti za šta više. Krivica je, dakako, u politickom i kulturnom vodstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu.
U “Miloševicevoj konjušnici” (da se poigramo ovdje Krležinom metaforom o “Karadordeviceva konjušnici”, u kojoj je prije ravno 80 godina cuveni “parlamentarac” Puniša R. izveo krvavi komad s pucanjem) se pomenutoga 27. aprila 1992. godine slavilo bucno i zvanicno proglašenje “SeReJe”, nakon što se vec godinu dana šenlucilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog konjušara zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu nametnut “žabljacki ustav”, a ljudima diktatorski dan za državni praznik.
U momentu proglašenja ovog nedonošceta od države ja sam se zatekao u ambasadi SFRJ u Bonnu, u nemogucoj poziciji savjetnika za štampu i kulturu, kada do kulture više nije bilo nikomu. Ja i moji malobrojni istomišljenici u Ambasadi SFRJ mogli smo se samo stidjeti u ime barbara, jer se oni nisu znali stidjeti. U bonnskoj, kao i u drugim ambasadama, vecinu su cinili Miloševicevi ljudi, slijepe sluge loših gospodara, spremni na sve. Bio sam vec oznacen “izdajnikom”, prebrojali su mi krvna zrnca, ja sam ih samo preduhitrio uputivši telegram istu vecer u Beograd u kojem je stajalo da “SeReJa” nije moja zemlja. Imao sam samo 38 godina i otisnuo sam se u mucno “stranstvovanje”, koje nikomu ne bih preporucio. Ali i danas bih kao i tada – da imam moc kao što nemam – uveo u pravnu praksu: zlocin protivu SFRJ i zlocin protivu zdrave pameti.
Kao da nikoga više i ne interesira zašto je i kako iscezla jedna velika zemlja prije 16 godina, tko je u toj nesreci bio veci, a tko manji krivac. Sve je i onako obezvrijedeno, postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima glede sile i zlocina, sila s pocetka rata i jeste bila ovaj put srpsko prokletstvo. Tko zna tko ce se komu sutra vec više krvi napiti. Matija B. je u pravu, cerat cemo se mi opet, ergo, sve što se desilo i moralo se desiti, takvi smo, u svima nama cuci balkanski barbarin i ceka svoj moment.
Naravno da nije sve baš tako. Svatko je u prošlom ratu napravio i neki svoj izbor, kao što ga pravi i danas. Pristati na ovu vrstu relativizacije i nije drugo do nihilizam u funkciji opravdanja zlocina u nacionalno ime, a iza velikog bubanja u nacionalna prsa se u pravilu kriju samo obicni lopovluci. Zato se i vrijedi pokušati kriticki podsjetiti tih dogadaja i “licnosti”, poucno je, pogotovu što je politicka mantra tadašnjih glavnih aktera na djelu i kada oni više nisu živi. Posebice u zemlji Srbiji, i 16 godina poslije, sve se više-manje odvija sukladno principima i modelu išcašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga “ispod lipe” u rodnom mu Požarevcu sve rijede obilaze i takvi kao što su Vucela i Dacic. Niti Handke nije nešto baš raspoložen da se više divi diktatoru.
S. M. i ne bi bio više toliko važan, da se nije namnožilo njegovih “klonova” do unedogled i u Srbiji i u regionu, ciju mantru prepoznati je vrlo važno. Otuda ova “misa mrtvima” (requiem) ili “misa zadušnica” za nekoc veliku zemlju.
Zločin protivu Jugoslavije
Da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zlocinackom poduhvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zlocincima u Den Haagu, Njemacka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla” , pobjednici su sudili pobjedenima, a u jugoslavenskom slucaju s kraja prošlog stoljeca se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta u kojem nema pobjednika” , koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv” . To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno više od stotinu hiljada ljudi samo u BiH, što je BiH divljacki zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni, što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom Slovenije, malo koga više brine ili uzbuduje.
U zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona (i CG) mogu biti Jugoslavija, još uvijek je vladajuca mantra ono što je naš “domaci Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što bulazni još uvijek Šešelj). U stvari, Miloševic je do smrti bio doslijedan u svojoj nedoslijednosti. On je znao da ne može promjeniti “sud historije” , kao i to da nikakve “zavjere” Njemacke i Vatikana ili nekog treceg nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa uciniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio ” boljšo-fašizam ” u vecinskom narodu, cemu je, upravo on sam davao pecat.
Zatekao sam se u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu 1991. i 1992. godine, baš u vrijeme kada je Njemacka “povukla rucicu” s priznanjima bivših jugoslavenskih republika. Na ovom mjestu mogu samo ustvrditi da nikada ne bi bilo “prijevremenog” ili “zakašnjelog” , kako se uzme, priznavanja niti Hrvatske, niti Slovenije, niti BiH potom, da Miloševiceve ” horde zla ” nisu vec iza sebe ostavile u ruševinama Vukovar, da nisu upravo tada palile i rušile Dubrovnik, da se nije pripremao rat u BiH (zloglasni plan “RAM”) i njena podjela.
Uzgred receno, posvuda su se u svijetu Miloševiceve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protivu nje uzimale ležerno, ukljucivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali sopstvenu nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihal Ramac, prije nego što je postao glodur u Danasu, konstatirao kako ” papagaj iz Haaga ” ponavlja svoje laži do u beskonacnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali. No, Miloševicevo pozivanje na bivšu jugoslavensku multietnicku i multikultorošku dimenziju, na njenu historijsku opravdanost, što su, u stvari, tvrdili i biskup Strossmeier i Jurij Križanic, da o Krleži, Titu ili nama, brojnim malim ljudima i ne govorimo, je cista perverzija, koja je dodatno ubijala ” jugoslavensku ideju ” , ubivši je možda i za sva vremena, ne samo medu Srbima.
O ulozi ličnosti u historiji na bosanski način
Miloševica sam i osobno upoznao u mojim beogradskim danima, upravo dok se uspinjao na vlast, u vrijeme kad je pripremao krvavi jugoslavenski ropac. Kada se od njega pravila “ikona” , kada su mu milijuni klicali na mitinzima, kada se nije “skidao” s ekrana i s naslovnih strana u novinama, kada je na svakom kamionu u Srbiji (i drugdje gdje je bilo Srba) bila njegova slika. Nikada necu zaboraviti njegove upaljene oci, njegovu glumljenu samouvjerenost, njegovu pricu o “savremenoj federaciji” , koju je ponavljao kao papagaj, što bi rekao Ramac, dok je sve cinio da ona nestane ili da postane nešto drugo.
I u ljeto 1988. godine, dakle tocno prije 20 godina, kada su njegovi mitingaši tutnjali cijelom zemljom, smjenjujuci one koji se nisu uklapali u njegovo videnje “buduce Jugoslavije” , on je stalno pricao o “modernoj federaciji” . Bio sam tada šef Kabineta predsjednika Jugoslavije (u vrijeme dok je tu funkciju obnašao Raif Dizdarevic) i prisustvovao sam u više navrata “kriznim koordinacijama” u saveznom vrhu, kojima je i Miloševic prisustvovao. Znalo se desiti da manipulirani radnici zemunskog “Zmaja” na putu na miting u centru Beograda zastanu malo i pod prozorima Palate federacije, gdje je upravo tekao pomenuti sastanak, da onako uzgred j… majku svima onima koji nisu po Miloševicevoj želji, upravo dok je on pricao o “modernoj federaciji” .
Uslijedilo je ludilo mržnje u beogradskim medijima, pa potom i slicno ludilo u medijima u drugim republickim centrima, pa se pocelo slutiti da je to uvod u potoke krvi s kojima ce nestati Jugoslavija. Uzgred receno, rastao sam se s Dizdarevicem prijevremeno, no to je druga prica, a on je uspio privesti svoj jednogodišnji mandat kraju, da bi ga na samom kraju ponizili “Slobini mitingaši” ispred Skupštine SFRJ. Dizdarevic je danas u Sarajevu, aktivan je u Društvu za ocuvanje imena Josipa Broza Tita, za cijeniti je što nije nikada paktirao s Alijinim nacionalistima iz SDA ili Harisovim iz Stranke za BiH, piše knjige o vanjskoj politici SFRJ, ciji je vanjski ministar bio, dobre knjige, kažu oni koji su ih citali – ja nisam.
Krajem te iste 1988. godine bio sam prisutan u Skupštini Jugoslavije kada je pokojni Branko Mikulic (1928-1994.) podnosio ostavku na mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeca, jer su se protivu tadašnjeg SIV-a u “zlocinackom poduhvatu” protivu Jugoslavije bile vec tada udružile politicke elite iz Srbije, Slovenije i Hrvatske, a Mikulic više nije niti u BiH mogao naci nikakvu podršku. Stariji citatelj se može vjerojatno prisjetiti kako su tada, dakle prije tocno 20 godina, u BiH svakim danom nicale nove i nove afere (“Agrokomerc”, “Neum”) u kojima su, gle cuda, s politicke scene nestajali upravo ili samo protivnici “birokratske revolucije”.
U jednoj od tih afera nastradao je i Hamdija Pozderac, pa je potom bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, ergo buduceg predsjednika, da bi nešto kasnije umro u Sarajevu u osami. (Samo zahvaljujuci toj cinjenici, uostalom, Dizdarevic ce i biti predsjednikom Predsjedništva SFRJ.) Ovdje cu, pak, samo kazati da Hamdija P. nije bio svetac, pa niti u aferi Agrokomerc, ali nije ni otišao zbog tih eventualnih grijeha, kako je predstavljeno u javnosti, nego zbog toga što se našao na mjestu predsjednika Komisije Predsjedništva SFRJ za promjenu politickog sustava, što je neskriveno bio protivu memorandumskog preuredenja Jugoslavije. I to mu je bio veliki “smrtni grijeh”, a sve ostalo je bila tehnika srbijanskih i be-ha satelitskih politicara i medija.
Ovo je, dakako, kompleksna prica, kakvi su i Pozderci (Nurija, Hakija, Hamdija) bili, ali preskocimo sve to i kažimo kako se 06. aprila ove, 2008. godine, na Hamdijinom grobu na Barama, u Sarajevu, okupilo par stotina ljudi, ukljucivo i nešto njegovih ljutih Krajišnika. U rodnom Cazinu Hamdija P, doduše, nema još ulicu, nema ulicu niti u Sarajevu, a ima je na desetine “mladomuslimana”, ukljucivo i majka od Muhameda Hacirbeja, bivšeg be-ha MIP-a optuženog za lopovluk, jer je vjerojatno mijesila pitu dok se stariji Hacirbej dogovarao s Iztebegovicem kako da budu antifašisti, a da to nitko ne znade. Hamdija P, pak, ima ulicu u Velikoj Kladuši, ali to je tek kompleksna prica, pa je radije ne otvarajmo ovdje. Radije navedimo kako je Hamdijina supruga Milka kazala sjetno ove prigode na Barama: “Moj Hamdija je volio ljude, ali..”
E, sad se vratimo u Skupštinu SFRJ, u kojoj je tog 28.12.1988. godine odlazeci predsjednik SIV-a Branko Mikulic kazao: “Ako ovako nastavimo, pojest cemo se kao žuti mravi” . I bi tako. Bio sam u tom momentu njegovim savjetnikom, pa mi je bukvalno naredio da nakon sjednice u Kabinet predsjednika SIV-a, prekoputa skupštinske sale, dovedem “prve ljude” iz tadašnjih jugo-republika. Mikulic je, naime, htio s njima popiti “posljednju casicu”, zapravo zamoliti ih da stanu s ludostima dok je još vrijeme. Prvo je došao Miloševic. Branko mu je u lice rekao da ono što on radi neminovno vodi u rat. I još ga je upitao – “šta, pobogu, radiš od mog oca?” Miloševiceva štampa, naime, vec je mjesecima pisala protivu predsjednika SIV-a, a neko cudo od lista zvani “Politikin svet” je tvrdilo da je Brankov otac bio ni manje ni više nego ustaša. Brankov otac je, pak, bio vijecnik AVNOJ-a, ali Miloševicevi “medijski psi” su svjesno brkali cinjenicu da su bila trojica ljudi s imenom Jure Mikulic, te da je jedan od njih ucestvovao u nekakvom napadu na kraljevsku policiju negdje u Bosni uoci onog velikog rata. No, ostavimo se i tog rukavca u ovoj prici.
Miloševic se Mikulicu zaklinjao u lice da o tomu svemu nema pojma, pa je cak nazvao telefonom urednika “PS”, kojeg, vec pogadate, nije bilo na telefonu. Potom je pio, neizmjerno puno.
U meduvremenu su pristizali i drugi yu-lideri. Pokojnog Ivicu Racana sam nekako, iako s mukom, privolio da dode, no Milan Kucan je pristao tek nakon mog ponovljenog prenošenja Brankove molbe da dode na “posljednju cašicu razgovora”. Tadašnji šef Kabineta predsjednika SIV-a, Goran Kapetanovic, Racanov šef kabineta Dušan Janjic i ja smo bili “iza vrata”, ali smo dobro mogli cuti Miloševicevo zaklinjanje u jugoslavensku ideju, bahato, pijanacko lupanje šakama o stol, odnosno optuživanje svih drugih za “zavjeru” protivu Juge.
Branko M. se, inace, u ratu držao casno, ali to mu u Alijinim ocima nije moglo pomoci, dapace, i to mu je uzeto za grijeh, pa se razbolio i umro je na današnji dan, 12. aprila 1994. godine. Na groblju Sv. Josipa se okupilo oko 2.000 ljudi unatoc granatama i snajperima s okolnih brda. Ni zujanje kamera se nije culo, nije ih ni bilo, zabilježeno je u jednom nježnom zapisu u Danima, samo žalost u ocima nazocnih. Nedugo potom je iznenadno umrla i Brankova kcerka Planinka, akademska slikarka i likovna kriticarka, potom i supruga mu Rajka, pa na kraju i sin Rodoljub, arhitekta, kao da je prokletstvo palo na Brankovu obitelj. U gradu i zemlji u kojoj je nekoc bio medu najmocnijim ljudima niko više od njegovih nije živ, ili ne živi, a o Brankovom postojanju svjedoci samo neka ulicica na periferiji, koju su mu aktualni vlastodršci dali tek da bi ovima poput Alije Izetbegovica ili Azize Hacirbegovic mogli dati ulice i trgove u strogom centru. U Sarajevu ce, uostalom, biti svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, dakako, hrvatskih i srpskih, koje prosto nece više imati tko posjecivati. I to je Bosni ova borba dala.
Koliko je perverzija nasilnog zaborava uzela maha ponajbolje ilustrira, pak, što se Mikulica i ne spomnje kada se obilježava, u pravilu pompezno i bez ukusa, godišnjica XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, onih iz 1984. godine, kojima je baš Branko M. dao pecat kao predsjednik Organizacionog odbora, zbog cega je i dobio Zlatni olimpijski orden. O tomu svjedocim “iz prve ruke”, bio sam mu – u tom svojevrsnom vrhuncu u povijesti grada – šef kabineta, mlad i neiskusan, doduše, naoružan samo nadobudnošcu. U najkracem, Branko M. je danas ne samo u Beogradu, gdje je u više navrata službovao i obnašao dužnosti koje se olako ne zaboravljaju u normalnim zemljama, nego i u Sarajevu, zaboravljeniji i od Milkinog Hamdije. A nekad se polu u šali, a polu u zbilji govorkalo da kratica BiH i ne znaci drugo do Branko i Hamdija.
Pricu o ovoj kratici su do svireposti izvitoperili baš srpski i srbijanski nacionalisti, koji su se pripremali godinama za ono što ce se desiti, dakle za krvavi pir, rat i rušenje BiH, politicku i fizicku negaciju BiH i njenog najmnogoljudnijeg naroda – muslimana s velikim i malim “m”, današnjih Bošnjaka. Iznenadenje je, pak, u tomu što su suštinski na tom istom fonu djelovali, i još uvijek pricaju nekriticki o takvim svojim zabludama o BiH, i tzv. srpski liberali. Medu njima ima dosta ljudi koje cijenim, ali se cudu cudim što i dalje pricaju ružno o BiH iz sedamdesetih i osamdesetih godina, upravo o vremenu kada je pokušala stasati u ravnopravnu republiku unutar SFRJ, baš u vrijeme Branka i Hamdije, koji su cinili greške, i ne samo oni, ali ne prema takvima kao što su poznati be-ha disidenti u beogradu a la noge, doge, šešelji i njima slicni. Mogli bi se ugledati na Predraga Matvejevica, koji je smogao snage i jedne ratne prilike javno kazao kako tek sada razumije neke poteze ranijih be-ha rukovodilaca. I pokojni Stipe Šuvar se ispricao Branku M. kada ga je upoznao, a nekad ga je posprdno zvao “bosanski Combe”. Toliko ovdje o ulozi licnosti u yu i be-ha historiji, po bosanski.
Fascinacija barbarstvom
Gledajuci svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obradeni “posljednji Hitlerovi dani” , te išcitavajuci “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa bilo mi je odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševicevoj “obrani i posljednjim danima” . U oba slucaja se ionako radi o “historijskim licnostima” koje su iskoristile odredene historijske situacije. Hitler je zlorabio njemacku povredenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Miloševic je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva i još više kompliciranu ustavno-politicku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama kako bi uništio ” balkansku Evropsku uniju u malom ” . Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje.
Ovaj film je odgledan u meduvremenu i u Srbiji, pa cu ovdje samo podsjetiti kako je u meduvremenu umrli dr Joachim Fest u knjizi-potki za film zakljucio da je Hitler ucinio sve što je bilo u njegovoj moci ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom” ili „volja za propašcu” su, ocigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon zapoceli benignom „voljom za moci” i slatkorjecivim obecanjima o „boljoj buducnosti” .
Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori, inace, o usporedivosti svih totalitarnih režima, onog staljinistickog i onog maoistickog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom” .
Po njegovom mišljenju, historija se bolje razumije putem razumijevanja historijskih licnosti, nego pukim “bubanjem” datuma i historijskih cinjenica. Nakon Prvog svjetskog rata je ” Njemacka bila u situaciji koja je bila neophodna da bi omogucila Hitlera”, kaže Eichinger, “ali moralo je biti i Hitlera” kako bi prica bila “savršena” .
Dr. Sead Husic je toliko mlad da bi mi mogao biti sin, ali je vec zapaženo ime u svijetu politickih znanosti i žurnalizma u Njemackoj. Vec je objavljivao temeljite analize o ratnim i poslijeratnim fenomenima u zemljama ex-Jugoslavije u listovima “Financial Times Deutschland”, “Taz” ili “Berliner Zeitung”. Bio je i urednik u redakciji nedjeljnika “Freitag”.
“Gastarbajtersko dijete” je, Bošnjak i Bosanac s njemackim pasošom, otac Muhamed je iz Sniježnice, a mama Fatima-Mersija iz Brckog. Dobro govori i naš jezik, ali njemacki mu je “maternji”. Jugoslavija je za njega sve do rata bila samo “zemlja njegovih roditelja” i zemlja za odmor, ali ju je rat ucinio predmetom njegovih preokupacija. Za njega su se mediji poceli interesirati tek odnedavna, kada se pojavila njegova knjiga ” Psihopatologija moci. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševica, Tudmana i Izetbegovica” (“Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosevic, Tudman und Izetbegovic”, Schiler Verlag, 2007.). Trenutno na FU Berlin priprema i knjigu u cijem je fokusu situacija u Srbiji i Republici Srpskoj.
U osnovi Husiceve knjige “Psihopatologija moci” su psihopatološki portreti Miloševica, Tudmana i Izetbegovica. Kažimo odmah, dr Husic nalazi psihopatološke crte samo kod dvojice – Miloševica i Tudmana, dok ih ne nalazi, ili ne vidi i nece da vidi, kod Izetbegovica.
Dr Husic ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševica i Tudmana vidi u suicidnim slucajevima u njihovim obiteljima, iz cega makar dijelom i raste želja za vlašcu i moci, pa potom i za (samoubilackim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševica, prihvatit ce i Husicevu ocijenu da on nije bio nacionalista. Miloševic je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tudman nije bio, toga je svjestan i dr Husic, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja “fenomena Miloševic”, kojeg je utemeljio profesor Bogdan Bogdanovic u “Mrtvouzicama” vec 1987. godine, u kojima je o Miloševicu progovorio kao “o otponcu na pištolju srpskog nacionalizma”.
I sljedeca Husiceva ocijena je lucidna: “.. Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tudman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševica”. Ovdje moram dodati, u nekim mojim spisima od prije 10 godina zapisao sam da bi hrvatski nacionalist trebali podici zajednicki spomenik Slobi i Franji u Zagrebu, jer bez Slobe ne bi “imali Hrvatsku”, oni koji je imaju, makar takvu kakvu imaju.
Konacno dolazimo i do Husicevog razumijevanja životopisa, pa time i povijesne uloge Alije Izetbegovica. “Naravno da on nije bio Mahatma Gandi”, piše dr Husic, “ali ono što ga razlikuje od Tu|mana i Miloševica jeste da s pocetkom rata, prožetog masakrima i brutalnošcu, nije vodio politiku etnickog cišcenja kako bi stvorio etnicki cist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere”.
To je vjerojatno tocno, uostalom Izetbegovic je bošnjacku ukletost i ukliještenost u ovom ratu jedne prilike ovako formulirao – “jedni nas hrišcani ubijaju, a drugi nas hrane.”. Ni od njega se, medutim, po mojem mišljenju, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, a o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori. Svakim danom isplivavaju na površinu i neke ružne optužbe na njegov racun u svezi dolaska mudžahedina u BiH i njihovih krvavivih tragova u njoj, o tomu je svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a Renatte Flottau je potvrdila da ima autoriziranu njenu izjavu o tomu.
Milošević je bio agresivni narcis
Miloševic nije imao psihozu, ali Miloševic je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajnov sindrom. Takvi ljudi na prvi pogled lice na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagodavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju cvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolica.
Ljudi kao Miloševic, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugorocne planove, strategije, da misle, a što bi politicarima bilo važno, recimo u decenijama, ne, on je uvjek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjecaj svoje moci, sposobnosti, kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedecu dozu emocija, poklonjenih njemu kao vodi. Borderlajn-karakter se prilagodava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, Borderlajn-politicar ce to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, “Borderlajner” ce im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolica bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao voda onda je okrenuo plocu. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspijeva”, cijeni dr Husic.
Tuđman je bio paranoik i autokrata
U svezi drugog “anti-junaka” Franje Tudmana, dr Husic ima potrebu da pojasni: “Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševica i Tudmana, iako je i Tudman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maceha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tudmanova prica odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjecanje krivice za samoubistvo svoga oca.
Pogledajmo izbliza, Tudman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilackog pokreta/ rata. Dok je otac bio živ, pisao je clanke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle oceve smrti on pocinje da se bavi gotovo iskljucivo hrvatskim pokretom, pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Tudman piše: “Oce, nikad necu iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale”. Tudman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kada mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on licno kriv za samoubistvo svoga oca.”
Je li Izetbegovic bosanski Abraham Lincoln?
U svezi Izetbegoviceva autorstva “Islamske deklaracije” ja sam bio nedovoljno precizan, pocinje eksplikaciju dr Husic o trecem “anti-junaku”, koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni tragicar posljednje yu i be-ha tragedije: “Naravno da je Izetbegovic autor “Islamske deklaracije”, ali ja sam htio reci da je on bio vrlo mlad kada je to napisao. A drugo, “Islamska deklaracija” nikako nije bilo opasno ili loše dijelo, niti je bila antijugoslovenska, takvi “Dritte-Welt-Befreiungstexte” su u Njemackoj 60ih, 70ih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska drzava. Izetbegovic se borio za pravdu, žao mi je što mojim kriticarima i to moram reci, a žao mi je ako zvuci i pateticno, ali je on bio nešto kao idealni lider i ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom.”.
Rekao sam dr Husicu posve otvoreno da brojni ljudi, ne samo zagriženi propagandisti medu Srbima i Hrvatima, nego i medu Bošnjacima ne misle tako pozitivno o Aliji Izetbegovicu. Odgovorio mi je da je rahmetli Izetbegovica i osobno upoznao u Berlinu jedne prilike 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je ovaj na njega ostavio pozitivan utisak.
O neskrivenim i nepatvorenim osjecanjima za Bosnu dr Husic, inace, kaže: “Pa šta da kažem o mojim osjecanjima za Bosnu? Imao sam dajidžu Mirsada i tetka Salku, koji apsolutno nisu bili politicki ljudi. Bili smo prvo Jugosloveni pa tek onda Bosanci, muslimani. Mirsad je znao pjevati, svirati gitaru, znao je crtati, imao je talent umjetnika, a tetak Salko je bio miran tip, zainteresovan za nove tehnologije i strašno je volio našu fudbalsku reprezentaciju, onu slavnu sa Piksijem Stojkovicem, Prosineckim, Katanecom. Kad je Jugoslavija na SP-u 1990. pobijedila Španiju bacao je petarde kroz prozor. Nisu ih interesovali niti Alija, niti Slobo, niti Franjo, ne, nego samo život.
A onda dode napad na Brcko. Cetnici u gradu. Salko se jedva izvukao, pobjegao u Rahice, kao i hiljade drugih Brcaka. Tamo mu žive otac i majka, brat. Nije mogao bježati, jer mu roditelji nisu imali kud. Tako da je regrutiran u Armiju BiH. A dajidža Mirso, zamislite kakav covjek, mogao je da pobjegne u Austriju, imao je papire, ali nije htio ostaviti drugove i Salku. Žene i djeca su došli k nama u Traunstein. Mirsada ubila granata 1992, a kratko za njim, u decembru, pogine na liniji i Salko, braneci šta? Braneci roditelje od zlocina. Ništa drugo. U ta doba zavolim Bosnu, zaboravim na Jugoslaviju. A danas? Cesto odem u Bosnu. Tamo me ljudi prime, kažu, Seade kako si? Osjecam da pripadam njima, Bošnjacima. Mada sam roden u Njemackoj i odrastao ovdje, državljanstvo imam, nikad ne mogu biti Nijemac. Uvijek me pitaju: Sead, odakle to ime, odakle ti to? Jednostavno, ne pripadam njima. A to, kako izgleda s njihove strane, ne može tako. Pa šta da radim, Bosna, ta mala zemlja, mi je, mislim, eto, u duši. “
Pitam dragog mladog covjeka, sa svim njegovim zabludama o Izetbegovicu, i o perspektivama Bosne i Hercegovine. “Pa, perspektiva je vrlo teška ” , malo oklijevajuci zakljucuje dr Husic, “kad pomislim na masovne grobnice, pa na Dodika i RS, na to da su Karadžic i Mladic na slobodi i da – u kontekstu konflikta izmedu Zapada i islamista-terorista – bosanski muslimani moraju da se pravdaju, perspektiva nikako nije dobra.”. Ali, kazat ce na kraju ispovijesti dr Husic: ” Bosna je prošla mnogo, mnogo teže dane, pa ce proci i sve ovo.”
Pismo iz Berlina
Peščanik.net, 13.04.2008.
